Chris Hedges: Staro zlo

Dramatična eskalacija nasilja na Zapadnoj obali zasjenjena je genocidom u Gazi. Ali to je postala druga fronta. Ako Izrael može isprazniti Gazu, Zapadna obala će biti sljedeća.

By Chris Hedges 
u Ramallahu, okupirana Palestina
ScheerPost

Ivraća se u žurbi, smrad sirove kanalizacije, jecaj dizelskih, lijenih izraelskih oklopnih transportera, kombija punih legla djece, koje voze kolonisti lica poput krede, sigurno ne odavde, vjerojatno iz Brooklyna ili negdje u Rusiji ili možda Britaniji. Malo toga se promijenilo.

Korištenje električnih romobila ističe kontrolne točke sa svojim plavo-bijelim izraelskim zastavama na cestama i raskrižjima. Krovovi od crvenih crijepova kolonističkih naselja — nezakonitih prema međunarodnom pravu — dominiraju obroncima iznad palestinskih sela i gradova.

Porastao im je broj i veličina. Ali oni ostaju zaštićeni barijerama od eksplozije, žicom i stražarskim tornjevima okruženim opscenim travnjacima i vrtovima. Kolonisti imaju pristup obilnim izvorima vode u ovom sušnom krajoliku kakav su Palestinci odbijen. 

Vijugavi betonski zid visok 26 stopa koji proteže 440 milja dužine okupirane Palestine, sa svojim grafitima koji pozivaju na oslobođenje, muralima s džamijom Al-Aqsa, licima mučenika i nasmiješenom i bradatom šalom Yassera Arafata — čiji su ustupci Izraelu u sporazumu iz Osla sklopio ga je, u riječi Edwarda Saida, "Pétaina Palestinaca" — dajte Zapadnoj obali dojam zatvora na otvorenom.

Zid razdire krajolik. Izvija se i okreće poput neke goleme, fosilizirane pretpotopne zmije koja odvaja Palestince od njihovih obitelji, siječe palestinska sela na pola, odsijeca zajednice od njihovih voćnjaka, maslina i polja, ponire i izdiže se iz wadis, zarobljavajući Palestince u ažuriranoj verziji a. židovske države Bantustan.

Prošlo je više od dva desetljeća otkako sam izvještavao sa Zapadne obale. Vrijeme se ruši. Mirisi, osjećaji, emocije i slike, blistava arapska kadenca i mijazam iznenadne i nasilne smrti koja vreba u zraku, evocira staro zlo. Kao da nikad nisam ni otišao.  

Ja sam u izlupanom crnom mercedesu koji vozi prijatelj od tridesetak godina kojeg neću imenovati da ga zaštitim. Radio je na građevini u Izraelu, ali je izgubio posao - kao i gotovo svi Palestinci zaposleni u Izraelu - 7. listopada. Ima četvero djece. On se muči. Njegova se ušteđevina smanjila. Sve je teže kupiti hranu, platiti struju, vodu i benzin. Osjeća se pod opsadom. On is pod opsadom.

On ima malo koristi od kvisling Palestinske vlasti. Ne voli Hamas. Ima prijatelje Židove. Govori hebrejski. Opsada melje njega i sve oko njega.

"Još nekoliko ovakvih mjeseci i gotovi smo", kaže nervozno povlačeći cigaretu. “Ljudi su očajni. Sve je više gladnih.”

Vozimo se vijugavom cestom koja grli neplodne brežuljke pijeska i šipražja koja se vijugaju od Jerihona, uzdižući se od Mrtvog mora bogatog solju, najniže točke na zemlji, do Ramallaha.

Susrest ću se sa svojim prijateljem, romanopiscem Atefom Abu Saifom, koji je bio u Gazi 7. listopada sa svojim 15-godišnjim sinom Yasserom. Bili su u posjetu obitelji kada je Izrael započeo svoju kampanju spaljene zemlje. Proveo je 85 dana trpeći i svakodnevno pišući o noćnoj mori genocid. Njegova zbirka proganjajućih dnevničkih zapisa bila je objavljen u svojoj knjizi Ne gledaj lijevo.

He pobjegao pokolja kroz granicu s Egiptom u Rafi, otputovao u Jordan i vratio se kući u Ramallah. Ali ožiljci genocida ostaju. Yasser rijetko napušta svoju sobu. Ne druži se sa svojim prijateljima. Strah, trauma i mržnja primarna su roba koju su kolonizatori dali koloniziranima.

"Još uvijek živim u Gazi", kaže mi Atef kasnije.

“Nisam vani. Yasser još čuje bombardiranje. I dalje vidi leševe. Ne jede meso. Crveno meso podsjeća ga na meso koje je pokupio kad se pridružio spasilačkim skupinama tijekom masakr u Jabaliji, i meso njegovih rođaka. Spavam na madracu na podu kao iu Gazi kad smo živjeli u šatoru. ležim budan. Mislim na one koje smo ostavili čekajući iznenadnu smrt.”

Skrećemo iza ugla na padini. Automobili i kamioni grčevito krivudaju desno i lijevo. Nekoliko ispred nas je u rikvercu. Ispred je izraelska kontrolna točka s debelim kutijastim blokovima betona tamne boje. Vojnici zaustavljaju vozila i provjeravaju papire.

Palestinci mogu satima čekati da prođu. Mogu biti izvučeni iz vozila i privedeni. Sve je moguće na izraelskoj kontrolnoj točki, često podignutoj bez prethodnog upozorenja. Većina toga nije dobra.

Napravimo sigurnosnu kopiju. Spuštamo se uskom, prašnjavom cestom koja skreće s glavne magistrale. Putujemo neravnim, neravnim stazama kroz siromašna sela.

Tako je bilo s Crncima na segregiranom jugu i američkim starosjediocima. Ovako je bilo Alžircima pod Francuzima. Tako je bilo u Indiji, Irskoj i Keniji pod Britancima.

Posmrtna maska ​​– prečesto europskog porijekla – kolonijalizma se ne mijenja. Niti bogoliki autoritet kolonista koji na kolonizirane gledaju kao na gamad, koji perverzno uživaju u njihovom poniženju i patnji i koji ih nekažnjeno ubijaju. 

Izraelski carinik postavio mi je dva pitanja kada sam mostom kralja Huseina iz Jordana prešao u okupiranu Palestinu. 

"Imate li palestinsku putovnicu?" 

“Je li vam netko od roditelja Palestinac?” 

Ukratko, jeste li zaraženi?

Ovo je kako aparthejd radi.

Palestinci žele svoju zemlju natrag. Tada će govoriti o miru. Izraelci žele mir, ali traže palestinsku zemlju. I to je, u tri kratke rečenice, nerješiva ​​priroda ovog sukoba.

Vidim Jeruzalem u daljini. Ili bolje rečeno, vidim židovsku koloniju koja se proteže na brdima iznad Jeruzalema. Vile, izgrađene u luku na vrhu brda, imaju prozore namjerno sužene u uspravne pravokutnike koji služe kao prorezi za oružje.

Dolazimo do predgrađa Ramallaha. Zaustavljeni smo u prometnoj gužvi ispred prostrane izraelske vojne baze koja nadzire Qalandija kontrolna točka, glavna kontrolna točka između Istočnog Jeruzalema i Zapadne obale. Poprište je čestih demonstracija protiv okupacije koja može kraj in pucnjava.

Srećem Atefa. Šetamo do ćevabdžinice i sjedamo za mali vanjski stol. Ožiljci posljednjeg upada izraelske vojske su iza ugla. Prije nekoliko dana u noći su izraelski vojnici zapalili trgovine koje obavljaju prijenos novca iz inozemstva. To su ugljenisane ruševine. Novac iz inozemstva sada će biti teže doći, što je, pretpostavljam, i bila poanta.

Izrael je dramatično pojačao svoj pritisak na više od 2.7 milijuna Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali, koji su okruženi više od 700,000 150 židovskih kolonista smješteno je u oko XNUMX strateški smještenih razvoj s vlastitim trgovačkim centrima, školama i medicinskim centrima.

To kolonijalni razvoj zajedno s posebnim cestama koje mogu koristiti samo kolonisti i vojska, kontrolnim točkama, dijelovima zemlje koji su zabranjeni Palestincima, zatvorenim vojnim zonama, Izraelski deklarirano “čuvari prirode” i vojne ispostave tvore koncentrične krugove. Oni mogu trenutno prekinuti protok prometa kako bi izolirali palestinske gradove i mjesta u niz okruženih geta.

"Od 7. listopada teško je putovati bilo gdje na Zapadnoj obali", kaže Atef.

“Na ulazima u svaki grad, mjesto i selo postoje kontrolni punktovi. Zamislite da želite vidjeti svoju majku ili svoju zaručnicu. Želite se voziti od Ramallaha do Nablusa. Može potrajati i sedam sati jer su glavne ceste blokirane. Prisiljeni ste voziti sporednim cestama u planinama.”

Putovanje bi trebalo trajati 90 minuta.

Izraelski vojnici i kolonisti imaju ubijen 528 palestinskih civila, uključujući 133 djece, i ozlijeđeno više od 5,350 drugih na Zapadnoj obali, od 7. listopada, prema UN-ovom šefu za ljudska prava.

Izrael također ima zadržan preko 9,700 Palestinaca — ili bolje reći talaca? — uključujući stotine of djeca i trudnice. Mnogi su bili teško mučen, Uključujući i liječnici mučen do smrti u Izraelu tamnice i humanitarni radnici ubijen po njihovom oslobađanju. Izraelski ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir je pozvani pogubljenje palestinskih zatvorenika kako bi se oslobodio prostor za više. 

Ramallah, sjedište palestinskih vlasti, u prošlosti je bio pošteđen najgoreg izraelskog nasilja. Od 7. listopada to se promijenilo. Racije i uhićenja održati gotovo svakodnevno ui oko grada, ponekad praćeno smrtonosnom pucnjavom i zračnim bombardiranjem.

Izrael je buldožerima uništio ili zaplijenio više od 990 Palestinski stanovi i domovi na Zapadnoj obali od 7. listopada, povremeno prisiljavajući vlasnike na rušiti vlastite zgrade ili plaćati pretjerane kazne.

Teško naoružani izraelski kolonisti izvršili su ubilačke napade na sela istočno od Ramallaha, uključujući napade nakon umorstvo 14-godišnjeg kolonista 12. travnja u blizini sela al Mughayyir. Kolonisti, u osveta, spalio i uništio palestinske domove i vozila u 11 sela, porušio ceste, ubio jednog Palestinca i ranio više od dvadeset drugih. 

Izrael ima naredio najveća zapljena zemlje na Zapadnoj obali u više od tri desetljeća, konfisciranje ogromnih dijelova zemlje sjeveroistočno od Ramallaha. The ekstremna desnica Izraelski ministar financija Bezalel Smotrich, koji živi u židovskoj koloniji i zadužen je za kolonijalnu ekspanziju, obećan preplaviti Zapadnu obalu s milijun novih kolonista. 

Smotrič se zakleo da će uništiti različita područja na Zapadnoj obali stvorio prema sporazumu iz Osla. Područje A, koje obuhvaća 18 posto Zapadne obale, pod isključivom je kontrolom Palestinaca. Područje B, gotovo 22 posto Zapadne obale, je pod izraelskom vojnom okupacijom, u dogovoru s Palestinskim vlastima. Područje C, preko 60 posto Zapadne obale, pod potpunom je izraelskom okupacijom.

“Izrael shvaća da je svijet slijep, da ga nitko neće prisiliti da prekine genocid u Gazi i nitko neće obraćati pažnju na rat na Zapadnoj obali”, kaže Atef.

“Riječ rat se čak i ne koristi. Ovo se zove normalna izraelska vojna operacija, kao da je ovo što se nama događa normalno. Sada nema razlike između statusa okupiranih teritorija, klasificiranih kao A, B i C. Doseljenici konfisciraju više zemlje. Oni provode više napada. Ne treba im vojska. Postali su vojska u sjeni, podržana i naoružan od strane izraelske desničarske vlade. Živjeli smo u neprekidnom ratu od 1948. Ovo je jednostavno najnovija faza.” 

Jenin i njegov susjedni izbjeglički kamp su napadnut svakodnevno od strane izraelskih oružanih jedinica, tajnih timova komandosa, snajperista i buldožera, koji nivo cijele četvrti. Dronovi opremljen mitraljezima i projektilima, kao i ratnim zrakoplovima i apaš jurišni helikopteri, krug iznad glave i uništiti nastambe.

Liječnici i liječnici, kao u Gazi, bivaju ubijeni. Usaid Kamal Jabarin, 50-godišnjeg kirurga, ubio je 21. svibnja izraelski snajperista dok je dolazio na posao u državnu bolnicu u Jeninu. Glad je endemska.

"Izraelska vojska izvodi napade u kojima ubija Palestince i zatim odlazi", kaže Atef.

“Ali vraća se nekoliko dana kasnije. Nije dovoljno da nam Izraelci otmu zemlju. Nastoje ubiti što više izvornih stanovnika. Zbog toga obavlja stalne operacije. Zbog toga dolazi do stalnih oružanih sukoba. Ali te sukobe izaziva Izrael. Oni su izgovor koji se koristi da nas neprestano napadaju. Živimo pod stalnim pritiskom. Svakodnevno se suočavamo sa smrću.”

Dramatična eskalacija nasilja na Zapadnoj obali zasjenjena je genocidom u Gazi. Ali to je postala druga fronta. Ako Izrael može isprazniti Gazu, Zapadna obala će biti sljedeća.

"Izraelski cilj se nije promijenio", kaže on. “Nastoji smanjiti palestinsko stanovništvo, konfiscirati sve veće i veće dijelove palestinske zemlje i izgraditi sve više i više kolonija. Ono nastoji judaizirati Palestinu i oduzeti Palestincima sva sredstva da se uzdržavaju. Konačni cilj je pripajanje Zapadne obale.”

"Čak i na vrhuncu mirovnog procesa, kada su svi bili opčinjeni mirom, Izrael je ovaj mirovni prijedlog pretvarao u noćnu moru", nastavlja on. “Većina Palestinaca protivila se mirovnom sporazumu koji je Arafat potpisao 1993., ali su ga ipak pozdravili kada se vratio. Nisu ga ubili. Željeli su dati priliku miru. U Izraelu je premijer koji je potpisao sporazum iz Osla bio ubijen".

 “Prije nekoliko godina, netko je išarao čudan slogan na zid UN-ove škole istočno od Jabalije”, napisao je Atef iz pakla Gaze.

“'Napredujemo unatrag.' Ima prsten za to. Svaki novi rat nas vraća na temelje. Uništava naše kuće, naše institucije, naše džamije i naše crkve. Uništava naše vrtove i parkove. Od svakog rata potrebne su godine da se oporavimo, a prije nego što se oporavimo, stiže novi rat. Nema sirena upozorenja, nema poruka na naše telefone. Rat tek dolazi.”

Kolonijalni projekt židovskih doseljenika je protealan. Mijenja svoj oblik ali ne i suštinu. Njegove taktike variraju. Njegov intenzitet dolazi u valovima teške represije i manje represije.

Njegova retorika o miru prikriva njegovu namjeru. Ona melje naprijed svojom smrtonosnom, izopačenom, rasističkom logikom. Pa ipak, Palestinci ustraju, odbijaju se pokoriti, odupiru se unatoč neodoljivim izgledima, grabeći za sićušna zrnca nade iz bezdanih izvora očaja. Postoji riječ za ovo. herojski.

Chris Hedges novinar je dobitnik Pulitzerove nagrade koji je 15 godina bio inozemni dopisnik The New York Timesa, gdje je radio kao šef ureda za Bliski istok i šef ureda za Balkan. Prethodno je radio u inozemstvu za The Dallas Morning News, The Christian Science Monitor i NPR. Voditelj je emisije “The Chris Hedges Report”.

NAPOMENA ČITATELJIMA: Sada više nema načina da nastavim pisati tjednu kolumnu za ScheerPost i proizvoditi svoju tjednu televizijsku emisiju bez vaše pomoći. Zidovi se zatvaraju, zapanjujućom brzinom, pred nezavisnim novinarstvom, s elitama, uključujući elite Demokratske stranke, koje traže sve veću cenzuru. Molimo, ako možete, prijavite se na chrishedges.substack.com tako da mogu nastaviti objavljivati ​​svoju kolumnu od ponedjeljka na ScheerPost i producirati svoju tjednu televizijsku emisiju, "Izvještaj Chrisa Hedgesa".

Ovaj kolumna je iz Scheerposta, za koju piše Chris Hedges redovita kolona. Kliknite ovdje da se prijavite za upozorenja e-poštom.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.