Jeffrey Sachs: Geopolitika mira

Autor europskim zastupnicima objašnjava manipulativnu američku poslijeratnu vanjsku politiku, razbija mitove o Ukrajini i poziva na neovisnu europsku vanjsku politiku.

Ovo je uređeni prijepis govora profesora Jeffreyja Sachsa u Europskom parlamentu na događaju pod nazivom "Geopolitika mira", čiji je domaćin bio bivši pomoćnik glavnog tajnika UN-a i sadašnji europarlamentarac BSW-a Michael von der Schulenburg, 19. veljače 2025. Prijepis je uređen radi jasnoće i s komentarima. 

By Jeffrey D. Sachs

Uvod

Thvala vam svima na prilici da budemo zajedno i da zajedno razmišljamo. Ovo je doista komplicirano vrijeme koje se brzo mijenja i vrlo opasno. Dakle, stvarno nam je potrebna jasnoća misli. Posebno me zanima naš razgovor, pa ću pokušati biti što jezgrovitiji i jasniji.

Promatrao sam događaje iz velike blizine u Istočnoj Europi, bivšem Sovjetskom Savezu, Rusiji i Ukrajini, vrlo pažljivo u posljednjih 36 godina. Bio sam savjetnik poljske vlade 1989., gospodarskog tima predsjednika Gorbačova 1990. i 1991., gospodarskog tima predsjednika Jeljcina 1991. do 1993. i gospodarskog tima predsjednika Kučme u Ukrajini 1993. do 1994. godine.

Pomogao sam uvesti estonsku valutu. Pomogao sam nekoliko zemalja bivše Jugoslavije, posebno Sloveniji. Nakon Majdana, nova me je vlada [u Ukrajini] zamolila da dođem u Kijev, vodili su me po Majdanu i naučio sam puno stvari iz prve ruke.

U kontaktu sam s ruskim čelnicima više od 30 godina. Znam i izbliza američko političko vodstvo. Naša prethodna ministrica financija, Janet Yellen, bila je moja divna učiteljica makroekonomije prije 52 godine. Prijatelji smo pola stoljeća.

Poznajem te ljude. Kažem ovo jer ono što želim objasniti sa svoje točke gledišta nije iz druge ruke. To nije ideologija. To je ono što sam vidio svojim očima i doživio u ovom razdoblju. Želim s vama podijeliti svoje razumijevanje događaja koji su zadesili Europu u mnogim kontekstima, a uključit ću ne samo ukrajinsku krizu, već i Srbiju 1999., ratove na Bliskom istoku, uključujući Irak, Siriju, ratove u Africi, uključujući Sudan, Somaliju, Libiju. Oni su u velikoj mjeri rezultat duboko pogrešne američke politike. Ono što ću reći moglo bi vas iznenaditi, ali govorim iz iskustva i poznavanja ovih događaja.

Vanjska politika SAD-a

To su ratovi koje su Sjedinjene Države vodile i izazvale. I to je istina već više od 30 godina. Sjedinjene Države su došle do stajališta, posebno tijekom 1990.-91., a zatim s krajem Sovjetskog Saveza, da SAD sada upravlja svijetom i da SAD ne mora uzeti u obzir ničija stajališta, crvene linije, zabrinutosti, sigurnosna stajališta, međunarodne obveze ili bilo koji okvir UN-a. Žao mi je što sam to tako jasno rekao, ali želim da razumijete.

Jako sam se trudio 1991. dobiti *financijsku pomoć za Gorbačova za kojeg mislim da je bio najveći državnik našeg modernog vremena. (*Ovo je postalo dio projekta koji je vodio profesor Graham Allison na Harvard Kennedy School of Government s Gorbačovljevim ekonomskim savjetnikom Grigorijem Yavlinskim i objavljeno u knjizi Prozor mogućnosti: Velika pogodba za demokraciju u Sovjetskom Savezu, Pantheon Books, 1991.)

Nedavno sam pročitao arhivirani memorandum o raspravi Vijeća nacionalne sigurnosti o mom prijedlogu od 3. lipnja 1991., čitajući po prvi put kako ga je Bijela kuća u potpunosti odbacila i u biti nasmijala moju molbu da SAD pomogne Sovjetskom Savezu s financijskom stabilizacijom i financijskom pomoći u provedbi reformi. Memorandum dokumentira* da je američka vlada odlučila učiniti minimum kako bi spriječila katastrofu, ali samo minimum.

(*Richard Darman, iz OMB-a, rekao je to ovako.

“U definiranju interesa SAD-a moramo biti donekle makijavelisti. Koji je minimalni iznos potreban za ublažavanje režima s kojim želimo raditi na drugim stvarima? Drugim riječima, koji je minimum da se stvari pokrenu? Ne vjerujem da trebamo brinuti o raspadu SSSR-a. Ako je to naše interno razumijevanje, onda možemo ići naprijed javno.” Kasnije Darman dodaje: “Želim činiti se ozbiljni, a da se ne zavaravamo. Već imamo dovoljno sastojaka za dobar PR paket.” Naglasak u izvorniku.)

Odlučili su da nije posao SAD-a da pomažu. Naprotiv. (Pogledajte moj rad”Kako su neokoni ranih 1990-ih odabrali hegemoniju umjesto mira.")

Kad je Sovjetski Savez raspao 1991., pogled je postao još pretjeraniji. I mogu imenovati poglavlje i stih, ali mišljenje je bilo da mi [SAD] vodimo glavnu riječ. [Dick] Cheney, [Paul] Wolfowitz i mnoga druga imena koja ste upoznali doslovno su vjerovali da je ovo sada svijet SAD-a, a mi ćemo raditi što želimo. Očistit ćemo se od bivšeg Sovjetskog Saveza. Uklonit ćemo sve preostale saveznike iz sovjetske ere. Zemlje poput Iraka, Sirije i tako dalje će otići.

I tu vanjsku politiku doživljavamo već praktički 33 godine. Europa je platila visoku cijenu za to jer Europa u ovom razdoblju nije imala nikakvu vanjsku politiku koju mogu shvatiti. Nema glasa, nema jedinstva, nema jasnoće, nema europskih interesa, samo američka lojalnost.

Bilo je trenutaka u kojima je bilo neslaganja i, mislim, vrlo divnih neslaganja. Posljednje značajno vrijeme bilo je 2003. uoči rata u Iraku kada su Francuska i Njemačka rekle da ne podržavaju zaobilaženje Sjedinjenih Država u Vijeću sigurnosti UN-a za ovaj rat. Taj rat izravno su iskonstruirali Netanyahu i njegovi kolege u američkom Pentagonu. (Pogledajte knjigu Dennisa Fritza, Smrtonosna izdaja: Istina o tome zašto su Sjedinjene Države napale Irak, ILI Knjige, 2024.) 

Ne kažem da je to bila veza ili uzajamnost. Kažem da je to bio rat vođen za Izrael. Bio je to rat koji su Paul Wolfowitz i Douglas Feith koordinirali s [izraelskim vođom] Benjaminom Netanyahuom.

I to je bio posljednji put da je Europa imala glas. Tada sam razgovarao s europskim čelnicima i bili su vrlo jasni i bilo je divno čuti njihovo protivljenje neprihvatljivom ratu. Europa je nakon toga u potpunosti izgubila svoj glas, ali posebno 2008. Ono što se dogodilo nakon 1991., i da nas dovede do 2008., jest da su Sjedinjene Države odlučile da unipolarnost znači da će se NATO širiti negdje od Bruxellesa do Vladivostoka, korak po korak.

Širenje NATO-a

Proširenju NATO-a na istok ne bi bilo kraja. To bi bio američki unipolarni svijet. Ako igrate igru ​​rizika kao dijete kao ja, ovo je američka ideja: imati figuru na svakom dijelu ploče. Svako mjesto bez američke vojne baze je u osnovi neprijatelj. Neutralnost je prljava riječ u američkom političkom leksikonu.

Neutralnost je možda najprljavija riječ prema američkom načinu razmišljanja. Ako si neprijatelj, znamo da si neprijatelj. Ako ste neutralni, vi ste subverzivni, jer ste stvarno protiv nas, ali nam to samo ne govorite. Samo se praviš neutralan. Dakle, to je doista bio način razmišljanja, a odluka je službeno donesena 1994. kada je predsjednik Clinton potpisao proširenje NATO-a na istok.

Sjećate se da su 7. veljače 1990. Hans-Dietrich Genscher i James Baker III razgovarali s Gorbačovom. Genscher je dao a konferencija za novinare nakon toga gdje je objasnio da NATO neće krenuti prema istoku.

Njemačka i SAD ne bi iskoristile raspad Varšavskog pakta. Molimo vas da shvatite da je ova obveza preuzeta u pravnom i diplomatskom kontekstu, a ne u povremenom kontekstu. Ove obveze bile su srž pregovora o završetku Drugog svjetskog rata koji su otvorili put njemačkom ponovnom ujedinjenju.

Postignut je dogovor da se NATO neće pomaknuti ni milimetar istočno. (Ovo je bio sporazum, iako usmeni, budući da je Gorbačov naglašavao SAD-u i Njemačkoj važnost američko-njemačkog obećanja da se NATO neće širiti na istok.) I bio je izričit, i nalazi se u bezbrojnim dokumentima. I samo potražite Nacionalni sigurnosni arhiv Sveučilišta George Washington, i možete dobiti desetke dokumenata. To je web stranica pod nazivom “Što je Gorbačov čuo o NATO-u”. Pogledajte, molim vas, jer sve što vam SAD govore o ovom obećanju je laž, ali arhive su savršeno jasne. (Mnogi od ključnih dokumenata su ovdje  i ovdje.)

Dakle, Clinton je 1994. godine donio odluku da se NATO proširi sve do Ukrajine. Ovo je dugoročni američki projekt. To nije zbog jedne ili druge uprave. Ovo je projekt američke vlade koji je započeo prije više od 30 godina. Godine 1997. Zbigniew Brzezinski je napisao Velika šahovnica, opisujući proširenje NATO-a na istok.

Ta knjiga nije samo razmišljanje gospodina Brzezinskog. To je njegovo predstavljanje javnosti odluka već napravljeno od strane vlade Sjedinjenih Država, što je način na koji knjiga poput ove funkcionira. Knjiga opisuje proširenje Europe i NATO-a na istok kao istodobne i spojene događaje. I postoji dobro poglavlje u toj knjizi koje pita, što će Rusija učiniti dok se Europa i NATO šire na istok?

Osobno sam poznavao Zbiga Brzezinskog. Bio je jako drag prema meni. Savjetovao sam Poljsku i on je bio od velike pomoći. Bio je i pametan čovjek, a ipak je sve krivo shvatio 1997. godine.

Godine 1997. detaljno je napisao zašto Rusija nije mogla učiniti ništa osim pristati na širenje NATO-a i Europe na istok.

(Ovdje je Brzezinski na stranici 118 Velika šahovska ploča:

“Jedina stvarna geostrateška opcija Rusije – opcija koja bi Rusiji mogla dati realističnu međunarodnu ulogu i također maksimizirati mogućnost transformacije i društvene modernizacije – je Europa. I to ne bilo koja Europa, nego transatlantska Europa EU i NATO-a koja se širi. Takva Europa poprima oblik, kao što smo vidjeli u 3. poglavlju, i vjerojatno će ostati usko povezana s Amerikom. To je Europa s kojom će se Rusija morati povezati ako želi izbjeći opasnu geopolitičku izolaciju.”)

Zapravo, on govori o širenju Europe prema istoku, i to ne samo Europe, nego i NATO-a. Ovo je bio američki plan, projekt. A Brzezinski objašnjava kako se Rusija nikada neće uskladiti s Kinom. Nezamislivo. Rusija se nikada neće pridružiti Iranu.

Prema Brzezinskom, Rusija nema drugi poziv osim europskog. Dakle, dok se Europa kreće na istok, Rusija tu ne može učiniti ništa. Tako, kaže još jedan američki strateg. Je li uopće upitno zašto smo cijelo vrijeme u ratu? Jer jedna stvar o Americi je da uvijek "znamo" što će naši kolege učiniti, i uvijek pogrešno shvatimo! A jedan od razloga zašto uvijek krivo shvatimo je taj što u nekooperativnoj teoriji igre koju igraju američki stratezi, vi zapravo ne razgovarate s drugom stranom. Jednostavno znate koja je strategija druge strane. To je divno. Toliko štedi vrijeme. Jednostavno vam ne treba nikakva diplomacija.

Crnomorska strategija

Dakle, ovaj projekt ozbiljno je počeo 1994. godine i imamo kontinuitet državne politike 30 godina do možda jučer, možda. (Mislim na telefonski razgovor Trump-Putin od 12. veljače 2025. i izjave koje su uslijedile u brzom nizu.)

Projekt od 30 godina. Ukrajina i Gruzija bile su ključne za projekt. Zašto? Jer Amerika je sve što zna naučila od Britanaca.

Mi smo željeno Britansko Carstvo. A ono što je Britansko Carstvo shvatilo 1853., s g. Palmerstonom, oprostite, lordom Palmerstonom [zajedno s Napoleonom III.], jest da okružite Rusiju u Crnom moru i uskratite Rusiji pristup istočnom Mediteranu.

Ovo što gledate je američki projekt koji treba učiniti isto u 21. stoljeću. Ideja SAD-a bila je da u NATO-u budu Ukrajina, Rumunjska, Bugarska, Turska i Gruzija, koje bi Rusiju lišile bilo kakvog međunarodnog statusa blokiranjem Crnog mora i u biti neutralizirajući Rusiju kao nešto više od lokalne sile. Brzezinski je jasan po pitanju ove geografije.

Nakon Palmerstona, a prije Brzezinskog, tu je naravno bio Halford Mackinder 1904.: “Tko vlada Istočnom Europom, zapovijeda Heartlandom; Tko vlada Heartlandom, zapovijeda Svjetskim otokom; Tko vlada svijetom-otokom, zapovijeda svijetom.” (1919. Mackinder je napisao knjigu Demokratski ideali i stvarnost, nadovezujući se na njegov raniji rad Geografsko stožer povijesti iz 1904.)

Poznavao sam predsjednike i/ili njihove timove. Ništa se nije puno promijenilo od Clintona preko Busha Jr. do Obame preko Trumpa do Bidena. Možda im je sve gore korak po korak.

Biden je bio najgori po mom mišljenju. Možda je to i zato što nije bio compos mentis zadnjih par godina. Kažem to ozbiljno, ne kao zajedljivu primjedbu. Američki politički sustav je sustav imidža. To je sustav medijske manipulacije svaki dan. To je PR sustav.

Mogli biste imati predsjednika koji u osnovi ne funkcionira i imati tu osobu na vlasti dvije godine i kandidirati se za ponovni izbor. Jedna stvar je što je morao sam stajati na pozornici 90 minuta i to je bio kraj. Da nije bilo tog kiksa, on bi išao dalje s kandidaturom, spavao poslije 4 sati ili ne. Dakle, ovo je realnost. Svi se slažu s tim. Nepristojno je govoriti ono što govorim jer trenutno ne govorimo istinu gotovo ni o čemu na ovom svijetu.

Dakle, ovaj projekt je trajao od 1990-ih. Bombardiranje Beograda 78 uzastopnih dana 1999. bilo je dio ovog projekta. Razdvojiti tu zemlju kada su granice "svetinja", zar ne? Osim Kosova, tj. Granice su svetinje osim kada ih Amerika mijenja. Razbijanje Sudana bio je još jedan povezan američki projekt. Razmotrite pobunu u Južnom Sudanu. Je li se to dogodilo samo zato što su se Južni Sudanci pobunili? Ili da vam dam priručnik CIA-e?

Molimo vas da kao odrasli shvatimo o čemu se radi. Vojne kampanje su skupe. Potrebna im je oprema, obuka, bazni logori, inteligencija, financije. Ta podrška dolazi od velikih sila. Ne dolazi od lokalnih pobuna. Južni Sudan nije porazio Sudan u plemenskoj bitci. Razbijanje Sudana bio je američki projekt. Često bih odlazio u Nairobi i naišao na američku vojsku ili senatore ili druge koji su se "duboko zanimali" za unutarnju politiku Sudana. Taj rat je bio dio igre američke unipolarnosti.

Vanjska politika SAD-a i širenje NATO-a

I tako je proširenje NATO-a, kao što znate, počelo 1999. s Mađarskom, Poljskom i Češkom. Rusija je zbog toga bila izuzetno nezadovoljna, ali to su bile zemlje koje su još uvijek bile daleko od ruske granice. Rusija je protestirala, ali, naravno, bezuspješno. Tada je George Bush Jr. Kada se dogodio 9. rujna, predsjednik Putin obećao je svu potporu SAD-u. A onda je SAD odlučio oko 11. rujna 20. da će pokrenuti sedam ratova u pet godina!

O tome možete poslušati generala Wesleya Clarka na videu. (Vidi Clark, 2011., na Demokracija sada!, gdje mu je dužnosnik Pentagona rekao "napast ćemo i uništiti vlade u sedam zemalja u pet godina — počet ćemo s Irakom, a zatim ćemo se preseliti u Siriju, Libanon, Libiju, Somaliju, Sudan i Iran."

Clark je bio vrhovni zapovjednik NATO-a 1999. Otišao je u Pentagon oko 20. rujna 2001. Predan mu je komad papira koji objašnjava izglede za sedam američkih ratova po izboru. To su zapravo bili Netanyahuovi ratovi.

Plan američke vlade djelomično je bio očistiti [ukloniti] stare sovjetske saveznike, a djelomično ukloniti pristaše Hamasa i Hezbollaha. Netanyahuova ideja bila je i jest da će postojati jedna država, hvala vam, u cijeloj Palestini prije 1948. godine. Da, samo jedna država. Bit će to Izrael. Izrael će kontrolirati cijeli teritorij od rijeke Jordan do Sredozemnog mora.

A ako se tko usprotivi, srušit ćemo ga. Pa, ne baš Izrael, nego točnije naš prijatelj, Sjedinjene Države. To je bila američka politika do jutros. Hoće li se promijeniti, ne znamo. Sada je jedina zamjerka to što će možda SAD "posjedovati Gazu" [prema predsjedniku Trumpu] umjesto da Izrael posjeduje Gazu.

Netanyahuova ideja postoji najmanje 25 godina. Vraća se na dokument pod nazivom “Clean Break” koji su Netanyahu i njegov američki politički tim sastavili 1996. kako bi okončali ideju dvodržavnog rješenja. Taj dokument možete pronaći i na internetu.

(Godine 1996. Netanyahu i njegovi američki savjetnici izdali su dokument “Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm” s Institutom za napredne strateške i političke studije. Ovaj novi strategija “clean break”. pozvao Izrael da odbaci okvir "zemlja za mir". Ovo je učinkovito zagovaralo da se Izrael neće povući s palestinskih okupiranih zemalja 1967. u zamjenu za regionalni mir. Umjesto toga, Izrael bi nastavio sa svojom politikom okupacije sve dok ne bi osigurao "mir za mir", preoblikujući Bliski istok prema svojim željama. Ponovno crtanje karte regije sastojalo se od rušenja vlada koje su se protivile dominaciji Izraela.) 

Dakle, ovo su dugoročni američki projekti. Pogrešno je pitati: “Je li Clinton? Je li Bush? Je li Obama?" To je dosadan način gledanja na američku politiku, kao igru ​​iz dana u dan ili godinu za godinom. Ipak, to nije ono što je američka politika.

Nakon 1999., sljedeći krug proširenja NATO-a došao je 2004. s još sedam zemalja: tri baltičke države, Rumunjska, Bugarska, Slovenija i Slovačka. U tom je trenutku Rusija bila prilično uzrujana. Ovaj drugi val proširenja NATO-a bio je potpuno kršenje poslijeratnog poretka dogovorenog u vrijeme ponovnog ujedinjenja Njemačke. U biti, to je bio temeljni trik, ili odstupanje SAD-a od kooperativnog aranžmana s Rusijom.

Kao što se svi sjećaju, budući da smo prošli tjedan imali Münchensku sigurnosnu konferenciju, Predsjednik Putin je otišao u MSC 2007. reći: "Stani, dosta je." Naravno, SAD nije poslušao.

Godine 2008. Sjedinjene Države zaglavile su Europu u grlu njezinog dugogodišnjeg projekta proširenja NATO-a na Ukrajinu i Gruziju. Ovo je dugoročan projekt. Slušao sam gospodina Saakashvilija u New Yorku u proljeće 2008., kada je govorio u Vijeću za vanjske odnose.

Rekao nam je da je Gruzija u srcu Europe i da će kao takva ući u NATO. Izašao sam i nazvao svoju ženu, i rekao, “Ovaj čovjek je lud; dići će svoju zemlju u zrak«.

Mjesec dana kasnije izbio je rat između Rusije i Gruzije u kojem je Gruzija poražena. Najnoviji događaji u Tbilisiju opet nisu od pomoći za Gruziju, budući da vaši zastupnici u Europskom parlamentu dolaze tamo potaknuti prosvjede. To ne spašava Gruziju; to dovodi do uništenja Gruzije, potpuno uništenja.

Godine 2008., kao što svi znaju, naš bivši direktor CIA-e William Burns, koji je u to vrijeme bio američki veleposlanik u Rusiji, poslao je dugu diplomatski kabel nazad do državne tajnice Condoleezze Rice, koji je bio poznat pod naslovom "Nyet znači Nyet". Burnsova poruka bila je da se proširenju NATO-a protivi cijela ruska politička klasa, a ne samo predsjednik Putin.

Za televiziju znamo samo od Juliana Assangea. Vjerujte mi, naša vlada ili naše vodeće novine ovih dana nisu rekli niti jednu riječ američkom narodu o bilo čemu od ovoga. Dakle, moramo zahvaliti Julianu Assangeu za dopis, koji možemo detaljno pročitati.

Kao što znate, Viktor Janukovič je 2010. godine izabran za predsjednika Ukrajine na platformi neutralnosti Ukrajine. Rusija uopće nije imala nikakve teritorijalne interese niti planove u Ukrajini. ja znam Bio sam tamo povremeno tijekom ovih godina. Ono o čemu je Rusija pregovarala tijekom 2010. bio je 25-godišnji najam do 2042. za pomorsku bazu Sevastopolj. To je to. Nije bilo ruskih zahtjeva za Krim, niti za Donbas. Baš ništa slično. Ideja da Putin rekonstruira Rusko carstvo je djetinjasta propaganda. Oprostite.

Ako itko zna povijest iz dana u dan i iz godine u godinu, ovo su djetinjarije. Ipak, dječje stvari izgledaju bolje od onih za odrasle. Dakle, prije državnog udara [u Ukrajini] 2014. uopće nije bilo teritorijalnih zahtjeva. Ipak, Sjedinjene Države odlučile su da Janukovič mora biti svrgnut jer je bio za neutralnost i protivio se proširenju NATO-a. To se zove operacija promjene režima.

Od 1947. godine SAD je proveo oko stotinu operacija promjene režima, mnoge u vašim zemljama [govoreći zastupnicima u Europskom parlamentu] i mnoge diljem svijeta.  

(Politička znanstvenica Lindsey O'Rourke dokumentirala je 64 američke tajne operacije promjene režima između 1947. i 1989. i zaključila da su "operacije promjene režima, posebno one koje su se provodile tajno, često dovele do dugotrajne nestabilnosti, građanskih ratova i humanitarnih kriza u pogođenim regijama." Vidi O'Rourkeovu knjigu iz 2018., Covert Regime Change: America's Secret Cold Nakon 1989. postoji dovoljno dokaza o umiješanosti CIA-e u Siriju, Libiju, Ukrajinu, Venezuelu i mnoge druge zemlje.)

To je ono čime CIA zarađuje za život. Molim te, znaj to. To je vrlo neobična vrsta vanjske politike. U američkoj vladi, ako vam se ne sviđa druga strana, s njima ne pregovarate, pokušavate ih svrgnuti, po mogućnosti, prikriveno. Ako ne radi prikriveno, radiš to otvoreno. Uvijek govoriš da nismo mi krivi. Oni su agresor. Oni su druga strana.

Oni su "Hitler". To se javlja svake dvije ili tri godine. Bilo da je to Sadam Husein, bilo [svrgnuti sirijski predsjednik Bashar] al-Assad, bilo da je Putin, to je vrlo zgodno. To je jedino vanjskopolitičko objašnjenje koje je američki narod ikada dobio. Pa, pred nama je München 1938. Ne možemo razgovarati s drugom stranom. Oni su zli i neumoljivi neprijatelji. To je jedini model vanjske politike koji ikada čujemo od naše vlade i masovnih medija. Masovni mediji to u potpunosti ponavljaju jer je potpuno potčinjeno od američke vlade.

Revolucija Majdana i posljedice

Sada, 2014., SAD je aktivno radio na svrgavanju Janukoviča. Svi znaju za telefonski poziv presretnut moja kolegica sa Sveučilišta Columbia, Victoria Nuland, i američki veleposlanik, Geoffrey Pyatt. Ne možete dobiti bolji dokaz. Rusi su presreli njen poziv i stavili ga na internet. 

To je fascinantno. Time su svi napredovali u Bidenovoj administraciji. To je posao. Kad se dogodio Majdan, ubrzo su me pozvali. "Profesore Sachs, novi ukrajinski premijer želio bi vas vidjeti kako bismo razgovarali o gospodarskoj krizi." Dakle, odletio sam u Kijev i šetali su me po Majdanu. I rečeno mi je kako su SAD platile novac za sve ljude oko Majdana, “spontane” Revolucije dostojanstva.

Dame i gospodo, molim vas, kako su se svi ti ukrajinski mediji odjednom pojavili u vrijeme Majdana? Odakle sva ta organizacija? Odakle su došli svi ti autobusi? Odakle su došli svi ti ljudi? šališ se Ovo je organizirani napor. I to nije tajna, osim možda za građane Europe i Sjedinjenih Država. Svi ostali to sasvim jasno razumiju.

Onda su nakon puča došli sporazumi iz Minska, posebno Minsk II, koji je, usput rečeno, bio modeliran na južnotirolskoj autonomiji za etničke Nijemce u Italiji. I Belgijanci se vrlo dobro mogu povezati s Minskom II, budući da je pozivao na autonomiju i jezična prava ljudi koji govore ruski u istočnoj Ukrajini. Minsk II jednoglasno je podržalo Vijeće sigurnosti UN-a. (Sporazum Minsk II je odobren od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda putem Rezolucije 2202, koja je jednoglasno usvojena 17. veljače 2015.) 

Ipak, Sjedinjene Države i Ukrajina odlučile su da se neće provoditi. Njemačka i Francuska, jamci Normandijskog procesa, također su ga pustile zanemariti. Ovo otpuštanje Minska II bila je još jedna izravna američka unipolarna akcija s Europom koja je kao i obično igrala potpuno beskorisnu sporednu ulogu iako je bila jamac sporazuma.

Trump je pobijedio na izborima 2016. i tada je proširio isporuke oružja Ukrajini. U granatiranju Donbasa od strane Ukrajine bilo je mnogo tisuća mrtvih. Nije bilo implementacije sporazuma Minsk II.

Zatim je Biden došao na dužnost 2021. Nadao sam se boljem, ali sam se ponovno duboko razočarao. Bio sam član Demokratske stranke. Sad nisam ni u jednoj stranci jer su ionako i jedni i drugi isti. Demokrati su s vremenom postali potpuni ratni huškači i nije bilo niti jednog glasa u stranci koji je pozivao na mir. Baš kao i kod većine vaših saborskih zastupnika, na isti način.

Krajem 2021. Putin je stavio na stol posljednji pokušaj da postigne modus operandi sa SAD-om, u dva nacrta sporazuma o sigurnosti, jednom s Europom i jednom sa Sjedinjenim Državama. Stavio je rusko-američki nacrt sporazuma na stol 15. prosinca 2021.

Nakon toga, imao sam jednosatni razgovor sa [savjetnikom za nacionalnu sigurnost] Jakeom Sullivanom u Bijeloj kući, moleći ga: “Jake, izbjegni rat. Možete izbjeći rat. Sve što SAD treba učiniti je reći: 'NATO se neće proširiti na Ukrajinu'.” A on mi je rekao: “Oh, NATO se neće proširiti na Ukrajinu. Ne brini o tome.”

Rekao sam, "Jake, reci to javno."

"Ne. Ne. Ne. Ne možemo to javno reći.”

Rekao sam, "Jake, vodit ćeš rat oko nečega što se neće ni dogoditi?"

Rekao je: “Ne brini, Jeff. Neće biti rata.”

To nisu baš bistri ljudi. Kažem vam, ako vam mogu dati svoje iskreno stajalište, oni nisu baš bistri ljudi. Razgovaraju sami sa sobom. Oni ne razgovaraju ni s kim drugim. Igraju se teorije igara. U nekooperativnoj teoriji igara, ne razgovarate s drugom stranom. Vi samo napravite svoju strategiju. Ovo je bit nekooperativne teorije igara. To nije teorija pregovora. To nije mirotvorna teorija. To je jednostrana, nekooperativna teorija, ako poznajete formalnu teoriju igara.

To je ono što oni igraju. Ta vrsta teorije igara započela je [u primjeni] u RAND Corporation. To još uvijek sviraju. U 2019. postoji papir RAND-a, “Proširenje Rusije: Natjecanje s povoljnog terena.”

Nevjerojatno, novine, u javnoj domeni, pitaju kako bi SAD trebale smetati, antagonizirati i oslabiti Rusiju. To je doslovno strategija. Pokušavamo isprovocirati Rusiju, pokušavamo natjerati Rusiju da se raspadne, možda promijeniti režim, možda nemire, možda ekonomsku krizu.

Tako vi u Europi zovete svog saveznika. I eto me frustrirajućeg telefonskog razgovora sa Sullivanom, stojeći na hladnoći. Slučajno sam pokušavao imati skijaški dan.

"Oh, neće biti rata, Jeff."

Znamo što se zatim dogodilo: Bidenova administracija odbila je pregovarati o proširenju NATO-a. Najgluplja ideja NATO-a je takozvana politika otvorenih vrata, temeljena na članku 10. Ugovora o NATO-u (1949.). NATO zadržava pravo ići kamo želi, sve dok se vlada domaćina slaže, bez ikakvog utjecaja susjeda – poput Rusije.

Pa, ja kažem Meksikancima i Kanađanima, "Ne pokušavajte." Znate, Trump možda želi preuzeti Kanadu. Dakle, kanadska vlada bi mogla reći Kini, "Zašto ne izgradite vojnu bazu u Ontariju?" Ne bih to savjetovao. SAD ne bi rekao: “Pa, to su otvorena vrata. To je stvar Kanade i Kine, a ne naša.” SAD bi napao Kanadu.

Ipak, odrasli, uključujući u Europi, u ovom parlamentu, u NATO-u, u Europskoj komisiji, ponavljaju apsurdnu mantru da Rusija nema pravo glasa u proširenju NATO-a. Ovo su besmislice. Ovo nije čak ni beba geopolitika. Ovo uopće nije razmišljanje. Tako je ukrajinski rat eskalirao u veljači 2022. kada je Bidenova administracija odbila bilo kakve ozbiljne pregovore.

Ukrajinski rat i kontrola nuklearnog naoružanja

Koja je bila Putinova namjera u ratu? Mogu vam reći koja mu je bila namjera. Trebalo je prisiliti Zelenskog da pregovara o neutralnosti. To se dogodilo nekoliko dana nakon početka invazije. Trebali biste razumjeti ovu osnovnu poantu, a ne propagandu koja je napisana o invaziji koja tvrdi da je cilj Rusije bio osvojiti Ukrajinu s nekoliko desetaka tisuća vojnika.

Hajde, dame i gospodo. Molim vas da shvatite nešto osnovno. Ideja ruske invazije bila je držati NATO podalje od Ukrajine. A što je zapravo NATO? To je američka vojska, sa svojim projektilima, CIA-inim rasporedom i svim ostalim. Cilj Rusije bio je držati SAD podalje od svoje granice.

Zašto je Rusija toliko zainteresirana za ovo? Razmislite da su Kina ili Rusija odlučile imati vojnu bazu na rijeci Rio Grande ili na granici s Kanadom, ne samo da bi Sjedinjene Države poludjele; imali bismo rat za desetak minuta. Kad je Sovjetski Savez to pokušao na Kubi 1962., svijet je zamalo završio u nuklearnom Armagedonu.

Sve je to ozbiljno pojačano jer su Sjedinjene Države jednostrano napustile Ugovor o protubalističkim projektilima 2002. godine i time okončale okvir kontrole nuklearnog naoružanja relativne stabilnosti.

Ovo je iznimno važno razumjeti. Okvir za kontrolu nuklearnog naoružanja temelji se, velikim dijelom, na pokušaju odvraćanja od prvog napada [dekapitacije]. Ugovor o ABM-u bio je kritična komponenta te stabilnosti.

SAD je jednostrano izašao iz ABM sporazuma 2002. Ovo je uništilo rusku brtvu. Dakle, sve što sam opisao o proširenju NATO-a dogodilo se u kontekstu američkog uništenja nuklearnog okvira. Počevši od 2010. godine, SAD su počele postavljati protubalističke raketne sustave Aegis u Poljsku, a kasnije i u Rumunjsku. Rusija to ne voli.

Jedno od pitanja na stolu u prosincu i siječnju, prosincu 2021., siječnju 2022. bilo je jesu li Sjedinjene Države prisvajale pravo na postavljanje raketnih sustava u Ukrajini. Prema bivšem analitičaru CIA-e Rayu McGovernu, Blinken je rekao Lavrovu u siječnju 2022. da Sjedinjene Države zadržavaju pravo postaviti raketne sustave u Ukrajinu.

To je, dragi moji prijatelji, vaš navodni saveznik. I sada SAD želi postaviti srednje raketne sustave u Njemačkoj. Zapamtite da su Sjedinjene Države izašle iz INF ugovora 2019. Trenutačno ne postoji okvir za nuklearno oružje. U suštini, nikakve. (Sjedinjene Države službeno su se povukle iz Ugovora o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) 2. kolovoza 2019., nakon šestomjesečnog razdoblja obustave koje je počelo 2. veljače 2019.)

Kada je Zelenski nekoliko dana nakon ruske invazije rekao da je Ukrajina spremna za neutralnost, mirovni sporazum je bio postignut. Znam detalje o tome jer sam detaljno razgovarao s ključnim pregovaračima i posrednicima i puno sam naučio iz javnih izjava drugih. Ubrzo nakon početka pregovora u ožujku 2022. strane su razmijenile dokument koji je odobrio predsjednik Putin, a predstavio Lavrov. To su vodili turski posrednici. Odletio sam u Ankaru u proljeće 2022. kako bih iz prve ruke i detaljno čuo što se dogodilo u medijaciji. Suština je sljedeća: Ukrajina se jednostrano udaljila od skorog sporazuma.

Kraj ukrajinskog rata

Zašto je Ukrajina odustala od pregovora? Zato što su im Sjedinjene Države tako rekle i zato što je Ujedinjeno Kraljevstvo dodalo šlag na tortu tako što je BoJo [Boris Johnson, bivši premijer UK] početkom travnja otišao u Kijev u Ukrajinu kako bi istaknuo istu točku.

[Premijer Ujedinjenog Kraljevstva] Keir Starmer ispada još gori, još veći ratni huškač. Nezamislivo je, ali je istinito. Boris Johnson je objasnio, a to možete pronaći na webu, da je ovdje u pitanju ni manje ni više nego hegemonija Zapada! Ne Ukrajina nego zapadna hegemonija.

Michael von der Schulenberg i ja sastali smo se u Vatikanu s grupom stručnjaka u proljeće 2022. i napisali smo dokument u kojem objašnjavamo da ništa dobro ne može proizaći iz kontinuiranog rata. (Sastanak u Vatikanu je bio Zasjedanje bratske ekonomije o jubileju 2025.: “Nada u znakove vremena.”) 

Naša skupina je žestoko tvrdila, ali bezuspješno, da Ukrajina treba odmah pregovarati, jer će odgode značiti masovne smrti, rizik od nuklearne eskalacije, a možda i potpuni gubitak rata.

Ne bih želio promijeniti niti jednu riječ od onoga što smo tada napisali. Ništa nije bilo pogrešno u tom dokumentu. Otkad su SAD odgovorile Ukrajinu iz pregovora, možda je milijun Ukrajinaca umrlo ili bilo teško ranjeno.

A američki senatori koji su zločesti i cinični koliko se to uopće može zamisliti kažu da je ovo prekrasan trošak američkog novca jer Amerikanci ne umiru. To je čisti proxy rat. Jedan od naših senatora iz obližnje države New York, Richard Blumenthal iz Connecticuta, rekao je to naglas. Mitt Romney je to rekao naglas. To je najbolji novac koji Amerika može potrošiti. Nijedan Amerikanac ne umire. To je nestvarno.

Sada, samo da nas vratimo na jučerašnji dan, američki projekt Ukrajina je propao. Temeljna ideja projekta cijelo je vrijeme bila da Rusija popusti. Temeljna ideja cijelo vrijeme je bila da se Rusija ne može oduprijeti, baš kao što je Zbigniew Brzezinski tvrdio 1997. Amerikanci su mislili da SAD sigurno ima prednost.

SAD će pobijediti jer ćemo ih blefirati. Rusi se zapravo neće boriti. Rusi će se stvarno mobilizirati. Primjenit ćemo ekonomsku "nuklearnu opciju" isključivanja Rusije iz SWIFT-a. To će uništiti ekonomiju. Naše sankcije će Rusiju baciti na koljena. HIMARS će ih ubaciti. ATACMS, F-16, će ih uvesti. Iskreno, slušao sam ovakve razgovore više od 50 godina. Naši čelnici nacionalne sigurnosti pričali su gluposti desetljećima.

Molio sam Ukrajince: ostanite neutralni. Ne slušajte Amerikance. Ponovio sam im poznatu izreku Henryja Kissingera, da je biti neprijatelj Sjedinjenih Država opasno, ali biti prijatelj pogubno. Dopustite mi da to ponovim za Europu: biti neprijatelj Sjedinjenih Država je opasno, ali biti prijatelj je kobno.

Trumpova administracija

Dopustite mi da završim s nekoliko riječi o predsjedniku Donaldu Trumpu. Trump ne želi da Biden izgubi ruku. Zbog toga će se Trump i predsjednik Putin vjerojatno dogovoriti oko prekida rata. Čak i ako Europa nastavi s ratnim huškanjem, to neće biti važno. Rat se završava. Zato, molim vas, izbacite to iz svog sustava. Recite svojim kolegama. "Gotovo je." Gotovo je jer Trump ne želi držati gubitnika. Ona koju će spasiti pregovori koji se upravo vode je Ukrajina. Drugo je Europa.

Vaše burzovno tržište posljednjih dana raste zbog “užasnih vijesti” o pregovorima i potencijalnom miru. Znam da je ova mogućnost dogovorenog mira u ovim komorama dočekana s čistim užasom, ali ovo je najbolja vijest koju možete dobiti. Pokušao sam doprijeti do nekih europskih čelnika. Rekao sam, nemojte ići u Kijev, idite u Moskvu. Pregovarajte sa svojim kolegama. Vi ste Europska unija. Vi ste 450 milijuna ljudi i gospodarstvo od 20 trilijuna dolara. Ponašaj se tako.

Europska unija trebala bi biti glavni trgovinski partner Rusije. Europa i Rusija imaju komplementarne ekonomije. Spremnost za obostrano korisnu trgovinu je vrlo jaka. Usput, ako netko želi raspravljati o tome kako su SAD digle u zrak Sjeverni tok, rado ću i o tome razgovarati.

Trumpova administracija je imperijalistička u srcu. Trump očito vjeruje da velike sile dominiraju svijetom. SAD će biti nemilosrdan i ciničan, i da, također vis-à-vis Europe. Ne idite prositi u Washington. To neće pomoći. To bi vjerojatno potaknulo nemilosrdnost. Umjesto toga, vodite pravu europsku vanjsku politiku.

Dakle, ne kažem da smo u novom dobu mira, ali trenutno smo u sasvim drugačijoj vrsti politike, povratak politici velikih sila. Europa treba svoju vanjsku politiku, a ne samo vanjsku politiku rusofobije. Europa treba vanjsku politiku koja je realistična, razumije situaciju u Rusiji, razumije situaciju u Europi, razumije što je Amerika i za što se zalaže, i koja pokušava izbjeći da Europa bude napadnuta od strane Sjedinjenih Država. Svakako nije nemoguće da će Trumpova Amerika iskrcati trupe na Grenland. Ne šalim se i ne mislim da se Trump šali. Europa treba vanjsku politiku, pravu. Europi treba nešto drugačije od: "Da, mi ćemo se cjenkati s g. Trumpom i naći ćemo se s njim na pola puta." Znate li kako će to biti? Nazovi me poslije.

Molimo vas da imate europsku vanjsku politiku. Dugo ćete živjeti s Rusijom, pa pregovarajte s Rusijom. Postoje stvarna sigurnosna pitanja na stolu i za Europu i za Rusiju, ali bombastičnost i rusofobija uopće ne služe vašoj sigurnosti. To uopće ne služi sigurnosti Ukrajine. Ova američka avantura na koju ste se prijavili i u kojoj ste sada glavni navijačica pridonijela je oko milijun ukrajinskih žrtava.

O Bliskom istoku i Kini

Što se tiče Bliskog istoka, SAD su potpuno predale vanjsku politiku Netanyahuu prije 30 godina. Izraelski lobi dominira američkom politikom. Molim vas, nemojte sumnjati u to. Mogao bih satima objašnjavati kako to radi. Vrlo je opasno. Nadam se da Trump neće uništiti svoju administraciju, i još gore, palestinski narod, zbog Netanyahua, kojeg smatram ratnim zločincem koji je ispravno postupio optužen od strane ICC-a.

Jedini način da Europa postigne mir na svojim granicama s Bliskim istokom je rješenje s dvije države. Postoji samo jedna prepreka za to, a to je veto Sjedinjenih Država u Vijeću sigurnosti UN-a, po nalogu izraelskog lobija. Dakle, ako želite da EU ima neki utjecaj, recite Sjedinjenim Državama da odustanu od veta. U tome bi Europska unija bila zajedno s oko 160 drugih zemalja svijeta. Jedini koji se protive palestinskoj državi su zapravo Sjedinjene Države, Izrael, Mikronezija, Nauru, Palau, Papua Nova Gvineja, Argentina i Paragvaj. (Ujedinjeni narodi mogu okončati sukob na Bliskom istoku poželjevši dobrodošlicu Palestini kao članici, pogledajte moj članak o tome ovdje. )

Bliski istok je mjesto gdje bi Europska unija mogla imati veliki geopolitički utjecaj. Ipak, Europa je šutjela o JCPOA-i i Iranu, a oko pola Europe šutjelo je o ratnim zločinima Izraela i blokadi dvodržavnog rješenja.

Netanyahuov najveći san u životu je rat između Sjedinjenih Država i Irana. I ne odustaje. Nije nemoguće da će doći i do američko-iranskog rata. Ipak, Europa bi to mogla zaustaviti - ako Europa ima vlastitu vanjsku politiku. Nadam se da će Trump okončati Netanyahuov stisak nad američkom politikom. Čak i ako ne, EU može surađivati ​​s ostatkom svijeta na uspostavljanju mira na Bliskom istoku.

Na kraju, dopustite mi samo reći s obzirom na Kinu, Kina nije neprijatelj. Kina je samo velika priča o uspjehu. Zato je Sjedinjene Države gledaju kao neprijatelja, jer Kina ima veće gospodarstvo od Sjedinjenih Država (mjereno međunarodnim cijenama). SAD se opire stvarnosti. Europa to ne bi trebala činiti. Dopustite mi da ponovim, Kina nije neprijatelj niti prijetnja. Prirodni je partner s Europom u trgovini i očuvanju globalnog okoliša.

to je sve puno hvala

Odjeljak za pitanja i odgovore

Član publike: Treba li Europa povećati svoje vojne izdatke?

Jeffrey Sachs: Ne bih bio protiv pristupa prema kojem bi Europa trošila 2 do 3 posto BDP-a za jedinstvenu europsku sigurnosnu strukturu i ulagala u Europu i europsku tehnologiju, a ne da Sjedinjene Države diktiraju korištenje europske tehnologije.

Nizozemska proizvodi jedine strojeve naprednih poluvodiča koji koriste ekstremnu ultraljubičastu litografiju. Ta tvrtka je, naravno, ASML. Ipak, Amerika određuje svaku politiku ASML-a. Da sam na vašem mjestu, ne bih predao svu sigurnost i tehnologiju Sjedinjenim Državama.

Predložio bih da imate vlastiti sigurnosni okvir kako biste mogli imati i vlastiti okvir vanjske politike. Europa se zalaže za mnoge stvari koje Sjedinjene Države ne zastupaju.

Europa se zalaže za klimatske akcije. Naš predsjednik je potpuno poludio po ovom pitanju. A Europa se zalaže za pristojnost, za socijaldemokraciju, kao etos.

Europa se zalaže za multilateralizam. Europa se zalaže za Povelju UN-a. SAD ne podržava ništa od toga. Naš državni tajnik Marco Rubio nedavno je otkazao svoj put u Južnu Afriku jer su jednakost i održivost bili na dnevnom redu. To je jasan, iako sumoran, odraz anglosaksonskog libertarijanizma. Egalitarizam nije riječ iz američkog leksikona. Niti Održivost.

Možda znate da je od 193 države članice UN-a, 191 predstavila planove za SDG (Sustainable Development Goal) UN-u na Političkom forumu visoke razine (HLPF). Samo tri zemlje to nisu učinile: Haiti, Mianmar i Sjedinjene Američke Države. Bidenovo ministarstvo financija čak nije smjelo koristiti frazu Ciljevi održivog razvoja. Sve ovo spominjem jer vam treba vlastita vanjska politika.

Svake godine izdajem dva izvješća. Jedan je Izvješće o svjetskoj sreći. U izvješću za 2024. osam od 10 vodećih zemalja su europske. Europa ima najvišu kvalitetu života u cijelom svijetu. SAD su zauzele 23. mjesto.

Drugo godišnje izvješće je Izvješće o održivom razvoju. U izvješću za 2024. godinu, 19 od 20 vodećih zemalja u održivom razvoju nalazi se u Europi. SAD su zauzele 46. mjesto. Trebate vlastitu vanjsku politiku da zaštitite tu kvalitetu života! Bio sam i ostao veliki obožavatelj Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) i nastavljam vjerovati da je OESS pravi okvir za europsku sigurnost. Moglo bi stvarno uspjeti.

Član publike: Kako bi Europa trebala diplomatski surađivati ​​s Rusijom?

Jeffrey Sachs: Mislim da postoje iznimno važna pitanja o kojima Europa mora izravno pregovarati s Rusijom. I stoga bih pozvao predsjednika Costu i vodstvo Europe da otvore izravne razgovore s predsjednikom Putinom jer je europska sigurnost na stolu.

Poznajem ruske čelnike, mnoge od njih, prilično dobro. Oni su dobri pregovarači, i s njima treba pregovarati, i treba s njima dobro pregovarati.

Postavio bih nekoliko pitanja ruskim kolegama. Pitao bih ih koja su sigurnosna jamstva koja mogu djelovati da ovaj rat trajno prestane? Koja su sigurnosna jamstva za baltičke države? Dio procesa pregovaranja je da pitate drugu stranu o svojim brigama.

Poznajem ministra vanjskih poslova Lavrova 30 godina. Smatram ga briljantnim ministrom vanjskih poslova. Razgovaraj s njim. Pregovaraj s njim. Dobijte njegove ideje. Stavite svoje ideje na stol.

Najvažnije je prestati s galamom, prestati ratno huškati i razgovarati s ruskim kolegama. I nemojte moliti da budete za stolom sa Sjedinjenim Državama. Ne morate biti u sobi sa Sjedinjenim Državama. Ti si Europa. Trebali biste biti u sobi s Europom i Rusijom. Ne prepuštajte svoju vanjsku politiku nikome, ni Sjedinjenim Državama, ni Ukrajini, ni Izraelu. Držite se europske vanjske politike. Ovo je osnovna ideja.

Član publike: Zemlje uključujući Poljsku, Mađarsku i Češku želele su se pridružiti NATO-u. Isto tako i Ukrajina. Zašto im se to ne bi dopustilo?

Jeffrey Sachs: NATO nije izbor Mađarske, Poljske, Češke ili Ukrajine. NATO je vojni savez predvođen SAD-om. Pitanje s kojim se Europa suočava 1991. i danas je kako osigurati mir. Da sam donosio odluke 1991., ukinuo bih NATO kad se raspao Varšavski pakt, a svakako kad bi se raspao sam Sovjetski Savez. Kad su zemlje tražile članstvo u NATO-u, objasnio bih im što su naš ministar obrane William Perry, vodeći državnik George Kennan, posljednji američki veleposlanik u Sovjetskom Savezu, Jack Matlock, govorili 1990-ih. Svi su zapravo rekli: "Razumijemo vaše osjećaje, ali proširenje NATO-a nije dobra ideja jer bi lako moglo izazvati novi hladni rat s Rusijom." Postoji vrlo dobra nova knjiga Jonathana Haslama, koju je objavio Harvard University Press, zove se Oholost. Nudi detaljnu povijesnu dokumentaciju proširenja NATO-a. Objašnjava kako su SAD bile previše arogantne da raspravljaju, pregovaraju i poštuju crvene linije Rusije, čak i nakon što su obećale da se NATO neće širiti.

Član publike: Koje su dugoročne posljedice ovog izgubljenog rata?

Jeffrey Sachs: Nalazimo se u najvećem tehnološkom napretku u ljudskoj povijesti. Zaista je nevjerojatno što se sada može učiniti. Znate, čudim se činjenici da je netko tko poznaje malo kemije dobio Nobelovu nagradu za mir za kemiju jer je izvrstan u AI i dubokim neuronskim mrežama, doista genij, Demis Hassabis. On i njegov tim u DeepMindu otkrili su kako pomoću umjetne inteligencije riješiti problem savijanja proteina, problem koji je zaokupljao generacije biokemičara.

Dakle, ako usmjerimo svoj um, svoje resurse i svoju energiju ka tome, možemo transformirati svjetski energetski sustav za klimatsku sigurnost. Možemo zaštititi biološku raznolikost. Možemo osigurati da svako dijete dobije kvalitetno obrazovanje. Sada možemo učiniti toliko prekrasnih stvari. Što nam je potrebno za uspjeh? Po mom mišljenju, što je najvažnije, trebamo mir.

I moja osnovna poanta je da nigdje nema dubokih razloga za sukob jer je svaki sukob koji proučavam samo pogreška. Ne borimo se za Lebensraum. Ta ideja, koja je u biti došla od Malthusa i kasnije postala nacistička ideja, uvijek je bila pogrešna, temeljna intelektualna pogreška. Imali smo rasne ratove, nacionalne ratove za opstanak, iz straha da nemamo dovoljno za sve na ovom planetu, pa smo u borbi za opstanak.

Kao ekonomist, mogu vam reći da na planetu imamo dovoljno za svačiji održivi razvoj. dosta. Nismo u sukobu s Kinom. Nismo u sukobu s Rusijom. Ako se smirimo, ako se pitamo dugoročno, dugoročno je jako dobro, odnosno ako se prije toga ne dignemo u zrak. Dakle, ovo je moja poenta. Izgledi su vrlo pozitivni ako izgradimo mir.

Član publike: Mislite li da je izlaz iz ovog sukoba filandizacija Ukrajine?

Jeffrey Sachs: Izvrsno pitanje. Dopustite mi da izvijestim samo o jednom aspektu o Finlandizaciji. Finlandizacija je iz godine u godinu Finsku dovodila na prvo mjesto u Svjetskom izvješću o sreći. Finska je bogata, uspješna, sretna i sigurna. To je Finska prije NATO-a o kojoj raspravljam.

Dakle, "finlandizacija" je bila prekrasna stvar za Finsku. Kad su Švedska i Finska i Austrija bile neutralne, bravo. Pametan. Kad je Ukrajina bila neutralna, pametno. Ako imate dvije supermoći, držite ih malo razdvojene. Da su Sjedinjene Države imalo imalo razuma, ostavile bi ove zemlje kao neutralni prostor između američke vojske i Rusije, ali SAD ima premalo razuma. 

Jeffrey D. Sachs je sveučilišni profesor i direktor Centra za održivi razvoj na Sveučilištu Columbia, gdje je vodio The Earth Institute od 2002. do 2016. Također je predsjednik UN-ove Mreže rješenja za održivi razvoj i povjerenik UN-ove Komisije za širokopojasni pristup za razvoj.

Stavovi izraženi u ovom govoru mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.