Lawrence Davidson na New York Times kolumnist Thomas L. Friedmanovo ponavljanje izraelskog propaganda oko 7. listopada.
Izraelske trupe u Pojasu Gaze, 2. studenog 2023. (Jedinica glasnogovornika IDF-a, Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0)
By Lawrence Davidson
TothePointAnalysis
TGlavnim medijima upravljaju ljudi koji su navikli na dominantnu priču svog društva — i sve bezbrojne prioritetne podpriče koje bi trebale objasniti događaje, kako domaće tako i strane.
Koje su posljedice te duboko ukorijenjene privrženosti? Pa, s jedne strane, rezultirajuće izvješćivanje je predvidljivo. Devet puta od 10, to će ojačati unaprijed stvorena mišljenja svojih čitatelja.
Dakle, ako The New York Times, The Washington Post i sve druge velike novine u Sjedinjenim Državama žele pokrivati rat u Ukrajini, neće poslati izvjestitelja ili dodijeliti urednika s poznatim simpatijama prema Rusiji ili kritičkim stavom prema NATO-u.
Neće čak ni koristiti nekoga tko je neutralan i koji će vjerojatno biti ravnopravan. Isto vrijedi i za Bliski istok općenito, a posebno za palestinsko-izraelski sukob.
Drugim riječima, američki mediji naporno rade, često suočeni s suprotnim dokazima, kako bi održali svjetonazor koji ne prelazi popularne ideološke granice.
Evo značajnog primjera:
"Thomas L. Friedman je međunarodno poznati autor, reporter i kolumnist. Dobitnik je tri Pulitzerove nagrade - dvije za međunarodno izvještavanje s Bliskog istoka i treće za svoje kolumne o 9. rujnu. Autor je sedam New York Times bestseleri.”
Kada je riječ o podršci Izraelu, ništa u njegovom korpusu ne bi sugeriralo da je Friedman ikada imao nekonvencionalnu misao. Ne usprkos tome, nego upravo zbog toga, postao je urednik uvodnika za vanjske odnose (s posebnim fokusom na Bliski istok) za The New York Times.
On, njegov list i bez sumnje većina njegovih čitatelja, svi putuju predvidljivim ideološkim putem unatoč činjenici da on često ne odražava stvarnost. Pogledajmo kako ovo trenutno funkcionira.
Postavljanje pitanja
Friedman u Davosu 2022. (Svjetski ekonomski forum / Benedikt von Loebell, CC BY-NC-SA 2.0)
Sada kada smo prošli godinu dana od mini-invazije Izraela 7. listopada 2023., Friedman, pisanje u The New York Times, postavlja pitanje svim svojim čitateljima:
“Što bi vaša zemlja učinila da su teroristi prešli vašu zapadnu granicu i ubili, osakatili, oteli ili seksualno zlostavljali stotine Izraelaca na koje su naišli [imajte na umu da on automatski prelazi iz 'vaše zemlje' u 'Izraelci'], a sljedeći dan njihovi saveznici iz Hezbollaha pošalju rakete preko vaše sjeverne granice, tjerajući tisuće civila?"
Friedman zatim razrađuje na način koji istodobno ponavlja i osnažuje status quo zapadnjačku perspektivu.
“Izrael je u strašnoj opasnosti. To je borba najpravedniji rat u svojoj povijesti — odgovaranje na brutalno, neizazvan ubojstvo i otmica žena, djece i baka i djedova od strane Hamasa” (moj kurziv).
Friedmanovo pitanje sadrži niz upitnih i netočnih tvrdnji:
(1) može se ozbiljno dovesti u pitanje karakterizacija napadača od 7. listopada kao "terorista".
(2) Može se podsjetiti da su mnogi od onih "ubijenih i osakaćenih" bili žrtve izraelskih helikopterskih topovnjaka nakon "Hannibalove direktive".
(3) Može se istaknuti da ne postoje čvrsti forenzički dokazi za politiku “seksualnog zlostavljanja” od strane palestinskih boraca.
(4) Činjenično je neistinito da je akcija od 7. listopada bila "neisprovocirana" i da izraelska genocidna odmazda predstavlja "pravedan" rat. Doista, ove posljednje dvije tvrdnje toliko su povijesno pogrešne da označavaju koliko je nisko pao ovaj poznati novinar - dovoljno nisko da nazove genocid koji je u tijeku "pravednim".
Ipak, velika većina Friedmanovih čitatelja vjerojatno će namjerno vjerovati propagandističkim tvrdnjama koje su Izraelci iznijeli o tom danu, a koje Friedman sada ponavlja. Sve se to lijepo slaže s cionističkim svjetonazorom izgrađenim u SAD-u od prije 1948.
Okrenimo ploču. Kako bi bilo da preformuliramo Friedmanovo pitanje tako da odgovara svjetonazoru Palestinaca. Ovako bi moglo glasiti:
“Što biste učinili da je vaš teritorij napadnut od strane gomile naoružanih i nasilnih agresora, uz potporu velike sile? Agresori kažu da je vaša zemlja stvarno njihova zemlja i onda proizvedu detaljan mit kao 'dokaz'.
Zatim počnu tjerati vas i vaše susjede iz tog područja ili vas strpaju u rezervate. Uskraćuju vam bilo kakav ekonomski razvoj i povremeno vas izlažu pogromima. Svaki put kad pokušate pregovarati s njima, postavljaju vam namjerno ekstremne zahtjeve. Što biste učinili?”
Izbjeglički kamp Jaramana u Damasku, Sirija, osnovan nakon palestinske katastrofe, ili Nakbe, 1948. (Javno vlasništvo, Wikimedia Commons)
Možete vidjeti da će odgovor na preformulirano pitanje vjerojatno biti vrlo različit od onoga koji je postavio Friedman. Nažalost, preformulirano pitanje, iako je povijesno točno, vjerojatno neće ikada pasti na pamet ni Friedmanu ni većini njegovih čitatelja. Oni su toliko kulturološki ograničeni na jedan svjetonazor.
Stoga, poput mnogih cionista (židovskih i ostalih), Friedman se čini nesposobnim vidjeti sudbinu Palestinaca jednako važnom kao i sudbina izraelskih Židova. Odnosno, jednaki u građanskim/političkim i ljudskim pravima. On nesvjesno zaobilazi ovu slijepu točku favorizirajući "rješenje s dvije države".
Međutim, takvo rješenje neće proizvesti jednaku neovisnost jer će Izraelci sigurno zahtijevati da takva država bude demilitarizirani Bantustan, da njezine granice i zračni prostor kontrolira Izrael, a uskoro bi bila svedena na ekonomski privjesak Izraela.
Značajno je da je jedino pravo koje Palestinci trenutno mogu ostvariti pravo potlačenog naroda da se odupre svojim tlačiteljima. I, kako bi tom pravu oduzeli njegovu moralnu snagu, cionisti Palestince uvijek nazivaju "teroristima".
Premisa trule jabuke
Friedman također nema ništa lijepo za reći o premijeru Netanyahuu i njegovoj vladi.
“Bibi je dao prednost svojoj osobnoj političkoj sigurnosti ispred nacionalne sigurnosti Izraela. I mjesecima vrti svijet i svoje ljude kako bi to prikrio”, kaže.
Zapravo, to Netanyahua čini natprosječnim političarem gladnim moći i ostavlja po strani činjenicu da su njegovi politički saveznici (koje Friedman naziva "luđacima") jednako tipični za cionistički/izraelski svijet kao i njihovi sekularniji i navodno trezveniji kolege.
Za Friedmana, ono što Izraelci trebaju je vođa koji može bolje planirati stvari od Netanyahua. Vlada sposobna planirati izvan vojnog haosa. No, je li to stvarno vjerojatno?
Istina je da, osim ako niste među manjinom kojoj je prioritet oslobađanje talaca (i stoga zahtijevaju prekid vatre), podržavate Netanyahuovu non-stop genocidnu taktiku u Gazi.
Netanyahu se obraća Općoj skupštini UN-a 27. rujna. (UN Photo/Evan Schneider)
Istina, ovaj rat je puno više od Netanyahuove korupcije, radi se o kvadraturi kruga. Izrael ne može biti i židovski i "demokratski" sve dok Palestinci imaju politička i građanska prava.
Dakle, morate im uskratiti prava, etnički ih očistiti ili ih jednostavno pobiti ako vam se nasilno opiru. Sadašnji premijer Izraela nije trula jabuka u inače zdravoj bačvi. On je prije manifestacija bačve koja je istrunula barem od 1948.
Teorija zavjere
Friedman se ne može nositi s ovakvom analizom pa umjesto toga tvrdi da je Netanyahuova glupost uzrok trenutnog nereda. Tvrdi da je premijer ušao u zamku koja je dovela do pogoršanja discipline izraelske vojske.
"Izraelska vojna operacija tamo počinje izgledati kao beskrajno ubijanje radi ubijanja." I također je pokrenuo neku vrstu odljeva mozgova - "ostanite na tom putu i najtalentiraniji ljudi iz Izraela počet će odlaziti." Zatim, dodaje Friedman, "to je upravo ono što Hamas, Hezbollah i Iran žele."
Sada dolazimo do Friedmanove teorije zavjere. Po njegovom mišljenju, cijela ova sadašnja epizoda, s desecima tisuća mrtvih, je namještaljka koju je osmislio i režirao Iran.
“Vidite, nikad nisam imao iluzija o makrorazlozima zbog kojih se ovaj rat dogodio. To je razvoj iranske velike strategije za polagano uništavanje židovske države, slabljenje američkih arapskih saveznika i potkopavanje američkog utjecaja u regiji.”
Zatim dodaje neke detalje:
“Protustrategija Irana i Hamasa [za percipirani proces arapskog priznavanja Izraela] bila je zapaliti vatreni obruč oko Izraela, koristeći Hamas, Hezbollah, Hutije, proiranske šijitske milicije u Iraku i militante na Zapadnoj obali koje je Iran naoružao s oružje prokrijumčareno kroz Jordan.
Iranska strategija je izvrsna s gledišta Teherana: uništiti Izrael žrtvujući onoliko Palestinaca i Libanonaca koliko je potrebno, ali nikada ne riskirati niti jedan iranski život. Iranci su spremni umrijeti do posljednjeg Libanonca, posljednjeg Palestinca, posljednjeg Sirijca i posljednjeg Jemenca kako bi eliminirali Izrael.”
Ovo je krajnje pogrešno tumačenje situacije. Pogrešno tumačenje temeljeno na pretpostavci da aparthejdska priroda države Izrael, njezinih 76 godina ugnjetavanja Palestinaca, njezino višegeneracijsko obrazovanje židovskih Izraelaca u uvjerenju da je palestinski otpor ekvivalentan antisemitizmu sličnom nacističkom, nije imalo ništa ili s upadom 7. listopada ili s genocidnom prirodom izraelskog odgovora.
Za sve to, zapravo, jedva da su bile potrebne iranske makinacije da bi se stvari pokrenule.
Izdaja Pouke povijesti
Thomas Friedman se boji da će, ako se stvari nastave ovako, “Izrael kojeg ste poznavali zauvijek nestati”. Ova izjava je proizvod Friedmanovog jednodimenzionalnog razumijevanja Izraela. To je povijesno dekontekstualizirano shvaćanje. Friedmanov (navodno civilizirani i bolje) “Izrael kojeg ste poznavali” zapravo nikada nije postojao. Uvijek je to bila iluzija, iako očito tvrdoglava.
Sadašnje ponašanje Izraela nije iznimka od ponašanja navodno umjerenijeg i razumnijeg Izraela. To je prije logično ponašanje države organizirane oko etnocentričnog ideala i uspostavljene po cijenu oduzimanja drugog naroda.
Holokaust, kao u osnovi europska pojava, nije isprika za ovo oduzimanje posjeda. Antisemitizam, također načelno europski fenomen, nije isprika. Doista, čin oduzimanja posjeda koji su izveli cionisti je izdaja lekcija koje su trebale biti naučene iz njihove vlastite povijesti žrtve.
Umjesto da nauče te lekcije, oni su umjesto toga odlučili ponoviti ponašanje svojih prošlih progonitelja: provođenje pogroma i genocidne politike. Za ove povijesne čimbenike Thomas Friedman se čini slijepim. To je, bez sumnje, isto za njegove urednike i većinu njegovih čitatelja. Ergo, slijepac vodi slijepca.
Lawrence Davidson je profesor povijesti emeritus na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Od 2010. godine objavljuje svoje analize o temama unutarnje i vanjske politike SAD-a, međunarodnog i humanitarnog prava te izraelske/cionističke prakse i politike.
Ovaj članak je s autorove stranice TothePointAnalysis.com.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Važan članak koji kontekstualizira trenutačnu situaciju u Palestini i sve više na Bliskom istoku u cjelini:
Većina Friedmanovih čitatelja ŽELI namjerno (sic) vjerovati propagandističkim tvrdnjama koje su Izraelci ispriječili. Svrha zapadnih medija je POTVRDITI i podržati postojeće predrasude publike. Čitatelji neće čitati ništa što dovodi u pitanje njihove stavove. U svijetu klikova i pregleda, gdje su oči komercijalna metrika, gdje će oglašivači plaćati prema određenim kriterijima, izdavači autora kao što je Friedman žele privući taj izvor prihoda. Friedmanu je potreban posao i on piše ono što mu se kaže. Ne čitajte ga, prihod se smanjuje, njegov poslodavac bankrotira. To se već događa.
Sjajni komentari, i drago mi je vidjeti da TF ne zavarava ljude s mozgom. Bit ću otvoren i reći ću da je TF jedan od najglupljih ljudi koje sam ikad čuo da govore ili čije sam pisanje pokušao pročitati. Znam tko čita TF i misli da je briljantan, a to su isti ljudi koji čitaju Davida McCullougha i Doris Kearns Goodwin i misle da su oboje briljantni. Pročitao sam fantastičnu knjigu za posao o Benu Franklinu u Parizu, a zatim sam nastavio s knjigom Davida McCullougha i nisam mogao vjerovati koliko je McCullough SREDNJEG OBRVA. Ti ljudi, uključujući TF, pišu za dio javnosti koji misli da su pametniji od svih ostalih jer su išli na fakultet i općenito su superiorni. Moj “nadređeni” na mom lektorskom poslu bio je šokiran što ne mislim da je McCullough genij!
Dobri bodovi!
Nije da Friedman nije u stanju vidjeti prava Palestinaca.
Radi se o tome da on nije dovoljno čovjek niti dovoljno etičan da to prizna. Što se tiče
NY Times, ništa novo o njegovoj lažljivosti i jednostranosti.
Re: Ad Hominem, kao usmjereno protiv osobe, i još konkretnije, protiv pozicija koje zauzima, sigurno je više nego opravdano?
Bez obzira na sva njegova visoko cijenjena međunarodna priznanja, za navodno pronicljivo stvarno intelektualno izvješćivanje i kolumne u NY Timesu, Thomas Friedman (TF) predstavlja ništa manje od amblematične trule jabuke na dnu bačve mainstream novinarstva; hranjen publici unutar gotovo potpuno kognitivno disonantne američke kulture.
Tko god bi vjerovao da bi uvrnuta papiga, s tako navodno besprijekornim vjerodajnicama, mogla biti toliko luda u svojoj neautomatskoj i nehotičnoj eholaliji "glasa svog gospodara" da bljuje takvu žuč, nema veze s tako velikim brojem sljedbenika, i što je još gore, slijepo vjerovati? Htio sam reći čitateljstvo, ali sam onda shvatio da bi to bio pogrešan naziv, jer duboke vještine kritičkog čitanja potrebne za utvrđivanje činjeničnih istina očito nažalost nedostaju golemom ovčjem udjelu njegovih sljedbenika u američkoj javnosti.
Lawrenceova ad hominem tirada protiv osobe TF nije neumjesna, jer TF ima malo legitimnih argumenata, ergo kritika je savršeno i oštro prikladna!
Osoba TF nije ništa više od prazne vreće narativnih laži koju njegovi dobročinitelji/sponzori bacaju uokolo u bačvu vrijednu prezira da bi ih on usisao, povratio i ispljunuo.
Osoba TF NIJE vrijedan novinar u potrazi za iznošenjem istine u javnost.
Nije ni veliki romanopisac. On itekako zaslužuje osudu ad hominem odbacivanja svog puta, IMHO prirodno, ali onda je to privilegija 1. amandmana u ljusci oraha!
Da! To mi ide dvostruko. (dobro artikulirano)
Belen Fernandez napisala je sjajnu knjigu, “Imperial Messenger” o Friedmanu. New York Times kao izvor vijesti mogu prihvatiti samo oni koji su već ogrezli u lažima o veličini SAD-a, koje su svakome pažljivom očito lažne. Svi "slobodni mediji" slijede istu liniju, a UK i EU se ne razlikuju. Očajnički su nam potrebne stranice kao što je CN!!
Thomas Friedman najprecjenjeniji je stručnjak u zapadnom svijetu. Ljudi ne vide da on služi kao glasnogovornik vladajuće klase. Uvijek mi je bilo zbunjujuće da toliko mnogo inače inteligentnih pojedinaca smatra Friedmana izvorom mudrosti.
Stvarno ne znam odakle da počnem. Nisam namjeravao ovo čitati, samo komentirati iz sjećanja. Pročitao sam ga i tipičan je Thomas L. Friedman. Arogantno preklinjući Izrael propagirao je stranačku liniju kao da je najinteligentnija osoba u sobi. Pokroviteljski gledajući prema svojoj publici, ne zagovarajući ništa novo, otkrio se kao sveznalica koja nema ništa novo za reći.
Vjeruj mi da je jedini razlog zašto nije za Bibi taj što je Bibi loša za Tomove interese.
Tipični cionist sebe shvaća preozbiljno bez ikakvog stvarnog razloga osim svog fanatiziranog pogleda na one koje mrzi i koje koristi za svoje osobne mete. Kao što sam već rekao, sve je u njegovom osobnom interesu. Istina je da g. Friedman ne bi bio ništa bez svojih veza sa sihofantskim medijima koji prihvaćaju njegovo lažno razmišljanje.
Sada s raširenom kritikom Bennyja Oštrice Netinyahoo mora pronaći novi uzvišeni put kojim će krenuti. Sretno s tim, g. Friedman, igra se promijenila i ne možete!
Čini se da gornji komentari pretpostavljaju da su zapadni mediji inače sposobni nepristrano točno izvještavati o trenutnim situacijama, kao i kada se osvrću na one iz prošlosti. To je pod pretpostavkom da je barem značajan dio zapadnih medija nepristran i točan. Ne čini mi se da je tako?
Ako netko želi zadržati visoku plaću i društveni status, mora pisati što mu se kaže.
'Svi u mojoj obitelji bili su gubitnici. Pogotovo onih uspješnih.' {Henry Miller ~ Tropic of Capricorn}. Friedman je vrsta mediokriteta i državno odobrenog automata koji je nagrađen uspjehom i pohvalama u korporativnim medijima. Ako je ikad imao originalnu misao ili vježbao intelektualnu strogost {što je dvojbeno}, davno je došao k sebi. Poput indoktriniranih Izraelaca, nema mnogo razloga za laganje. Jer netko poput Thomasa Friedmana ne bi prepoznao stvarnost da ga udari u lice.
Friedman nije vrijedan pažnje.
@račun:
on možda i nije.
ali njegov grubo iskrivljen i pristran
analize povijesnih činjenica je svakako
vrijedno dekonstruiranja i ispravljanja.
@lawrence davidson:
puno hvala na tome!
Svatko tko se naziva novinarom koji izvještava o teškom događaju, a da nije dublje istražio njegov kontekst da bi ga razumio, jednako je dobar kao psihoterapeut koji svom pacijentu kaže – Nemoj mi ništa govoriti o korijenima svog neurotičnog ponašanja. Ništa o tome kako vas je otac tukao. Ništa o tome kako vas je ujak seksualno zlostavljao. Ništa o tome da je tvoja majka hladna kao led. Ostavi to smeće iz ove sobe.