Vijay Prashad: SAD ICC-u: FU

Sjedinjene Države potvrđuju da nemaju obzira prema međunarodnom pravu ili pravom poretku temeljenom na pravilima.

By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja

Bprije kraja povijesti, konačno Međunarodnog kaznenog suda (ICC). izdala tjeralice za izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom i njegovim bivšim ministrom obrane Yoavom Gallantom zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti. 

U optužnici je navedeno da “postoje razumni razlozi za vjerovanje da su oba pojedinca namjerno i svjesno lišila civilno stanovništvo u Gazi objekata neophodnih za njihov opstanak, uključujući hranu, vodu, lijekove i medicinske potrepštine, kao i gorivo i električnu energiju”. 

Sud je našao dovoljno razloga da vjeruje da dvojica “snose kaznenu odgovornost” za ratni zločin izgladnjivanja kao metode ratovanja, zločine protiv čovječnosti ubojstava, progona i drugih nečovječnih djela, te ratni zločin namjernog rukovođenja napad na civilno stanovništvo. 

Gotovo odmah, američki predsjednik Joe Biden osudio je postupke suda, navodeći da je “izdavanje naloga za uhićenje od strane ICC-a protiv izraelskih čelnika nečuveno”. Sjedinjene Države, Biden , rekao je, "uvijek će biti uz Izrael."

Nekoliko minuta hoda od Bidenove Bijele kuće nalazi se Freedom House, institucija osnovana 1941. godine, koju pretežno financira američki State Department. Svake godine Freedom House objavljuje svoj indeks Sloboda u svijetu, koji koristi različite podatke kako bi procijenio je li neka zemlja "slobodna", "djelomično slobodna" ili "neslobodna". 

Protivnici Sjedinjenih Država — poput Kine, Kube, Irana, Sjeverne Koreje i Rusije — dosljedno se smatraju "neslobodnima", čak i ako imaju izborne procese i zakonodavna tijela raznih vrsta (na parlamentarnim izborima u Iranu 2024., za na primjer, 15,200 kandidata natjecalo se za 290 mjesta u Savjetodavnoj skupštini; dok je prošle godine na Kubi 470 mjesta u Nacionalnoj skupštini Skupštinu narodne vlasti biralo je 75.87 posto birača s pravom glasa). 

U međuvremenu, indeks za 2024. daje Izraelu "globalni rezultat slobode" od 74/100 i proglašava ga jedinom "slobodnom" državom u regiji, unatoč autorima uz napomenu da su u Izraelu “političko vodstvo i mnogi u društvu diskriminirali arapsko i drugo etničko ili vjersko manjinsko stanovništvo, što je rezultiralo sustavnim razlikama u područjima uključujući infrastrukturu, kazneno pravosuđe, obrazovanje i ekonomske mogućnosti.” 

Prema mjerenjima ovog indeksa koji financira američki State Department, a koji se rutinski koristi za omalovažavanje zemalja diljem svijeta koje smatra neslobodnima, sustav apartheida izgrađen na okupaciji, a sada i genocidu, smatra se uzornom demokracijom.

Indeksi, poput onog Freedom Housea, nisu tako nevini kako se čini. Dizajn indeksa - izgrađen na subjektivnim procjenama analitičara i savjetnika odabranih iz svijeta think tankova zapadnog establišmenta - proizvodi rezultate koji su često propisani. Dok Freedom House tvrdi da crpi iz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966), zanemaruje Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966). 

Potonje bi zahtijevalo razumijevanje demokracije na daleko obuhvatniji način od pukog održavanja izbora i postojanja više političkih stranaka. Sam članak 11. drugog pakta proširio bi ideju demokracije na pravo na stanovanje i pravo na slobodu od gladi.

Kao što navodi članak 4., svrha Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima je promicanje "opće dobrobiti u demokratskom društvu". Demokracija se ovdje koristi s najširim razumijevanjem, protežući se daleko izvan jednostavnog elektoralizma. Čak i kad je riječ o elektoralizmu, u indeksu Freedom Housea postoji mala zabrinutost zbog visokih stopa uzdržavanje preko liberalnih demokracija i za kolaps žive medijske kulture koja će političke stranke i vođe držati odgovornima.

No, što onda briga one koji stoje iza takvih indeksa? Za sebe misle da su gospodari svemira. Reakcije na optužnicu ICC-a iz Sjedinjenih Država i Njemačke — dviju zemalja s najveći transferi oružja Izraelu tijekom ovog genocida — bili su očekivani, ali su svejedno šokantni. 

Bidenova kavalirska reakcija potvrđuje da Sjedinjene Države ili ne razumiju ili ne mare za težinu svoje bešćutnosti i da Sjedinjene Države ne uspijevaju shvatiti da je njihovo odbacivanje naloga ICC-a posljednji čavao u lijes američkog “međunarodni poredak temeljen na pravilima". 

O pitanju bešćutnosti: Bidenova administracija uoči američkih predsjedničkih izbora 2024 , rekao je da je Izrael morao dopustiti pomoć u Gazu u roku od 30 dana ili će se suočiti sa zamrzavanjem oružja, ali ovaj je rok došao i prošao bez puno brige. 

“Međunarodni poredak temeljen na pravilima” uvijek je bio pomalo farsa. Godine 2002., tijekom Rata protiv terorizma koji su potaknule SAD, američki Kongres raspravljao je o mogućnosti da američki vojnik ili agent CIA-e mogu biti optuženi za ratni zločin. Kako bi imunizirao tog vojnika ili agenta, Kongres SAD-a donio je Zakon o zaštiti pripadnika američke vojske, koji je naširoko nazvan “Haški zakon o invaziji”. 

Iako zakon ne kaže da SAD može izvršiti invaziju na Nizozemsku kako bi oslobodio svoje osoblje iz ICC-a, jest reći da je američki predsjednik

"ovlašten je upotrijebiti sva potrebna i prikladna sredstva za oslobađanje bilo koje osobe... koja je pritvorena ili zatvorena od strane, u ime ili na zahtjev Međunarodnog kaznenog suda."

Otprilike u vrijeme donošenja ovog zakona, Sjedinjene Države formalno povukla iz Rimskog statuta (1998.) kojim je uspostavljen ICC.

Obojica američkih senatora Tom Cotton i Lindsey Graham pozvali su se na Zakon o invaziji na Haag kao odgovor na izdavanje naloga za uhićenje Netanyahua i Gallanta od strane ICC-a, pri čemu je Graham otišao toliko daleko da je rekao da bi američki Senat trebao uvesti sankcije, čak i saveznicima poput Kanade, jer su imali drskosti sugerirati da oni bi potvrdili naloge. 

Ako SAD odbaci naloge ICC-a u vjetar, onda je konačno poručio svijetu da ne vjeruje u pravila ili da su pravila napravljena samo da discipliniraju druge, a ne sebe. Nevjerojatno je vidjeti popis međunarodnih ugovora koje Sjedinjene Države nikada nisu potpisale ili ratificirale. Nekoliko primjera je dovoljno da se dokaže njegovo nepoštivanje pravog međunarodnog poretka temeljenog na pravilima:

1. Konvencija o suzbijanju trgovine ljudima i iskorištavanja prostitucije drugih (1949., nikad potpisana).

2. Konvencija o statusu izbjeglica (1951., nikad potpisana).

3. Konvencija protiv diskriminacije u obrazovanju (1960., nikad potpisana).

4. Konvencija o pristanku na brak, minimalnoj dobi za brak i registraciji braka (1962., potpisana, ali nikad ratificirana).

5. Konvencija o neprimjenjivosti zastare ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968., nikad potpisana).

6. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora (1982., nikad potpisana).

7. Baselska konvencija o nadzoru prekograničnog prometa opasnog otpada i njegovog zbrinjavanja (1989., potpisana, ali nikad ratificirana).

8. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (2006., potpisana, ali nikad ratificirana).

Još su strašnije konvencije o kontroli naoružanja koje su Sjedinjene Države ili odbile potpisati ili iz kojih su se jednostrano povukle:

1. Ugovor o protubalističkim projektilima ili ABM (1972., povučen 2002.).

2. Ugovor o nuklearnim snagama srednjeg dometa ili INF (1987., povučen 2019.).

3. Ugovor o zabrani mina (1997., nikad potpisan).

4. Konvencija o kazetnom streljivu (2008., nikad potpisana).

5. Ugovor o trgovini oružjem (2013., potpisan, ali povučen 2019.).

Sukob oko Ukrajine se toliko rasplamsao zbog toga što su SAD jednostrano napustile ABM sporazum i INF sporazum. Rusija je u nekoliko navrata jasno dala do znanja da bi nepostojanje bilo kakvog režima kontrole naoružanja u vezi s nuklearnim projektilima srednjeg dometa predstavljalo prijetnju njezinim većim gradovima, ako se njezini susjedi pridruže Sjevernoatlantskom savezu (NATO). 

Dana 18. studenog, u provokativnom i opasnom potezu, Biden je dopustio Ukrajini da koristi rakete srednjeg dometa za napad na ruski teritorij, što je izazvalo snažan odgovor Rusije protiv Ukrajine. Da je Rusija odlučila ispaliti jedan od tih projektila na američku bazu u Njemačkoj kao odmazdu, na primjer, možda bismo već bili usred nuklearne zime. Nepoštivanje američkog režima kontrole naoružanja samo je dio njegovog apsolutnog nepoštivanja bilo kojeg međunarodnog zakona, zapečaćenog podignutim srednjim prstom prema ICC-u.

Godine 1982. južnoafrički borac za slobodu i pjesnik Mongane Wally Serote, rođen 1944., koji je živio u Bocvani i radio s Medu Art Ensemble (o čemu smo pisali dosije prošle godine), objavio je “Vrijeme je isteklo” u svojoj epskoj knjizi The Night Keeps Winking. “Mnogi od nas su poludjeli”, napisao je, jer “mi smo ljudi i ovo je naša zemlja.” 

Serote je pisao o Južnoj Africi, ali njegovu viziju sada možemo proširiti na Palestinu, i doista na cijelu Zemlju. A onda Serote piše:

Previše je krvi proliveno
Molim vas moji zemljaci, može li netko reći koju pametnu riječ…
Ah, upoznali smo se s užasom
srce naše zemlje
kad napravi svoj puls
otkucava vrijeme
ranjava nas
Zemljaci moji, može li netko tko razumije da je sada kasno
koji zna da su izrabljivanje i ugnjetavanje mozgovi koji se
ludi poznaju samo nasilje
može li nas netko naučiti kako se montirati na rane i boriti se.

Vrijeme je da ponovno pogledamo "veliku ranu", kao Frantz Fanon napisao 1959. godine, da jaše ranu i bori se.

Ranije ove godine, Serote je napisao a pjesma za Palestinu, čiji sam dio reproducirao za Međunarodni dan solidarnosti s Palestinom (29. studeni); Tricontinental je za ovaj dan organizirao izložbu s umjetničkim djelima palestinskog umjetnika Ibraheema Mohane i 20 djece koju je on podučavao umjetnosti u Gazi usred izraelskog genocida.

U očima čujemo zvukove sirene i eksplozije
Dok nam para oko i sluh
i crvena vatra
rasplamsava svoj dolazak u zrak snagom oluje
Užarena vatra drži ljudsko meso u svom užarenom plesu
Tome je prethodio gusti crni dim
Koji urla i bjesni
On
Oh
Ljudska rasa

I onda se završi…

Ah Palestina!
Biti.

Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik Globetrottera. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi. Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim, Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći.

Ovaj je članak iz Narodna dispečera a proizveo ga je Globetrotter.

Stavovi izraženi u ovom članku mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.