GLEDAJTE: Vrijeme rastuće represije

CN Urednik Joe Lauria obratio se na sastanku održanom uoči žalbenog saslušanja za australskog zviždača Davida McBridea, ističući rastuću represiju u odnosu na prije 50 godina.

OU noći prije žalbenog saslušanja australskog zviždača Davida McBridea 3. ožujka, Vijesti konzorcija Urednik Joe Lauria obratio se okupljenima u Canberri, glavnom gradu Australije. U nastavku su tekstovi njegovih primjedbi pripremljeni i izrečeni.  

Kako je pripremljeno

Da je David McBride izoliran slučaj, bilo bi to užasno.

Ali ovaj je slučaj poprimio razgranate izvan granica Australije. Dio je šireg obrasca rastuće represije od strane vlada zemalja Pet očiju.

McBride's je međunarodni slučaj. Podjednako važan u SAD-u, Velikoj Britaniji, Kanadi i Novom Zelandu kao i ovdje.

Zviždači su naravno i prije bili kažnjavani. Vjerojatno najpoznatiji slučaj bio je onaj Daniela Ellsberga koji je NYT-u odao povjerljive dokumente Pentagona kako bi pokušao zaustaviti Vijetnamski rat, razotkrivajući službene američke laži da se rat dobiva.

Prvo je Ellsberg dao dokumente senatoru Mikeu Gravelu da ih pročita u Kongresnom zapisniku, America's Hansard. I Ellsberg i Gravel koje smo izgubili posljednjih godina bili su prijatelji koji su sjedili CNupravni odbor.

Da bismo ilustrirali koliko su naše vlade 5 očiju represivnije danas nego prije 50 godina u slučaju Pentagon Papers, i da bismo stavili Davida McBridea u zatvor u kontekst, razmotrimo slučaj Juliana Assangea.

Loše ponašanje vlade u slučaju Ellsberg blijedo je u usporedbi s nedoličnim ponašanjem u Assangeu: špijuniranje medicinske i pravne povjerljive komunikacije i planiranje otmice ili ubojstva Assangea. Kad sam Ellsbergu poslao e-poštu o ovim otkrićima na saslušanju o Julianovom izručenju, bio je siguran da će biti pušten na slobodu kao što je i bio. Ali to je bilo prije pola stoljeća.

Uzmite u obzir i dva najgora masakra u SAD-u, u razmaku od oko 50 godina. Masakr u My Laiju u Vijetnamu i kolateralno ubojstvo u Iraku.

U My Laiju zviždača je saslušao Kongres

U kolateralnom ubojstvu, zviždač je bio zatvoren.

U My Laiju jedan je vojnik bio zatvoren.

U kolateralnom ubojstvu nitko iz vojske nije optužen.

U My Laiju novinar Seymour Hersh osvojio je Pulitzera i zaposlio se u The New York Times.

U kolateralnom ubojstvu, novinar, Julian Assange, zatvoren je u ustanovu s najvećom sigurnošću.

Evo dokle smo stigli. Ovo je vrijeme u kojem živimo, vrijeme Juliana Assangea, koji je srećom oslobođen nakon što su SAD znale da će izgubiti, i vrijeme Davida McBridea, koji sutra izlazi na sud u pokušaju da se oslobodi.

To je također vrijeme Antoinette Lattouf i Mary Kostakidis i manije zbog eksplozije sumnjivih incidenata "antisemitizma" koji su doveli do novog zakona koji u biti može dovesti nekoga u zatvor jer se drugi osjeća nesigurno od pukog govora.

Vrijeme je kada se novinari pritvaraju prema Zakonu o terorizmu na graničnim prelazima u Britaniji zbog nečega što su napisali ili rekli u vezi s izraelskim genocidom u Gazi, genocidom za koji se Izraelu sudi pred ICJ-om u Haagu.

To je vrijeme kada studente u Sjedinjenim Državama hapsi interventna policija s kacigama i u nekim slučajevima zabranjuje im dovršetak obrazovanja zbog prosvjeda protiv genocida. Vrijeme kada Donald Trump želi deportirati studente iz inozemstva zbog kritiziranja Izraela.

Julian Assange pristao je na molbu da dobije slobodu. U biti je rekao: prekršio sam zakon, ali zakon nije u redu. Američki Zakon o špijunaži kriminalizira novinarstvo koje objavljuje povjerljive materijale, što je dopušteno prema Prvom amandmanu. Zakon je protuustavan.

Slično je David McBride prekršio zakon, ali zakon je pogrešan. Dovodi Australiju do dana prije Nürnberga slijeđenja naredbi. Na dan kada je priznao krivnju, jedan od McBrideovih odvjetnika, Mark Davis, rekao je:

"Bio je to smrtonosni udarac zadan u vezi s odlukom od prije nekoliko dana koji ograničava ono što možemo reći poroti u Davidovo ime u smislu onoga što je bila njegova dužnost časnika u vezi s prisegom koju je položio da služi, kako mi kažemo, interesima australskog naroda.

Presuda je bila: on nema dužnost služiti interesima australskog naroda. On ima dužnost slijediti naredbe. To je vrlo usko razumijevanje zakona po našem mišljenju koje nas zapravo vraća u vrijeme prije Drugog svjetskog rata. Svi znamo kako se vojni zakon od tada procjenjuje u smislu poštivanja zapovijedi.

Dakle, suočavajući se s tom realnošću, ograničeni smo u smislu onoga što bismo mogli iznijeti poroti u smislu Davidove dužnosti... zajedno s uklanjanjem dokaza čini nemoguće, realno, suđenje. Ovo je tužan dan i težak dan za nas da savjetujemo Davida o njegovim opcijama danas poslijepodne i on ih je prihvatio.”

McBride je rekao: “Stojim uspravno i vjerujem da sam izvršio svoju dužnost i ne vidim to kao poraz. Vidim to kao početak bolje Australije.”

Nadajmo se svi da je u pravu i da se ovom 50-godišnjem trendu sve veće i veće represije radi zaštite interesa moćnih, koje javnost u društvenim i neovisnim medijima nikada nije toliko osporavala, doista bliži kraj.

Priznajem da trenutno izgleda vrlo mračno.

Kako je isporučeno

Govorit ću nešto o međunarodnom aspektu [slučaja Davida McBridea]. Čuli smo o tome kako bi, ako pobijedi, to moglo srušiti dvostranački sustav ovdje [u Australiji]. Pa, slučaj ima i međunarodne posljedice. Ali prvo, samo želim reći nekoliko riječi o Vijesti o konzorciju.

Mislim da smo jedina američka publikacija koja je napisala riječ o ovoj priči. Ne znam je li to sasvim sigurno, ali svakako smo to detaljno obradili. Bio sam u sudnici tijekom suđenja.

Pokrivat ću i sutrašnje ročište. Žalba.

Zašto? Jer sam po sebi to je nečuven slučaj, očito, ali dio je trenda... 50 godina u stvaranju. Danas nam je mnogo gore nego prije 50 godina. Gledam po sobi. Nažalost, izgleda da se gotovo svi u ovoj prostoriji sjećaju prije 50 godina, što ne sluti na dobro za budućnost aktivizma.

Vidite toliko ljudi određene dobi, ako pogledate prije 50 godina kakva je bila situacija u antiratnim prosvjedima u Vijetnamskom ratu? Mnogi od nas se sjećaju tih dana. Sada možda najpoznatiji zviždač od svih, Daniel Ellsberg bio je u našem odboru u Vijesti o konzorciju. Bio je naš prijatelj.

On je, naravno, otkrio Pentagonove dokumente, na kojima je radio za Rand Corporation. Prvo ga je dao senatoru Mikeu Gravelu, koji je također bio naš prijatelj. Također je bio u našem odboru. A Gravel je pročitao Pentagonove papire u Kongresni zapisnik, koji je američki Hansard. A onda ju je Ellsberg dao The New York Times.

Vlada ga je zatvorila. The Times otišao na Vrhovni sud i dobio taj slučaj, vrlo važan slučaj. A taj slučaj je bio da vlada nema pravo prethodne zabrane. Ne može unaprijed zaustaviti objavljivanje. Ne mogu reći novinama da ovo ne smijete objaviti. Međutim, nakon objave, mogli su uhititi koga god su htjeli, ako se time krši Zakon o špijunaži.

I to se, naravno, dogodilo Julianu Assangeu. Njegov slučaj je bio nakon objave. Dakle, ako vas vlada ne može spriječiti u objavljivanju. Ali kad to učinite, mogu vas kazneno goniti za kršenje Zakona o špijunaži.

Sada želim ilustrirati koliko smo daleko pali u 50 godina.

Kad je u Londonu trajalo saslušanje o izručenju Juliana Assangea, jednog smo dana bili tamo u sudnici. Ostatak smo gledali na internetu, a bilo je i svjedočenja iz slučaja u Španjolskoj o zaštitarskoj tvrtki koja je špijunirala njegovu povlaštenu komunikaciju s njegovim odvjetnicima i liječnicima unutar ekvadorskog veleposlanstva u Londonu. I čuli smo o tim nevjerojatnim zlostavljanjima. Kovale su se zavjere da ga se otme ili ubije.

Pisao sam Danielu Ellsbergu, rekao sam mu što je upravo izašlo, a on je rekao, to je to. On će biti pušten. Zašto? Zato što je Ellsberg otpušten kada je u njegovom slučaju otkriveno loše ponašanje tužitelja. Pokušali su podmititi suca s ravnateljstvom FBI-a, i naravno, ušli su u ordinaciju psihijatra Daniela Ellsberga i ukrali dosjee pokušavajući iskopati prljavštinu o njemu.

Kad se to saznalo, slučaj je bio gotov. Bio je slobodan. Tako je Dan Ellsberg izbjegao odlazak u zatvor zbog objavljivanja Pentagonovih dokumenata, što je razbjesnilo Nixona i Kissingera. A to znamo iz Nixonovih vrpci. Bio je na slobodi zbog nedoličnog ponašanja.

Dakle, kada je Ellsberg čuo da će pokušati oteti ili ubiti Juliana Assangea, prisluškivali su i snimali njegove razgovore s njegovim odvjetnicima – vladom koja ga je tužila – da je morao izaći na slobodu.

Pa nije, nije slobodno prošetao. To je razlika između prije 50 godina i danas.

Uzmite u obzir i ovo: SAD su u ovih 50 godina izvršile dva velika masakra. Prvi je bio My Lai u Vijetnamu i 50-ak godina kasnije s kolateralnim ubojstvima u Bagdadu. Jedan u Vijetnamu, selo My Lai i jedan u Bagdadu.

Što se dogodilo u slučaju My Lai? U My Laiju, zviždača su poslušali američki Kongres i Ministarstvo pravosuđa. Zapravo su to istražili.

50 godina kasnije u filmu Kolateralno ubojstvo, zviždačica, Chelsea Manning, stavljena je u zatvor zbog otkrivanja potencijalnih ratnih zločina. Prije 50 godina slušali su.

I procesuirali su.

Jedan je vojnik zapravo otišao u zatvor. To je u slučaju My Lai. U ubojstvima u Bagdadu, kolateralnom ubojstvu, nitko nije procesuiran od strane vojske.

I treća osoba u ovoj priči je novinar. U My Laiju to je bio Seymour Hersh. Seymour Hersh dobio je Pulitzerovu nagradu za izvještavanje o toj priči. Dobio je posao na puno radno vrijeme u The New York Times iz nje.

Novinar Kolateralnog ubojstva otišao je u zatvor. U objekt s maksimalnom sigurnošću u Londonu.

Ovdje smo danas. Barem mogu reći da je tih dana izgledalo kao da se pretvaraju da traže pravdu. Pogledajte dokle smo stigli danas. Pogledajte dokle smo stigli.

Julian je oslobođen samo zato što su SAD shvatile da će izgubiti slučaj, na temelju činjenice da nisu mogle pružiti zaštitu po pitanju Prvog amandmana. Ministarstvo pravosuđa nije moglo dati jamstvo ministru unutarnjih poslova u Britaniji. Izgubili bi ovaj slučaj. Pa su ga pustili. I nadamo se, naravno, sutra da bi David McBride mogao biti pušten.

Ali sada živimo u vremenu Davida McBridea. Živimo u vremenu Antoinette Latouff. U vrijeme Marije Kostakidis. U vrijeme ove sumnjive eksplozije antisemitizma koja se događa u ovoj zemlji, a koja je dovela do zakona koji bi nekoga mogao zatvoriti ako se netko osjeća nesigurno zbog govora. To ne bi bilo moguće prije 50 godina.

Čini mi se da smo imali više slobode govoriti protiv rata u Vijetnamu. Ljudi nisu bili kriminalizirani. Pogledajte sada studente na Sveučilištu Columbia i drugim sveučilištima u Sjedinjenim Državama. Interventna policija ih je uhitila, odvela sa kampusa. Mnogima od njih nije dopušteno završiti školovanje.

Donald Trump želi izbaciti iz zemlje svakog stranog studenta koji je prosvjedovao protiv genocida u kampusu američkog sveučilišta. Ovo je vrijeme u kojem sada živimo, vrijeme kada se Julian Assange u biti izjašnjavao da je prekršio zakon, ali zakon je bio pogrešan. To je u biti rekao.

I što je to značilo? Da. Tehnički, Zakon o špijunaži, kako je napisan, kaže da nitko, nitko, pa čak ni novinar ne smije neovlašteno posjedovati ili neovlašteno širiti obrambene ili klasificirane podatke. Svakako, Julian Assange je posjedovao povjerljive informacije. Svakako, svaki izvjestitelj o nacionalnoj sigurnosti u Sjedinjenim Državama svaki dan barata povjerljivim podacima. Mogli bi biti procesuirani ako vlada želi.

Kao što sam rekao, prema Zakonu o špijunaži, vlada ne može spriječiti objavljivanje novina prije. Ali nakon objave, mogu vas uhititi i kazneno goniti na temelju načina na koji je trenutno napisan Zakon o špijunaži. A ovo su učinili s Julianom Assangeom. Problem je što zakon nije u redu. To je protuustavno jer postoji prvi amandman koji dopušta novinarima objavljivanje klasificiranih materijala.

Ne možeš ga ukrasti. Ali ako vam je dano, čak i ako je ukradeno, imate pravo to objaviti. To je ono o čemu se radi u prvom amandmanu. A Zakon o špijunaži je u suprotnosti s tim. To je neustavan zakon, ali još uvijek je u knjigama. I tu je Julian mogao reći, prekršio sam taj zakon, ali sam mislio da me štiti Prvi amandman.

Dakle, zadržao je svoj integritet i morao se za nešto moliti. I učinio je. Tehnički, on je prekršio taj zakon. Julian nije doveo druge novinare u opasnost. Ovdje je riječ o pogrešnom mišljenju. Kad se izjasniš, nema pravnog presedana. Ne mogu još jednog novinara strpati u zatvor jer je Julian Assange na to pristao. Ne, mora postojati osuda pred porotom, a to se nikada nije dogodilo.

Sada, politički, je li to loše? Da. Ali pravno gledano, Julian nije pristao na kompromis kako bi time doveo druge novinare u budućnost u bilo kakvu opasnost.

U Davidovom slučaju i zakonu, Nürnberški princip je ono što je ovdje već izneseno. Ima li dužnost prema javnosti? Ili samo dužnost izvršavanja naredbi?

Ovo je bit slučaja. Točno je kao Julian. Zakon je pogrešan. Čak i ako ga je David tehnički pokvario. Stoga se nadajmo da će, ako dođe do pobjede u žalbi na McBrideov slučaj, to imati goleme reperkusije. Budući da upravo sada živimo u vremenu izuzetne represije u svim zemljama Pet očiju, ne samo da imamo te studente koji su uhićeni zbog prosvjeda protiv genocida.

Imamo Zakon o terorizmu u Britaniji prema kojem nekoliko ljudi, ljudi koje poznajemo koji su također u našem odboru, poput Craiga Murraya – i Richarda Medhursta, koji su zaustavljeni na granici, stižu u Britaniju te ispitani i privedeni. Zašto? Zbog onoga što su napisali, što su rekli o Izraelu, jer ih kritiziraju. Medhurst je bio uhićen 24 sata i pretresli su njegovu kuću sada u Austriji, britanska i austrijska policija krenule su za njim.

Imamo pisca Scotta Rittera, jednog od naših pisaca. FBI mu je pretresao kuću. Ne mogu vjerovati da je ovo prije 50 godina bilo tako uobičajeno kao što je sada. Tada bismo pokušali zamisliti kako bi bilo da smo živjeli u vrijeme McCarthyja. Mislim da to više ne moramo zamišljati. I ne mislim da je paranoja to reći. Dugo sam se opirao tome, govoreći da živimo u istom vremenu i jesmo, jesmo.

Dakle, kada pogledate Zakon o terorizmu u Britaniji, ovu represiju ovdje s ovim novim zakonom o mržnji ovdje u Australiji, kada vidite što se dogodilo Julianu Assangeu i naravno, što se dogodilo Davidu McBrideu, sve je to paket, po mom mišljenju, zemalja 5 očiju. I međusobno dijele inteligenciju.

Također vjerujem da su vrlo zabrinuti, posebice, zbog činjenice da javnost sada ima sredstva da se izrazi, a nije imala prije 50 godina na društvenim mrežama i neovisnim medijima poput Vijesti konzorcija i toliki drugi koji su ustali. Ovo je potpuno novi element ovdje.

Mainstream mediji, koji su u savezu s uspostavljenim poretkom, gube kontrolu nad pričom. Ljudi dobivaju svoje glasove, da moraju prestati ako žele sačuvati svoje interese, svoje privilegije. I to je sve o tome: njihov način života. Oni žele nastaviti sa svojim stilom života i ušutkati nas ostale, a mi im nećemo dopustiti ako možemo.

Dakle, sutra ćemo izaći i održati skup za Davida. Ja ću biti u sudnici i izvještavati o tome. Nadajmo se da će biti nekog napretka, jer ako ga bude, to će imati goleme reperkusije, kao što sam rekao, u svim zemljama Pet očiju.

Pobjeda mora biti. Mora konačno biti pobjeda. Mora postojati prekretnica. Gdje mi pobjeđujemo, a oni gube.

Joe Lauria je glavni urednik Vijesti konzorcija i bivši dopisnik UN-a za Ton Wall Street Journal, Boston Globe, i druge novine, uključujući Montreal Gazette, London Daily Mail i S dvije zvjezdice od Johannesburga. Bio je istraživački novinar za Sunday Times iz Londona, financijski izvjestitelj za Bloomberg News a svoj profesionalni rad započeo je kao 19-godišnji stringer za The New York Times. Autor je dvije knjige, Politička odiseja, sa senatorom Mikeom Gravelom, predgovor Daniel Ellsberg; i Kako sam izgubio Hillary Clinton, predgovor Juliana Assangea.