Zapad, a ne Rusija, pokrenuo je sukob u Ukrajini

John Wight se protivi narativu koji su oblikovali zapadni ideolozi tako plitko da ga je bilo neugodno gledati.

By John Wight
Srednji

WS obzirom na to da sukob u Ukrajini obilježava svoju treću godišnjicu i nema znakova da će se uskoro smiriti, vrijedi zaći dublje u njegovu uzroka i putanje događaja vodeći do toga.

Ovo je da se suprotstavimo priči koju su zapadni ideolozi oblikovali tako plitko da ju je bilo neugodno gledati.

Još od puča u Kijevu početkom 2014. — prevrat u materijalnom i političkom smislu podržan od strane Washingtona i njegovih europskih saveznika — uspio srušiti demokratski izabranu vladu Viktora Janukoviča, postojala je strašna neizbježnost s obzirom na ono što se dogodilo 24. veljače 2022.

Iz perspektive Kremlja, ruska vojna kampanja predstavljala je davno zakašnjeli odgovor na zapadnu agresiju u obliku širenja NATO-a na istok, do točke u kojoj je počela predstavljati neprihvatljivu prijetnju sigurnosti zemlje.

Ruski predsjednik Vladimir Putin i Kremlj godinama su bili ništa ako ne i neumoljivi zvučna upozorenja u tom smislu. Ta su upozorenja, međutim, naišla na gluhe uši onih koji su bili odlučni u svom vjerovanju u navodnu istinitost zapadne hegemonije u svjetlu kolapsa sovjetskog komunizma u ranim 1990-ima.

U posljednjoj analizi, carstva su entiteti koji stvaraju vlastitu stvarnost kada su sigurni u svoju moć. Međutim, kada ta moć oslabi i oslabi, kao što mora, ono što zagovornici carstva smatraju stvarnošću otkriva se kao proizvod magičnog razmišljanja.

Upravo je ta promjenjiva dinamika proizvela šok-horor u Londonu, Bruxellesu i Washingtonu kao odgovor na Putinovu odluku da se upusti u vojno rješenje onoga što je postalo igra s nultom sumom.

Centrifugalne napetosti

Autor i povjesničar Richard Sakwa pruža forenzičko istraživanje povijesti Ukrajine i napetosti između dva konkurentna nacionalna identiteta koji su bili temelj njezinog društva prije 2014.

Sakwa ovo opisuje kao borbu između “monističkog” ukrajinskog poimanja državnosti i “pluralističkog”, pišući da je “u srcu monističkog modela …restitutivno razumijevanje ponovno uspostavljene državnosti.

Drugim riječima, cilj nije odražavati postojeće stvarnosti, prije svega različite povijesti teritorija koji čine suvremenu Ukrajinu, već obnoviti neku idealiziranu viziju te državnosti.”

Kada je riječ o pluralističkoj alternativi, Sakwa ističe da ovaj model “predlaže da je postkomunistička ukrajinska država dom mnogim različitim narodima, odražavajući njenu dugu povijest fragmentirane državnosti i način na koji njezine suvremene granice uključuju teritorije s vrlo različitom poviješću, ali da svi dijele orijentaciju na građanski ukrajinski identitet.”

U državi i društvu koje sadrži takve centrifugalne napetosti, sve što je bilo potrebno da proizvede grč tako ozbiljan da bi doveo do građanskog sukoba bila je iskra.

U Ukrajini je ta iskra došla s odlukom predsjednika države Viktora Janukoviča da poništi Sporazum o pridruživanju koji je njegova vlada trebala potpisati s Europskom unijom u studenom 2013. i umjesto toga se odluči za bliže gospodarske veze s Rusijom kao članicom Euroazijske carinske unije, odgovarajući na molbe i političko lobiranje Moskve.

Čineći to, Janukovič se odmah našao zaglavljen između poslovičnog čekića i nakovnja. Njegov prethodnik, Viktor Juščenko, već je postavio Ukrajinu na put bliže integracije sa Zapadom s ciljem konačnog članstva u EU i NATO-u.

Janukovič, s podrška ukrajinskog parlamenta u to vrijeme, napustio je ovu politiku, nastojeći umjesto toga upravljati neutralnim putem između Istoka i Zapada. Ruski je uzdigao u službeni status jezik u onim dijelovima zemlje — na istoku i jugu — gdje se narodno govorio.

Učinio je to s dijelom zakona koji je rezultirao nasilnim prosvjedima u drugim dijelovima zemlje, potvrđujući tako intenziviranje etničkih i kulturnih podjela u Ukrajini.

Kao odgovor na Janukovičevu odluku da napusti bliže veze s EU-om u korist Rusije krajem 2013., prosvjedi su izbili diljem zemlje, uglavnom na sjeveru i zapadu.

Tisuće su se okupile na Maidanu u središtu Kijeva, koji je postao žarište onoga što će postati Euromaidan.

Njegovi pristaše nazivaju ga i "revolucijom dostojanstva", Euromaidan je pokret koji je početkom 2014. dominiraju ultranacionalisti i neonacisti, pri čemu je nasilje prihvaćeno kao primarno sredstvo borbe.

Ovo nasilje doseglo je vrhunac 2. ožujka 2014. u Odesi, gdje su deseci demonstranata protiv Majdana živ spaljen u gradskom Domu sindikata od ruku ukrajinskih neonacista i ultranacionalista.

Ono što nije dvojbeno je da postupci poput Victorie Nuland iz američkog State Departmenta u raspirivanju antijanukovičevog i antiruskog sentimenta tijekom posjeta Majdanu tijekom tog razdoblja nikada ne bi bili tolerirani da je cipela bila na drugoj nozi — tj. da je službenik ruske vlade dao sve od sebe da raspiruje antiameričko raspoloženje u Meksiku ili Kanadi na prosvjedima protiv demokratski izabranih proameričkih vlada odvija tamo.

Kao da nije dovoljno prokleto da je Nuland, dužnosnica u vladi strane sile, posjetila Maidan kako bi protuvladinim prosvjednicima prenijela nedvosmislenu poruku podrške SAD-a, snimka telefonskog razgovora razmjena između nje i tadašnjeg američkog veleposlanika Ukrajine, Geoffreya Pyatta, podigla je njezinu perfidnost na novu razinu.

U razmjeni, objavljenoj u veljači 2014., Nuland i Pyatt raspravljaju o tome tko bi trebao biti Janukovičeva zamjena na način na koji nogometni treneri biraju novog beka. Flagrantno negiranje ukrajinskog suvereniteta podrazumijevalo je pružanje neprocjenjive edukacije o svakodnevnom radu carstva.

Under Siege

Do siječnja 2014. Janukovičeva vlada bila je pod opsadom kojoj se nije nazirao kraj. Kriza se zaoštrila kada je ukrajinski parlament usvojio niz zakona koji delegitimiziraju prosvjede.

Time je samo uspjelo izvući još više ljudi na ulice i ispred same zgrade Sabora. Do sada smo svjedočili sličnoj putanji kao i događaji na kairskom trgu Tahrir 2011. — iz kojih su prosvjedi na Majdanu očito crpili inspiraciju — što je dovelo do pada Mubarakove diktature u Egiptu.

Ključna razlika između Egipta i Ukrajine, naravno, bila je razlika Hosni Mubaraka, Janukovič je imao demokratski mandat, ne ostavljajući nikakvu sumnju da su napori odlučnog dijela ukrajinskog naroda da ga svrgne bili i neustavni i antidemokratski.

Bez obzira na to, u ovom je trenutku natpis sada opkoljenog ukrajinskog predsjednika bio na zidu. Pod izlikom da prisustvuje političkoj konferenciji u Harkovu, drugom gradu Ukrajine, pobjegao je preko granice u Rusiju preko Krima u noći s 21. na 22. veljače 2014. godine.

Da nije — da je umjesto toga odlučio ostati u Ukrajini kao što su njegovi kritičari tvrdili da je trebao — pošteno je kladiti se da bi doživio istu sudbinu kao libijski Moamer Gadafi 2011., takav je apetit za nasiljem pokrenuo ono što je do tada bilo ravno oružanoj pobuni.

Za prosvjednike s Majdana, Janukovič je bio ruska marioneta, neprijatelj svega što im je bilo drago kao pristaše ultranacionalističkog, antiruskog ukrajinskog identiteta koji je smatrao da je ukrajinski fašist, Stepan Bandera, bio borac za slobodu, a ne suradnik nacista tijekom Drugog svjetskog rata.

Korumpiranost Viktora Janukoviča nije bila upitna. U tom pogledu on je bio tek posljednji u nizu korumpiranih vođa koje je Ukrajina propatila od stjecanja neovisnosti 1991.

Međutim, u njegovom slučaju ugrađene centrifugalne političke sile u kombinaciji s geopolitičkim čimbenicima pretvorile su zemlju u ključnu liniju bojišnice u novoj borbi između Washingtona i Moskve.

Ova borba, koja se s vremenom samo zaoštravala, vodi se oko toga hoće li svijet nastaviti funkcionirati na temelju unipolarnosti koju su SAD uživale od kraja Sovjetskog Saveza ili će umjesto toga krenuti naprijed kao multipolarna alternativa koju zahtijeva oporavak Moskve od postsovjetskog pada, sve veći globalni gospodarski i geopolitički otisak Kine i odlučni regionalni otpor američkoj hegemoniji od strane poput Irana, Venezuele i Sjeverne Koreje.

Pokušavajući prebaciti Ukrajinu u svoju orbitu, Washington i njegovi europski saveznici su pretjerali, a intervencija Rusije — prvo u olakšavanju ponovnog ujedinjenja Krima s Moskvom 2014., zatim službenim priznanjem neovisnosti i suvereniteta narodnih republika Donjecka i Luganska u veljači 2022., te konačno širom vojnom operacijom demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine — bila je rezultat.

Kako stvari stoje, Zapad je sveden na promatrača posljedica vlastite katastrofalne vanjske politike. To je vanjska politika koja u svojim zloćudnim korijenima drži da je Zapad "Rim" ruskoj "Kartagi".

Povijest neće biti ljubazna.

John Wight, autor Gaza plače, 2021., piše o politici, kulturi, sportu i svemu ostalom.  Molimo vas da razmislite o donaciji kako biste pomogli u financiranju njegovih napora. Možete to učiniti ovdje. Također možete uzeti primjerak njegove knjige, Ova boksačka igra: Putovanje prekrasnom brutalnošću, od svih većih knjižara, i njegov roman Gaza: Ova krvava zemlja od istog. Molimo razmislite o uklanjanju a pretplatu na njegovoj stranici Medium.

Ovaj članak je s bloga autora na Srednji.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.