Objava Emmanuela Macrona o namjeri Francuske da prizna državu Palestinu izazvala je bijes Benjamina Netanyahua, ali potkopana je kontinuiranom podrškom Francuske izraelskoj "sigurnosti", piše Ramzy Baroud.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron na sastanku s izraelskim predsjednikom Isaacom Herzogom u Izraelu u listopadu 2023. (Amos Ben Gershom / Ured za tisak vlade Izraela / CC BY-SA 3.0)
IŽestoko protivljenje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua palestinskoj državi savršeno se slaže s dugotrajnom cionističkom ideologijom koja dosljedno gleda na uspostavu palestinske države kao na izravnu prijetnju samim temeljima Izraela kao naseljeničkog kolonijalnog projekta.
Stoga bi samo postojanje palestinske države s jasno definiranim geografskim granicama neizbježno učinilo državu Izrael, koja jasno ostaje bez međunarodno priznatih granica, državom ograničenom na fiksni fizički prostor.
U trenutku kada Izrael nastavlja da zauzeti značajnim dijelovima sirijskog i libanonskog teritorija i nemilosrdno nastavlja svoju kolonijalnu ekspanziju kako bi zauzeo još više zemlje, pojam da Izrael istinski prihvaća suverenu palestinsku državu je potpuno nezamisliv.
Ova stvarnost nije novi razvoj; to je uvijek bila temeljna istina. Ovo, u biti, otkriva da je desetljećima duga šarada "rješenja s dvije države" dosljedno bila fatamorgana, pomno osmišljena da širi iluzije i Palestincima i široj međunarodnoj zajednici, potičući lažni dojam da je Izrael konačno ozbiljan u pogledu postizanja mira.
Stoga nije bilo iznenađenje što je Netanyahu reagirao prilično bijes nedavnom francuskog predsjednika Emmanuela Macrona objava o namjeri Francuske da sljedećeg lipnja prizna državu Palestinu.
U telefonskom razgovoru s Macronom 15. travnja, Netanyahu je predvidljivo pribjegao na njegovu poznatu besmislenu retoriku, nečuveno izjednačavajući uspostavu palestinske države s nagrađivanjem "terorizma".
I, s jednakom predvidljivošću, iznio je izlizane i neutemeljene tvrdnje o iranskoj vezi. "Palestinska država uspostavljena nekoliko minuta od izraelskih gradova postala bi iransko uporište terorizma", Netanyahuov ured proglašen u priopćenju.
U međuvremenu, Macron je, uz poznato balansiranje, ponovio svoju predanost izraelskoj "sigurnosti", dok je mlako naglasio da patnja u Gazi mora doći kraj.
Naravno, u pravednijem i razumnijem svijetu, Macron je trebao nedvosmisleno naglasiti da je palestinska sigurnost, zapravo sama njihova egzistencija, ono što je akutno ugroženo, te da Izrael, kroz svoje nemilosrdno nasilje i okupaciju, predstavlja najveću prijetnju palestinskom postojanju i, vjerojatno, globalnom miru.
Nažalost, takav svijet ostaje tvrdoglavo nedostižan.
S obzirom na nepokolebljivu i često poniznu podršku Macrona i Francuske Izraelu tijekom godina, osobito od početka izraelskog genocida u Gazi, neki bi mogli oprezno pozdraviti Macronovu izjavu kao potencijalno pozitivan pomak u politici.
Međutim, imperativ je biti oprezan od bilo kakvog pretjeranog optimizma, osobito u vrijeme kada cijele palestinske obitelji u Gazi bivaju poništen u tijeku izraelski genocid kako se upravo ove riječi čitaju.
Nepobitna je istina da je Francuska, kao i mnoge druge zapadne vlade, odigrala značajnu ulogu u osnaživanju, naoružavanju i opravdavanju gnusnih zločina Izraela u Gazi.
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu u siječnju 2014. (Svjetski ekonomski forum/ Flickr/ CC BY-NC-SA 2.0)
Da bi Francuska istinski preokrenula svoj dugogodišnji stav, ako je to doista trenutna putanja, bit će potrebno mnogo više od simboličnih i krajnje praznih gesta.
Palestinci su, razumljivo, umorni i razočarani simboličnim pobjedama, šupljom retorikom i neiskrenim gestama.
Nedavna priznanja države Palestine od strane Irske, Norveške i Španjolske u svibnju 2024. ponudio je kratkotrajnu iskru nade među Palestincima, sugerirajući potencijalnu, iako ograničenu, promjenu u zapadnim osjećajima koja bi mogla izvršiti određeni pritisak na Izrael da prestane sa svojim razornim akcijama u Gazi.
Nažalost, ovaj početni i krhki optimizam uglavnom se nije uspio pretočiti u šire i smislenije europsko djelovanje.
Posljedično, Macronova nedavna objava o namjeri Francuske da prizna državu Palestinu u lipnju naišla je na daleko prigušeniju i skeptičniju reakciju Palestinaca.
Dok druge zemlje Europske unije koje su već priznale Palestinu često imaju znatno jače stavove protiv izraelske okupacije, Francuska je u tom pogledu znatno slabija.
Nadalje, sama iskrenost francuskog stajališta duboko je upitna, s obzirom na kontinuirano i zabrinjavajuće potiskivanje francuskih aktivista koji se usuđuju prosvjedovati protiv izraelskih akcija i zagovarati prava Palestinaca unutar same Francuske.
Ti napadi, uhićenja i šire strože kažnjavanje o suprotnim političkim stajalištima unutar Francuske jedva da slikaju naciju koja je istinski spremna potpuno promijeniti svoj smjer pomaganja i poticanja izraelskih zločina.
Štoviše, postoji oštra i neporeciva suprotnost između načelnih stajališta koje su usvojile Španjolska, Norveška i Irska i nepokolebljive potpore Francuske brutalnoj izraelskoj vojnoj kampanji u Gazi od samog početka, potpore koju je istaknuo Macronov rani i vrlo simboličan posjet Tel Avivu.
Macron je bio među prvim svjetskim čelnicima koji je stići u Tel Avivu nakon rata, dok su Palestinci u Gazi već bili izloženi najneopisivijim oblicima nasilja koje se može zamisliti.
Tom je posjetom, 24. listopada 2023., nedvosmisleno Ponovio, "Francuska stoji rame uz rame s Izraelom. Dijelimo vašu bol i ponovno potvrđujemo našu nepokolebljivu predanost sigurnosti Izraela i njegovom pravu da se brani od terorizma."
Ovo postavlja temeljno i kritično pitanje: kako se francusko zakašnjelo priznanje palestinske države može tumačiti kao istinska solidarnost dok ona istodobno ostaje značajna globalna podrška samom entitetu koji provodi nasilje nad Palestincima?
Iako je svako europsko priznanje Palestine dobrodošao, ako je zakasnio korak, njegov pravi značaj znatno je umanjen gotovo univerzalnim priznanjem Palestine unutar globalne većine, posebno na globalnom jugu, koje potječe s Bliskog istoka i stalno se širi svijetom.
Činjenica da bi Francuska bila među posljednjom skupinom zemalja u svijetu koja bi službeno priznala Palestinu (trenutačno je 147 od 193 države članice Ujedinjenih naroda priznat Država Palestina), dovoljno govori o očitom pokušaju Francuske da se kasno pridruži prevladavajućem globalnom konsenzusu i, možda, da izbijeli svoju dugu povijest suučesništva u izraelskim cionističkim zločinima, dok se Izrael nalazi sve više izoliran i osuđivan na međunarodnoj sceni.
Može se s priličnom pouzdanošću tvrditi da Palestinci, posebno oni koji trpe nezamislive užase tekućeg genocida u Gazi, prioritet daju trenutnom prekidu tog genocida i istinskoj odgovornosti za izraelske akcije daleko iznad simboličnih činova priznanja koji su prvenstveno usmjereni na jačanje važnosti Francuske kao globalnog moćnog igrača i dugogodišnje pristalice izraelskih ratnih zločina.
Konačno, Macrona, dok uvjerava Izrael da je njegova sigurnost i dalje najvažnija za francusku vladu, mora se podsjetiti da je njegov daljnji angažman s Benjaminom Netanyahuom, sam po sebi, potencijalno kršenje međunarodnog prava.
Izraelski vođa je traženi optuženik zločinac od strane Međunarodnog kaznenog suda i to je odgovornost Francuske, kao i onih preko 120 potpisnici ICC-u, uhititi, a ne umiriti Netanyahua.
Ova analiza nema namjeru umanjiti potencijalni značaj priznanja Palestine kao odraza rastuće globalne solidarnosti s palestinskim narodom. Međutim, da bi takvo priznanje bilo istinski smisleno i utjecajno, ono mora proizaći iz mjesta istinskog poštovanja i duboke brige za sam palestinski narod, a ne iz proračunate želje da se zaštiti "sigurnost" njihovih mučitelja.
Dr. Ramzy Baroud naširoko je objavljivan i prevođen autor, međunarodno udruženi kolumnist i urednik Palestinska kronika. Njegova najnovija knjiga je Posljednja Zemlja: Palestinska priča (Pluto Press, 2018). Stekao je doktorat znanosti. Doktorirao je palestinske studije na Sveučilištu Exeter (2015.) i bio je nerezidentni stipendist u Orfalea Centru za globalne i međunarodne studije, UCSB. Posjetite njegovu web stranicu.
Ovaj je članak iz Z mreža, financira se isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitatelja.
Stavovi izraženi u ovom članku mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.