Teheran će se na kraju morati pozabaviti Tel Avivom, možda čak i više nakon terorističkog napada na dojavljivače u Libanonu. Ali Iran će to učiniti pod vlastitim uvjetima, a ne prema vremenskoj liniji koju diktiraju njegovi neprijatelji.
Ali Khamenei predvodi sprovod 4. travnja 2024. za vojnike IRGC-a ubijene u izraelskom napadu na iranski konzulat u Damasku. (Khamenei.ir, Wikimedia Commons, CC BY 4.0)
By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju
Iran se suočava s vjerojatno najtežom odlukom od pobjede u Iranskoj revoluciji 1979. godine.
Izrael je izveo udare duboko u srce Teherana i južna predgrađa Bejruta, značajno ojačavši svoj strateški položaj.
[U utorak je Izrael bio optuženik od strane američkih dužnosnika o podmetanju eksploziva u dojavljivače proizvedene u Mađarskoj, koji su prodani Libanonu i zatim ih daljinski detonirali, ubivši 12 ljudi i ranivši više od 2,700. Hezbolah zakleo se na osvetu o Izraelu.]
Prije terorističkog napada na dojavljivače, vođa Hezbollaha Hassan Nasrallah priznao je da su dva prethodna napada na Iran i Libanon bila izraelsko postignuće, rijedak ustupak bilo kojeg arapskog vođe.
Ali izraelska hrabra i riskantna agresija mora se shvatiti u kontekstu strateškog neuspjeha Tel Aviva da eliminira Hamas u njegovu ratu protiv Gaze.
Slobodna ruka Izraela za ubijanje
Izrael je uspio istrijebiti desetke tisuća Palestinaca i veći dio Gaze učiniti nenastanjivim. Država koja je kroz povijest pokazivala malo sažaljenja za etničko čišćenje autohtonog palestinskog stanovništva u korist europskih imigranata, ponovno je dala prednost svojoj okupacijskoj sigurnosti nad humanitarnim problemima i međunarodnim pravom.
Sve dok Izrael uživa bezuvjetnu američku potporu, on zna da može kršiti međunarodne norme i ratne zakone, a možda čak i pribjeći raspoređivanju nuklearnog oružja - uz potporu SAD-a.
Od atentata na Qasema Soleimanija, bivšeg zapovjednika Iranske revolucionarne garde, tijekom Trumpove administracije, Iran se borio da ponovno potvrdi svoj suverenitet i projektira odvraćanje od Izraela.
Iransko relativno otvoreno društvo predstavlja ranjivost, za razliku od čvrsto kontroliranog Iraka Saddama Husseina, na primjer, gdje su stranci bili temeljito provjeravani ili potpuno zabranjeni. Iranska turistička industrija i dvojno državljanstvo omogućili su Mossadu da se infiltrira u iransko društvo i regrutira špijune i sabotere.
Nekoliko pokušaja atentata, neki uspješni, bili su usmjereni na iranske znanstvenike i ličnosti iz režima. Osim toga, Izrael i Saudijska Arabija surađivali su u financiranju i podupiranju domaćih etničkih oporbenih skupina i terorističke organizacije Mujahideen-e-Khalq (MEK), koju je prethodno podržavao režim Saddama Husseina, a sada je podržavaju Mossad, saudijski režim i izraelski lobi u Washingtonu. (SAD ju je jednom klasificirao kao terorističku organizaciju zbog pribjegavanja neselektivnim bombaškim napadima, ali Izrael ju je uspio ukloniti s liste).
Iran, nacija s različitim etničkim i vjerskim skupinama, dugo je vidio kako njegovi protivnici iskorištavaju te unutarnje podjele. Ovi neprijatelji iskorištavaju nejednakosti kako bi potaknuli nemire i regrutirali špijune za Mossad i druge neprijateljske snage.
SAD, pod predsjednikom upitne mentalne oštroumnosti, nastavlja bezuvjetno podržavati Izrael, čak i dok izraelsko masovno nasilje protiv Palestinaca eskalira. Čini se da nema crvenih linija za Bijelu kuću, možda čak i ako Izrael pribjegne nuklearnom oružju protiv svojih neprijatelja.
Iran se ne želi izravno sukobiti s Izraelom dok su SAD spremne rasporediti ratne brodove diljem regije u obranu Izraela. Potreba Izraela za izravnom američkom, europskom, pa čak i arapskom vojnom intervencijom kako bi se obranio od nedržavnih aktera u Palestini i Libanonu razotkriva vlastite strateške ranjivosti.
Izrael se prije mogao boriti protiv nekoliko arapskih vojski bez vanjske vojne potpore, a sada vapi za pomoć od NATO-a kada mu prijete relativno male vojske Hamasa i Hezbollaha.
Političko neslaganje u Iranu
Nedavni iranski predsjednički izbori otkrili su značajno nezadovoljstvo među iranskim stanovništvom. Suprotstavljanje režimu više nije ograničeno na mlade studente u većim gradovima. Na ovim izborima, kandidat koji se otvoreno pridružio Iranskoj revolucionarnoj gardi suočio se s predstavnikom takozvane reformističke oporbe, a potonji je izašao kao pobjednik.
Iranski predsjednik Masoud Pezeshkian glasuje u drugom krugu izbora 5. srpnja. (Mehr News Agency, Wikimedia Commons, CC BY 4.0)
Režim se suočava s krizom legitimiteta jer revolucionarni akreditivi koji su ga nekoć održavali s vremenom nestaju. Ekonomske reforme i otvaranje radnih mjesta postali su glavni prioriteti vlade — važniji čak i od odmazde protiv Izraela.
Nadalje, nedavni posjetitelji Irana izvještavaju o snažnim manifestacijama nezadovoljstva među stanovništvom u pogledu velikodušne iranske potpore palestinskoj borbi. Mnogi Iranci smatraju da bi potrebe iranskog naroda trebale imati prioritet nad vojnim zahtjevima arapskog otpora protiv Izraela.
Vanjska politika veliki je prioritet za režim, ali manje za stanovništvo, i ne bismo trebali isključiti mogućnost da je zapadna propaganda zapravo uspjela unutar Irana kao što je uspjela u zemljama bivšeg sovjetskog bloka tijekom Hladnog rata.
Iran pod šahom ne samo da nije bio zabrinut zbog nevolje Palestinaca, već je šah bio vrlo blizak saveznik Izraela i pomagao je u financiranju i naoružavanju njegovih klijenata u regiji, uključujući Falangu i njihove saveznike u Libanonu - još 1958. tijekom mini- građanski rat (i kasniji građanski rat 1975.).
Upravo je ajatolah Ruhollah Homeini osobno ubacio Palestinu u srž vladajuće doktrine vlasti, pa čak i vjersko-političke ideologije koja je došla na vlast u Iranu.
Khomeini 1970-ih. (Wikimedia Commons, javno vlasništvo)
Neki elementi reformističke oporbe, koji se slažu s dvojcem bivšeg predsjednika Hassana Rouhanija i bivšeg ministra vanjskih poslova Javada Zarifa, vjeruju da će, ako Iran učini daljnje ustupke, SAD ukinuti sankcije i uvesti gospodarski prosperitet.
Rouhanijeva vlada je djelovala pod ovom pretpostavkom, pregovarajući o nuklearnom sporazumu koji u konačnici nije služio interesima Irana. Glupo, pristali su na pakt u posljednjim danima Obamine administracije, a da nisu osigurali trajan ugovor koji je odobrio američki Senat. Kao rezultat toga, kada je Donald Trump preuzeo dužnost, on je lako demontirao sporazum, unatoč njegovom prethodnom odobrenju u rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda uz pristanak SAD-a.
Odluka Irana
Iran mora uzeti u obzir sve ove čimbenike kada razmišlja o tome kako odgovoriti na to što je Izrael više puta izravno povrijedio njegov suverenitet tijekom prošle godine — prvo napadom na njegov konzulat u Damasku, a nedavno i ubojstvom vođe Hamasa u vladin pansion u Teheranu.
Dok je iranski odgovor na prvo kršenje bio simboličan, ali snažan, sličan simboličan odgovor na drugi mogao bi naštetiti iranskom strateškom položaju s Izraelom. Iran želi poslati jasnu poruku odvraćanja, ali ne želi eskalirati u sveopći rat.
Također se naivno boji da bi Izrael mogao uvući SAD u vojni sukob s Iranom.
Američka potpredsjednica Kamala Harris s izraelskim predsjednikom Isaacom Herzogom na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji u veljači. (Ured potpredsjednika, Wikimedia Commons, javno vlasništvo)
Iako je moguće da bi druga Trumpova administracija, ili sadašnja, mogla podržati Izrael u napadu na Iran, vrlo je malo vjerojatno da bi SAD sudjelovao u ratu protiv Irana punog opsega, osobito nakon neuspjeha nedavnih američkih vojnih intervencija na Bliskom istoku.
Kao što je bivši ministar obrane Robert Gates slavno upozorio jednom u West Pointu, svaki predsjednik koji razmišlja o pokretanju novog rata na Bliskom istoku trebao bi pregledati glavu.
Za Iran bi preveliko oslanjanje na svoje regionalne saveznike u odgovoru na izraelsku agresiju moglo naštetiti njegovom položaju u arapskom svijetu. Mora odgovoriti pod vlastitim uvjetima ili će patiti njezin regionalni utjecaj.
Zaljevski mediji već su optužili Iran za izbjegavanje izravne konfrontacije s Izraelom, iako ne postoji geografska granica između dviju nacija. Ti isti mediji rijetko propuštaju priliku da potkopaju podršku Iranu u ime Izraela.
Ovaj rat, u koji su uključeni ključni iranski saveznici Hamas i Hezbollah, jedan je od najdužih u povijesti arapsko-izraelskog sukoba (možda uz moguću iznimku rata iscrpljivanja između Egipta i Izraela, 1968. i 1970.).
Dok je Iran i dalje jedina zemlja spremna riskirati vlastitu stabilnost i gospodarsko blagostanje kako bi pružila vojnu i financijsku potporu arapskim grupama otpora, sve je veći pritisak arapskog javnog mnijenja da Iran poduzme izravnije akcije protiv Izraela ako želi imati koristi od kontinuirane potpore palestinskoj stvari.
Iran ne može ostaviti svoj suverenitet koji stalno krši Izrael, kako u Siriji tako iu Iranu. Ovo je velika ranjivost koju "os otpora" mora riješiti u jednom trenutku, i to vjerojatno u koordinaciji s ruskom vladom, koja i dalje ostaje na strani Netanyahua oko izraelske agresije u Siriji.
Iran će se na kraju morati obratiti Izraelu. Ali to će učiniti pod vlastitim uvjetima, a ne prema vremenskoj liniji koju diktiraju njezini neprijatelji.
Iran će morati odlučiti: kako zaštititi iranski suverenitet i strateško odvraćanje bez započinjanja regionalnog rata s Izraelom i poticanja izravne američke vojne intervencije protiv Islamske republike.
Stoga nema izbora nego pričekati ovo razdoblje intenzivne američke pažnje i prisutnosti u vodama Bliskog istoka.
As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. Autor je Povijesnog rječnika Libanona (1998.), Bin Ladena, Islama i novog američkog rata protiv terorizma (2002.), Bitke za Saudijsku Arabiju (2004.) i vodio je popularni blog The Angry Arab. On tweeta kao @asadabukhalil
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije Danas do CN-ovi Jesen Fond Pogon
Shvaćam da nijedna regija ne želi rat, ali...koliko će se još cionisti izvlačiti s ubojstvima...doslovno???
Izrael nastavlja prkositi međunarodnom pravu i osnovnim konceptima diplomacije jer Izrael bezuvjetno podržavaju SAD koje također često ignoriraju međunarodno pravo i miješaju se u upravljanje drugim nacijama. Napetosti između Izraela i nacija Bliskog istoka smanjit će se kada SAD odvoje Izrael od njegove trenutne vanjske politike.
Kada radikalni vjerski vojni savez poput NATO-a krene na punu dominaciju svjetskog vjerskog, 'ekonomskog, kulturnog' i vojnog svjetskog poretka, jednostavno ih mora čekati. Grananje društva visoke tehnologije na planetu za rasipnu vojnu potrošnju nasuprot ekološkim katastrofama učinit će ih žrtvama vlastite oholosti.
Tada će možda pravi svjetski poredak koji želi preživjeti pobijediti zbog otvorenosti nad reketom za zaštitu muške dominacije.
“Režim se suočava s krizom legitimiteta jer revolucionarni akreditivi koji su ga nekoć održavali s vremenom nestaju. Ekonomske reforme i otvaranje radnih mjesta postali su glavni prioriteti vlade — važniji čak i od odmazde protiv Izraela.”
Veliki zajednički rusko-iranski projekt, INSTC, trebao bi uvelike pomoći iranskom gospodarstvu.
Uvijek mi je bilo logičnije da imati Rusiju i Iran kao partnere, ako ne i saveznike, ima beskrajno više smisla nego imati kao saveznika malenu rasističku/suprematističku etno-religijsku državu na Mediteranu koja nam je uzrokovala samo nevolje od svog osnivanja početka, zapravo je napao našu vojsku (USS Liberty), špijunira nas nekažnjeno, otvoreno utječe na našu vladu na štetu naše unutarnje i vanjske politike, kupuje izbore. i odvlači nas dalje od naših temeljnih republikanskih vrijednosti. Uglavnom zbog Izraela izgubili smo vlastito etičko i moralno središte. Dedolarizacija svjetske ekonomije bit će kap koja je prelila čašu dok slijedimo Izrael u propast
Johnson je postavio Liberty da bude napadnut. Mosha Dyan protiv Davida Ben Guriona stavio je veto na Isarelov napad na Liberty. LBJ je tražio izgovor za napad na egipatsko zrakoplovstvo. Trebala mu je vojna pobjeda da bi bio ponovno izabran. Vijetnam je bio katastrofa.
REMEMBER THE LIBERTY Phillipa Harrisa detaljno govori o napadu.
Zbunjen sam izjavom: "Ruska vlada, koja je i dalje na strani Netanyahua oko izraelske agresije u Siriji." Ruska vlada bila je velika podrška al-Assadu.
Ruske i izraelske snage izbjegle su izravne sukobe u Siriji. Ruska protuzračna obrana nije mobilizirana za obaranje napadačkih izraelskih zrakoplova ili projektila. U cjelini, odnosi dviju zemalja ostali su gostoljubivi. Obje imaju razloge za održavanje statusa quo unatoč vojnim trvenjima. Čini se da su Izraelci odustali od svoje težnje da svrgnu sirijsku vladu, zadovoljivši se krajnjom propašću te zemlje. Što se tiče Rusa, oni uvijek oprezno idu prema sukobu, dok traže alternative - za razliku od SAD-a
Re: Dvorana
Hvala vam na odgovoru. Vaše objašnjenje je u oštroj suprotnosti s nejasnom formulacijom gospodina Abu Khalila, koja pretpostavlja da je vaše razumijevanje odnosa, ako se doista slaže s njegovim, uobičajeno.
Čini se da sada postoji još jedno pitanje suvereniteta, ono Mađarske. Ili su Mađari djelovali u dogovoru s Izraelom u postavljanju eksploziva u te dojavljivače, ili su oteli kako bi pomogli Izraelu nevoljko i nevoljko. U prvom slučaju, prekršili bi nekoliko svojih obveza prema EU i međunarodnom pravu, da ne spominjemo uplitanje NATO-a u izraelski rat protiv Libanona. Možda bi trebalo malo računati na ovo. Ako je drugi slučaj, onda se Mađarska mora zauzeti za vlastiti suverenitet, a protiv toga da se njihova država koristi na ovaj način. Baš će me zanimati kako će Orban ovo odigrati. U svakom slučaju, Mađarska mora osjećati pritisak.
Zoltán Kovács, glasnogovornik mađarskog premijera, rekao je na X-u da su vlasti potvrdile da je BAC Consulting bio trgovački posrednik koji nije proizvodio niti poslovao u Mađarskoj te da “referentni uređaji nikada nisu bili u Mađarskoj”.
Možda je to samo zbog ovog mog umornog, ostarjelog uma, ali smatram da je ovaj članak vrlo zbunjujući i da mu nedostaje jasnoće. Evo 2 primjera među mnogima:
1. “Zaljevski mediji već su optužili Iran za izbjegavanje izravne konfrontacije s Izraelom, iako ne postoji geografska granica između dvije nacije.” ha? Iran je svojim uzvratnim raketnim udarom protiv Izraela već dokazao da važnost zajedničke geografske granice nema smisla.
2. “…Ruska vlada, koja je još uvijek na strani Netanyahua oko izraelske agresije u Siriji.” Ruska vlada se složila s Netanyahuom??? Dvostruko "Ha?"
Mislim da ono što mora zabrinjavati je to što su Amerikanci prvo uvučeni u rat ili od strane Izraela ili Ukrajine, a zatim su uvučeni u drugi rat namjerno kako bi podijelili svoje ljudstvo, oružje, obavještajne izvore i tako dalje. Amerika ne bi bila u jednom ratu na dva fronta, bila bi u dva rata. Suprotstavljene strane su, međutim, saveznici i za njih bi nakon godina ratobornosti iz Amerike mogli pristupiti ovome kao jednom ratu na dva fronta.
Može biti da Amerika smatra sigurnost Izraela važnijom pa Ukrajinu baci pod autobus. Nadali bi se da će Rusija zauzeti Ukrajinu i da neće previše pomagati Iranu, ali to bi dovelo do opasnosti da ukrajinski neonacisti postanu toliko ogorčeni da pribjegnu terorizmu u kopnenoj Americi, kao osvetu za ono što bi smatrali nečuvenom izdajom . A Amerika-Izrael bi još mogla izgubiti.