Prije šezdeset i dvije godine ovog tjedna, John F. Kennedy je u svom govoru na Američkom sveučilištu prekinuo s Hladnim ratom i upozorio na ponižavanje sile s nuklearnim oružjem, riječi koje odjekuju više nego ikad, piše Joe Lauria.
By Joe Lauria
Posebno za Vijesti o konzorciju
In j e g o v e m e n a m n o m govor Na Američkom sveučilištu u Washingtonu prije 62 godine ovog tjedna, na kojem je kontroverzno tražio mir sa Sovjetskom Rusijom i kraj Hladnog rata, predsjednik John F. Kennedy je rekao:
“Iznad svega, braneći naše vlastite vitalne interese, nuklearne sile moraju spriječiti one sukobe koji dovode protivnika pred izbor ili ponižavajućeg povlačenja ili nuklearnog rata. Usvajanje takve vrste kursa u nuklearno doba bio bi samo dokaz bankrota naše politike - ili kolektivne želje za smrću svijeta."
Dvadeset osam godina kasnije, administracija Billa Clintona i svaka američka administracija od tada, koja je kulminirala možda najnesmotrenijim, dokazala je bankrot američke politike čineći upravo suprotno od onoga što je Kennedy savjetovao, naime pokazujući odlučnost da ponizi i maltretira nuklearne naoružana Rusija.
Danas je došao taj najstrašniji trenutak, onaj kojeg su se generacije bojale. Sjedinjene Države, pod Bidenovom administracijom, u studenom su nastavile provocirati Rusiju američkim i britanskim raketnim napadima na rusko tlo ispaljenim iz treće zemlje s američkim i britanskim osobljem, ignorirajući nedvosmisleno jasno upozorenje Moskve da bi to moglo dovesti do nuklearnog sukoba.
Pucajući izravno na Rusiju svojim projektilima ATACMS i Storm Shadow, SAD i UK, koje Rusija nije napala, dale su Moskvi “izbor između ponižavajućeg povlačenja ili nuklearnog rata”.
A onda, baš prošli tjedan, gotovo sigurno uz sudjelovanje SAD-a i Velike Britanije, Ukrajina je napala ruske nuklearne bombardere u drskom, iako uglavnom simboličnom, napadu na rusko nuklearno odvraćanje.
Počevši od kraja Hladnog rata
Poniženje Rusije započelo je završetkom Hladnog rata koji je Kennedy tražio, ali ne pod uvjetima koje je zamislio. Unatoč obećanju Georgea HW Busha da se neće baviti trijumfalizmom, to je bilo u punom zamahu kada je Clinton preuzeo vlast.
Priče o mirovnoj dividendi i zajedničkoj Europi od Lisabona do Vladivostoka su gurnute u stranu. SAD su se smatrale pobjednicima i bile su spremne preuzeti svoj plijen.
Wall Street i američki korporativni razbojnici upali su u bivši Sovjetski Savez 1990-ih, bacili oko na njegove goleme prirodne resurse, oduzeli imovinu industrijama koje su bile u državnom vlasništvu, obogatili, iznjedrili oligarhe i osiromašili ruske, ukrajinske i druge bivše sovjetske narode.
Poniženje se pojačalo odlukom devedesetih da se NATO proširi na istok unatoč obećanje dano posljednjem sovjetskom premijeru Mihailu Gorbačovu u zamjenu za ponovno ujedinjenje Njemačke.
Isprva čak i Washingtonov čovjek u Kremlju, Boris Jeljcin prigovorio širenju NATO-a, dok je senator Joe Biden to ipak podržavao Znao to bi izazvalo rusko neprijateljstvo.
Nakon osam godina dominacije SAD-a i Wall Streeta, Vladimir Putin je na Silvestrovo 1999. postao predsjednik Rusije. Tražio je prijateljstvo sa Zapadom. No 2000. Clinton ga je ponizio kad je odbio za nekoliko sati Putinov zahtjev da Rusija uđe u NATO.
Rusija je nastojala biti dobrodošla u ostatak svijeta kada je Hladni rat završio, ali SAD su nas "prevarile", Putin , rekao je. Nije mogla poštivati neovisnost Rusije kada je trebalo zaraditi toliko novca - i još uvijek treba zaraditi.
Putin je zatim zatvorio vrata zapadnim uljezima kako bi vratio ruski suverenitet i dostojanstvo, što je na kraju razljutilo Washington i Wall Street. Taj se proces nije dogodio u neovisnoj Ukrajini, koja je ostala pod dominacijom Zapada.
Oštećeni Putin održao je 10. veljače 2007. Münchensku sigurnosnu konferenciju govor u kojem je osudio američki agresivni unilateralizam, rekavši,
„Jedna država, a prije svega Sjedinjene Američke Države, prekoračila je svoje nacionalne granice u svakom pogledu. To je vidljivo u ekonomskoj, političkoj, kulturnoj i obrazovnoj politici koju nameće drugim narodima. Pa, kome se to sviđa? Tko je sretan zbog toga?“
Ali posebno se usredotočio na širenje NATO-a prema istoku. On je rekao:
„WImamo pravo pitati: protiv koga je namijenjeno ovo [NATO-ovo] širenje? I što se dogodilo s jamstvima koja su naši zapadni partneri dali nakon raspada Varšavskog pakta? Gdje su te deklaracije danas? Nitko ih se čak ni ne sjeća. Ali dopustit ću si da podsjetim ovu publiku što je rečeno.
Želio bih citirati govor glavnog tajnika NATO-a, gospodina Woernera, u Bruxellesu 17. svibnja 1990. Tada je rekao: „Činjenica da smo spremni ne postaviti NATO-ovu vojsku izvan njemačkog teritorija daje Sovjetskom Savezu čvrsto sigurnosno jamstvo.“ Gdje su ta jamstva?
Putin na konferenciji u Münchenu 2007. (Wikimedia Commons)
Burnsovo upozorenje
Putin je govorio tri godine nakon što su se baltičke države, bivše sovjetske republike koje graniče s Rusijom, pridružile Zapadnom savezu. Zapad je ponizio Putina i Rusiju ignorirajući njihove legitimne zabrinutosti kada je 2008., samo godinu dana nakon njegova govora, NATO rekao da će Ukrajina i Gruzija postati članice. Četiri druge bivše države Varšavskog pakta pridružile su se 2009. godine.
William Burns, tadašnji američki veleposlanik u Rusiji i Bidenov direktor CIA-e, upozorio je u kabel u Washington, otkrio je Wikileaks, to,
“Ministar vanjskih poslova Lavrov i drugi visoki dužnosnici ponovili su snažno protivljenje, naglašavajući da će Rusija na daljnje širenje prema istoku gledati kao na potencijalnu vojnu prijetnju. Proširenje NATO-a, posebno na Ukrajinu, ostaje 'emocionalno i neuralgično' pitanje za Rusiju, ali strateška politička razmatranja također su u osnovi snažnog protivljenja članstvu Ukrajine i Gruzije u NATO-u. U Ukrajini to uključuje strahove da bi to pitanje potencijalno moglo podijeliti zemlju na dva dijela, što bi dovelo do nasilja ili čak, kako neki tvrde, građanskog rata, što bi Rusiju prisililo da odluči hoće li intervenirati.”
U studenom 2009. Zapad je ponovno ponizio Rusiju odbacivši odmah njezin prijedlog novi sigurnosni aranžman u Europi. Moskva je pustila a nacrt prijedlogal za sigurnosnu arhitekturu za koju je Kremlj rekao da bi trebala zamijeniti zastarjele institucije kao što su NATO i Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS).
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije do CN-ovi
Proljeće Fond Voziti!
Sjedinjene Države su 2014. godine gurale to pitanje u Ukrajini podržavajući neustavnu promjenu vlade, poticajući ono što je Burns rekao da je „strahovi” koji bi “potencijalno mogli podijeliti zemlju na dva dijela, što bi dovelo do nasilja ili čak, neki tvrde, građanskog rata, što bi natjeralo Rusiju da odluči hoće li intervenirati.”
Vlada koju su postavile SAD napala je etničke Ruse u separatističkoj regiji Donbas, koja je branila svoja demokratska prava od puča. Uslijedio je građanski rat, baš kao što je Burns upozorio.
Rusija je s Europom dogovorila mirovnu formulu, Minske sporazume, koji bi zadržao autonomni Donbas unutar ukrajinske države. Podržalo ih je Vijeće sigurnosti UN-a.
Ali nisu uspjeli. U prosincu 2022. bivša njemačka kancelarka Angela Merkel rekla nam je zašto. Ona u biti priznao da je Zapad prevario Rusiju misleći da je pristala na mir kada je umjesto toga NATO kupio vrijeme da naoruža i obučava Ukrajinu za rat protiv Rusije. Bilo je to još jedno čisto poniženje Moskve, koje je “izigrano” kako bi rekao Putin.
Sva ta povijest je skrivena zapadnoj javnosti kojoj se ruska invazija na Ukrajinu prikazuje samo kao izolirani događaj.
Odlazak u rat u Ukrajini
Gori zgrada u gradu Bakhmut, 15. rujna 2022. (Ministarstvo obrane Ukrajine)
Prije nego što je Rusija bila "prisiliti [d] ... da odluči hoće li intervenirati” u Ukrajini, kako je upozorio Burns, Moskva je posljednji put pokušala diplomaciju.
Kremlj je u prosincu 2021. predstavio SAD-u i NATO-u nacrte ugovora kojima se utvrđuje nova sigurnosna arhitektura za Europu u kojoj bi se povuklo prednje raspoređivanje NATO-ovih trupa i projektila u novim istočnoeuropskim državama NATO-a.
Zapad je ponovno snishodljivo odbacio sporazume unatoč ruskom upozorenju na rat.
U noći u veljači 2022. kada je Putin najavio rusku intervenciju u ukrajinski građanski rat, govorio je o načinu na koji je Zapad više puta ponižavao Rusiju ignorirajući njezine legitimne sigurnosne probleme, uključujući i probleme etničkih Rusa u Donbasu. Dao je ono što Rusija vidi kao egzistencijalna prijetnja od širenja NATO-a kao glavni razlog vojne intervencije.
Rusiji je očito bilo dosta 30 godina bezobzirne snishodljivosti Amerike. Putin je poručio svijetu:
“Naše najveće brige i brige [su] temeljne prijetnje koje su neodgovorni zapadni političari stvarali Rusiji dosljedno, grubo i besceremonijalno iz godine u godinu. Mislim na širenje NATO-a prema istoku, koji pomiče svoju vojnu infrastrukturu sve bliže ruskoj granici.
Činjenica je da smo proteklih 30 godina strpljivo pokušavali postići dogovor s vodećim zemljama NATO-a o načelima jednake i nedjeljive sigurnosti u Europi. Kao odgovor na naše prijedloge uvijek smo se suočavali ili s ciničnim obmanama i lažima ili s pokušajima pritisaka i ucjena, dok se Sjevernoatlantski savez nastavljao širiti unatoč našim prosvjedima i zabrinutostima. Njegov vojni stroj se kreće i, kao što rekoh, približava se samoj našoj granici.
Zašto se ovo događa? Odakle takav drski način govora s visine njihove iznimnosti, nepogrešivosti i svedopustivosti? Koje je objašnjenje za ovakav prezriv i prezriv odnos prema našim interesima i apsolutno legitimnim zahtjevima?”
Putin je rekao da su Amerikanci "izigrali" Rusiju lažući o širenju NATO-a. Referirao se
“obećava da se neće širiti NATO prema istoku ni za inč. Da ponovim: prevarili su nas, ili, pojednostavljeno rečeno, izigrali. Naravno, često se čuje da je politika prljav posao. Moglo bi biti, ali ne bi trebalo biti ovako prljavo kao sada, ne u tolikoj mjeri. Ovakvo ponašanje prevaranata protivno je ne samo načelima međunarodnih odnosa nego i prije svega općeprihvaćenim normama morala i etike.”
Putin je rekao da je Rusija dugo željela surađivati sa Zapadom. “Oni koji teže globalnoj dominaciji javno su označili Rusiju svojim neprijateljem. Činili su to nekažnjeno. Nemojte se zavaravati, nisu imali razloga tako se ponašati”, rekao je.
Raspad Sovjetskog Saveza doveo je do ponovne podjele svijeta, rekao je, i promjene međunarodnog prava i normi. Bila su potrebna nova pravila, ali umjesto da se to postigne “...vidjeli smo stanje euforije stvoreno osjećajem apsolutne superiornosti, neka vrsta modernog apsolutizma u kombinaciji s niskom kuKulturna mjerila i bahatost onih koji su formulirali i proguravali odluke koje su samo njima odgovarale.”
Tko je sada ponižen?
Nakon gotovo tri godine velikog sukoba u Ukrajini, Sjedinjene Države i Europa suočavaju se s poniženjem.
Rusija je dobila rat: ekonomski, informacijski (osim na Zapadu) i na terenu. Biden je došepao do cilja i dalje se kunući da Ukrajina može pobijediti. Međutim, rekao je da je odlučio dopustiti SAD-u da napadne Rusiju s ukrajinskog teritorija kako bi pomogao Ukrajini da zadrži dovoljno ruskog teritorija koji je zauzela u Kursku tijekom ljeta kako bi mogla trgovati na pregovorima o prekidu neprijateljstava. Drugim riječima, znao je da je Ukrajina izgubila.
Isto tako danas, američki i europski čelnici znaju da Ukrajina ne može pobijediti bez izravnog sudjelovanja NATO-a, što također zna da može dovesti do nuklearnog uništenja ako pokušaju razotkriti ono što smatraju ruskim blefom. Prošlotjedni napadi na ruske strateške bombardere pokazuju rizike koje je NATO spreman preuzeti.
Imajte na umu da nije riječ o obrani Ukrajine. Ovo je bio rat za svrgavanje ruskog vođe, kao što je rekao i sam Biden. priznao, kako bi ponizili Rusiju natrag u njezino ropstvo iz 1990-ih, rat koji još uvijek traje.
Kennedy je u svom govoru tražio mir u svijetu. Pitao je:
“Na kakav mir mislim? Kakav mir tražimo? Nije Pax Americana nametnut svijetu američkim ratnim oružjem. Ne mir u grobu ni sigurnost roba. Govorim o istinskom miru, onoj vrsti mira koja čini život na zemlji vrijednim življenja, onoj vrsti koja omogućuje ljudima i narodima da rastu i da se nadaju te da izgrade bolji život za svoju djecu – ne samo mir za Amerikance, već mir za sve muškarci i žene – ne samo mir u naše vrijeme, već mir za sva vremena.”
Zapadni vođe uložili su previše svog ponosa, kredibiliteta i novca svojih građana u pokušaje korištenja „američkog ratnog oružja“ kako bi nametnuli Pax Americana Rusiji. Oni prisiljavaju izbor Moskve ili ponižavajuće povlačenje ili nuklearni rat.
Koliko daleko misle da ovaj put mogu gurnuti Rusiju?
Joe Lauria je glavni urednik Vijesti konzorcija i bivši dopisnik UN-a za Ton Wall Street Journal, Boston Globe, i druge novine, uključujući Montreal Gazette, London Daily Mail međutim S dvije zvjezdice od Johannesburga. Bio je istraživački novinar za Sunday Times iz Londona, financijski izvjestitelj za Bloomberg News a svoj profesionalni rad započeo je kao 19-godišnji stringer za The New York Times. Autor je dvije knjige, Politička odiseja, sa senatorom Mikeom Gravelom, predgovor Daniel Ellsberg; i Kako sam izgubio Hillary Clinton, predgovor Juliana Assangea.
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije do CN-ovi
Proljeće Fond Voziti!
Neki tvrde da obećanje o neproširenju NATO-a na istok nikada nije službeno dokumentirano (iako je doista bilo dokumentirano). Međutim, moje je mišljenje uvijek bilo: koga briga je li to službeno dokumentirano ili ne? Kremlj ima potpuno pravo smatrati nadolazeći ratni stroj NATO-a glavnom prijetnjom, bez obzira na to je li Washington ikada službeno stavio na papir da to nikada neće pokušati učiniti.
Svaki razuman šef države bio bi neuspješan vođa ako ne bi na neki način reagirao na potencijalno ozbiljnu prijetnju. Naravno, aksiomatsko je da službeni Washington i naši masovni mediji uopće ne bi marili jesu li ruske ili kineske snage masovno okupljene na jugu Kanade ili sjeveru Meksika, ne bi ih uopće bilo briga - osim ako nije službeno dokumentirano da im je to zabranjeno. Je li tako? Je li tako!
Kada je NATO nemilosrdno i zločinački bombardirao Srbiju 1999. godine, to je bila jedna od ključnih prekretnica koja je omogućila Kremlju da ugleda svjetlo, da vidi s kakvim se pravim čudovištima doista suočavao posljednjih deset godina.
MIC mora imati svog negativca dana, svog demona koji će rasplamsati maštu desetaka milijuna američkih građana. MIC apsolutno mora imati ovu paradigmu u igri kako bi opravdao svoju moć i profit, svoje ugovore i karijerizam.
Ovo bi na kraju moglo završiti vrlo loše za sve nas.