CJ Polychroniou razmišlja o probuđenju antifašističkog saveza u Francuskoj usred a brutalni neoliberalni status quo.
Proslave na Place de la République u Parizu 7. srpnja, nakon a koalicija ljevičarskih snaga u Novoj narodnoj fronti ili NFP zauzela je prvo mjesto u izbori. (Hrabro srce, Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0)
By CJ Polychroniou
Zajednički snovi
Far-desničarske snage su se učvrstile diljem Europe, posebice u Austriji, Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj.
Zapravo, Nizozemska ima novu vladu, koaliciju krajnje desnice i desnice, a krajnja desnica je bila prva u prvom krugu prijevremenih izbora u Francuskoj.
Ali u strahu od mogućnosti neofašističke i ksenofobne stranke u vladi, francuski glasači izašli su evidentirati brojeve i nisu se okupili iza Ensemblea — centrističke koalicije predvođene predsjednikom Emmanuelom Macronom — nego iza koalicije lijevih snaga koje sebe nazivaju Nova narodna fronta (NFP), zadavši na kraju udarac Nacionalnom skupu (RN) Marine Le Pen koji je napravio povijesne uspjehe u prvom krugu i na vrhu ankete s 33.15 posto glasova. NFP je bio prvi u drugom krugu izbora sa 188 mjesta, ali nije uspio postići većinu.
Rezultati prijevremenih parlamentarnih izbora u Francuskoj pomažu nam da shvatimo val krajnje desnice i nude vrijedne lekcije ljevici u cijelom svijetu.
Prvo, kristalno je jasno da je glavni razlog uspona krajnje desnih, autoritarnih i etnonacionalističkih snaga u Europi status quo neoliberalnog kapitalizma.
Neoliberalna kontrarevolucija koja je započela početkom 1980-ih i potkopala svaki aspekt modela socijaldemokracije koji je karakterizirao europsku političku ekonomiju od kraja Drugog svjetskog rata oslobodila je krajnje opasne političke snage koje predviđaju povratak u zlatno doba izgrađenih tradicionalnih vrijednosti oko ideje nacije potičući neprestane i društveno destruktivne promjene.
Klaus Schwab, osnivač Svjetskog ekonomskog foruma, i Macron na godišnjem sastanku WEF-a u Davosu, Švicarska, 17. siječnja. (Svjetski ekonomski forum / Boris Baldinger, CC BY-NC-SA 2.0)
Vjeran svojim stvarnim ciljevima i namjerama, neoliberalizam je pogoršao tendenciju kapitalizma da koncentrira bogatstvo u rukama sve manje i manje, smanjio je dobrobit stanovništva kroz masovnu privatizaciju i komercijalizaciju javnih usluga, oteo demokraciju, smanjio ukupnu funkcionalnost države agencije, te stvorio stanje trajne nesigurnosti.
Štoviše, moćne globalne institucije gospodarskog upravljanja — naime nesveto trojstvo Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske trgovinske organizacije — preuzele su kontrolu nad svjetskim gospodarstvom i postale instrumentalne u širenju neoliberalizma oblikovanjem i utjecajem na nacionalne politike vlade. U tim uvjetima etnonacionalizam, rasizam i neofašizam ponovno su se pojavili u Europi, a zapravo iu cijelom svijetu.
U Francuskoj uspon krajnje desnice poklopilo se s okretom predsjednika Françoisa Mitteranda štednji u 1980-ima kada je njegova vlada postala plijen monetarističko-neoliberalne ideologije anglosaksonskog svijeta. Nakon što je Mitterand napravio svoj zloglasni neoliberalni zaokret, ostatak socijaldemokratskih režima u južnoj Europi (Grčka pod Andreasom Papandreouom, Italija pod Bettinom Craxijem, Španjolska pod Felipeom Gonzalezom i Portugal pod Mariom Soaresom) krenuli su s njim, a pomrčina progresivizma bila je u tijeku .
Mitterrand, desno, s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom tijekom promatranja Dana D na plaži Omaha u Normandiji 6. lipnja 1984. (James Cavalier, američka vojska, Wikimedia Commons, javno vlasništvo)
Manje od dva desetljeća kasnije, reakcionarne političke snage pojavile su se diljem Europe jer su ekstremne neoliberalne ekonomske politike utrle put pojavi političkih tendencija s ciljem iskorištavanja katastrofalnih društvenih i ekonomskih učinaka neoliberalizma iskorištavanjem ogromnog rezervoara javnog bijesa i nezadovoljstvo establišmentom. Doista, kako je neoliberalizam jačao svoj stisak nad domaćim društvom, krajnje desničarske snage su dobivale sve više na terenu. Porast RN-a Marine Le Pen događa se u pozadini Macronove opsesije pretvaranjem Francuske u punopravno neoliberalno društvo.
Ključna lekcija koju nude rezultati prijevremenih izbora u Francuskoj (kao i pobjeda laburista u Ujedinjenom Kraljevstvu) jest da ekonomija ostaje pravilo dana. Političke snage koje nastoje promicati multikulturalizam i socijalna prava dok istovremeno guraju neoliberalnu ekonomsku agendu, na kraju će izvući kraći kraj.
U početku je Macronizam bio strategija pokušaja privlačenja širokog spektra birača lijevog i desnog centra braneći sekularna društvena prava pa čak i gestikulirajući LGBTQ osobama, ali uvijek s ciljem preobrazbe društvenog ugovora i oslobađanja “energije radne snage".
Macronova “progresivni liberalizam” filozofija je funkcionirala do određene točke. Usput se to jako obrušilo kad su radnici, farmeri i manjinske skupine shvatili da je Macronova protržišna politika ugrozila njihovu ekonomsku budućnost — a to im je očito bilo daleko važnije od zabrinutosti oko socijalnih pitanja, pa čak i okoliša sebe.
Pokret "žutih prsluka" koji je uzdrmao Macronovo predsjedništvo 2018. i ostavio "neizbrisiv znak” o francuskoj politici bio je prvi pokazatelj da će bilo koji niz vladinih reformi koje imaju nerazmjeran učinak na radničku i srednju klasu biti ozbiljno osporavan.
Demonstranti Žutih prsluka u Parizu u prosincu 2018. (Olivier Ortelpa, Wikimedia Commons, CC BY 2.0)
Na kraju je Macronizam čak izgubio podršku koju je u početku imao od ženskih i LGBTQ organizacija, i to ne samo zato što je Macronov stav o socijalnoj politici usput očvrsnuo kao dio oportunističkog i očajničkog pokušaja s njegove strane da odvrati konzervativne glasače od oružja krajnje desnice.
Ovdje vrijedi istaknuti da se, za razliku od većine društvenih pokreta u kojima dominiraju muškarci, pokret “žutih prsluka” razlikovao po “visok udio žena” koji su sudjelovali u prosvjedima. Ekonomija je bila ta koja je izvela Francuskinje na ulice, demonstrirajući protiv nepravednih mjera porezne reforme Macronove vlade.
Opet, lekcija ovdje je da birači vjerojatno neće biti prevareni vrstom političke retorike koja naglašava različitost, multikulturalizam i zabrinutost za okoliš, dok se politike provode u korist brutalnog neoliberalnog ekonomskog okruženja.
Socijalna prava pod neoliberalizmom su fatamorgana.
Ovo je kritična lekcija za sve lijeve snage u doba u kojem multikulturalizam i politika identiteta igraju tako istaknutu ideološku ulogu. Vidimo protuučinke ove krajnje "prokapitalističke-stratageme" u SAD-u gdje glasači bez fakultetske diplome, što iznosi iznad 60 posto stanovništva, velikom većinom su u taboru bivšeg predsjednika Donalda Trumpa. Slična se tendencija može vidjeti u latino zajednici kao rastućem segmentu Hispanoamerički birači pridružuju se Trumpovoj GOP stranci.
Za dobrobit političke svrsishodnosti i ideološkog integriteta, ljevica bi se trebala držati svoje univerzalističke tradicije, a da pritom, naravno, ostane osjetljiva na različitosti i partikularizam. Ali nema posla igrati igru politike identiteta koja je postala obilježje korporativnog kapitalizma i liberalnog političkog establišmenta. Posljednje što nam treba je kulturna i postmaterijalna ljevica pretvorena u pokret koji se bori za prostor u svemiru kojim dominira kapitalizam.
Još važnije, kao što potvrđuje jedinstveno iskustvo formiranja koalicije ljevičarskih stranaka u Francuskoj za prijevremene parlamentarne izbore, najbolja nada ljevice za veliki prodor u današnja zapadna društva, koja su nedvojbeno vrlo složena i raznolika, jest uvođenje i promicanje atraktivne, ali realistične ekonomske agende koja se bavi trenutnim brigama prosječnih ljudi, ali bez gubljenja iz vida šireg cilja ljevičarske vizije koji je ništa drugo do društvena transformacija.
“Šokantni” uspjeh Novog narodnog fronta u drugom krugu izbora u Francuskoj nije se materijalizirao samo zato što su francuski glasači htjeli zaustaviti uspon krajnje desnice na vlast, što je uvriježeno tumačenje. Francuski glasači podržali su NFP iz dva ključna razloga: prvo, zato što su konačno vidjeli da ljevica napušta frakcionaštvo i, drugo, zato što su bili namamljeni njezinim radikalni manifest.
Po prvi put od 1930-ih, ne samo da je antifašistički savez ponovno oživio u Francuskoj, već sada postoji nada za budućnost ljevice zbog njene ekonomske vizije, naravno pod pretpostavkom da ljevica može ostati ujedinjena i nakon izbora. I ovo je možda najveća lekcija koju bi lijeve snage trebale izvući iz prijevremenih izbora u Francuskoj: ujedinjena ljevica je strašan protivnik koji ne može samo zaustaviti val neofašizma, već također može ponuditi stvarnu nadu za humanu i održivu budućnost.
CJ Polychroniou politički je ekonomist/politolog koji je predavao i radio na brojnim sveučilištima i istraživačkim centrima u Europi i Sjedinjenim Državama. Njegove najnovije knjige su Propast: neoliberalizam, pandemija i hitna potreba za društvenim promjenama (Zbirka intervjua s Noamom Chomskim; Haymarket Books, 2021.) i Ekonomija i ljevica: Intervjui s progresivnim ekonomistima (Verso, 2021.).
Ovaj je članak iz Zajednički snovi.
Stavovi izraženi u ovom članku mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.
Nauči li SAD ikada išta osim kupiti, kupiti, kupiti, potrošiti, potrošiti, potrošiti??? Učiti od Francuske? Molim!
Iako izraženo mnogo nijansiranijim terminima od dogmatske ljevičarske teorije, još uvijek čujem odjeke inzistiranja na tome da mi "različiti" šutimo dok neka avangarda koja sebe identificira radi ono što je najbolje za neuku radničku klasu. Obično bijelci iz obrazovane elite više srednje klase koji se nikad nisu morali boriti da budu priznati. Niti su ikada u životu uzeli alat u ruke.
Bio sam plavi ovratnik 28 godina i LGBTQ sam kao i BIPOC. Idi i reci mojim rođacima urođeničkim rezervatima i daljim rođacima u francuskoj Kanadi da je duga borba za očuvanje njihovih kultura obična diverzija. Ili da je intimna, proživljena povezanost sa zemljom samo glupi "ekološki pristup". Recite ljudima s kojima sam radio da nismo sposobni razumjeti gospodarski sustav niti se organizirati. Moj djed The Wobbly (IWW) prozreo je ljevičarski oblik elitizma odozgo prema dolje prije više od jednog stoljeća.
To što administrativnih i profesionalnih 10-20 % koje zapravo predstavljaju US D stranka i laburisti u Ujedinjenom Kraljevstvu itd. govore o inkluzivnosti ne negira ideju kao argument ad hominem. Mi među sumnjivim pismima možemo vidjeti da oni znače da se slažu s bilo kim bez obzira na spol, boju kože ili seksualnu orijentaciju sve dok ta osoba ima potrebnu neoliberalnu elitu Ivy ili Oxbridge.
Ranih 70-ih obučavali su me ljevičari koji su bili sindikalni organizatori 30-ih. Nikad nisam zaboravio njihovo opažanje da su "liberali ti koji napuštaju prostoriju kad započne svađa." Mi iz radničke klase iz gorkog iskustva znamo da su napustili rad. Znamo da nas vide kao "košaru za zlo".
Stvarnost ima više od aristotelovskog ili/ili binarnog prosvjetiteljskog razmišljanja. Nije s nama ili protiv nas, istinito ili lažno, dobar ili loš momak. Živimo u post-Einsteinovom svijetu relativnosti, neizvjesnosti i neodređenosti. Moguće je biti i/i–kao što jesam.
Dakle, zadatak je graditi koalicije. Što je vrlo težak posao; Vodio sam lokalne političke kampanje i organizirao rad. Pobijedili smo jer smo imali aktivne članove na koje smo se mogli osloniti, kao i veze s drugim organizacijama zajednice kao saveznicima. Bilo je to poput skupa Vennovih dijagrama – preklapajući interesi. Nismo očekivali da se svi oko svega slažu. Nema isključenja neuspjehom uklapanja u granice uskih teorijskih definicija.
Propuštate spomenuti ključni razlog pobjede NPF-a, a to je da su se u osnovi tri stranke trebale natjecati za glasove u drugom krugu parlamentarnih izbora, NPF i Macronova stranka surađivale tako da su bile samo dvije. Macron i NPF povukli su svoje kandidate iz utrke.
Dakle, umjesto da je NPF pobijedio jer su napravili lijevu koaliciju, Macron i NPF su pobijedili jer su se uhvatili zajedno kako bi koncentrirali glasove koji su prije bili podijeljeni između njihovih kandidata.
Cijeli politički establišment se udružio kako bi spriječio RN da dobije većinu, i pritom spriječio da do većine uopće dođe.
Pojmovi “lijevo” i “desno” postaju sve nevažniji. Iz nekog razloga, takozvana ljevica odlučila se pridružiti najreakcionarnijim i najnetolerantnijim silama na planeti — naime militantnom islamu. Takozvana desnica, s druge strane, zalaže se za liberalne vrijednosti. Možete ovo nazvati "ksenofobičnim" ako želite, ali to samo pokazuje vaše neznanje o tome što se zapravo događa u Europi. Ljevica se mora probuditi i preispitati svoj svjetonazor.
Ti očito ne poznaješ islam, što znači da vjerojatno nemaš pojma da se Zapad borio protiv sufijskog islama podupirući vehabijske džihadiste uz pomoć Saudijske Arabije. Nasser i njegova socijalistička ideologija arapskog nacionalizma prestrašili su Zapad gladan resursa. Vjerojatno ne znaš Ne znam da je Marinein otac Jean Marie bio u Alžiru i mučio gomilu Alžiraca. Francuska ima užasnu kolonijalističku i neokolonijalističku prošlost i to joj je teško. Krajnja desnica ne zalaže se ni za kakve liberalne vrijednosti, samo sanja o pokraj mjesta gdje su krali i ubijali po volji u svojim kolonijama.
Ovo nema nikakve veze s onim što sam rekao, ali hvala na odgovoru.