10 načela za mir 21. stoljeća

Opsežan skup međunarodnih institucija bez presedana u povijesti nudi neprocjenjive alate za postizanje onoga što je Immanuel Kant nazvao "federacijom slobodnih država", piše Jeffreya Sachsa.

By Jeffrey D. Sachs
Zajednički snovi

NSljedeće godine obilježit će se 230. obljetnica proslavljenog eseja Immanuela Kanta o “Vječni mir” (1795.). Veliki njemački filozof iznio je niz vodećih načelakako bi postigao vječni mir među narodima svoga vremena.

Dok se hvatamo ukoštac sa svijetom u ratu, i doista u strašnoj opasnosti od nuklearnog Armagedona, trebali bismo graditi na Kantovom pristupu za svoje vrijeme. Ažurirani skup načela trebao bi se razmotriti na Summitu budućnosti Ujedinjenih naroda u rujnu.

Kant je bio potpuno svjestan da će njegovi prijedlozi naići na skepticizam “praktičnih” političara:

“Praktični političar zauzima stav da s velikim samozadovoljstvom gleda na političkog teoretičara kao na pedanta čije prazne ideje ni na koji način ne ugrožavaju sigurnost države, budući da država mora postupati na empirijskim principima; tako da je teoretičaru dopušteno igrati svoju igru ​​bez uplitanja svjetovno mudrog državnika.”

Ipak, kao što je povjesničar Mark Mazower primijetio u svojoj glavni prikaz globalnog upravljanja, Kantov je bio “tekst koji će povremeno utjecati na generacije mislilaca o svjetskoj vladi sve do naših dana,” pomažući u postavljanju temelja za Ujedinjene narode i međunarodno pravo o ljudskim pravima, vođenju rata i kontroli naoružanja.

Kantovi ključni prijedlozi bili su usredotočeni na tri ideje.

Prvo, odbacio je stalne vojske. Stalne vojske “neprestano prijete drugim državama svojom spremnošću da se u svakom trenutku pojave spremne za rat”. U tome je Kant anticipirao stoljeće i pol poznato upozorenje američkog predsjednika Dwighta D. Eisenhowera opasnostima vojno-industrijskog kompleksa.

Drugo, Kant je pozivao na nemiješanje u unutarnje stvari drugih naroda. Ovim je Kant osudio vrstu tajnih operacija koje su SAD nemilosrdno koristile za rušenje stranih vlada.

Treće, Kant je pozivao na "federaciju slobodnih država", koja je u naše vrijeme postala Ujedinjeni narodi, "federacija" 193 države koje su se obvezale djelovati prema Povelji UN-a.

Kant je polagao velike nade u republikanizam, a ne u vladavinu jedne osobe kao kontrolnu mjeru vođenja rata. Kant je zaključio da bi jedan vladar spremno podlegao iskušenju rata:

“…na objavu rata najlakše se odlučiti na svijetu, jer rat ne zahtijeva od vladara, koji je posjednik a ne član države, najmanje žrtvovanje užitaka svoga stola, potjere , njegove seoske kuće, njegove dvorske funkcije i slično. On se stoga može odlučiti na rat kao na zabavu zadovoljstva iz najtrivijalnijih razloga, i savršeno ravnodušno prepustiti opravdanje koje pristojnost zahtijeva diplomatskom koru koji je uvijek spreman pružiti ga.

Nasuprot tome, prema Kantu:

“…ako je potreban pristanak građana da bi se odlučilo da se rat treba objaviti (a u ovom [republičkom] ustavu to ne može ne biti slučaj), ništa nije prirodnije od toga da bi oni bili vrlo oprezni u započinjanju takvog jadna igra, koja sama sebi određuje sve nesreće rata.”

Kant je bio previše optimističan u pogledu sposobnosti javnog mnijenja da ograniči vođenje rata. I atenska i rimska republika bile su notorno ratoborne. Britanija je bila vodeća demokracija 19. stoljeća, ali možda i najratobornija sila. Desetljećima su SAD sudjelovale u neprekidnim ratovima izbora i nasilnim rušenjima stranih vlada.

Tri razloga zašto je Kant ovo pogriješio

Postoje najmanje tri razloga zašto je Kant ovo pogriješio.

Prvo, čak i u demokracijama, izbor za pokretanje ratova gotovo uvijek leži na maloj elitnoj skupini koja je zapravo uvelike izolirana od javnog mnijenja.

Drugo, i jednako važno, javnim mnijenjem je relativno lako manipulirati putem propagande kako bi se potaknula javna podrška ratu.

Treće, javnost se može kratkoročno izolirati od visokih troškova rata financiranjem rata kroz dug, a ne oporezivanjem, i oslanjanjem na izvođače, plaćene novake i strane borce, a ne na regrutaciju.

Kantove temeljne ideje o trajnom miru pomogle su pomaknuti svijet prema međunarodnom pravu, ljudskim pravima i pristojnom ponašanju u ratu (kao što su Ženevske konvencije) u 20. stoljeću.

Ipak, unatoč inovacijama u globalnim institucijama, svijet je užasno daleko od mira. Prema Satu Sudnjeg dana iz Bulletin of Atomic Scientists, još smo 90 sekundi do ponoći, bliže nuklearnom ratu nego u bilo kojem trenutku od uvođenja sata 1947.

Globalni aparat UN-a i međunarodno pravo do sada su vjerojatno spriječili treći svjetski rat. Glavni tajnik UN-a U Thant, na primjer, odigrao je ključnu ulogu u mirnom rješavanju kubanske raketne krize 1962. godine. Ipak, strukture temeljene na UN-u su krhke i potrebna im je hitna nadogradnja.

Iz tog razloga, pozivam da formuliramo i usvojimo novi skup načela temeljen na četiri ključne geopolitičke stvarnosti našeg vremena.

Četiri ključne geopolitičke stvarnosti

Prvo, živimo s nuklearnim Damoklovim mačem nad glavom. Predsjednik John F. Kennedy to je rječito rekao prije 60 godina u svojoj slavnoj Mirovni govor, kada je izjavio:

“Govorim o miru zbog novog lica rata. Totalni rat nema smisla u doba u kojem velike sile mogu zadržati velike i relativno nepovredive nuklearne snage i odbiti predaju bez pribjegavanja tim silama. To nema smisla u doba u kojem jedno nuklearno oružje sadrži gotovo 10 puta veću eksplozivnu snagu od svih savezničkih zračnih snaga u Drugom svjetskom ratu.”

Drugo, došli smo do prave multipolarnosti. Prvi put nakon 19. stoljeća, Azija je prestigla Zapad u ekonomskoj proizvodnji. Davno smo prošli eru Hladnog rata u kojoj su SAD i Sovjetski Savez dominirali, ili "unipolarni trenutak" koji su tvrdile SAD nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991.

SAD je sada jedna od nekoliko supersila, uključujući Rusiju, Kinu i Indiju, s nekoliko regionalnih sila (uključujući Iran, Pakistan i Sjevernu Koreju). SAD i njegovi saveznici ne mogu jednostrano provoditi svoju volju u Ukrajini, na Bliskom istoku ili u indo-pacifičkoj regiji. SAD mora naučiti surađivati ​​s drugim silama.

Treće, sada imamo opsežan skup međunarodnih institucija bez presedana u povijesti za formuliranje i usvajanje globalnih ciljeva (npr. glede klime, održivog razvoja i nuklearnog razoružanja), donošenje odluka o međunarodnom pravu i izražavanje volje globalne zajednice (npr. u UN-u Opća skupština i Vijeće sigurnosti UN-a). Da, te su međunarodne institucije još uvijek slabe kada ih velike sile odluče ignorirati, ali ipak nude neprocjenjive alate za izgradnju istinske federacije nacija u Kantovu smislu.

Četvrta, sudbina čovječanstva čvršće je povezana nego ikada. Globalna javna dobra – održivi razvoj, nuklearno razoružanje, zaštita bioraznolikosti Zemlje, prevencija rata, prevencija pandemije i kontrola – daleko su važnija za našu zajedničku sudbinu nego u bilo kojem prethodnom razdoblju u ljudskoj povijesti. Opet, možemo se obratiti JFK-evoj mudrosti, koja danas zvuči jednako istinito kao i tada:

“Dakle, nemojmo biti slijepi na naše razlike, nego također usmjerimo pozornost na naše zajedničke interese i sredstva kojima se te razlike mogu riješiti. I ako sada ne možemo prekinuti naše razlike, barem možemo pomoći da svijet bude siguran za raznolikost. Jer u konačnici, naša najosnovnija zajednička poveznica je da svi nastanjujemo ovaj mali planet. Svi dišemo isti zrak. Svi mi cijenimo budućnost naše djece. I svi smo mi smrtni.”

Deset principa, pet iz Kine

Koja bismo načela trebali usvojiti u naše vrijeme koja bi mogla pridonijeti trajnom miru? Predlažem 10 načela za vječni mir u 21. stoljeću i pozivam druge da revidiraju, urede ili naprave vlastiti popis.

Prvih pet mojih principa su Načela mirnog suživota koje je Kina predložila prije 70 godina a potom su ga usvojile nesvrstane zemlje. Ovi su:

1. Uzajamno poštivanje teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta drugih naroda svih naroda;

2. Uzajamno nenapadanje svih naroda prema drugim narodima;

3. Uzajamno nemiješanje svih nacija u unutarnje stvari drugih nacija (kao što su ratovi po izboru, operacije promjene režima ili jednostrane sankcije);

4. Jednakost i uzajamna korist u interakcijama među narodima; i

5. Miran suživot svih naroda.

Za provedbu ovih pet temeljnih načela, preporučujem pet specifičnih načela djelovanja:

6. Zatvaranje prekomorskih vojnih baza, od kojih je NAS. i Velika Britanija. imaju daleko najveći broj.

7. Kraj tajnih operacija promjene režima i jednostranih prisilnih ekonomskih mjera, koje su teška kršenja načela nemiješanja u unutarnje stvari drugih naroda. (Politička znanstvenica Lindsey O'Rourke pažljivo je dokumentirati 64 američke tajne operacije promjene režima tijekom 1947.-1969., i sveopća destabilizacija uzrokovana takvim operacijama.)

8. Privrženost svih nuklearnih sila (SAD, Rusija, Kina, UK, Francuska, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja) do Članak VI. Ugovora o neširenju nuklearnog oružja:

"Sve stranke moraju nastaviti pregovore u dobroj vjeri o učinkovitim mjerama koje se odnose na prekid utrke u nuklearnom naoružanju i nuklearnom razoružanju, te o ugovoru o općem i potpunom razoružanju pod strogim i učinkovitim međunarodnim nadzorom."

9. Obveza svih zemalja "da ne jačaju svoju sigurnost nauštrb sigurnosti drugih zemalja," (prema Povelja OESS-a). Države neće ulaziti u vojne saveze koji prijete njihovim susjedima i obvezuju se na rješavanje sporova mirnim pregovorima i sigurnosnim aranžmanima uz podršku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

10. Predanost svih nacija da surađuju u zaštiti globalnih dobara i osiguravanju globalnih javnih dobara, uključujući ispunjavanje Pariškog klimatskog sporazuma, ciljeva održivog razvoja i reforme institucija UN-a.

Današnji sukobi velikih sila, posebice sukobi SAD-a s Rusijom, Kinom, Iranom i Sjevernom Korejom, uvelike su uzrokovani američkom kontinuiranom težnjom za unipolarnošću putem operacija promjene režima, ratova po izboru, jednostranih prisilnih sankcija i globalne mreže američkih vojnih baza i savezi.

Gore navedenih 10 načela pomoglo bi da svijet prijeđe na miroljubivi multilateralizam kojim se upravlja Poveljom UN-a i međunarodnom vladavinom prava.

Jeffrey D. Sachs je sveučilišni profesor i direktor Centra za održivi razvoj na Sveučilištu Columbia, gdje je vodio The Earth Institute od 2002. do 2016. Također je predsjednik UN-ove Mreže rješenja za održivi razvoj i povjerenik UN-ove Komisije za širokopojasni pristup za razvoj.

Ovaj je članak iz Zajednički snovi.

Stavovi izraženi u ovom članku mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.