75 godina NATO-a = 75 godina poricanja

Njemačka parlamentarka Sevim Dagdelen kaže fili NATO-a, poricanje njegove prave prirode dio je suštine organizacije.

By Sevim Dugdelen
Svijet IZVAN RATA

Slijedi skraćena verzija govora koji Dagdelen, član Njemački Bundestag, dao je na Simpozij „Ne NATO-u – Da miru“ u Washingtonu, 6. srpnja. 

JUpravo na vrijeme za svoju 75. obljetnicu, NATO je skinuo masku. i NATO samit početak utorka u Washingtonu jedan je posebno prosvjetljujući trenutak u ovom otkriću. 

Povijest prosvjetiteljstva nas uči da nikada ne prihvaćamo sliku o sebi o sebi ili organizaciji zdravo za gotovo. Kao i rani izvori prosvjetiteljskih ideja u staroj Grčkoj. Već su Grci imali taj uvid. Iznad Apolonovog hrama bila je ispisana maksima: Spoznaj samog sebe.

Ako tu zapovijed ne uzmemo olako kao nježan podsjetnik na granice ljudske misli, već i kao značenje onoga na čemu je predsokratski grčki filozof Heraklije inzistirao - da "svi ljudi moraju upoznati sebe i dobro razmišljati" - tada moramo uzeti u obzir samospoznaju kao bitnu ljudsku kvalitetu, koja bi se možda trebala primijeniti i na naše organizacije.

S NATO-om, međutim, čini se da je upravo obrnuto.

Za NATO je poricanje njegove prave prirode dio suštine organizacije. Drugim riječima, gotovo meditativno poniranje u vlastitu sliku o sebi dio je biti vojnog saveza.

Stoga je tim više zapanjujuće da su zapadni mediji tako često zadovoljni time da tisuću iteracija ove slike o sebi vrate u javnost, bez pitanja i bez zastajkivanja da bi razmotrili predstavlja li slika primjereno stvarnost.

Zapravo, 75 godina NATO-a jednako je 75 godina poricanja, premda s dramatičnim širenjem razmjera i opsega posljednjih godina.

Samoobrana i međunarodno pravo

Prvi je središnji mit o NATO-u organiziranom kao obrambena zajednica predana međunarodnom pravu: NATO koji je zajednica ustavnih država koje poštuju zakon, dopuštajući međunarodnom pravu da upravlja njihovim djelovanjem tako da ne postoji samo za obranu teritorij svojih članica.

Ipak, ako ispitamo stvarnu politiku NATO-a, što ćemo pronaći?

Sam NATO je 1999. godine, kršeći međunarodno pravo, vodio agresijski rat protiv Savezne Republike Jugoslavije. Ratni zločini NATO-a uključivali su bombardiranje televizijske postaje u Beogradu i navodno nesreću bombaški napad na kinesku ambasadu u kojem su ubijena tri kineska novinara.

2011. NATO je napao Libiju. Zloupotrijebio je rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a za vođenje rata za promjenu režima, čiji je jedan rezultat bio da je dio zemlje došao pod vlast islamista; Libija je općenito bila bačena u stanje užasne bijede, pa je čak pretrpjela povratak ropstva.

U Afganistanu se NATO od 2003. uključio u rat daleko od teritorija Saveza, samo da bi vlast, 20 godina kasnije, predao Talibanima — čije je svrgavanje bilo deklarirani cilj invazije.

Taj 20-godišnji rat u Afganistanu obilježili su brojni ratni zločini — poput Zračni napad SAD-a u listopadu 2015 na bolnicu Liječnika bez granica u Kunduzu – koja je, nepotrebno je reći, prošla nekažnjeno.

NATO je preuzeo moto mušketira: svi za jednog i jedan za sve. To u praksi znači da se i djela pojedinih članica NATO-a moraju pripisati samoj organizaciji.

Sveučilište Brown [u Projektu troškova rata Instituta Watson] navodi broj mrtvih u američkim ratovima na Bliskom istoku samo u posljednjih 20 godina na 4.5 milijuna ljudi — ratovi, poput onog u Iraku, koji se temelje na lažima i koji nisu bili ništa drugo nego nečuvena kršenja međunarodnog prava.

NATO-va samopodoba kao zajednice za obranu u skladu s međunarodnim pravom jednostavno ne odgovara stvarnosti. Radije moramo izvući suprotan zaključak.

NATO je zajednica nezakonitosti i prekršitelja međunarodnog prava koji, zasebno ili kao organizacija, vode agresorske ratove na politički oportunističkoj osnovi.

Vladavina prava 

Drugi mit, možda onaj koji se najviše utiskuje u javnost jest onaj o NATO-u kao zajednici demokracija utemeljenoj na vladavini prava. Ali ako malo pažljivije ispitamo prošlost, ovo laskavo samopredstavljanje je odmah ispuhan ružnim i sramotnim zapisom. 

[Related: Njemački zakonodavac poziva na ispitivanje Sjevernog toka]

Sve do 1974. Portugalom, članicom NATO-a, vladala je fašistička diktatura koja je vodila krvave kolonijalne ratove u Angoli i Mozambiku. Oni koji su se opirali otjerani su u koncentracijske logore kao što je Tarrafal u Cape Verdeu, gdje su mnogi Angolci i Gvineja Bisauani mučeni do smrti.

Poput fašističkog Portugala, Grčka i Turska obje su bile članice NATO-a nakon svojih vojnih udara.

Sam NATO, kao što sada znamo, pokrenuo je Operacija Gladio, tajna organizacija koja bi se aktivirala kad god bi demokratske većine zaprijetile glasanjem protiv članstva u NATO-u. U Italiji su, primjerice, teroristički napadi izvedeni u ime krajnje lijevih skupina kako bi se diskreditirala Talijanska komunistička partija u njezinim nastojanjima da formira vladu.

Netko bi mogao prigovoriti da ovdje govorimo o prošlom vremenu i da je NATO sada spreman da bude pozvan u globalnu borbu demokrata protiv autokrata. Ali i po ovom pitanju, svaki ozbiljan promatrač mora zaključiti da nešto nije u redu u tom aspektu slike o samom sebi Saveza 21. stoljeća.

Uzmi Tursku pod predsjednikom Recep Erdogan. Više puta je vodila ilegalne ratove protiv Iraka i Sirije, podržavala islamističke terorističke skupine u Siriji i, prema vlastitoj procjeni njemačke vlade 2016., lansirna je rampa za islamiste; ali Turska je uvijek bila i ostala do danas cijenjena članica NATO-a.

Bilateralni sigurnosni sporazumi, poput onih sklopljenih s Francovom Španjolskom, sada su na snazi ​​sa Saudijskom Arabijom i Katarom, čak i uz puno znanje da su te države otvoreno antidemokratske. Jasno je da je jedini smisleni kriterij za ophođenje sa Savezom geopolitička prednost. NATO niti je zajednica demokracija, niti postoji da bi branio demokraciju.

Human Rights

Treće: NATO trenutno tvrdi da štiti ljudska prava. Čak i kad bismo zanemarili kako akcije NATO-a milijune puta gaze prava na rad, zdravlje i primjereno stanovanje – usred rastućeg siromaštva i povijesne preraspodjele bogatstva na domaćem terenu – takva sebična slika ne može izdržati kontrolu u međunarodnim pitanjima .

Dok ovdje raspravljamo, zatvorenici zarobljeni u američkom “Globalnom ratu protiv terorizma” još uvijek čame u zaljevu Guantánamo, gdje su držani bez suđenja gotovo četvrt stoljeća. To je realnost “ljudskih prava” u vodećoj državi NATO-a. Kad je riječ o slobodi mišljenja i tiska, SAD je uz pomoć svojih pomoćnika u NATO-u pokušao napraviti primjer Juliana Assangea mučeći ga 14 godina.

Njegov jedini zločin bio je otkrivanje američkih ratnih zločina javnosti. Protiv njega je tada pokrenuta kampanja klevetanja; Hillary Clinton i Mike Pompeo otvoreno su razmišljali o njegovom ubojstvu. Ovo je dio stvarnosti NATO-ovog odnosa prema ljudskim pravima.

Oduševljen sam što konačno mogu reći da je Julian Assange sada slobodan čovjek. A Julian je neporažen.

Međunarodna kampanja za Assangea, svi povjerljivi razgovori i slično, na kraju su bili uspješni. Ali moramo i to shvatiti borba za slobodu Juliana Assangea također je bila dio borbe za slobodu kao takvu. I ova borba nastavlja bjesnjeti ovdje u samom srcu NATO sustava.

S obzirom na gustoću propagande, koliko neumorno djeluje u slavljenju NATO mitologije, iz dana u dan, gotovo je čudo da ne samo da se podrška NATO-u ruši u cijelom svijetu, nego da su upravo oni najizloženiji njegovoj propagandi koji su sve skeptičniji prema vojnom paktu.

U Sjedinjenim Državama javno odobravanje NATO-a kontinuirano pada tijekom posljednjih godina, dok većina u Njemačkoj dovodi u pitanje načelo obrane svih članica; odnosno više nisu spremni obvezati se na članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora.

Zašto je to? Zašto ljudi počinju sumnjati u NATO - unatoč naletu propagande?

Odgovor je jednostavan: NATO sam uzrokuje ovu krizu i ljudi to osjećaju.

Dok njezini branitelji govore o savezu kao da je vječan, težnja organizacije prema eskalaciji u Ukrajini i njenom širenju u Aziju nadilazi vlastite kapacitete Saveza. 

Baš kao i s većinom imperija, NATO upada u zamku prekomjernog proširenja koje je sam napravio. S tim u vezi, NATO je politički fosil, nespreman učiti iz poraza Njemačkog Carstva u Prvom svjetskom ratu i čini se da ponavlja velike pogrešne procjene Kaiserove Njemačke, samo na globalnoj razini.

Njemačko Carstvo je vjerovalo da može voditi rat na dva fronta. Danas unutar NATO-a sve više raste slično uvjerenje da se ne samo mora suočiti s Rusijom i Kinom, već i da se mora uključiti u Bliski istok. Ovo je tvrdnja o globalnoj hegemoniji koja se sada formulira. Kakva oholost!

Tri fronte i tri sastanka 

NATO se očito vidi kako vodi rat na tri fronte. Ali ako bi to učinila, njezin bi poraz bio izvjestan od samog početka.

S obzirom na to, sasvim je logično da su za ovotjedni summit NATO-a planirana tri posebna sastanka. 

Prva je radna sjednica posvećena daljnjem jačanju ponovnog naoružavanja Saveza. 

Vijeće NATO-Ukrajina je sljedeće na dnevnom redu. Treba razgovarati o tome kako se izdašni financijski transferi i obećanja iz NATO-a Ukrajini mogu povećati, s povećanjem isporuka oružja i eventualnim članstvom Ukrajine u NATO-u. 

Treće, održat će se sastanak s AP4, odnosno azijsko-pacifičkim partnerima — Australijom, Japanom, Novim Zelandom i Južnom Korejom — te sastanak s čelnicima EU-a.

Sedamdeset pet godina nakon što je utemeljen, NATO će se zalagati za pojačanu ratobornost u Ukrajini i širenje u Aziju. Namjera je unaprijediti NATO-izaciju Azije i tamo primijeniti strategiju za koju vjeruje da je već uspješno primijenjena protiv Rusije.

Trenutno primarni fokus na Pacifiku nije na izravnom pristupanju NATO-u za azijske zemlje, već na širenju NATO-ove sfere utjecaja putem bilateralnih sigurnosnih sporazuma — i to ne samo s AP4, već i s Filipinima, Tajvanom i Singapur.

[Vidjeti: NATO-ve Pacifičke ratne igre]

Baš kao što je Ukrajina podignuta kao država na prvoj liniji protiv Rusije, NATO se nada transformirati azijske zemlje poput Filipina u države izazivače vis-à-vis Kine. Početni cilj je uključiti se u hladni proxy rat, ali u isto vrijeme pripremiti se za vrući proxy rat SAD-a i NATO-a u Aziji.

I baš kao što se proširenje NATO-a odvijalo po principu “kuhane žabe” u odnosu na Rusiju, s tim da je proširenje išlo postupno kako ne bi izazvalo preveliku sumnju Rusije, politika obuzdavanja Kine sada se sastoji od ređanja država jedne po jedne u falangu spremnu za rat. 

Cilj je, kao i uvijek, izbjeći da se sami borimo u takvom ratu, već da budemo u mogućnosti pristupiti resursima saveznika kako bismo vodili ove hladne, a zatim vruće ratove. Ovi razvoji su praćeni ekonomskim ratom, koji je sada također usmjeren protiv Kine i čiji glavni teret snose gospodarstva američkih država klijenata.

SAD i NATO zapravo slijede metodu ratovanja koju je izložio drevni kineski vojni strateg Sun Tzu, koji je savjetovao da je ratovanje koje ne uključuje vlastite resurse ono što bi država trebala voditi.

Problem NATO stratega ovdje nije samo njihova spremnost da zapale cijeli svijet, već i samonametnuti rizik koji predstavljaju njihove globalne pretenzije, koje samo potiču savezništvo među onim državama koje odbijaju NATO.

Doista, politika NATO-a odigrala je veliku ulogu u usponu zemalja BRICS-a, budući da je to grupiranje za mnoge države sredstvo zaštite vlastitog suvereniteta.

Paradoksalno, dakle, ako sada postoje snage koje promiču multipolarni svijet, SAD i njegovi NATO saveznici moraju se smatrati među najznačajnijima. Čak se i države poput Indije i Vijetnama odbijaju podrediti strategiji NATO-a.

A svojom bezuvjetnom potporom krajnje desnoj vladi Benjamina Netanyahua, NATO gubi sav moralni legitimitet na globalnom jugu, budući da se smatra suučesnikom u izraelskim ratnim zločinima.

NATO-vi mitovi gube sjaj.

Strategije Saveza podliježu vlastitoj imperijalnoj prenapregnutosti. Ono što nam sada treba je trenutačni prekid isporuka oružja Ukrajini i, konačno, prekid vatre tamo. Oni koji žele mir i sigurnost za vlastito stanovništvo moraju zaustaviti agresivnu politiku širenja u Aziju.

U konačnici, borba protiv NATO-a je borba za vlastiti suverenitet. Kao savez država klijenata, Europa je u opasnosti od kolapsa. Emancipacija kakva se vidi u Latinskoj Americi tek se treba materijalizirati.

Prvi korak bio bi prestati dopustiti da nas vojni savez izigrava budalama koji financira svoju agresivnu strategiju društvenim ratom koji vode njezine konstitutivne vlade protiv vlastitog stanovništva.

Sevim Dagdelen je članica njemačkog Bundestaga.

Izvornu verziju ovog članka objavio je Svijet IZVAN RATA.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.