Vijay Prashad: 'Progresivna' rasprodaja Venezuele

Mnoge zemlje s navodno lijevom centrom ili lijevom vladom pridružile su se SAD-u u prijedlozima koji nastoje potkopati venezuelanske demokratske procese.

By Vijay Prashad 
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja

On 16. kolovoza Organizacija američkih država (OAS), čija je 1948. god formacija kao instituciju hladnog rata koju su potaknule Sjedinjene Države, glasovao o rezoluciji u vezi s venezuelanskim predsjednički izbori. 

Srž od rezolucija predložio SAD pozvao je izborno tijelo Venezuele, Nacionalno izborno vijeće (CNE), da objavi sve izborne detalje što je prije moguće (uključujući postupak, odnosno birački zapisnik, na razini mjesnog biračkog mjesta). 

Ovom se rezolucijom od CNE-a traži da krene protiv venezuelanskog Organskog zakona o izbornim procesima (Ley Organica de Procesos Electorales ili LOPE). Budući da zakon ne propisuje objavu tih materijala, to bi predstavljalo kršenje javnog prava.

Ono što zakon nalaže jest da HNS mora objaviti rezultate u roku od 48 sati (članak 146.) i objaviti ih u roku od 30 dana (članak 155.) te da se podaci s biračkih mjesta (kao što je actas) trebaju objaviti u tabelarnom obliku. (članak 150.).

Čista je ironija da se o rezoluciji glasovalo u prostoriji Simóna Bolívara u sjedištu OAS-a u Washingtonu, DC 

Bolívar (1783. – 1830.) oslobodio je Venezuelu i susjedne teritorije od Španjolskog Carstva i nastojao pokrenuti proces integracije koji bi ojačao suverenitet regije. Zato Bolivarska Republika Venezuela u svom imenu odaje počast njegovoj ostavštini. 

Kada Hugo Chávez osvojio predsjedničku dužnost 1998., usmjerio je Bolívara u politički život zemlje, nastojeći unaprijediti ovo nasljeđe kroz inicijative kao što je Bolivarska alijansa za narode naše Amerike (ALBA) koja bi nastavila put uspostave suvereniteta u zemlji i regiji. 

Godine 1829. Bolívar napisao, “Čini se da je Sjedinjenim Državama providnost predodređena da zadaju [Latinsku] Ameriku bijedom u ime slobode.” Ova bijeda, u naše vrijeme, prikazana je pokušajem SAD-a da uguši latinoameričke zemlje vojnim udarima ili sankcijama. Posljednjih godina Bolivija, Kuba, Nikaragva i Venezuela bile su u epicentru ove "pošasti". Rezolucija OAS-a dio je tog gušenja.

Bolivija, Honduras, Meksiko i Sveti Vincent i Grenadini nisu došli na glasovanje (kao ni Kuba, jer ju je OAD izbacila 1962., što je Fidela Castra dovelo do dublirati organizacija “Ministarstvo kolonija Sjedinjenih Država” ili Nikaragve, koja je napustila OAS 2023.). 

Meksički predsjednik Andrés Manuel López Obrador, poznat kao AMLO, opisao je zašto se njegova zemlja odlučila ne pojaviti na sastanku OAS-a i zašto se ne slaže s rezolucijom koju su predložile SAD, citirajući članak 89. odjeljak X meksičkog ustava iz 1917., koji kaže da se predsjednik Meksika mora pridržavati načela „neintervencije; mirno rješavanje sporova; [i] zabrana prijetnje ili uporabe sile u međunarodnim odnosima.” 

U tu svrhu, AMLO je rekao da će Meksiko čekati da "nadležno tijelo zemlje"' riješi sve nesuglasice. U slučaju Venezuele, Vrhovni sud pravde je relevantno tijelo, iako to nije spriječilo opoziciju da odbaci njegov legitimitet. 

Ova opozicija, koju smo okarakterizirali kao krajnje desno posebnog tipa, predan je korištenju svih resursa — uključujući američku vojnu intervenciju — za svrgavanje bolivarskog procesa. AMLO-ovo razumno stajalište ide u prilog Ujedinjenim narodima Čarter od 1945.

Mnoge zemlje s očigledno lijevo-centralnim ili lijevim vladama pridružile su se SAD-u u glasovanju za ovu rezoluciju OAS-a. Među njima su Brazil, Čile i Kolumbija. 

Čile, iako ima predsjednika koji divi se Salvador Allende, koji je ubijen u nametnutom SAD-u genijalan potez 1973. pokazao je vanjskopolitičku orijentaciju u mnogim pitanjima, uključujući i Venezuelu i Ukrajinu, koja se slaže s američkim State Departmentom. 

Od 2016. godine, na poziv čileanske vlade, zemlja je prihvatila gotovo pola milijuna venezuelanskih migranata, od kojih su mnogi bez dokumenata i sada napraviti prijetnja protjerivanja iz sve neprijateljskijeg okruženja u Čileu.

Gotovo kao da predsjednik države Gabriel Boric želi vidjeti promjenu situacije u Venezueli kako bi mogao narediti povratak Venezuelanaca u njihovu domovinu. Ovakav ciničan stav prema čileanskom entuzijazmu američkom politikom prema Venezueli, međutim, ne objašnjava situaciju u Brazilu i Kolumbiji.

Najnoviji dosje našeg Tricontinentala, “Kako bi se suočila s rastućim neofašizmom, latinoamerička ljevica se mora ponovno otkriti,” analizira trenutni politički krajolik na kontinentu, počevši ispitivanjem pretpostavke da je došlo do druge “ružičaste plime” ili ciklusa progresivnih vlada u Latinskoj Americi. 

Prvi ciklus, koji je inauguriran izborom Huga Cháveza u Venezueli 1998. godine, došao je do kraj nakon financijske krize 2008. i američke protuofenzive protiv kontinenta, "frontalno je izazvao američki imperijalizam napredovanjem latinoameričke integracije i geopolitičkog suvereniteta", dok se drugi ciklus, definiran više lijevom orijentacijom centra, "čini krhkijim". 

Ta je krhkost simbol situacije u Brazilu i Kolumbiji, gdje vlade Luiza Inácia “Lule” da Silve odnosno Gustava Petra nisu bile u mogućnosti izvršiti svoju potpunu kontrolu nad stalnom birokracijom u ministarstvima vanjskih poslova. 

Niti brazilski ministar vanjskih poslova, Mauro Vieira, niti kolumbijski, Luis Gilberto Murillo, nisu ljudi ljevice ili čak lijevog centra, a obojica imaju bliske veze sa SAD-om kao bivši veleposlanici u zemlji. 

Valja razmisliti o tome da još uvijek postoji više od 10 američkih vojnih baza u Kolumbiji, iako to nije dovoljan razlog za krhkost ovog drugog ciklusa.

U dosjeu Tricontinental nudi sedam objašnjenja za ovu krhkost:

1. svjetske financijske i ekološke krize, koje su stvorile podjele među zemljama u regiji o tome koji put slijediti;

2. ponovno uspostavljanje kontrole SAD-a nad regijom, koju su izgubili tijekom prvog progresivnog vala, posebice kako bi se dovelo u pitanje ono što SAD vidi kao ulazak Kine na tržišta Latinske Amerike. To uključuje prirodne i radne resurse regije;

3. sve veća uberizacija tržišta rada, koja je stvorila daleko veću nesigurnost za radničku klasu i negativno utjecala na njenu sposobnost masovne organizacije. To je rezultiralo značajnim smanjenjem radničkih prava i oslabljenom moći radničke klase;

4. rekonfiguracija društvene reprodukcije, koja je postala usredotočena na javno dezinvestiranje u politikama socijalne skrbi, čime se odgovornost za skrb stavlja u privatnu sferu i primarno preopterećuje žene;

5. povećana vojna moć SAD-a u regiji kao glavni instrument dominacije kao odgovor na opadajuću ekonomsku moć;

6. činjenica da vlade u regiji nisu bile u stanju iskoristiti gospodarski utjecaj Kine i mogućnosti koje on predstavlja za pokretanje suverenog programa i da Kina, koja se pojavila kao primarni trgovinski partner Latinske Amerike, nije pokušala izravno osporiti američki program osigurati hegemoniju nad kontinentom;

7. podjele među progresivnim vladama, koje, uz uspon neofašizma u Americi, sprječavaju rast progresivne regionalne agende, uključujući politike za kontinentalnu integraciju slične onima predloženim tijekom prvog progresivnog vala.

Ovi čimbenici, i drugi, oslabili su samopouzdanje tih vlada i njihovu sposobnost da ostvare zajednički san Bolivarije o suverenitetu i partnerstvu hemisfere.

Jedna dodatna, ali ključna stvar je da ravnoteža klasnih snaga u društvima kao što su Brazil i Kolumbija nisu u korist istinski antiimperijalističke politike. 

Proslavljene izborne prilike, poput pobjeda Lule i Petra 2022., nisu izgrađene na širokoj osnovi organizirane potpore radničke klase koja potom prisiljava društvo da unaprijedi istinski transformativni program za ljude. 

Koalicije koje su trijumfirale uključivale su snage desnog centra koje i dalje imaju društvenu moć i sprječavaju te vođe, bez obzira na njihovu vlastitu besprijekornu akreditaciju, da imaju odriješene ruke u upravljanju. Slabost ovih vlada jedan je od elemenata koji omogućuje rast krajnje desnice posebnog tipa.

Kao što tvrdimo u dosjeu, 

“Poteškoće u izgradnji političkog projekta ljevice koji može prevladati svakodnevne probleme egzistencije radničke klase odvojile su mnoge od ovih progresivnih izbornih projekata od masovnih potreba.” 

Radnička klasa, zarobljena u nesigurnim zanimanjima, treba golema produktivna ulaganja, vođena od strane države, utemeljena na ostvarivanju suvereniteta nad svakom zemljom i regijom u cjelini. Činjenica da su se brojne zemlje u regiji pridružile SAD-u kako bi umanjile suverenitet Venezuele pokazuje da ovi krhki izborni projekti posjeduju malo kapaciteta za obranu suvereniteta.

U svojoj pjesmi “Quo Vadis,” meksička pjesnikinja Carmen Boullosa razmišlja o problematičnoj prirodi prisege na odanost planu američke vlade. “Las balas que vuelan no tienen convicciones” (“leteći meci nemaju uvjerenja”), piše ona. 

Ove “progresivne” vlade nemaju uvjerenja u operacije promjene režima ili napore destabilizacije u drugim zemljama u regiji. Od njih treba puno očekivati, ali u isto vrijeme preveliko razočaranje je neopravdano.

Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik Globetrottera. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi. Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim, Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći.

Ovaj je članak iz Trikontinental: Institut za društvena istraživanja.

Stavovi izraženi u ovom članku mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.