Gdje je škotska neovisnost?

Deset godina kasnije, John Wight osvrće se na referendum za neovisnost Škotske od 18. rujna 2014.

By John Wight
Posebno za Vijesti o konzorciju

To shvati zašto toliko Škoti su glasali za izlazak iz Ujedinjenog Kraljevstva Na današnji dan prije 10 godina na referendumu o Škotskoj ineovisnost — održano 18. rujna 2014. — moramo razumjeti povijest unije koja je rođena u merkantilizmu i održana stoljećima carstva i kolonijalizma.

Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske — kako bi Ujedinjeno Kraljevstvo dobilo svoje nedjeljno ime — pravi je oličenje umjetne države. Bio je i ostao proizvod presađivanja različitih kultura, povijesti i nacionalnih identiteta. 

Na početku, ovo spajanje nije bilo poduzeto u interesu naroda, već u interesu nacionalnih elita koje su željne iskoristiti komercijalne mogućnosti jedinstvenog državnog uređenja s dodatnom radnom snagom i resursima. Ovo u doba carstva.

Podmitljivost, pohlepa i korupcija škotske vladajuće klase početkom 18. stoljeća predale su škotski narod u naručje onoga što je u to vrijeme bilo nepopularno ujedinjenje sa susjedom južno od granice. To se odrazilo i na društvene nemiri i nemiri koja je uslijedila u škotskim mjestima i gradovima tijekom pregovora koji su doveli do nastanka Akta o uniji iz 1707. i nakon njegova usvajanja.

Za vladajuće elite Škotske i Engleske ujedinjenje oba parlamenta u jedan imalo je očite komercijalne i strateške koristi. Prva je bankrotirala nakon neuspjelog pokušaja Škotske da osnuje vlastitu prekomorsku koloniju Darien (današnja Panama) u kasnom 17. stoljeću. 

Kako bi se spriječilo nacionalno osiromašenje, potreba za dobivanjem trgovačkog pristupa engleskim prekomorskim kolonijama sada se smatrala ključnom.

Tijekom vremena identitet radničke klase iskovan je diljem Ujedinjenog Kraljevstva kao proizvod teških industrija u zemlji – rudarstva ugljena, čelika, brodogradnje itd. – kroz britansku industrijsku revoluciju. Zajednički ekonomski interesi i borbe protiv zajedničkog neprijatelja, gazda i vlasnika tih industrija, nadilazili su nacionalne i kulturne razlike.

To je u konačnici dovelo do rođenja sindikalnog pokreta u zemlji i formiranja Laburističke stranke početkom 20. stoljeća.

Margaret Thatcher uništila je ovu materijalnu osnovu jedinstva radničke klase diljem Ujedinjenog Kraljevstva 1980-ih. Njezino slobodno tržište, neoliberalna kontrarevolucija i rezultirajuća deindustrijalizacija nacionalnog gospodarstva pretvorili su Britaniju u ono što je danas: uslužnu ekonomiju potkrijepljenu financijskim kapitalom. 

Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije Danas do CN-ovi Jesen Fond Pogon

Thatcher i sve za što se zalagala posebno su vrijeđali u Škotskoj. 

Njezina ekonomska šok terapija uništila je zajednice diljem zemlje, lišeći ih budućnosti. Rezultat je bio promatranje politike u Škotskoj kroz nacionalnu, a ne klasnu leću, što je dovelo do rastuće podrške odvajanju.

Veliko 'da' 

Prije deset godina 45 posto Škota koji su glasovali na referendumu o neovisnosti učinilo je to u korist odvajanja od ostatka Ujedinjenog Kraljevstva. Uzimajući u obzir da je takvo glasovanje predstavljalo svemogući skok vjere nakon 307 godina zajednice, ovo je bio nevjerojatno velik Da glasovati za neovisnost.

Kada je tadašnji britanski premijer David Cameron pristao na referendum, učinio je to s ohološću izdanka engleske privatno obrazovane iznimnosti. Vjerovao je da nema šanse da ljudi u Škotskoj glasaju za odvajanje od Ujedinjenog Kraljevstva

Teško je zamisliti, imajući ovo na umu, da bi britanski vladari ikada riskirali dajući ljudima u Škotskoj priliku da ponovno glasaju o neovisnosti. 

Ulozi koji su uključeni ne mogu biti veći za čuvare britanskog establišmenta - što je s prijetnjom budućnosti britanske baze nuklearnih podmornica Trident na zapadu Škotske, pomoću koje se London mogao predstaviti kao velika sila na globalnoj sceni , a po kojemu zauzima mjesto stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a.

Dugo je postojao neugodan odnos prema nacionalizmu među socijalistima i onima koji sjede na lijevoj strani političkog spektra u Škotskoj. Kad se upregne u stvar nacionalnog oslobođenja, to je pozitivna snaga, ali kad se upregne u službu nacionalnog šovinizma, nije. 

“Nacionalizam,” rekao je slavni škotski sindikalni vođa i organizator, Jimmy Reid, “je poput struje. Može održati bebu na životu u inkubatoru ili može ubiti čovjeka na električnoj stolici.” 

Englesko-britanski nacionalizam, odgovoran za Brexit, drugog je reda i drugačije životinje od svoje škotske varijante. Na referendumu o neovisnosti Škotske 2014. državljani EU-a koji su tada živjeli, radili i voljeli Škotsku dobili su pravo glasa. Ista im je privilegija uskraćena dvije godine kasnije na referendumu o Brexitu, koji je dobrim dijelom bio referendum o njihovoj sudbini i budućnosti u Velikoj Britaniji 

U tom kontekstu treba razumjeti gornju formulaciju Jimmyja Reida.

Da, istina, deindustrijalizacija nije opustošila samo zajednice škotske radničke klase. Također je opustošio radničke zajednice diljem Engleske. Razlika je u tome što je škotstvo identitet uvelike iskovan prije Unije 1707.

Ukorijenjen je u ratovima za neovisnost protiv Engleza koje su vodili William Wallace i Robert the Bruce u kasnom 13. i ranom 14. stoljeću. Ukorijenjen je u zlosretnoj jakobitskoj pobuni 1745. A na kulturnoj razini ukorijenjen je u djelima Roberta Burnsa, popularno poznatog kao "Škotski bard" (nacionalni pjesnik). 

Škotska je europska nacija — u geopolitičkom smislu — onoliko koliko Engleska nije. Brexit je, prema mišljenju ovog pisca, bio potaknut emocionalnim dosezanjem u prošlost u navodno zlatno doba, kada je Britanija vladala valovima, a Union Jack letio kamo god je prokleto htio. 

Nacionalna kampanja za neovisnost Škotske 2014. bila je poduprta inkluzivnošću, a ne njezinim antonimom. Ako je postojao ikakav osjećaj iznimnosti, bio je to izniman ponos što smo uključivi i dobrodošli migrantima i vezama s našim europskim susjedima. Bila je to kampanja koju je vodio tadašnji prvi ministar Škotske i čelnik Škotske nacionalne stranke (SNP) Alex Salmond.

Salmond, bivši bankar, nikad nije bio popularniji nego u to vrijeme. Bio je poput posude u koju su bezbrojni Škoti pretočili svoje nade i težnje za raskidom s reakcionarnim britanskim torijevskim establišmentom. 

U onome što se mora smatrati Shakespeareovim raspletom ovog burnog razdoblja u škotskim poslovima, Salmond je dao ostavku na mjesto čelnika SNP-a i prvog ministra Škotske odmah nakon što je referendum izgubljen. 

Na njegovo mjesto došla je njegova zamjenica i bliska kolegica Nicola Sturgeon. Nekoliko godina kasnije pomogla je u osmišljavanju kaznenog postupka koji je protiv njega podignut oko optužbi za seksualno zlostavljanje, uključujući pokušaj silovanja.

U ožujku 2020. porota je proglasila Salmonda nevinim po svim točkama optužnice. Sa suda je izašao kao slobodan, ali jako omaleni čovjek i politička figura. 

Što se Sturgeon tiče, u trenutku pisanja ovog teksta ona je predmet policijske istrage zbog pronevjere i prijevare prikupljanja sredstava. SNP, godinama izborna snaga u Škotskoj, sada je u slobodnom padu. Ne pokazuje znakove skorog oporavka.

Ono što je prije desetak godina bilo daleko u obliku neovisne Škotske, oslobođene vladavine Londona, sve se više pojavljuje kao ideja čije je vrijeme došlo, ali je sada, nažalost, nestalo. 

Buduće generacije mogle bi zažaliti što jest.

John Wight, autor Gaza plače, 2021., piše o politici, kulturi, sportu i svemu ostalom. Molimo razmislite o uklanjanju a pretplatu na njegovoj stranici Medium.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.

Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije Danas do CN-ovi Jesen Fond Pogon