Potreba za takvim timom govori o neuspjehu da se preokrenu uvjeti - uključujući američke sankcije - koji raseljavaju ljude na prvom mjestu, piše Phyllis Bennis.
Član grčkog Crvenog križa pomaže afganistanskom izbjeglici na otoku Lesvos, prosinac 2015. (Ggia, Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0)
By Phyllis Bennis
Ostale riječi
OOd svih nezaboravnih trenutaka s ovogodišnjih Olimpijskih igara, jedan će posebno ostati u meni.
Dok je spektakularna parada osvijetljenih čamaca plovila uz Seinu kako bi otvorila igre, među njima je bilo i malo plovilo ispunjeno s 37 natjecatelja u bijelim uniformama. Njihova glavna nositeljica bila je boksačica Cindy Ngamba, koja je pobijedila prvu olimpijsku medalju za svoj tim nekoliko dana kasnije.
Ngamba nije osvojila tu broncu za svoju domovinu, Kamerun. A zastava kojom su ponosno mahali Ngamba i njen suzastavonoša Yahya al Ghotany iz Sirije nije bila zastava nijedne od njihovih zemalja. Bila je to olimpijska zastava.
To je zato što su Ngamba i al Ghotany bili članovi olimpijski tim izbjeglica, sastavljen isključivo od sportaša raseljenih iz svojih domovina.
Od Seine do podija, @RefugeesOlympic Tim se upalio # Pariz2024, dokazujući moć sporta da nadahne, podigne i donese nadu.
Natječući se u 12 sportova, 37 sportaša izbjeglica ponosno je predstavljalo 120 milijuna ljudi prisiljenih na bijeg.
? https://t.co/kAzcT8bU8i pic.twitter.com/9Oyzuikj1k
— UNHCR, Agencija UN-a za izbjeglice (@Refugees) Kolovoz 12, 2024
Ideja o olimpijskom timu za izbjeglice prvi put se pojavila 2016. godine, u godini nevjerojatno velikog globalnog raseljavanja — trenda koji se nažalost nastavlja i danas. tada, 67 milijuna ljudi u svijetu je prisilno raseljeno — stanovništvo usporedivo s onim u Francuskoj i veće od Italije ili Južne Afrike.
Do trenutka kada je u Parizu zapaljena baklja za 2024., ta je brojka narasla na 107 milijuna. Da je “izbjeglička nacija” zemlja, bila bi 15. po broju stanovnika u svijetu — odmah iza Egipta.
Kao i ostatak ove populacije, sportaši u Olimpijskom timu izbjeglica bili su prisiljeni napustiti svoje domove nekom kombinacijom rata, klimatskih promjena, kršenja ljudskih prava i ekonomske krize.
A ove godine 37 članova imalo je još nešto zajedničko: svi njihovih matičnih zemalja suočeno je s ekonomskim sankcijama SAD-a.
Ove sankcije pogoršavaju čimbenike koji tjeraju ljude iz njihovih domova. Dvije godine prije Olimpijskih igara u Riju 2016 Vijeće UN-a za ljudska prava izrazio je zabrinutost zbog "nerazmjerne i neselektivne ljudske cijene jednostranih sankcija i njihovih negativnih učinaka na civilno stanovništvo".
Cindy Ngamba osvaja brončanu medalju na # Pariz2024— prvi izbjeglica u povijesti koji je to uspio!#Za100Milijuna # Olimpijada pic.twitter.com/hEH5mn4QIV
— Olimpijski tim izbjeglica (@RefugeesOlympic) Kolovoz 8, 2024
U Iranu je, primjerice, SAD uveo ekstremne sankcije 2018. kada je tadašnji predsjednik Donald Trump povukao iz iranskog nuklearnog sporazuma, unatoč UN-ova agencija za nuklearni nadzorpriznanje da je Teheran bio u skladu.
Utjecaj na iranske civile bio je strašan. Prema Human Rights Watch, sankcije su predstavljale "ozbiljnu prijetnju pravu Iranaca na zdravlje i pristup osnovnim lijekovima", nešto posebno opasno tijekom pandemije Covid-19 koja je zahvatila nedugo nakon toga.
Dok je Bidenova administracija ukinula neke od tih sankcija iz Trumpove ere, mnoge su ostale na snazi — i značajno su pooštrene u travnju 2024. Četrnaest članova ovogodišnjeg Olimpijskog tima za izbjeglice bilo je iz Irana.
U Afganistanu sankcije uzrokuju glad. Godine 2022., čelnik Međunarodnog odbora za spašavanje i bivši britanski ministar vanjskih poslova David Miliband rekao je senatorima da su sankcije "neposredni uzrok ove krize gladovanja". Petorica iz izbjegličkog tima došla su iz Afganistana.
Ovih 37 sportaša diglo je na noge razdraganu publiku, na obalama Seine i na ekranima diljem svijeta.
Ovo je taekwondo akademija u jordanskom izbjegličkom kampu koja je proizvela olimpijca.
Yahyino putovanje snažan je dokaz otpornosti i nade.
Slavimo njega i ostale @RefugeesOlympic Tim koji se natječe na # Pariz2024 Olimpijske igre! https://t.co/VAkJOHrzH5 pic.twitter.com/CFsFSdpbbm
— UNHCR, Agencija UN-a za izbjeglice (@Refugees) Kolovoz 11, 2024
Ali usprkos svim trijumfima i ljepoti tima za izbjeglice - i svemu što su ovi mladi ljudi postigli usprkos nevjerojatnim poteškoćama - surova stvarnost je da je globalno masovno raseljavanje postalo nova normala. Bez obzira na specifične uvjete koji su svakog od njih natjerali da napuste svoje domove, američka politika je jedan od čimbenika koji je pogoršao stvari u njihovim zemljama.
Dati priliku ovim sportašima svjetske klase da se natječu na Olimpijskim igrama bio je dar - za njih i za nas. Ali na kraju dana, potreba za takvim timom govori o našem neuspjehu da preokrenemo uvjete koji su raselili ljude na prvom mjestu - uključujući ukidanje američkih ekonomskih sankcija.
Medalje su super. Ali zar ne bi bilo bolje da ovi nevjerojatni sportaši mogu izboriti pravo da se sigurno vrate kući?
Phyllis Bennis je suradnica Instituta za političke studije.
Ovaj komentar prilagođen je iz ranije verzije na CommonDreams.org i distribuiran za udruživanje od strane OtherWords.org.
Stavovi izraženi u ovom članku mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti konzorcija.
Izbjeglica
Ne pripadam niti jednom vremenu
ili bilo kojoj kulturi.
Ja sam uvijek s tobom. Za svaki centimetar
stečeno na jednom mjestu u jednom trenutku,
za moje osnovno dostojanstvo,
inč ili više je ustupljeno u
drugo mjesto i vrijeme.
Iako se čini da to ne mora biti tako,
ostaje istina
mog života, moje patnje, moje sudbine.
Ateistički i idolopoklonički režimi,
vjersko pretvaranje, tržišne sile,
odmazda i odmazda, svi su se urotili
da uzmem ono malo što imam
i ukrasti ili uništiti to i moja oskudna sredstva
opstanka, postavljajući me na put
očaj. Ponekad sam suučesnik sa
ove snage. To sam kupio njihovu laž
nasilje bi mi moglo poboljšati sudbinu. Da
revolucija bi mi donijela mir. Da
trgovinski sporazum donio bi prosperitet.
Češće sam
nesvjesna žrtva. Moje godine, moje već
pohabano tijelo, ne uzimaju se u obzir.
Ako sam izgladnjen, osakaćen ili ubijen, to
nema veze.
Po svoj prilici, neću biti uračunat.
U najboljem slučaju, samo neka opća statistika
procijeniti, prema kojem god
strana povijesti je vođenje računa.
Beznadan sam i izgubljen.
Ako ne želiš da lutam
preko tvoje granice, plivanje do
svoju obalu, onda dobro razmisli
što radite kada šaljete svoje
zastupnik pohlepnih, ponosnih,
novčane kamate
koji može zamisliti samo više.
Koji potvrđuju svoj apsolutni autoritet.
Koji su spremni iskorištavati bilo koga i
bilo što, bilo gdje i po svaku cijenu.
Njihovo oružje i bombe me okružuju.
Njihovi dronovi uporno me podsjećaju na to
Prepušten sam njihovoj milosti-
iako nemaju milosti.
Ne žele me ostaviti unutra
moje jednostavno postojanje. Moje siromaštvo je
nema štita onima koji moraju rukovati
njihovu bezobzirnu kontrolu.
Ne želim biti tvoj umoran i jadan.
Ne želim biti drugi
zbijena masa na vašoj udružujućoj obali.
Jednostavno želim živjeti svoj život ovdje,
lišen razaranja koje je donio
iluzorno moralno pretvaranje narcisoidnog,
megalomani u svojim igrama milo za drago.
Oprosti mi
kad su me vlastita djela učinila
saučesnik u takvom zlu.
Neka imam poniznosti ljubiti i praštati
dok napuštam plamene ruševine,
ukradena parcela zemlje,
za putovanje čiji je kraj neizvjestan.
Ne mogu sada znati, hoću li pronaći
ruke dobrodošlice ili
više odbacivanja i smrti.
Vjerojatno će biti ovo drugo. Ipak, ja
mora krenuti, uplašen i s malo nade,
jer to je jedini izbor
dao meni, tvom izbjeglici.
Iz “Gledanje u naš svijet: Istraživanja moći, dogme i svijeta koji zaslužuje razmišljanje” TP Grafa
Glavni svjetski ratoborni hegemon, Sjedinjene Američke Države i, šire gledano, Zapad odgovoran je za opterećivanje masa ljudi, čije zemlje nisu dovoljno ničice pred korporativnim interesima. Svaki dan pate i umiru žrtve brutalnih sankcija. Svakog dana klimatska kriza, uglavnom uzrokovana kapitalističkom pohlepom, prijeti cjelokupnom životu na globalnom Jugu. Ratovi, motivirani dominacijom resursa i prioritetima Wall Streeta, neselektivno prolijevaju krv, uništavajući tijela i duhove. A mučenje i genocid služe krajnjoj liniji briga elitne klase. Samo postojanje olimpijskog tima koji se sastoji od ljudi koje je manijakalna pohlepa natjerala da pobjegnu iz svojih zemalja trebalo bi biti izvor srama i krivnje za SAD, UK i EU. Ali sustav koji se sastoji od i za sociopate imun je na takve ljudske emocije koje signaliziraju povezanost s drugima i planetom.
Voljeli bismo da mi u Sjedinjenim Državama možemo pratiti ovu grupu na našim televizijama. Umjesto toga uvijek iznova postojao je stalan
naglasak na Sjedinjenim Državama i njihovim uspjesima. Olimpijske igre bi trebale biti globalna priča, a ne nacionalistička.
Kako bi suosjećajno biće moglo slaviti ovu vježbu korporativne kontrole nad 'olimpijskim' sportom za povlađivanje privilegiranim nacijama po cijenu milijardi u cirkusu poput rimskog, dok se brojni genocidi prenose istovremeno diljem svijeta, propituje prirodu našeg čovječanstvo.
Čini se da živimo u alternativnim stvarnostima u kojima moral ne postoji.