Dva britanska premijera prepoznala su strahove Moskve od širenja NATO-a u istočnoj Europi - glavnog uzroka rata u Ukrajini - pokazuju dokumenti, izvještava Mark Curtis.
Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski i glavni tajnik NATO-a Mark Rutte 2. lipnja u Vilniusu u Litvi. (NATO/Flickr/CC BY-NC-ND 2.0)
By Mark Curtis
Deklasificirano UK
DEklasificirani britanski dosjei dodatno su rasvijetlili kontroverzno pitanje o tome kakva su jamstva britanski dužnosnici dali Rusiji o širenju NATO-a u istočnu Europu.
Dokumenti pokazuju da je tadašnji premijer John Major u veljači 1997. rekao ruskom ministru vanjskih poslova Jevgeniju Primakovu da bi, „kad bi bio Rus, i on bio zabrinut zbog mogućnosti da se NATO približi ruskim granicama“.
No Major je dodao da „NATO nema namjeru to učiniti“ i „ne želi se sukobiti s Rusijom“.
U bilješkama koje je sastavio Downing Street 10 [ured premijera] za Majorov telefonski razgovor s Primakovom navodi se: „Ne želimo okružiti Rusiju članicama NATO-a.“
Primakov je 1991. godine. (Arhiva RIA Novosti /Prihodko / Wikimedia Commons /CC-BY-SA 3.0, CC BY-SA 3.0)
Sljedećeg mjeseca, Major je napisao ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu rekavši: „Dobro sam svjestan ruske zabrinutosti da bi proširenje NATO-a moglo značiti da će se NATO snage efektivno pomaknuti bliže vašim granicama. Dobro razumijem strahove koji bi mogli biti pobuđeni u Rusiji.“
Međutim, dodao je:
„Ali dopustite mi da vas uvjerim da su takvi strahovi potpuno neutemeljeni.“
Razlog je bio taj
„NATO nema namjeru stacionirati velike konvencionalne snage ili nuklearno oružje na teritoriju novih članica.“
Major je također uvjeravao Jeljcina da će NATO rasporediti samo „skromnu količinu NATO infrastrukture... poput skladišnih objekata i sustava zapovijedanja i kontrole“.
Deklasificirani dosjei predani Nacionalnom arhivu koji pokrivaju razdoblje 1996.-97. puni su referenci britanskih dužnosnika na rusku "zabrinutost", "negativne stavove", "strahove", "neprijateljstvo" i "ogorčenost" zbog proširenja NATO-a.
U to vrijeme, širenje NATO-a razmatralo se samo za mali broj srednjoeuropskih zemalja, a ne za bivše države starog Sovjetskog Saveza, poput Ukrajine - što je za Moskvu bilo još osjetljivije pitanje.
U dokumentu Downing Streeta iz kolovoza 1996. jasno se navodi ruska politika „ne dopuštanja Ukrajini ili baltičkim državama da se pridruže NATO-u“.
'Svejedno proširiti NATO'
Major u veljači 1993., tijekom posjeta Clintonovoj Bijeloj kući. (Fotografi Bijele kuće/Wikimedia Commons/Javna domena)
Britanski dužnosnici vjerovali su da Rusi nevoljko "prešutno prihvaćaju da će se proširenje nastaviti" - uz njihovo protivljenje raspoređivanju nuklearnih i konvencionalnih snaga - "ali to ne mogu javno reći".
U prosincu 1996., ruski premijer Viktor Černomirdin je Majoru privatno rekao: „Rusija ne bi mogla zaustaviti širenje NATO-a, ali bi to stvorilo krhku situaciju koja bi mogla eksplodirati.“
Major ga je uvjeravao: „Nismo željeli učiniti ništa što bi uznemirilo Rusiju.“
[Vidjeti: Zamršena priča o širenju NATO-a u srcu ukrajinske krize]
Dosjei pokazuju da je Britanija namjeravala proširiti NATO kako bi uključila "neke" zemlje srednje/istočne Europe.
U dokumentu o politici izrađenom u rujnu 1996. navodi se da su ciljevi Ujedinjenog Kraljevstva bili „proširenje NATO-a na istok“ i „osiguravanje ruskog pristanka na proširenje... Ali ako ruski pristanak nije moguć, da se NATO ipak proširi“.
Dokument je sastavio dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova Matthew Rycroft, koji će 2003. biti privatni tajnik bivšeg premijera Tonyja Blaira tijekom rata u Iraku.
'Potpuni prikaz mjesta Rusije'
Jeljcin maše novinarima u Moskvi u kolovozu 1991. (Kremlin.ru /Wikimedia Commons /CC BY 4.0)
U mjesecu u kojem je Blair naslijedio Majora na mjestu premijera, u svibnju 1997., britanski veleposlanik u Rusiji, Andrew Wood, poslao je telegram Londonu u kojem je rekao: „Proširenje NATO-a [je] bolno pitanje s unutarnjim implikacijama.“
Dodao je: „Rusi su gotovo jednoglasni u tome da nadolazeće proširenje NATO-a smatraju ponižavajućim porazom i pretpostavljaju da Zapad, svjesno ili nesvjesno, namjerava da se to tako i vidi.“
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije do o
Proljeće Fond Voziti!
Međutim, Jeljcin je u telefonskom razgovoru s Blairom istog mjeseca također poručio da razumije da „nema povratka“ od proširenja. No, ponovno je inzistirao da nuklearno oružje ne bi trebalo biti smješteno u novim članicama NATO-a i da ne bi trebalo biti „stalnog razmještaja konvencionalnih snaga“.
[Vidjeti: Boris Jeljcin privatno je podržao širenje NATO-a unatoč stavu javnosti]
Britanski premijer ponovno je ponudio jamstva Moskvi. U brifingu za Blairov sastanak s Jeljcinom u svibnju 1997. o temi proširenja NATO-a navedeno je: „Nećemo dopustiti da se u ovom procesu oštete legitimni sigurnosni interesi Rusije.“
Dodalo se da će „prošireni NATO značiti veću sigurnost u srednjoj Europi. To je u interesu i Rusije i NATO-a.“
Blair je Jeljcinu rekao da je „svjestan stava koji Rusija zauzima o proširenju NATO-a“ i da „aranžmani za budućnost moraju u potpunosti uzeti u obzir mjesto i težinu Rusije u Europi“.
Kasnije te godine, u listopadu, Jeljcin je ponovno u telefonskom razgovoru rekao Blairu da se „i dalje protivi proširenju NATO-a, što je bila pogreška. Europa ne bi trebala biti podijeljena.“
U to vrijeme vodile su se rasprave o sveobuhvatnom sigurnosnom sustavu za Europu, koji bi zamijenio staru podjelu Istok-Zapad i dao Rusiji mjesto u tom sustavu. Međutim, bilo je jasno da NATO, predvođen SAD-om, daje prednost širenju organizacije u odnosu na uključivanje Rusije u novu europsku sigurnosnu arhitekturu.
Na summitu NATO-a u Madridu u srpnju 1997., Češka, Mađarska i Poljska pozvane su na početak pregovora o pristupanju, a pridružile su se NATO-u 1999. godine. Daljnji val pristupanja dogodio se 2004. godine kada su se NATO-u pridružile Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija.
Američki ministar obrane William Cohen daje izjavu za medije 8. srpnja 1997. u Madridu o odluci NATO-a da pozove Poljsku, Mađarsku i Češku Republiku da započnu pregovore o pridruživanju NATO-u. Savjetnik za nacionalnu sigurnost Samuel Burger s lijeve strane, državna tajnica Madeleine Albright s desne strane. (DoD/RD Ward/Wikimedia Commons / Javna domena)
Do 2017. godine NATO je imao osnovan politika „prednje prisutnosti“ u istočnoj Europi, razmještanjem borbenih skupina veličine bataljuna u Estoniji, Latviji, Litvi i Poljskoj. NATO tvrdi da je to bilo potrebno kao odgovor na ruske „agresivne akcije protiv susjeda“, posebno na njezinu [navodnu] invaziju na Krim 2014. godine.
Protivljenje Ukrajini
Britanski dosjei iz 2001. predstava da je ministar obrane Igor Sergejev upozorio NATO da bi svako daljnje proširenje bilo „velika politička pogreška“ te da bi Moskva trebala poduzeti „odgovarajuće korake“.
Do 2002. godine, kada je Britanija podržavala novi val učlanjenja država srednje/istočne Europe u NATO, Blairova vlada se izričito protivila pridruživanju Ukrajine organizaciji, pokazuju dokumenti.
„Ne podržavamo zahtjev Ukrajine za pridruživanje MAP-u“, napomenulo je Ministarstvo vanjskih poslova 2002. godine, misleći na NATO-ov Akcijski plan za članstvo, koji je pružao savjete zemljama koje teže pridruživanju NATO-u.
Iako je Kijev snažno inzistirao na poboljšanim odnosima s NATO-om, ukrajinski zahtjev bio je "preuranjen" po britanskom mišljenju jer je zemlja "daleko od ispunjavanja kriterija koji se očekuju od kandidata".
Glavni britanski diplomat pri NATO-u, Emyr Jones Parry, istaknuo je da je Ukrajina „svjesna da će produbljivanje odnosa s NATO-om zahtijevati više demokratskih i drugih reformi“.
No, za britanske dužnosnike ključan je bio i utjecaj na odnose s Rusijom. Strategija Ujedinjenog Kraljevstva bila je „odvratiti Ukrajinu od bilo kakve sugestije o članstvu osim u vrlo dugoročnom razdoblju“ s obzirom na „ozbiljan utjecaj na odnose NATO-a s Rusijom“.
„Članstvo Ukrajine u MAP-u uvelike bi zakompliciralo naše rješavanje novih odnosa NATO-a i Rusije i izazvalo bi ozbiljnu zabrinutost Rusije zbog NATO-ove strategije“, stoji u informativnoj bilješci za premijera iz 2002. godine.
Prepreka prema Rusiji
Britanski premijer Tony Blair i ruski predsjednik Vladimir Putin, 2000. (Kremlin.ru / Wikimedia Commons / CC BY 4.0)
U to vrijeme, laburistička vlada tražila je „transformirani odnos između Rusije i Saveza“, proces koji je opisan kao „uistinu povijesni“. Doista, Blair se udvarao Vladimiru Putinu nakon što je MI6... pomogao dolaskom njega na vlast 2000. godine.
Britanski dužnosnici bili su impresionirani izjavljenom podrškom Moskve SAD-u nakon napada 9. rujna 11. te su tražili novi strateški odnos.
Iako su se britanski dužnosnici protivili pridruživanju Ukrajine NATO-u u to vrijeme, neki su uočili geopolitički značaj zemlje.
Roger Liddle, Blairov posebni savjetnik, napisao je da Ukrajina igra ključnu ulogu kao ruta opskrbe ruskim plinom. Ali Ukrajina bi također mogla djelovati „kao snažna prepreka svakom ponovnom porastu ruskog imperijalizma na Zapadu“.
Na summitu u Bukureštu 2008. godine, NATO se obvezao da će i Ukrajina i Gruzija na kraju postati članice.
Mark Curtis je sudirektor Declassified UK-a i autor pet knjiga i mnogih članaka o vanjskoj politici Ujedinjenog Kraljevstva.
Ovaj je članak iz Deklasificirano UK.
Stavovi izraženi u ovom članku mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije do o
Proljeće Fond Voziti!
Iako Rusija širenje NATO-a vidi kao prijetnju, zemlje koje su se pridružile NATO-u to doživljavaju kao sigurnost. Osim toga, Putin se polako pretvorio u fašističkog ubilačkog diktatora koji će vjerojatno ostati na vlasti do svoje smrti... Nije dobar susjed za sve te manje zemlje...
Širenje NATO-a započelo je pod Jeljcinom, washingtonskim čovjekom. Kako to objašnjavate?
Za „Velika Britanija“ pročitajte „Grad London“ (potražite) – i sve postaje jasno.
Oličenje nepoštenja! Laži, laži i još laži.
Kada će Rusi naučiti da ne vjeruju Britancima?
Dovoljno sam star da se sjećam Obame kako je ismijavao svog suparnika Mitta Romneyja zbog širenja straha od 'ruske prijetnje' u predsjedničkoj debati 2012. svojom (Obaminom) ključnom rečenicom "Hej Mitt, 1980-e su zvale i žele natrag svoju vanjsku politiku". Njegovi su se sljedbenici onesvijestili zbog njegove brze duhovitosti. Chrisu Mathewsu prošli su trnci niz nogu.
U međuvremenu, kako je ubrzo nakon toga uslijedio državni udar u Ukrajini, palo mi je na pamet da su Obamina CIA i State Department te njihovi nevladini agenti u zemlji već imali tajnu operaciju u punom jeku.
nwwoods, čini se da te netko treba uputiti u nekoliko stvari.
#1 CIA i Nacionalna sigurnosna zajednica prepune su loših ideja i loših aktera. Suzdržat ću se od nazivanja ovih organizacija potpuno neovisnima od ostatka američke vlade, iako po mom skromnom mišljenju sve treba istražiti i reorganizirati jer su one zapravo, po mom skromnom mišljenju, potpuno neovisne od Kongresa i Bijele kuće. Jeste li ikada čuli izraz "izvori i metode"? Ova se prijevara ponavljala u najranijim danima stvaranja agencije. Kada bilo koja savezna agencija posjeduje Ministarstvo pravosuđa, ima mogućnost biti potpuno neovisna od svih ostalih. NSA i CIA te nekoliko drugih obavještajnih agencija ne odgovaraju Ministarstvu pravosuđa.
#2 Mislite li da su ljudi koji su izravno odgovorni za ubojstvo JFK-a bili "njegova" CIA?
#3. Dovoljno sam star da se sjećam kako sam sjedio u učionici nakon šestog sata u srednjoj školi i bio poslan kući jer je JFK ubijen. Također se sjećam JFK-a kao osobe koja je riješila kubansku raketnu krizu. Čovjeka kojeg su voljeli milijuni Amerikanaca.
#4 Uvjeren sam da većina pojedinaca, kada se kandidira za predsjednika i bude izabrana, nema pojma u što su se točno upleli. Vaše spominjanje kampanje i Obamino spominjanje želje za vanjskom politikom iz 1980-ih vrlo su indikativni. CIA je kreirala vanjsku politiku još od Harryja Trumana. Obama je počinio veliku pogrešku spominjući ovo, ali do tada je već bio član kluba lažljivaca, odnosno američke obavještajne zajednice.
#5 Znam ovo jer znam da je planiranje stvaranja CIA-e bilo preuzeto i utkano u agenciju od strane Allena Dullesa, Roberta Bluma, Georgea F. Kennana, Johna Fostera Dullesa i drugih, kako su željeli. Točno su znali što rade i uspjeli su. Jeste li ikada čuli za ovu knjigu, CENTRALNA OBAVJEŠTAJNA AGENCIJA – INSTRUMENT VLADE DO 1950. autora Arthura B. Darlinga. Možda biste je htjeli pročitati.
#6 Čvrsto vjerujem da je 11. rujna 2001. Nacionalna sigurnosna država završila preuzimanje SAD-a
vlada. Planovi za Paktriotov zakon bili su napisani godinama unaprijed, kako zgodno.
Moj prijatelj se bacio na knjige i proučavao američku povijest od poslije Prvog svjetskog rata do danas, čovjek tako može dosta naučiti.
Velika Britanija mrzi Rusiju barem od kraja 19. stoljeća.
Među nekim od novijih antiruskih operacija MI6, Skripalj, Navaljni i Litvenenko, Bijele kacige, Bellingcat i Browder.
Britanski pirati su značajno doprinijeli okretanju javnog mnijenja protiv Rusije na Zapadu.
Palestina je pogriješila što je vjerovala Billu Clintonu.
Rusija je pogriješila što je vjerovala Tonyju Blairu, a zatim i Johnu Majoru.
Iz daljine, svi ti ljudi izgledaju toliko ljigavo da je teško povjerovati da im je itko vjerovao. Ali, možda je to retrospektiva. Iako, sjećam se da sam se borio protiv Billa Clintona na predizborima '92., pa pretpostavljam da nije sve bilo retrospektiva. Ali, ako ste radili s njima, pod pretpostavkom da su ikada stvarno radili, oni su tip koji nikada ne bi vratio 5 dolara koje su posudili od vas.
„Međutim, bilo je jasno da NATO, predvođen SAD-om, daje prednost širenju organizacije u odnosu na uključivanje Rusije u novu europsku sigurnosnu arhitekturu.“ Drugim riječima, Rusija mora biti neprijatelj.
Do 1997. godine bilo je odavno prošlo vrijeme otkako je SSSR prestao biti „komunistička prijetnja“ koje su se UK i SAD navodno bojali, a navodna svrha NATO-a je bila završena. NATO je trebao biti napušten 1991. godine i postignut sporazum kako bi se izbjegao sukob, a ne kako bi se osigurao. Tko je sada zadovoljan NATO-om, osim onih koji od njega zarađuju veliki novac?
M16 je pomogao Putinu da dođe na vlast? Koji dokazi postoje za to?
U samom tekstu nalazi se poveznica na članak iz Timesa:
hXXps://www.thetimes.com/world/russia-ukraine-war/article/mi6-regrets-helping-vladimir-putin-to-get-elected-says-ex-spy-chief-tbttxxljf
Šok! Užas! NATO iznosi monumentalne laži!
Bivši francuski i njemački čelnici prethodno su izjavili da nikada nisu imali namjeru poštivati Minski sporazum. Trebalo im je vremena da izgrade ukrajinske snage za planirani rat.
Boris Johnson, Kemi Badenoch i Marco Rubio su ove godine izjavili da NATO vodi posrednički rat protiv Rusije.
Zašto bi Rusija trebala vjerovati ništa to dolazi iz NATO-a?
Poznati špijunski romanopisac John LeCarre pisao je krajem 1950-ih i početkom 60-ih o tome kako su isti ti sivi ljudi još uvijek na vlasti u Njemačkoj. Bili su nadzornici smjena pod Adolfovim režimom, a sada su ih vlasnici postavili za upravitelje tvornice. Na kraju Drugog svjetskog rata, generali i vođe "Zapada" osigurali su da borci otpora koji su se borili protiv fašizma ne mogu preuzeti vlast u njihovim zemljama. Prvo zapadno "miješanje u izbore" bilo je na izborima odmah nakon Drugog svjetskog rata gdje su se SAD pobrinule da pobijede "pravi ljudi". NATO i čelnici tih zemalja niječu pravu demokraciju, niječu slobodu i lažu još od Drugog svjetskog rata. Zgrabili su vlast, a ako treba, zadržat će je slanjem policije na ulice kako bi uništila Žute prsluke ili bilo koga drugog tko se ne slaže s njihovim kraljevskim naredbama.
Demokracija postaje farsa čim netko odluči da postoji 'pravi' pobjednik koji mora pobijediti bez obzira na sve. Demokracija može postojati samo dok je 'demokracija' važnija od pobjede. Demokracija je sada farsa gotovo svugdje, ali oduvijek je bila farsa koja je pružala paravan za vladavinu elita i kraljevstva u Europi.
Dok sam čitao ovaj članak, nisam mogao ne primijetiti kako Britanci uvijek formuliraju svoja „uvjeravanja“ na tako mutan/nejasan/dvosmislen način koji im omogućuje da tvrde da ono što su rekli zapravo nije značilo „to i to“, umjesto da samo kažu, tada, nešto savršeno jasno poput… „Mi/NATO nećemo postaviti nuklearno ili oružje dugog dometa na vašu granicu ili u bilo koju zemlju na vašim granicama“.
Izjave poput… „Nećemo dopustiti da se u ovom procesu oštete legitimni sigurnosni interesi Rusije““, „Članstvo Ukrajine u MAP-u uvelike bi zakompliciralo naše rješavanje novih odnosa NATO-a i Rusije…““, „NATO nema namjeru stacionirati velike konvencionalne snage ili nuklearno oružje na teritoriju novih članica.““, „Nismo željeli učiniti ništa što bi uznemirilo Rusiju““ itd., itd., itd.… riječi poput „legitimno“, „zakomplicirati“, „namjera“, „nismo željeli“, „uznemiriti“… sve su to prazne BS riječi/fraze, namjerno korištene kako bi kasnije mogli tvrditi (možda puno kasnije) nešto poput „hej, mi zapravo nikada nismo rekli to i to…“