Patrick Lawrence: 'Moždano mrtav' i opasno, NATO nastavlja

Transatlantski savez's istinski svrha globalne dominacije previše je neprihvatljiva za ispovijedanje. Umjesto toga, djeluje na temelju fantastičnih dočaravanja, koja niti jedan član ne dovodi u pitanje.

By Patrick Lawrence
ScheerPost

IProšlo je pet godina otkako je Emmanuel Macron, u jednom od onih grubih ispada po kojima je poznat, rekao The Economist, u osvrtu na kolektivni Zapad, "Ono što trenutno proživljavamo je moždana smrt NATO-a." 

Francuski predsjednik je tada šokirao dužnosnike diljem kontinenta. “To nije moje gledište”, augustno je odgovorila Angela Merkel. "Mislim da takve opsežne prosudbe nisu potrebne." Heiko Maas, ministar vanjskih poslova njemačke kancelarke, maštovito je dodao: "Ne vjerujem da je NATO mrtav mozak."

Sjevernoatlantski pakt proslavio je prošli tjedan 75. godišnjicu, 32 predsjednika i premijera okupilo se u istom Washingtonu Gledalište gdje su raniji čelnici, njih tada 12, potpisali ugovor o osnivanju 4. travnja 1949. godine.

Joe Biden je, naravno, predsjedao obljetnicom. Imajući to na umu, odamo priznanje francuskom vođi za njegovu predusretljivost u dijagnosticiranju stanja NATO-ove cerebralne tvari.

Kao što je rekao Joe Lauria a Vijesti konzorcija komentar na kraju summita prošlog četvrtka, ovo je organizacija čiji članovi kolektivno gube razum. 

Važno je razumjeti što je Macron učinio, a što nije mislio ovom primjedbom. On nije, kao što bi se lako moglo krivo protumačiti, proglašavao Sjevernoatlantski pakt besmislenim ili zastarjelim: to je bila linija Donalda Trumpa, a Trump je tada bio tri godine u svom predsjednikovanju.

Macron je doista reagirao na Trumpove pritužbe o savezu kao proračunskoj vrtači i njegov, Trumpov, posljedični neuspjeh da usmjeri druge članice u željenom smjeru imperija, kao što su to činili svi američki predsjednici od lansiranja NATO-a kao vodeće atlantske svjetske vojske u Hladnom ratu institucija. 

Specifično povodom njegovog intervjua s The Economist, Macron je bio nezadovoljan neredom koji se tada odvijao u sjevernoj Siriji. Neki se čitatelji možda toga sjećaju: Trump je naredio povlačenje američkih trupa – iako su tu naredbu diplomati, vojni časnici i aveti ubrzo poništili – a Turska, članica NATO-a, odmah se nagomilala kako bi napala kurdske milicije smještene u regiji. 

“Nemate nikakve koordinacije u donošenju strateških odluka između Sjedinjenih Država i njihovih NATO saveznika. Nikakve", rekao je Macron The Economist. “Imate nekoordiniranu agresivnu akciju drugog NATO saveznika, Turske, u području gdje su naši interesi ugroženi. Nije bilo NATO planiranja, niti koordinacije.''

A zatim ključna rečenica francuskog čelnika: "Trebali bismo ponovno procijeniti stvarnost onoga što je NATO u svjetlu predanosti Sjedinjenih Država."

Macronova primjedba "moždano mrtav" nije bila pomisao bilo kakvog mirotvorca. Čovjek koji sada zagovara slanje francuskih trupa u Ukrajinu je predani militarist. Ono što me zanima u Macronovim očigledno hrabrim izjavama, uvijek iznova, jesu kontradikcije koje u njima nalazite.

U ovom slučaju, bio je ljut na Donalda Trumpa jer nije dopustio Europljanima da se pretvaraju da imaju pravo glasa u politici savezništva dok je iskoristio priliku da potvrdi svoj tada novi, sada već poznati poziv Europi da njeguje svoju "stratešku autonomiju".

To je vrsta stvari - sumnja u sebe, tinjajuća ogorčenost, trošno jedinstvo - koja je potaknula predsjednika Bidena da revitalizaciju NATO-a učini prioritetom kada je preuzeo dužnost prije tri i nešto godina.

"Tko će moći održati NATO na okupu kao ja?" bio je istaknut među njegovim hvalisanjem u intervjuu od 5. srpnja s Georgeom Stephanopoulosom s ABC Newsa. “Sada ćete imati NATO konferenciju ovdje u Sjedinjenim Državama sljedeći tjedan. Dođi poslušati. Vidite što kažu.”

Obljetnički summit je došao i prošao. A dvije su stvarnosti sada pred nama. Ostali čelnici saveza koji su bili prisutni nisu rekli ništa važno - niti jednu važnu izjavu.

Bio je to šablon i pabulum, od početka do kraja. Drugo, Organizacija Sjevernoatlantskog saveza je lijepo ponovno ujedinjena - "Together Again", kako kaže stara pjesma Bucka Owensa - ali nema sumnje da je sada mozak mrtav. 

Ovdje je nešto zastrašujuće o čemu treba razmisliti. Ovo je stav Larryja Johnsona o pitanju koje je okupiralo umove tijekom okupljanja od 9. do 11. srpnja. Johnson, koji sada redovito daje komentare, bivši je službenik CIA-e, a također je prethodno radio u Uredu za borbu protiv terorizma State Departmenta. Ne dopustite da vas zbune vulgarna slika; to je pokazatelj prevladavajućeg raspoloženja: 

“Vrući politički događaj ove godine je NATO summit u Washingtonu. Svi čelnici zapadnog svijeta pojavili su se, ne kako bi raspravljali o budućnosti NATO-a, već kako bi vidjeli hoće li Joe Biden preživjeti sastanke bez da baci teret u svoje ovise ili da se klone mrtav. Otprilike iz istog razloga zbog kojeg ljudi dolaze na automobilsku utrku—tj. čekaju sudar. Ništa kao vatrena olupina automobila za podizanje adrenalina.”

Moramo razmisliti o tome što znači kada se članice NATO-a sastanu i ono što im je na umu nisu razne krize u koje su doveli svijet tijekom proteklih godina, već hoće li čovjek čiji je autoritet zapravo neupitan uspjeti dostaviti obratiti se koherentno. 

Zastrašujuće, ne smiješno

Možemo se smijati javnom iskazivanju nesposobnosti predsjednika Bidena, a bilo je i takvih, kao i obično, dok se obraćao summitu, a zatim nakon toga održao konferenciju za novinare. Ali nisam rekao smiješno, rekao sam zastrašujuće. I to je ono što je NATO postao tijekom Bidenove tri i pol godine kao de facto vrhovnog zapovjednika saveza. 

Da, Biden je summitu predstavio Volodimira Zelenskog kao "predsjednika Putina". Da, pobrkao je svog potpredsjednika s nepostojećim "potpredsjednikom Trumpom". Ali čini se da je sada vrijeme da pogledamo dalje od ismijavanja. Svakako je vrijeme da mainstream mediji izbace besmislicu o tome da svi griješe.

Biden je zadnjih nekoliko tjedana postao tužna ličnost, lik koji malo čita Shakespearea, a malo Sofokla. No summit NATO-a suočava nas s gorkom stvarnošću da je Joe Biden postao prije svega opasan.

Postoji li drugi način razmišljanja o čovjeku koji pada u senilnost dok upravlja neumjereno moćnim vojnim savezom čiji članovi znaju odgađati i slijediti, ali ne znaju razmišljati? 

Prošli tjedan bio sam zapanjen oskudnošću izvještavanja američkih medija posvećenih summitu. Neke priče o Bidenu koji je došao do kraja svojih prezentacija - obraćanje na summitu, novinski govor koji je uslijedio - a da nije previše uprskao. Znatno manje posvećeno sadržaju skupa.

Činilo mi se kao prešutna sugestija da ništa novo nije rečeno niti odlučeno tijekom sjednica od 9. do 11. srpnja. Bilo je jednostavno više istog, a više istog ne čini dobru kopiju u vijestima. 

Razmotrimo do čega dolazi isto, a zatim što znači da je još toga na putu. Da pregledam svoje zaključke, NATO je upravo povjerio post-demokracije Zapada u eru institucionaliziranog rata, globalnog nasilja i nereda - a to, po namjeri, nije bilo plana da se to okonča. Ista prijetnja uništenja poznata onima koji se sjećaju Hladnog rata ponovno će prevladati.

Potrošnja na naoružanje automatski će imati prioritet nad dobrobiti društava koja plaćaju za ovu rasipnost. Rusija i Kina će se normalizirati kao stalni neprijatelji. Otuđenje Zapada od nezapada bit će utvrđena životna činjenica.

Duboka država, sada već ukorijenjeni transatlantski fenomen, udružit će se s liberalnim autoritarnim elitama kako bi nametnula ovaj režim i potisnula sve one koji ga dovode u pitanje ili ga izazivaju. 

Obavezno poricanje

Ovdje nema pretjerivanja. To je upravo projekt koji su zacrtale američke neokonzervativne klike kada se Sovjetski Savez raspao 1991. i uslijedilo desetljeće američkog trijumfalizma. Sve ćete to pronaći u podtekstu Bidenovog uvodnog obraćanja na otvaranju 75. događanja.

Nevjerojatna stvar sada je stupanj poricanja koji se zahtijeva od čelnika NATO-a dok ispovijedaju privrženost ovoj agendi u svijetu koji se radikalno transformirao u sljedeća tri desetljeća. 

Nakon što je pohvalio "izvanredan napredak" europskih članica koje troše sve više na oružje - kakva sjajna stvar - Biden je odmah krenuo u proxy rat koji savez vodi u Ukrajini protiv Ruske Federacije.

Među njegovim različitim tvrdnjama: "Ukrajina može i hoće zaustaviti Putina", "Nemojte zavaravati, Rusija ne uspijeva u ovom ratu", "Izgradili smo globalnu koaliciju da stanemo uz Ukrajinu." “Velika dvostranačka većina Amerikanaca razumije da nas NATO čini sigurnijima.” I onda jedan od mojih favorita, tema koja se ponavlja i pravi bidenizam: 

“A Putin ne želi ništa manje - ništa manje od potpunog pokoravanja Ukrajine. I znamo da se Putin neće zaustaviti na Ukrajini.”

Visoki dužnosnici koji su slušali s oduševljenjem su pozdravili sve ove izjave. Nitko od njih nije ni u kakvoj vezi s istinom.

U intervjuu s Andrewom Napolitanom snimljenom za Sudeći Slobodiodržanom nakon što je summit završio 11. srpnja, John Mearsheimer, stručnjak za vanjsku politiku, nazvao je Bidenov govor “sramotom, punom lažnih izjava”.

Ali točno. Čitajući transkript ovih primjedbi, svi intervali pljeska označeni u zagradama, NATO mi se u ovom trenutku činio previše sovjetskim za riječi. Sjetio sam se tog hladnog rata život fotografije ruske Dume iz časopisa kada se glasovalo, a sve su ruke jednako podignute u znak pristanka. 

Ovo je transatlantski savez kakav je postao. Djeluje na temelju fantastičnih dočaravanja i nijedan član ih ne dovodi u pitanje. Niste pročitali apsolutno niti jedan glavni medij koji bi osporavao te glupe izmišljotine i nijedan koji bi ozbiljno analizirao svrhu ili politiku NATO-a.

To je ono što mislim pod zastrašujućim. To je ono što čini NATO kakav je sada opasan. Njegova navedena svrha nema smisla, a nenavedena svrha je kao što je gore navedeno. 

I evo đavolske istine koju je važno ne propustiti: Biden i svi u njegovoj publici na summitu znaju da Ukrajina gubi svoj rat, znaju da Moskva nema planove za Europu, znaju da ne postoji "globalna koalicija" koja stoji uz savez. To su jednostavne neosporne činjenice, stvar evidencije.

Ali Bidenov govor nije bio namijenjen ostalim prisutnim čelnicima i ostali prisutni čelnici nisu pljeskali Bidenu: Bidenova prava publika bila je javnost u transatlantskim postdemokracijama, a pljesak koji je dobio predstavljao je njihove upute o potrebi da odobriti. 

NATO samiti kao predstava, kao vježbe masovne propagande koja se provodi potpuno otvoreno: priznajem da ne mogu u potpunosti registrirati implikacije tako moćne organizacije kao što je Atlantski savez koja ovako isprazno i ​​cinično djeluje.

NATO sasvim sigurno ima svrhu, ali njegove političke figure, generali i birokrati moraju je izmisliti za javnu potrošnju, a njegova je stvarna svrha - globalna dominacija pod svaku cijenu - previše nepoželjna da bi se ispovijedala.  

Što se tiče više od toga, čini se da obljetnički summit označava zaokret u savezu prema potpunom napuštanju pretvaranja NATO-a kao obrambene organizacije u korist sve agresivnijih, provokativnijih stavova.

Antony Blinken, govoreći u tijeku postupka, nazvao je pomisao na članstvo Ukrajine u savezu "neizbježnim i nepovratnim", čekajući kijevski režim preko "dobro osvijetljenog mosta". Ja ovo čitam na dva načina. Prvo, Biden i njegove političke klike čine sve što mogu, što je ograničeno, kako bi uvjerili Ukrajinu u iščekivanju moguće Trumpove pobjede u studenom. 

Dva i bliže tlu, dok Kijev nastavlja gubiti na bojnom polju, NATO sada namjerava signalizirati da razgovori o nagodbi ne dolaze u obzir i da će savez zaroniti dublje u močvaru koliko god duboka močvara na kraju bila. Naime: John Helmer, dugogodišnji i vrlo pouzdan moskovski dopisnik koji sada objavljuje Ples s medvjedima, izvijestio prošli tjedan,

“Američkim, britanskim i kanadskim vojnicima u NATO-ovim isturenim bazama u Poljskoj, Latviji i Litvi rečeno je da se pripreme za raspoređivanje u Ukrajini sljedeće godine. Također su upozoreni da očekuju da će se boriti pod udarima teškog ruskog topništva, projektila, navođenih bombi i bespilotnih letjelica.”

Obratite pažnju na zemlje iz kojih će te trupe biti poslane na ukrajinski front. Sve su to bivši sovjetski sateliti koji njeguju sasvim razumljive, ali smrtonosno neuravnotežene slučajeve antiruske paranoje.

Tako se ponekad rađa agresija u dugotrajnom ratu protiv Rusije. Ukrajina se oslanja na isti instinktivni antiruski animus putem neonacističkih jedinica koje vode njezinu vojsku. 

"I ovdje s nama - i ovdje s nama danas su zemlje iz indo-pacifičke regije", rekao je Biden usred svog obraćanja. "Oni su ovdje jer imaju udjela u našem uspjehu, a mi imamo udjela u njihovom."

Ni malo mi se ne sviđa ova primjedba. Pročitao sam to kao jedva prikrivenu potvrdu prošlogodišnjeg niza nagovještaja i insinuacija u smislu da NATO namjerava proširiti svoj djelokrug na istočnu Aziju, prateći SAD u postupnom eskalirajućem sukobu s Kinom. 

Kao na mig, Jens Stoltenberg, odlazeći zamjenik generala NATO-a, nakon toga je krenuo u krajnje neprikladni napad na Kinu zbog "ugnjetavanja vlastitog naroda", zbog "slamanja demokratskih glasova", zbog "asertivnijeg ponašanja u South China Sea,” za “prijetnje susjedima, prijetnje Tajvan,” i tako dalje niz popis pritužbi koje Blinken i političke klike Bidenovog režima favoriziraju kada se obraćaju Kinezima. 

NATO u Aziji sada treba shvatiti s najvećom ozbiljnošću. To je NATO sada i NATO koji će doći - NATO mrtav mozak, NATO posvuda bez legitimnog posla bilo gdje. Ubrzo nakon što je Stoltenberg izgovorio svoju apsurdnu tiradu, Biden je oko vrata objesio Predsjedničku medalju slobode.

Patrick Lawrence, dugogodišnji dopisnik iz inozemstva, uglavnom za International Herald Tribune, kolumnist je, esejist, predavač i autor, nedavno časopisa Novinari i njihove sjene, dostupno iz Clarity Pressa or putem Amazona. Druge knjige uključuju Time No Longer: Amerikanci nakon američkog stoljeća. Njegov Twitter račun, @thefloutist, trajno je cenzuriran. 

MOJIM ČITATELJIMA. Nezavisne publikacije i oni koji pišu za njih odjednom dolaze u trenutak koji je težak i pun obećanja. S jedne strane, preuzimamo sve veću odgovornost pred sve većim zapuštanjem mainstream medija. S druge strane, nismo pronašli održivi model prihoda i zato se moramo izravno obratiti našim čitateljima za podršku. Predan sam neovisnom novinarstvu do kraja života: ne vidim drugu budućnost za američke medije. Ali staza postaje sve strmija, a kako se događa, potrebna mi je vaša pomoć. Ovo sada postaje hitno. U znak priznanja predanosti neovisnom novinarstvu, pretplatite se na The Floutist ili putem mog Patreon račun.

Ovaj je članak iz ScheerPost.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.