AS`AD AbuKHALIL: Hezbollahov kalibrirani odgovor

Politička stranka i militantna skupina koja poziva na oslobođenje Palestine uzela je u obzir domaće i regionalne uvjete u svoj odgovor na izraelski genocidni rat.

By As`ad AbuKhalil
u Bejrutu
Posebno za Vijesti o konzorciju

AČim je izbio rat u Gazi nakon potopa Al-Aqse prošlog 7. listopada, Hezbollah se suočio sa sudbonosnom odlukom: treba li se suzdržati i pustiti svoje palestinske drugove da se bore protiv Izraela i drže Libanon izvan ovog širećeg rata, ili treba sudjelovati na neki način u pomoći Palestini?

Kako je Hezbollah mogao odstupiti od svoje tradicionalne retorike o palestinskoj solidarnosti i "jedinstvu arena"? 

Bilo je to teško pitanje, pogotovo jer, po svemu sudeći (a ljetos sam u Libanonu o tome pitao puno upućenih Libanonaca i Palestinaca) Hezbollah nije bio unaprijed obaviješten o napadu Hamasa. 

Hezbolah je bio zatečen. Neki u vodstvu željeli su da je postojao određeni stupanj koordinacije ili prethodne obavijesti. Ali vođa Hamasa Yahya Sinwar je to spriječio zbog naglašavanja tajnosti. Sinwar je vojni i sigurnosni šef svog pokreta, baš kao što je Hassan Nasrallah vrhovni sigurnosni šef i vojni zapovjednik Hezbollaha. 

Čak ni Ismail Haniyyah, šef Hamasovog političkog krila, kojeg su Izraelci prošlog mjeseca ubili u Iranu, nije unaprijed znao za potop Al-Aqse 7. listopada. 

Hamas je mjesecima unaprijed obavijestio Hezbollah da se planira neka vrsta operacije, ali nije dao detalje niti odredio vrijeme. Rani gubici Hezbollaha u ratu otkrili su do koje je mjere Hezbollah požurio pomoći Palestincima uz malo pripreme. 

Da je Hezbollah uopće odbio vojno se angažirati nakon 7. listopada, suočio bi se s ogromnim kritikama iz svoje baze u Libanonu i šire arapske javnosti. 

Kako je najglasnija stranka koja poziva na oslobođenje Palestine i protivi se kapitulaciji u “mirovnom procesu” s Izraelom mogla šutjeti kada je Gaza podvrgnuta jednom od najdivljijih genocida s kojima su se Palestinci do sada suočili u povijesti sukoba koji seže do 1948.? 

Kako bi se Hezbollah, koji je uspostavio oružničko oružje s Hamasom i Islamskim džihadom, mogao distancirati od jednog od najopasnijih i najključnijih razdoblja palestinsko-izraelskog sukoba? Kako bi Nasrallah mogao učinkovito objasniti arapskoj i muslimanskoj publici nevoljkost svoje stranke da se uključi u borbu protiv genocida?

Izračun

Hezbollah je morao uzeti u obzir mnoge domaće i regionalne uvjete u načinu na koji je reagirao na genocid. 

Nije pretjerivanje da se Hezbollah u Libanonu bori s rukama vezanim na leđima jer je savez Zapadnog Zaljeva i Izraela od 2005. (poslije ubojstva Rafiqa Haririja) formirao veliku koaliciju koja je multisektaška, iako uz minimalno sudjelovanje šijita. Ova koalicija prvenstveno je usmjerena na potkopavanje baze podrške projektu otpora u Libanonu i regiji.  

Saudijska Arabija i UAE dominiraju svim arapskim medijima i bili su opsjednuti demoniziranjem Hezbollaha kroz otvoreno klevetanje šijita u nastojanju da distanciraju arapsko i muslimansko mišljenje od programa otpora. 

Zaljevski despoti žure za postizanjem sporazuma sa SAD-om kako bi normalizirali odnose s Izraelom u zamjenu za ključne sigurnosne i obavještajne ustupke. Nadalje, s dvostranačkim sporazumom, Sjedinjene Države su se učinkovito obvezale podržati svaki brutalni arapski režim ako se obveže na mir s Izraelom, čak i ako to znači slamanje neslaganja unutar te zemlje.

Ovo je počelo u eri Jimmyja Cartera kada je sklopio svoj faustovski dogovor s Anwarom Sadatom (antisemitski, nacistički nadahnuti egipatski despot). 

Hezbollah također djeluje nakon libanonskog ekonomskog kolapsa i velike eksplozije u luci 2020. koja je iscrpila libanonski narod i učinila ga nezainteresiranim za vojni sukob koji bi mogao dodatno potkopati gospodarstvo.

Ipak, nakon više od 10 mjeseci rata na libanonsko-palestinskoj granici postalo je jasno da šijiti Libanona otvoreno i svim srcem stoje iza Hezbollaha u njegovom vojnom sukobu s Izraelom.

Hezbollah je također pohvaljen od strane mnogih Libanonaca (a to je dokumentirano istraživanjima javnog mnijenja) zbog njegovog pažljivog kalibriranja vojnog sukoba s Izraelom, dok je izbjegavao poticanje većeg regionalnog rata. Za Nasrallaha to nije bio lak zadatak.

Njegovo vođenje rata u Libanonu je uglavnom viđeno kao vješto i domoljubno, a stranci je priskrbilo nove pristaše među sunitima i Druzima.

Čak je i glavni sunitski klerik Hassan Mir`ib, koji je ranije zlobno zagovarao ne samo Hezbollah, nego protiv šijita općenito, postao snažan zagovornik Hezbollaha. Zbog toga je zaradio bijes pristaša saudijskog režima u Libanonu i regiji. 

Mir`ibov nije jedini slučaj, budući da su mnogi suniti izrazili mišljenje da su šijiti iz Libanona i Hutiji iz Jemena postali jedini pravi prvaci palestinskog naroda, dok su sunitski pokreti (osim Hamasa) uglavnom stajali po strani, ostavljajući Palestince na njihovu okrutnu sudbinu. 

Libanonski glavni politički vođa Druza, Walid Jumblat, u potpunosti je podržavao Hezbollah tijekom rata i sada smatra da je Hezbollahovo oružje legitimno (za razliku od njegovih prethodnih stajališta kada je bio na strani saudijskog režima i SAD-a)

Okrutnost izraelskog genocida otvorila je mnoge oči. Obučio je nove generacije Arapa divljoj stvarnosti izraelske okupacijske države apartheida.

Nasrallahovi nedavni govori iskoristili su to i podigli svijest o opasnostima cionističkog projekta ne samo za Libanon, već i za arapski i muslimanski svijet.

Posljednja dva Nasrallahova govora mogu se smatrati — politički govoreći i sa stajališta interesa stranke — jednima od njegovih najuspješnijih jer su opširno objašnjavali povijest cionističkog projekta i njegovu prijetnju Libanonu. 

Od 2006. Hezbollah opravdava svoje očuvanje oružja kao neophodno za obranu Libanona od Izraela. To je dokazano u trenutnoj bitci jer je libanonska vojska stajala po strani, promatrajući rat i prepuštajući ljude južnog Libanona njihovoj sudbini (i obrani Hezbollaha).

Libanonska vojska ostala je neuključena čak i kada su njezini položaji primili izravne udarce od Izraela. Prema strogim uputama Sjedinjenih Država, koje upravljaju i financiraju libanonsku vojsku, ograničavajući je na policijsku opremu, vojsci nije dopušteno uzvratiti vatru.  

U ovom ratu, Hezbollah je dokazao Libanoncima i Arapima da sam može odvratiti Izrael, kao što se mnogi Libanonci sjećaju kada je Izrael napao Libanon iz najneznatnijih razloga ili izgovora. 

Izrael je propagirao "antiratnu" poruku kroz svoje i kroz saudijske medije (koji su svesrdno podržavali njegovu agendu), iako Libanonci i Arapi znaju da ne vjeruju izraelskoj pacifističkoj poruci.  

Širom Libanona postavljeni su otmjeni jumbo plakati sa sloganom "Libanon protiv rata". Neki libanonski novinari s kojima sam razgovarao pokušavali su otkriti tko stoji iza njih i nisu mogli smisliti ime niti stranku koja financira kampanju koja je niknula preko noći.

To je najvjerojatnije djelo američkog i zaljevskog veleposlanstva u Bejrutu, u nadi da će potaknuti libanonsko javno mnijenje protiv Hezbollaha. Ali bezuspješno.

Dakle, unatoč svim pritiscima ovih mjeseci i kritikama da je Nasrallah ili otišao predaleko upuštajući se u rat s Izraelom, ili (prema pristašama zaljevskog režima) nije otišao dovoljno daleko da podrži Palestince, najveći izazov s kojim se Nasrallah suočio bio je Izraelski atentat 20. kolovoza na Fuada Shukura, šefa stožera oružanog krila Hezbollaha. 

Nasrallahova veza

Nitko nije zamijenjen Imad Mughniyyah, jedan od osnivača Hezbollaha i bivši vojni zapovjednik, nakon njegova ubojstva 2008., jer nitko nije imao isti status ili kredibilitet unutar stranke da preuzme sveukupno zapovjedništvo nad vojnim krilom Hezbollaha.

Umjesto toga, Nasrallah je odlučio imenovati nekoga tko će koordinirati zapovjednike raznih vojnih sektora i to je bio Shukurov posao. Zapadni i izraelski mediji preuveličali su njegovu ulogu da Izraelu osigura pobjedu koja mu je do sada izmicala tijekom 10 mjeseci rata.

Ovdje je Nasrallah bio u škripcu: ako on ne odgovori, Hezbollahovo odvraćanje bi oslabilo, što bi ohrabrilo izraelsku agresiju. 

Ako Izrael njegov odgovor shvati kao neprihvatljivu eskalaciju, u Libanonu bi ga mogli okriviti za pokretanje rata koji Libanonci nisu u poziciji tolerirati.

Odgovor je također morao biti kalibriran kako bi se pokazalo da su Nasrallahovi izračuni isključivo u interesu Libanona i nisu povezani s iranskom računicom. To je jasno rekao rekavši da iranska odmazda za ubojstvo Hamasovog političkog vođe Ismaila Haniye u Teheranu 31. srpnja nije povezana s Hezbollahovom odmazdom za ubojstvo njegovog de facto vojnog zapovjednika. 

Odgovor je stigao i vješto usmjeren prema jedinici 8200, elektroničkom obavještajnom stožeru Izraela koji osmišljava atentate u regiji.

Izrael je odmah uveo potpunu blokadu vijesti o šteti koju je Hezbollah nanio. Objavio je samo snimke štete nanesene kokošinjcu, sugerirajući da je to sve što je postignuto. 

Ali izraelski tisak ima sve više priznao došlo je do izravnog udara na stožer, iako Izrael pokušava izbjeći daljnje poniženje od strane Hezbollaha. 

Rat nije gotov i Hezbollahov strateški sukob s Izraelom se samo povećao. Ali totalni rat još nije stigao. A ovo je najveća računica od svih: to se neće dogoditi s nizom zapadnih i despotskih arapskih vojnih snaga spremnih braniti Izrael od napada punog opsega.

As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. On je autor Povijesni rječnik Libanona (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002), Bitka za Saudijsku Arabiju (2004.) i vodio popularni blog The Angry Arab. On tweeta kao @asadabukhalil

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.