JOE LAURIA: Zašto su SAD pustile Assangea da ode

Korištenje električnih romobila ističe Vijesti konzorcija urednik ispituje kumulativne čimbenike koji su doveli do oslobađanja Sjedinjenih Država Wikileaks izdavač Julian Assange iz zatvora.

Ovo su primjedbe izrečene u govoru u Sydneyju, Australija 7. srpnja. Tekst, s dodatnim materijalom, slijedi.

JOE LAURIA, glavni urednik, Vijesti konzorcija: Kažem vam, još nije baš utonula. Teško je povjerovati jer je tako dugo većina nas mislila da će završiti do kraja života u američkoj tamnici i tamo umrijeti. 

A zašto smo to mislili? Jer vidjeli smo toliko nepravilnosti u ovom slučaju da su suci u Britaniji pustili. Na primjer, špijuniranje, špijuniranje 24 sata dnevno izravno preko CIA-e, činjenica da je špijuniranje uključivalo njegove povlaštene razgovore s njegovim odvjetnicima, njegove liječničke preglede. To je bila vlada koja ga je gonila, obavještajna agencija te vlade špijunirala je komunikaciju koju je imao sa svojim odvjetnicima.

Svaki drugi slučaj koji bi bio odmah izbačen. A ovo nije bilo. Britanski sudovi uporno su prihvaćali sve te nepravilnosti i niste mogli a da ne pomislite da je ovo potpuno politički slučaj od samog početka.

Na primjer, sutkinja Vanessa Baraitser na nižem sudu u slučaju izručenja, u rujnu 2020., presudila je da ga ne bi trebalo izručiti zbog zdravstvenih razloga, ali se složila sa svim ostalim argumentima Sjedinjenih Država, koje su potom u žalbenom postupku dobile poništenje njezine odluke .

Presudila je da Prvi amandman jamči da će to biti riješeno u SAD-u, što zahtijeva Europska konvencija o ljudskim pravima, na koju je vezan britanski zakon o izručenju

Da je tada od SAD-a tražila jamstvo za Prvi amandman i da ga nije dobila - što se dogodilo prije samo nekoliko mjeseci - ovaj slučaj mogao je završiti prije četiri godine. [Vidjeti: Assange je dobio pravo žalbe na pitanje 1. amandmana]

[U travnju je Visoki sud Engleske u Walesu odredio rok za SAD da da jamstvo da će Assangeu biti dopuštena sloboda govora na suđenju u Sjedinjenim Državama u skladu s Europskom konvencijom o ljudskim pravima, koja čini osnovu britanskog zakon o izručenju. SAD nije uspio dati takvo jamstvo, što je na kraju dovelo do Assangeove slobode.]

Ali svejedno, ovo je pobjeda. Jedna od onih rijetkih pobjeda za koje ne mislite da ćete ih osvojiti. I ovo me podsjeća na citat IF Stonea, američkog neovisnog novinara, vrlo poznatog iz 1940-ih i 50-ih godina. I rekao je, citiram,

“Jedina vrsta borbi vrijedna borbe su one koje ćete izgubiti jer se netko mora boriti s njima i gubiti i gubiti i gubiti dok jednog dana ne pobijedi netko tko vjeruje kao i vi.”

I evo što se dogodilo. Dakle, ovo je lekcija o tome kada izgleda da su izgledi potpuno protiv nas, ali vi nastavite govoriti ono u što vjerujete, nastavite se organizirati protiv toga, i možda jednostavno pobijedite.

I to je, naravno, bio dogovor na kojem se radilo najmanje devet mjeseci, sporazum o priznanju krivnje. I želim pitati zašto?

Zašto se to dogodilo? Zašto se to sada dogodilo, konačno? Pa, postoji mnogo razloga. Sigurno je pritisak svjetskih vođa poput Obradora, predsjednika Meksika, koji je izravno razgovarao s Bidenom i Lulom i drugim vođama, uključujući, šutiranje i vrištanje, došao u ovo: [Australski premijer] Anthony Albanese. O tome zapravo nije želio puno govoriti. Stalno je to odgađao.

[Ministrica vanjskih poslova] Penny Wong rekla je, pa, ne možemo se miješati u pravosudne procese stranih država, iako je Australija to učinila najmanje tri puta kako bi vratila ljude iz Irana, Egipta i Kambodže.

Dakle, bilo je totalno smeće. I konačno, Albanese je to iznio s predsjednikom Bidenom. [Prvi put kaže na summitu NATO-a u Madridu u lipnju 2022.]

Ali mislim da to uopće nije presudilo. Bilo je također, naravno, grupa za ljudska prava, grupa za slobodu tiska diljem svijeta koje su se na kraju pridružile ovoj borbi. I naravno, javni pritisak od strane aktivista kao što ste svi vi ovdje, sve je to zajedno djelovalo da se ovo dogodi.

Ali postojao je jedan odlučujući faktor. I to su Sjedinjene Države shvatile oko 4. travnja ove godine, prije samo nekoliko mjeseci, da će izgubiti ovu žalbu na Visokom sudu u Londonu. Sada, kako to znamo, da će izgubiti? Jer Washington Post izvijestio da je 4. travnja bio e-mail.

I e-mail koji citiram Washington Post od prošlog tjedna: "'Hitnost je sada dosegla kritičnu točku,' napisao je odvjetnik Ministarstva pravosuđa, u e-poruci koju je pregledao The Washington Post. 'Slučaj će ići na žalbu i mi ćemo izgubiti.'”

Natrag u DOJ u Washingtonu. Hitnost je dosegla kritičnu točku. Citiram, "slučaj će ići na žalbu i mi ćemo izgubiti."

4. travnja bio je 12 dana prije roka danog SAD-u za izdavanje jamstva kojim se Assangeu jamče prava na slobodu govora. 

To je ono što je američki sudski odvjetnik rekao Ministarstvu pravosuđa 4. travnja, jer su znali da ne mogu dati jamstvo o zaštiti Assangea Prvim amandmanom [zbog ranije odluke Vrhovnog suda i jer podjela vlasti u SAD-u ne dopušta izvršnoj vlasti donijeti takvu odluku], bez koje ga britanski sud ne bi mogao izručiti. Kao što sam rekao, Baraitser je to mogao učiniti prije četiri godine. Ali nije bilo. Ali to je ono što ga je pokrenulo.

Tom zahtjevu suda nisu mogli udovoljiti. I upravo je to bio razlog zašto smo naučili iz ovoga The Washington Post članak da su britanski odvjetnici za SAD, James Lewis QC, sada KC, i Claire Dobbin, zapravo rekli ovo iz druge e-pošte: "Bez jamstva Prvog amandmana, rekao je jedan odvjetnik u e-poruci, britanski odvjetnici koji zastupaju vladu SAD-a zaključili da će naići na 'etičku obvezu da odustanu od slučaja' zbog 'njihove dužnosti iskrenosti' — više se nisu mogli zalagati za izručenje ako uvjet koji zahtijeva sud nije bio ispunjen.”

Više se nisu mogli zalagati za izručenje ako uvjet koji zahtijeva sud nije bio ispunjen, a uvjet je bio jamstvo iz Prvog amandmana. Tako su britanski odvjetnici namjeravali dati otkaz. Britanski odvjetnici nisu htjeli ići naprijed i zastupati američku vladu u ovoj žalbi. Sjedinjenim Državama nije preostalo ništa drugo nego nešto spasiti.

Nisu odustali od slučaja. Pokrenuli su sporazum o priznanju krivnje koji je ležao na stolu pomoćnika državnog odvjetnika u Washingtonu, dogovor na kojem se radilo devet mjeseci. Krenuli su s tim u zadnji čas.

[Biden je kao potpredsjednik u prosincu 2010. rekao da SAD ne može optužiti Assangea a da ga ne uhvati u krađi dokumenata. Da je dokumente primio pasivno kao novinar, ne bi ga mogli optužiti. FBI je tada skovao plan za ulazak na Island kako bi pokušao smjestiti Assangeu tamo, ali zavjera je razotkrivena i FBI je izbačen.

Obama-Biden tada nisu podigli optužnicu, Trumpova administracija je to učinila poslije Wikileaks' Objave CIA-e. Biden je do samog kraja bio pod pritiskom nesumnjivo CIA-e i DNC-a, nakon curenja podataka iz DNC-a, da ne odustane od slučaja, iako Assange nije optužen ni za jedno od curenja informacija. Samo je mogućnost gubitka žalbe navela Bidenovu administraciju da popusti pritisku i zaključi dogovor.] 

I želim dodati ovo. Da je izručen Sjedinjenim Državama, sudu u Istočnom okrugu Virginije, u Aleksandriji, Virginija, gdje ja živim, osam minuta vožnje odande — jako mi je drago što se ne moram voziti do njegovo suđenje — oni izgubio bi u SAD-u jer je sve u optužnici nestalo iz ovog sporazuma o priznanju krivnje. Više nema optužbi za hakiranje. Nema više govora o tome da ugrožava doušnike, a to je sve što smo čuli u slučaju izručenja od Lewisa i ostalih ad nauseum da je ljude dovodio u opasnost. Nestalo je. Nestalo je. Jedino na što se morao izjasniti bilo je nešto što je tehnički učinio pogrešno.

Kako je rekao na sudu u Saipanu, iskreno je priznao krivnju za neovlašteno posjedovanje ili zavjeru [s Chelsea Manning] da se počine neovlašteno posjedovanje i širenje obrambenih informacija, što Zakon o špijunaži, kako je sada napisan, čini nezakonitim. [Vidjeti: Assange: Prekršio sam zakon, ali zakon je pogrešan]

Nije protuzakonito samo za vladine dužnosnike koji potpišu ugovore o tajnosti podataka kada rukuju s povjerljivim podacima, to se odnosi na sve. I to je problem sa Zakonom o špijunaži.

Taj je dio očito neustavan protiv Prvog amandmana SAD-a. Kada potpišete NDA, odričete se svojih prava iz Prvog amandmana. Ali novinar, čak i američki, britanski, australski nije potpisao ugovor o tajnosti podataka s vladom SAD-a.

Imaju puno pravo dobiti te informacije i objaviti ih iako je zakon tako napisan.

To je [uhićenje novinara zbog posjedovanja i širenja] uvijek bila opcija za američke vlade. Ovo je bio tek treći put da je američka administracija pokušala optužiti izdavača informacija. Prvi je bio FDR 1942. protiv Chicago Tribune. Objavili su priču u kojoj se kaže da su SAD razbile japansku šifru u bitci za Midway. Drugi put Richard Nixon '72. Pokušao je krenuti za njim The New York Times izvjestitelji za objavljivanje Pentagonovih dokumenata.

Nisu mogli primijeniti prethodnu suzdržanost ili cenzuru. Nisu mogli stati The New York Times od objavljivanja, presudio je Vrhovni sud SAD-a. Ali nakon što su objavili, SAD su imale mogućnost podići optužnicu protiv novinara.

I oba puta se srušio: u Chicagu s Tribun velika porota odbila je podići optužnicu, vrlo vjerojatno zbog Prvog amandmana. A u Bostonu, za slučaj Pentagon Papers, otkriveno je da je FBI prisluškivao telefon Dana Ellsberga i stoga također The New York Times novinarima, jer su s njim razgovarali telefonom. Tako je slučaj propao. [Način na koji je CIA špijunirala Assangea u veleposlanstvu trebao je srušiti njegov slučaj, ali nije.]

Ovo je jedini put da je novinar uspješno optužen, ali nisu mogli proći kroz to jer ih je, opet, zaustavio Prvi amandman. Dakle, ono što nam je potrebno ovdje je da se uloži žalba na taj dio Zakona o špijunaži, da se ode do Vrhovnog suda u Sjedinjenim Državama i da se sucu kaže da je to neustavno.

Vrhovni sud u SAD-u je ustavni sud. Moglo bi odlučiti da je to neustavno i narediti Kongresu da promijeni zakon. I upravo sada postoje amandmani koje je iznijela Rashida Talib, kongresnica iz Michigana, koja je iznijela amandmane na zakon koji bi, između ostalog, razlikovali novinare od onih državnih dužnosnika koji su potpisali ugovor o tajnosti podataka.

No, čini se da se to neće dogoditi. Jedna loša stvar u vezi sa sporazumom o priznanju krivnje je to što je Julian pristao odreći se prava na žalbu. To su dobili od njega u zamjenu za njegovu slobodu i njegovo priznanje da je prekršio tu tehničku klauzulu. I usput, na sudu je, rekao je, mislio da ga prvi amandman štiti. Dakle, on je govorio, da, prekršio sam zakon, ali zakon je protuustavan. 

Tako je rekao. Zakon treba mijenjati, ali on se ne može žaliti. Čini se da je također potpisao bilo kakvo pravo da tuži vladu SAD-a, jer bi opcija bila građanska tužba protiv Sjedinjenih Država da kaže da je krivo doveden na ovaj sporazum o priznanju krivnje jer Zakon o špijunaži krši zakon. Kako piše, Zakon o špijunaži je pogrešan, protuustavan je.

Dakle, on ne može učiniti ništa od toga. Dovoljno smiješno, ako pročitate sporazum, sudac na sudu na Sjevernomarijanskom otočju rekao je da je dogovor bio da se američka vlada slaže ako ona ne prihvati tužbu i odbaci je, da će on slobodno hodati i neće imao ikakvo uvjerenje, kao što sada ima.

Stoga je prihvatila nagodbu o priznanju krivnje. On je slobodan i dobro, nadajmo se samo da je slobodan i siguran u Australiji, jer je [ministrica vanjskih poslova] Penny Wong dala ovo upozorenje. Ili je to što je Albanese nazvao Assangea, prvu osobu koja ga je prozvala, samo bačena kost opoziciji koja je pravila veliku stvar? To je čista politika.

Penny Wong je rekla ovo: “U Australiji imamo zakone koji se odnose na informacije o nacionalnoj sigurnosti. Očekujemo da te zakone poštuju svi građani i svi subjekti. To je naš stav.” Julian mora biti oprezan.

Ovdašnji novinar može biti procesuiran za objavljivanje informacija u Australiji, kao što smo vidjeli gotovo u slučaj Dana Oakesa na ABC-u.

Zadnje što ću reći su dvojica ljudi koje sam imao veliko zadovoljstvo poznavati, a koji su bili u upravnom odboru Vijesti konzorcija i koji su se toliko trudili da Julian bude slobodan, nažalost, oboje smo izgubili prošle godine. Samo se želim sjetiti Johna Pilgera i Dana Ellsberga. Hvala vam.