Vijay Prashad: Nema takve stvari kao što je mali nuklearni rat

NATO-ova eskalacija rusko-ukrajinskog rata, kao i rastući sukob oko Kine opasniji su od Kubanske raketne krize.

By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja

Tovo je bilo vrijeme kada su pozivi za Europu bez nuklearnog oružja odzvanjali diljem kontinenta. Započelo je Stockholmskim apelom iz 1950., koji je započeo snažnim riječima: "Zahtijevamo zabranu atomskog oružja kao instrumenta zastrašivanja i masovnog ubijanja naroda", a zatim se produbilo Apelom za europsko nuklearno razoružanje iz 1980., koji je objavio jezivu upozorenje "Ulazimo u najopasnije desetljeće u ljudskoj povijesti." 

Otprilike 274 milijuna ljudi potpisalo je Stockholmski apel, uključujući - što je često slučaj izvijestio — cjelokupno odraslo stanovništvo Sovjetskog Saveza. Ipak, od europskog poziva 1980., čini se kao da je svako desetljeće sve opasnije od prethodnog.

"Još je 90 sekundi do ponoći", urednici Bulletin of the Atomic Scientists (čuvari sata sudnjeg dana) napisao u siječnju. Ponoć je Armagedon.

Godine 1949. sat je pokazivao tri minute do ponoći, a 1980. malo se povukao u odnosu na ponor, natrag na sedam minuta do ponoći.

Međutim, do 2023. kazaljka na satu pomaknula se sve do 90 sekundi do ponoći, gdje je i ostala, najbliže što smo ikada bili potpuno uništenje.

Ova neizvjesna situacija prijeti da će danas u Europi dosegnuti prijelomnu točku. Kako bismo razumjeli opasne mogućnosti koje bi mogle biti oslobođene pojačanim provokacijama oko Ukrajine, surađivali smo s Nema hladnog rata izraditi brifing br. 14, “NATO-ove akcije u Ukrajini opasnije su od kubanske raketne krize.” Pažljivo pročitajte ovaj tekst i što šire ga distribuirajte.

Posljednje dvije godine u Ukrajini bjesni najveći europski rat od 1945. godine. Temeljni uzrok ovog rata je pokušaj SAD-a da proširi Sjevernoatlantski savez (NATO) na Ukrajinu.

Time se krši obećava što je Zapad napravio Sovjetskom Savezu tijekom kraja Hladnog rata, poput one da se NATO neće pomaknuti "ni za milimetar istočno", kako je američki državni tajnik James Baker uvjeravao sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova 1990. 

Tijekom proteklog desetljeća, globalni je sjever više puta odbijao ruske zahtjeve za sigurnosnim jamstvima. Upravo je to zanemarivanje ruskih zabrinutosti dovelo do izbijanja sukoba 2014. i rata 2022. godine.

Danas su nuklearno naoružani NATO i nuklearno naoružana Rusija u izravnom sukobu u Ukrajini. Umjesto poduzimanja koraka da se ovaj rat okonča, NATO je dao nekoliko novih najava posljednjih mjeseci koje prijete eskalacijom situacije u još ozbiljniji sukob s potencijalom da se prelije izvan granica Ukrajine.

Nije pretjerano reći da je ovaj sukob stvorio najveću prijetnju svjetskom miru od Kubanske raketne krize 1962.

Ova iznimno opasna eskalacija potvrđuje ispravnost većine američkih stručnjaka za Rusiju i istočnu Europu, koji su dugo upozoravali na širenje NATO-a na istočnu Europu. 

Godine 1997. George Kennan, glavni arhitekt američke politike u Hladnom ratu, , rekao je da je ta strategija “najsudbonosnija pogreška američke politike u cijeloj posthladnoratovskoj eri”. Ukrajinski rat i opasnosti od daljnje eskalacije u potpunosti potvrđuju ozbiljnost njegova upozorenja.

NATO eskalacija sukoba u Ukrajini

Najopasniji nedavni razvoj događaja u ovom sukobu su odluke NAS. i Britanija svibnja ovlasti Ukrajinu da koristi oružje koje su joj dostavile dvije zemlje za izvođenje vojnih napada unutar Rusije. 

Ukrajinska vlada je to odmah iskoristila na najprovokativniji način napadaju Ruski sustav ranog upozoravanja na balističke rakete. Ovaj sustav upozorenja ne igra nikakvu ulogu u ukrajinskom ratu, ali je središnji dio ruskog obrambenog sustava od strateškog nuklearnog napada.

Osim toga britanska vlada isporučuje Ukrajina s raketama Storm Shadow koje imaju domet od preko 250 km (155 milja) i mogu pogoditi ciljeve ne samo na bojnom polju nego i daleko unutar Rusije. Korištenje oružja NATO-a za napad na Rusiju riskira ekvivalentni ruski protuodgovor, prijeteći širenjem rata izvan Ukrajine.

Uslijedio je lipanj glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga objava da je u američkoj vojnoj bazi u njemačkom Wiesbadenu stvoren NATO-ov stožer za operacije u ukrajinskom ratu sa 700 početnih djelatnika. 

7. lipnja francuski predsjednik Emmanuel Macron , rekao je da njegova vlada radi na "finaliziranju koalicije" zemalja NATO-a voljnih poslati trupe u Ukrajinu da "obučavaju" ukrajinske snage. To bi NATO snage stavilo izravno u rat. Kao što su Vijetnamski rat i drugi sukobi pokazali, takvi “treneri” organiziraju i usmjeravaju borbe te tako postaju mete napada.

Opasnija od kubanske raketne krize

Kubanska raketna kriza bila je proizvod pogrešne avanturističke procjene sovjetskog vodstva da će SAD tolerirati prisutnost sovjetskih nuklearnih projektila samo 144 km od najbliže američke obale i otprilike 1,800 km od Washingtona. 

Takvo razmještanje onemogućilo bi obranu SAD-a od nuklearnog napada i "izjednačilo bi uvjete", budući da je SAD već imao takve sposobnosti vis-à-vis Sovjetskog Saveza. 

SAD je, očekivano, jasno dao do znanja da se to neće tolerirati i da će to spriječiti svim potrebnim sredstvima, uključujući nuklearni rat. s Sat sudnjeg dana u 12 minuta do ponoći sovjetsko je vodstvo shvatilo svoju pogrešnu procjenu i nakon nekoliko dana intenzivne krize povuklo projektile.

Nakon toga uslijedilo je popuštanje američko-sovjetskih napetosti, što je dovelo do prvog Ugovora o zabrani nuklearnih proba (1963.).

Nijedan metak nije proletio između SAD-a i SSSR-a 1962. Kubanska raketna kriza bila je iznimno opasan kratkoročni incident koji je mogao zapaliti rat velikih razmjera — uključujući nuklearni rat. 

Međutim, za razliku od ukrajinskog rata, on nije proizašao iz već postojeće i sve intenzivnije ratne dinamike od strane SAD-a ili SSSR-a. Stoga, iako iznimno opasna, situacija je također mogla biti, i jest, brzo razriješena.

Situacija u Ukrajini, kao i rastući sukob oko Kine, strukturalno su opasniji. Izravna konfrontacija se odvija između NATO-a i Rusije, gdje je SAD upravo odobrio izravne vojne napade (zamislite da su, tijekom krize 1962., kubanske snage naoružane i obučene od strane Sovjetskog Saveza izvele velike vojne napade na Floridi). 

U međuvremenu, SAD je izravno podizanje vojne napetosti s Kinom oko Tajvana i Južnog kineskog mora, kao i na Korejskom poluotoku. Američka vlada shvaća da ne može izdržati eroziju svog položaja globalnog primata i s pravom vjeruje da bi mogla izgubiti svoju ekonomsku dominaciju u korist Kine.

Zato probleme sve više premješta na vojni teren, gdje i dalje održava prednost. 

Stav SAD-a o Gazi bitno je određen njihovim shvaćanjem da si ne mogu priuštiti udarac svojoj vojnoj nadmoći, utjelovljenoj u režimu koji kontrolira u Izraelu.

SAD i njegovi NATO partneri jesu odgovoran za 74.3 posto globalne vojne potrošnje. U kontekstu sve većeg nagona SAD-a za ratovanjem i uporabom vojnih sredstava, situacija u Ukrajini, a potencijalno i oko Kine, u stvarnosti je jednako opasna, a potencijalno opasnija od Kubanske raketne krize.

Zaraćene strane mogu pregovarati

Nekoliko sati nakon što su ruske trupe ušle u Ukrajinu, obje su strane počele govoriti o smanjenju napetosti. Ovi su se pregovori razvili u Bjelorusiji i Turskoj prije nego što su prekinuti NATO-vim uvjeravanjima Ukrajini o beskrajnoj i beskrajnoj potpori “oslabiti” Rusija.

Da su se ti rani pregovori razvili, tisuće bi života bile pošteđene. Svi takvi ratovi završe pregovorima, pa što su se prije mogli dogoditi, to bolje. To je gledište koje Ukrajinci sada otvoreno priznaju. Vadym Skibitsky, zamjenik šefa ukrajinske vojne obavještajne službe, rekao The Economist da su pregovori na pomolu.

Rusko-ukrajinska fronta već se dugo nije dramatično pomakla. U veljači je kineska vlada otpušten skup načela od 12 točaka za vođenje mirovnog procesa. Zaraćene su strane trebale ozbiljno razmotriti ove točke - uključujući "napuštanje hladnoratovskog mentaliteta". Ali NATO države su ih jednostavno ignorirale.

Nekoliko mjeseci kasnije, konferencija vođena Ukrajinom održana je u Švicarskoj od 15. do 16. lipnja, na koju Rusija nije bila pozvana i koja je završila priopćenje koji je posudio mnoge kineske prijedloge o nuklearnoj sigurnosti, sigurnosti hrane i razmjenama zarobljenika.

Dok je niz država — od Albanije do Urugvaja — potpisalo dokument, druge zemlje koje su sudjelovale na sastanku odbile su ga potpisati iz niza razloga, uključujući i njihov osjećaj da tekst ne shvaća ozbiljno zabrinutost Rusije za sigurnost. 

Među zemljama koje su to učinile ne znak su Armenija, Bahrein, Brazil, Indija, Indonezija, Jordan, Libija, Mauricijus, Meksiko, Saudijska Arabija, Južna Afrika, Tajland i Ujedinjeni Arapski Emirati. 

Nekoliko dana prije konferencije u Švicarskoj, ruski predsjednik Vladimir Putin navedeno njegove uvjete za mir, koji uključuju jamstvo da Ukrajina neće ući u NATO. Ovo mišljenje dijele i one zemlje globalnog juga koje se nisu pridružile švicarskoj izjavi.

I Rusija i Ukrajina su voljne pregovarati. Zašto bi državama NATO-a bilo dopušteno produžiti rat koji prijeti svjetskom miru? Na predstojećem summitu NATO-a u Washingtonu od 9. do 11. srpnja mora se jasno i glasno čuti da svijet ne želi svoj opasni rat ili dekadentni militarizam. Narodi svijeta žele graditi mostove, a ne ih dizati u zrak.

Brifing br. 14, jasna procjena trenutnih opasnosti oko eskalacije ui oko Ukrajine, naglašava potrebu, kao što smo Abdullah El Harif iz Stranke radničkog demokratskog puta u Maroku i ja napisali u “Bouficha Žalba protiv priprema za rat” 2020. godine, za narode svijeta da:

• Suprotstavite se ratnohuškačkom imperijalizmu SAD-a koji želi nametnuti opasne ratove na ionako krhkom planetu.

• Suprotstavite se zasićenosti svijeta oružjem svih vrsta, koje raspiruje sukobe i često vodi političke procese prema beskonačnim ratovima.

• Suprotstavite se korištenju vojne moći za sprječavanje društvenog razvoja naroda svijeta.

• Braniti pravo zemalja da grade svoj suverenitet i svoje dostojanstvo.

Osjetljivi ljudi diljem svijeta moraju učiniti da se njihovi glasovi čuju na ulicama iu hodnicima moći kako bi okončali ovaj opasni rat i doista nas postavili na put izvan kapitalističkog svijeta beskrajnih ratova.

Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik Globetrottera. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi. Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim, Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći.

Ovaj je članak iz Trikontinental: Institut za društvena istraživanja.

Stavovi izraženi u ovom članku mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.

Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije do o
Proljeće Fond Voziti!