Superbogataši su možda samo izvan vidokruga, ali konce koje vuku previše su vidljive, piše Jonathan Cook.
Prikaz padobrana tijekom summita G7 u Apuliji, Italija, 12. lipnja. (Simon Dawson / Downing Street broj 10)
By Jonathan Cook
Jonathan-Cook.net
WŽivim u svijetu lažne politike, svijetu u kojem su konce povučene u interesu superbogatih sve vidljivije.
A ipak se od nas očekuje da se pretvaramo da ne vidimo te žice. Što je još više zapanjujuće, mnogi ljudi doista izgledaju slijepi za lutkarsku predstavu.
1. “Vođa slobodnog svijeta,” Predsjednik Joe Biden jedva može zadržati pozornost dulje od nekoliko minuta bez da skrenete s teme ili odlutate izvan pozornice. Kad mora prošetati pred kamerama, čini to kao da je na audiciji za ulogu gerijatrijskog robota. Cijelo mu je tijelo zahvaćeno koncentracijom koja mu je potrebna da hoda u ravnoj liniji.
Pa ipak bismo trebali vjerovati da on pažljivo upravlja polugama zapadnog carstva, radeći kritično teške izračune kako bi Zapad održao slobodnim i naprednim, dok drži pod kontrolom svoje neprijatelje - Rusiju, Kinu, Iran - bez izazivanja nuklearnog rata. Je li doista sposoban učiniti sve to kad se muči staviti nogu pred nogu?
2. Dio tog lukavog diplomatskog balansiranja koji Biden navodno provodi, zajedno s drugim zapadnim čelnicima, odnosi se na izraelsku vojnu operaciju u Gazi. Zapadna “diplomacija” — potpomognuta transferima oružja — rezultirala je ubojstvom desetaka tisuća Palestinaca, većinom žena i djece; postupno izgladnjivanje 2.3 milijuna Palestinaca tijekom mnogih mjeseci; i uništenje 70 posto stambenog fonda enklave i gotovo sve glavne infrastrukture i institucija, uključujući škole, sveučilišta i bolnice.
A ipak bismo trebali vjerovati da Biden nema utjecaja na Izrael, iako je Izrael u potpunosti ovisan o Sjedinjenim Državama u pogledu oružja koje koristi za uništavanje Gaze.
Američki državni tajnik Antony Blinken na sastanku s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Jeruzalemu 10. lipnja. (State Department/Chuck Kennedy)
Trebali bismo vjerovati da Izrael djeluje isključivo u "samoobrani", čak i kada su većina ljudi koji su ubijeni nenaoružani civili; i da "eliminira" Hamas, iako se čini da Hamas nije oslabljen, i iako će izraelska politika izgladnjivanja uzeti svoj danak na mladima, starijima i ranjivima mnogo prije nego što ubiju ijednog Hamasovog borca.
Trebali bismo vjerovati da Izrael ima plan za "dan poslije" u Gazi koji neće izgledati nimalo poput ishoda za koji se čini da je ova politika osmišljena da postigne: učiniti Gazu nenastanjivom tako da palestinsko stanovništvo bude prisiljeno otići.
I povrh svega ovoga, trebali bismo vjerovati da su suci najvišeg svjetskog suda, Međunarodnog suda pravde, presuđujući da je iznijet "uvjerljiv" slučaj da Izrael počini genocid, pokazali da nisu razumjeti pravnu definiciju zločina genocida. Ili možda da ih vodi antisemitizam.
Međunarodni sud pravde, glavno pravosudno tijelo UN-a, u veljači održava javna saslušanja o izraelskoj praksi na okupiranom palestinskom teritoriju. (ICJ)
3. U međuvremenu, isti zapadni čelnici koji naoružavaju izraelski pokolj mnogih desetaka tisuća palestinskih civila u Gazi, uključujući više od 15,000 djece, isporučuju Ukrajini oružje vrijedno stotine milijardi dolara kako bi pomogli njezinim oružanim snagama.
Ukrajini se mora pomoći, kažu nam, jer je žrtva agresivne susjedne sile, Rusije, odlučne u ekspanziji i krađi zemlje.
Pa ipak, trebali bismo zanemariti dva desetljeća zapadne vojne ekspanzije na istok, preko NATO-a, koja je konačno pokucala, u Ukrajini, na ruska vrata — i činjenicu da su najbolji zapadni stručnjaci za Rusiju upozoravao sve to vrijeme da se pritom igramo vatrom i da će Ukrajina biti crvena linija za Moskvu.
Ne trebamo uspoređivati rusku agresiju na Ukrajinu i izraelsku agresiju na Palestince. U potonjem slučaju Izrael je navodno žrtva, iako već tri četvrt stoljeća nasilno okupira teritorije svojih palestinskih susjeda dok, flagrantno kršeći međunarodno pravo, gradi židovska naselja na teritoriju koji je trebao biti temelj palestinske države.
23. rujna 2012.: Demonstranti protiv izraelskih naselja, odjeveni u bijelo, marširaju istočnim Jeruzalemom. (Tal King, Flickr, CC BY-NC 2.0)
Trebali bismo vjerovati da Palestinci iz Gaze nemaju pravo na obranu usporedivo s pravom Ukrajine — nemaju pravo na obranu od desetljeća izraelske ratobornosti, bilo da su operacije etničkog čišćenja 1948. i 1967., sustav apartheida nametnut preostalom palestinskom stanovništvu nakon toga, 17-godišnja blokada Gaze koja je njezinim stanovnicima uskratila osnovne životne potrepštine, ili "uvjerljivi genocid" koji Zapad sada naoružava i pruža diplomatsko pokriće.
Zapravo, ako se Palestinci i pokušaju obraniti, Zapad ne samo da im odbija pomoći, kao što ima Ukrajinu, nego ih smatra teroristima – čak i djecu, čini se.
4. Julian Assange, novinar i izdavač koji je najviše učinio na razotkrivanju unutarnjeg funkcioniranja zapadnih establišmenta i njihovih kriminalnih planova u mjestima poput Iraka i Afganistana, već je pet godina iza rešetaka u zatvoru visoke sigurnosti Belmarsh.
Prije toga proveo je sedam godina proizvoljno pritvoren — prema pravnim stručnjacima Ujedinjenih naroda — u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu, prisiljen tamo tražiti azil od politički progon. U beskrajnom pravnom procesu, SAD traži njegovo izručenje kako bi mogao biti zatvoren u gotovo izolaciji do 175 godina.
Pa ipak bismo trebali vjerovati da njegovih 12 godina efektivnog pritvora — nakon što je proglašen krivim za nikakvo kazneno djelo — nije u potpunosti povezano s činjenicom da je, objavljujući tajne depeše, Assange otkrio da, iza zatvorenih vrata, Zapad i njegovi čelnici zvuče i ponašati se kao gangsteri i psihopati, posebno kada je riječ o vanjskim poslovima, a ne kao upravitelji benignog globalnog poretka za koji tvrde da ga nadziru.
Pristaše Assangea u Londonu slave vijest da je sud odobrio Assangeu da podnese žalbu 20. svibnja. (Alisdare Hickson, Flickr, CC BY-SA 2.0)
Procurjeli dokumenti koje je Assange objavio pokazuju da su zapadni čelnici spremni uništiti cijela društva kako bi pospješili dominaciju zapadnih resursa i vlastito bogaćenje - i željni koristiti najnečuvenije laži kako bi postigli svoje ciljeve. Oni nemaju nikakav interes u održavanju navodno cijenjene vrijednosti slobode tiska, osim kada se ta sloboda koristi oružjem protiv njihovih neprijatelja.
Trebali bismo vjerovati da zapadni čelnici istinski žele da novinari djeluju kao pas čuvar, ograničavač njihove moći, čak i kada do smrti proganjaju istog novinara koji je stvorio platformu za zviždače, Wikileaks, učiniti upravo to. (Assange je već doživio moždani udar zbog više od desetljeća dugog napora borbe za svoju slobodu.)
Trebali bismo vjerovati da će Zapad Assangeu pružiti pošteno suđenje, kada su se same države dogovarale oko njegovog zatvaranja - iu slučaju CIA-e, planirani atentat — su oni koje je razotkrio za bavljenje ratnim zločinima i državnim terorizmom.
Trebali bismo vjerovati da oni provode pravni proces, a ne progon, redefinirajući kao zločin "špijunaže" njegove napore da unese transparentnost i odgovornost u međunarodne poslove.
5. Mediji tvrde da zastupaju interese zapadne javnosti u svoj njihovoj raznolikosti i da djeluju kao pravi prozor u svijet.
Trebalo bi vjerovati da su ti isti mediji slobodni i pluralistički, čak i kada su u vlasništvu superbogatih, kao i zapadnih država koje su davno izdubljene da služe superbogatim.
Trebali bismo vjerovati da nam mediji koji svoj opstanak u potpunosti ovise o prihodima velikih korporativnih oglašivača [i curenju informacija od vladinih dužnosnika] mogu donositi vijesti i analize bez straha i naklonosti.
Trebali bismo vjerovati da medij čija je primarna uloga prodaja publike korporativnim oglašivačima može preispitati igra li pritom korisnu ili štetnu ulogu.
The News Building u Londonu, dom Sunce, The Times, The Sunday Times, The Vol Strit novine, Dow Jones, Harper Collins, 2015. (Sarah Marshall, Flickr, CC BY 2.0)
Trebamo vjerovati da je medij čvrsto upetljan u kapitalistički financijski sustav koji je 2008. bacio globalnu ekonomiju na koljena i vodio nas prema ekološkoj katastrofi, u poziciji bezočno ocjenjivati i kritizirati taj kapitalistički model, te medije prodajna mjesta bi se nekako mogla okrenuti protiv milijardera koji ih posjeduju ili bi se mogla odreći prihoda od korporacija u vlasništvu milijardera koje oglašavanjem podupiru financije medija.
Trebamo vjerovati da mediji mogu objektivno ocijeniti zasluge ulaska u rat. To jest, ratovi koje Zapad vodi serijski - od Afganistana do Iraka, od Libije do Sirije, od Ukrajine do Gaze - kada su medijske korporacije ugrađene u korporativne konglomerate čiji drugi veliki interesi uključuju proizvodnju oružja i vađenje fosilnih goriva.
Trebali bismo vjerovati da mediji nekritički promiču beskrajni rast iz razloga ekonomske nužnosti i zdravog razuma, iako su proturječja očigledna: da je model vječnog rasta nemoguće održati na konačnom planetu na kojem resursi ponestaju.
6. U zapadnim političkim sustavima, za razliku od onih njegovih neprijatelja, navodno postoji značajan demokratski izbor između kandidata koji zastupaju suprotne svjetonazore i vrijednosti.
Premijer Ujedinjenog Kraljevstva Rishi Sunak i čelnik laburista Keir Starmer, jedan uz drugog ispred grupe desno, pridružuju se povorci kako bi čuli kako kralj Charles III otvara novu sjednicu domova parlamenta, 7. studenog 2023. (UK parlament, Flickr, CC BY-NC-ND 2.0)
Trebali bismo vjerovati u zapadnjački politički model otvorenosti, pluralizma i odgovornosti čak i kada se u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu javnosti nudi izborni sukob između dva kandidata i stranaka koje, da bi imale šanse za pobjedu, moraju steći naklonost korporativni mediji koji zastupaju interese svojih vlasnika milijardera, trebaju usrećiti donatore milijardere koji financiraju njihove kampanje i moraju pridobiti veliki biznis demonstrirajući svoju nepokolebljivu predanost modelu beskrajnog rasta koji je potpuno neodrživ.
Trebali bismo vjerovati da ovi lideri služe glasačkoj javnosti - nudeći izbor između desnice i ljevice, između kapitala i rada - dok je, istina, javnosti uvijek predstavljen izbor između dvije stranke prostrte pred velikim novcem, kada politički programi stranaka nisu ništa drugo nego natjecanje u tome tko će najbolje umiriti bogatašku elitu.
Trebali bismo vjerovati da "demokratski" Zapad predstavlja oličenje političkog zdravlja, iako uvijek iznova izvlači najgore ljude koje je moguće zamisliti da ga vode.
U SAD-u, izbor koji se nameće biračkom tijelu je između jednog kandidata (Bidena) koji bi trebao petljati po svom vrtu ili se možda pripremati za svoje posljednje, teške godine u staračkom domu, i konkurenta (Donald Trump) čija je neumoljiva potraga za obožavanjem i samobogaćenjem nikada se nije trebala prepustiti osim gostovanju u TV reality showu.
U Ujedinjenom Kraljevstvu "izbor" nije ništa bolji: između kandidata (Rishi Sunak) bogatijeg od britanskog kralja i jednako uglađenog i konkurenta (Sir Keir Starmer) koji je toliko ideološki šupalj da je njegova javna evidencija vježba desetljeća mijenjanje oblika.
Svi su, da primijetimo, u potpunosti potpisali kontinuirani genocid u Gazi, svi su ravnodušni višemjesečnim pokoljem i izgladnjivanjem palestinske djece, svi su previše spremni oklevetati kao antisemite svakoga tko pokaže trunke principa i ljudskosti i njima očito nedostaje.
Superbogataši su možda samo izvan vidokruga, ali konce koje vuku previše su vidljive. Vrijeme je da se oslobodimo.
Jonathan Cook je nagrađivani britanski novinar. Bio je u Nazaretu u Izraelu 20 godina. Vratio se u UK 2021. Autor je triju knjiga o izraelsko-palestinskom sukobu: Krv i religija: Razotkrivanje židovske države (2006), Izrael i sukob civilizacija: Irak, Iran i plan za preuređenje Bliskog istoka (2008) i Palestina koja nestaje: Izraelski eksperimenti u ljudskom očaju (2008). Ako cijenite njegove članke, razmotrite ih nudeći svoju financijsku potporu.
Ovaj je članak s bloga autora, Jonathan Cook.net
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije do o
Proljeće Fond Voziti!
Da. Dobro!
Kako?
istraživanje “razvrstavanje” … jedini pravi način da se postigne reprezentativno upravljanje.
Naš leksikon Deep State koji se razvija:
“Demokratski” (američka varijanta): politički sustav koji se temelji na izboru pristaša Demokratske stranke i nikoga drugog.
“Antisemitizam”: židovsko ili nežidovsko protivljenje cionističkim masovnim ubojstvima, genocidu, apartheidu i etničkom čišćenju.
Hvala g. Cook, ne mogu se više složiti.
Kao što je jedan od najboljih društvenih kritičara koje je SAD ikada proizveo, George Carlin, rekao: "Njih nije briga za tebe"
Zašto toliko ljudi još uvijek vjeruje u ono što im se kaže i pitaju se "koliko visoko" kada im se kaže da skoče?
Odgovor na vaše pitanje je: ljudi žele zadržati svoje poslove kako bi mogli imati dom i odgajati svoju djecu. Neistomišljenike se marginalizira i ismijava.
Predsjednik Eisenhower upozorio je na vojnoindustrijski kompleks. Pogo je rekao da smo sreli neprijatelja i on smo mi.
Naravno, ali ne moramo vjerovati prozirnim lažima i ne moramo “glasati” za amoralne sociopate/kakistokrate. Stanovnici SAD-a sigurno spadaju među najdezinformiranije i psihološki uvjetovanije stanovništvo u svjetskoj povijesti
PITANJA! i UPOZORENJA! nego JEDNOSTAVNI ODGOVORI!
Mentalna lucidnost je 'stanje' u kojem osoba ima potpunu sposobnost rasuđivanja i/ili razumijevanja složenih stvari, što, u biti, pretpostavlja da osoba ima odgovarajuće mentalne moći da bude zakonski odgovorna za svoje postupke.
Krivnja za trenutni kriminal američke 'vlade' leži na izvršnoj vlasti, iza kulisa – onima koji vuku stvarne konce predsjedništva.
Mentalna oštrina je sposobnost osobe da razmišlja, usredotočuje se i prisjeća se informacija optimalnom brzinom.
Ipak, ima li itko od nas običnih smrtnika zapravo "potpunu kontrolu nad svojim umom" u svakom trenutku?
Empirijska hipoteza: neka drugi sami odluče:
Joe Biden, sada je očito, bio je pogođen svakodnevnim, pogoršavajućim, 'morbidnim zastarijevanjem' mentalne oštrine – bržim opadanjem prirodnog procesa starenja, umjesto razmjernog prirodnog opadanja fizičke funkcije (generalizirano slabljenje) za razliku od do pogoršanja njegove mentalne sposobnosti.
Pad kognitivne funkcije i fizičke funkcije NE moraju se nužno dogoditi paralelno – istim tempom.
Postoji li uopće stalan, nepromjenjiv slijed 'compos mentis' u trajanju; tijekom cijelog života? Različita, ali kratkotrajna 'stanja uma' utječu na kogniciju, kao i na svijest, tijekom života.
Iako se sigurno mora priznati da se pojam "optimalne brzine" za sustavne funkcije ljudskih bića ne može odrediti mehanički, kao što je to slučaj s materijalnim objektima koje je proizveo čovjek, očito je prosječnom pojedincu - javnosti da predsjednik Joe Biden nije u svakom trenutku compos mentis – nema potpunu kontrolu nad svojim mentalnim sposobnostima – sposobnošću da jasno razmišlja u svakom trenutku.
On, dakle, nije osobno niti izravno odgovoran za ovo zanemarivanje dužnosti – sramotno neispunjenje svojih obveza. 'Tragedija u komediji' je u tome što on više nema dovoljno osjetljivosti da bude svjestan vlastite osobne neugodnosti.
Mi, prosječni ljudi, sada smo itekako svjesni neugodnosti koju njegovo ponašanje diplomatski dodaje ionako ukaljanom međunarodnom imidžu nacija.
Njegovo stalno napredujuće, nezgrapno funkcioniranje sada se vidi kao personificirani uzrok za naciju koju međunarodna zajednica dalje smatra predmetom ruganja u vanjskopolitičkom smislu!
A ono što je višestruko, mnogo mnogo strašnije, jest da ta nesretna ljuštura prezrenog političara kakav je bio cijelu svoju političku karijeru, ima oronuli prst na 'nuklearnom gumbu'!
Tko zna na što bi ga njegovi tajni upravitelji i nadzornici mogli natjerati, ako DANAS ne bude uklonjen s dužnosti, ako oni u svom gorljivom zanemarivanju mudrosti vjekova tako odluče.
Napomene:
1.) http//dictionary.apa.org/lucidity
2.) Oxfordski jezici
“Vrijeme je da se oslobodimo” ——–> Rješenja za naše žalosno stanje stvari ne mogu se pronaći unutar okvira globalnog kapitalizma. Kapitalistička politika je slijepa ulica. Ratovi za resurse/zapanjujuća nejednakost/klimatski kaos neće biti učinkovito riješeni u našem trenutnom sustavu. ———— samo golema, još neostvarena društvena moć ujedinjene međunarodne radničke klase može promijeniti sadašnju putanju.
– Naoružani političkom perspektivom koja se bori za prijelaz na međunarodni socijalizam, samo takvo globalno jedinstvo može odgovoriti izazovu naših globalnih problema. ——– Ukinuti sustav nacionalne države. Pretvorite mega-korporacije u javna komunalna poduzeća pod demokratskom kontrolom naroda. Izvlastite nelegalno stečene trilijune dolara koje drži nekolicina i počnite ublažavati neke od najgorih ljudskih patnji diljem svijeta.
—-Da, vrijeme je da se 'odriješimo'.
Ovo je dobar primer. Sada nam treba opsežno izlaganje truleži i trebamo ga u formatu koji pomaže u obrazovanju svih novopečenih aktivista koji prosvjeduju protiv genocida u Gazi. Sve o čemu su učili u školi bio je rat 1812. i drugi sigurno udaljeni događaji. Vrijeme da mladima damo više od onoga što žele i trebaju: informacijsko utemeljenje u stvarnom svijetu i priliku da u njemu učine nešto što im je škola uskratila.
Dobro rečeno!
Ponovno uspostavite svaki djelić antimonopolskog zakonodavstva. Zatvorite svaku rupu koja se vraća na:
“Vrhovni sud SAD-a
Okrug Santa Clara protiv Southern Pacific R. Co., 118 US 394 (1886)
Okrug Santa Clara protiv Southern Pacific Railroad Company
Argumentirano 26-29 siječnja 1886
Odlučeno 10. svibnja 1886
118 SAD 394
Nastavni plan
Tužene korporacije su osobe unutar namjere klauzule u odjeljku 1 Četrnaestog amandmana na Ustav Sjedinjenih Država”
Zatim, nakon što je novac izvan politike, a paraziti zvani korporacije izbačeni iz tijela Demosa.
Počinjemo ispočetka.
Leland Stanford bio je američki senator od 1885. do svoje smrti 1893. Nedvojbeno je bio najučinkovitiji lobist svoje željeznice.
Moćna stvar, kao i obično od Jonathana. Tema "trebali bismo vjerovati" sigurno bi mogla izazvati lakovjernost prema događajima koji su se dogodili tijekom mnogih desetljeća, osobito nedavnih. Ali jedna rečenica je zabrinjavajuća:
"Ne bismo trebali uspoređivati rusku agresiju na Ukrajinu i izraelsku agresiju na Palestince."
Ne vidim tu usporedbu niti prikladnost upotrebe "agresije" za opisivanje ruske intervencije u Ukrajini.
Trebali bismo vjerovati da je ruska intervencija u Ukrajini korak jedan u Putinovoj namjeri da preuzme Europu i svijet, dok je izraelsko razaranje u Gazi samoobrana???
Također me zasmetao izraz "agresija" za opisivanje ruskog odgovora na 8 godina pokolja i brojne sabotirane napore u rješavanju. Kako kaže za Hamas, što su drugo mogli učiniti? Inače, odličan “primer”, posebno ističući Assangea.
Znam toliko ljudi koji su dovoljno pametni da razumiju sve ovo koji idu uz službeni narativ. To je u najmanju ruku uznemirujuće. Čini se da će lakovjerni tek otvoriti oči (i srca i umove) kada su im trbuhi prazni.
Slažem se s tobom. Osobito u SAD-u (gdje ja živim), čini se da ljudi namjerno čekaju da poprave kritičnu situaciju sve dok to ne pogodi njih osobno. ONDA odluče nešto učiniti. Barem se meni tako čini.
Nisam siguran kako se to odnosi na elemente u vrlo dobrom članku iznad (moje divljenje prema Jonathanu Cooku je beskrajno), ali neprestana distrakcija suvremenog života daleko je važnija nego što se čini. Pogotovo onima koji su autoritarni i obično desničari, to je prvo na udaru, jer kako kaže Bob Altemeyer, cijenjeni istraživač autoritarnosti, oni koji su tako građeni ionako obično imaju slabu pronicljivost. Svima nam je teže koncentrirati se i dublje usredotočiti kada su naši svjetovi bačeni na nas, a mediji to naglašavaju i koriste kako bi nas spriječili da se veći dio vremena usredotočimo na velike ideje.
To je važnije nego što se čini. Ono što je iza kulisa i ukupni sintetički pogled na događaje postaje teže vidjeti kada smo hiperfokusirani na detalje i tračeve koje dobivamo kroz naše korporativne medije. Šokiran sam koliko mojih inteligentnih prijatelja dobiva svoje vijesti s Facebooka. Lokalne vijesti brzo se izopačuju ili potpuno uništavaju.
Ukratko, postajemo nacija ovaca — lako ih je kontrolirati.
Izvrstan članak. Jedna stvar o kojoj se obično ne raspravlja jest što da radimo s milijarderima? Sudovi su im dali neviđene ovlasti da manipuliraju javnošću, a možete mnogo manipulirati kada na vašem bankovnom računu ima tisuće i tisuće milijuna dolara. Dakle, što bi javnost trebala učiniti u vezi s tim? Vlada je zarobljena, zajedno s mnogim sudovima, a Corporate-Owned-News su podružnice u potpunom vlasništvu milijardera. Kome se obraćamo za lijekove?
Vrlo dobro pitanje s kojim se do sada nitko nije usudio pozabaviti. Osim potpunog oduzimanja nezakonito stečene robe, ne vidim jasne lijekove. Kad su svi na vlasti kupljeni i plaćeni (i/ili ucijenjeni), što nam preostaje?
Ono što se može učiniti odmah kako bi se ublažila moć donacija "od posebnog interesa" je potpuno otkrivanje donacija iznad, recimo, 3000 USD od pojedinaca I korporacija. Ovo se rješenje često tražilo, ali su ga uvijek poništavali 'posebni interesi'.
Cijelo moje političko postojanje usredotočeno je oko ovog kritičnog pitanja: Kako zgrabiti vladu iz kandži korporativne moći. Da bi se riješio ovaj problem, javnost mora izabrati vladu na temelju politike jednog pitanja... donijeti zakone koji zabranjuju pristup vladi onima koji su zaposleni ili ih sponzorira privatni sektor nezakonitim. Drugim riječima, zabraniti lobije i kazniti korporacije i posebne interesne skupine koje ignoriraju ovo osnovno načelo funkcionalne vlade. Nemam iluzija koliko je to teško postići, ali nemogućnost da se to učini samo će ubrzati naše šesto masovno izumiranje budući da su sve politike na Zapadu sada vođene željom za visokim stopama povrata ulaganja, posebno u kratkoročno. Novi zakon bi provodili federalni agenti jer su svi drugi zločini blijedi u usporedbi s onima koji promiču promjenu režima, rat i potkopavanje svih demokratskih institucija. Prva kazna bila bi bankrotirati one koji se ne pokore vladi pod javnom kontrolom. Ako bogati investitor nastavi kršiti zakon, bit će osuđen na zatvorsku kaznu. Bila bi to nenasilna revolucija osim nasilja koje bi klasa investitora upotrijebila kako bi spriječila ostvarenje funkcionalne demokracije, ali kad se zakon usvoji i provede, prijetnje bi znatno nestale. Imajte na umu da bogati ulagači nikada neće odustati od svojih pokušaja potkopavanja demokracije radi financijske dobiti i stoga bi ovaj prijelaz morao biti popraćen postojanom i budnom infrastrukturom osmišljenom da spriječi ponavljanje ovog nefunkcionalnog sustava. Naravno, najveća prepreka ovoj demokratskoj transformaciji bit će mediji koje kontroliraju investitori, međutim, dok je naš internet još uvijek donekle slobodan, 99% još uvijek može prenijeti poruku putem platformi društvenih medija, podcasta i drugih metoda ovisnih o internetu sve dok investitori ne zatvaraju tu aveniju zajedno kao što pokušavaju učiniti upravo sada. Dobra je vijest da takvo zakonodavstvo koristi svim zemljama diljem svijeta, a 99% u ovom je slučaju doista globalna stvar. Loša vijest je da će klasa investitora uvijek moći regrutirati sociopate iz 99% da vode rat protiv vlastite braće samo zbog financijskih razloga; suvremena verzija korporativnih plaćenika. U svakom slučaju, za opstanak ljudske rase ovo je najveći izazov u povijesti ljudske civilizacije i stoga je pobjeda nad klasom milijardera egzistencijalni zahtjev za planet.
Ne znam, Alex. Narodi će se možda morati raspasti na manje entitete prije nego što čovječanstvo može shvatiti kako se ponovno okupiti (ako nam je to uopće suđeno). Suvremeni oblik srednjovjekovnog grada-države, ali dobronamjerniji. Veliki problem je želja za moći i oružje, koje je postalo smrtonosno i složeno. Nije kao kad smo živjeli u pećinama i tukli se toljagama. Bit će nevjerojatno teško izvući se iz toga.
Možda se rešetka mora spustiti? Možda ljudi moraju shvatiti kako postojati jedni s drugima na jednostavnijoj razini prije nego što shvate kako ponovno oblikovati naša društva. Deaktivirajte napajanje.
Jedna ogromna stvar: uz nekoliko iznimaka, mi smo čovječanstvo zasnovano na muškarcima. Ne treba biti “feminist” da bi se uvidjelo da su vlade koje imaju više žena na čelu drugačije, obično bolje. Oni su u trendu suradnje. Imamo duboku neravnotežu između yanga i yina. Visoko yang društvo samo prirodno postaje grabežljivije. To je artefakt naše evolucije. Hipermaskulinitet i hiperženstvenost su "pomodni". Trebali smo ići dalje od toga, kao što sada pokušavamo učiniti u raznolikijem predstavljanju seksualnog izražavanja. I dalje se izražavam kao žena i nemam želju za promjenom, ali pozdravljam ovo. Takozvani “ljudi u odijelima” postaju dosadni i opasni. Nažalost, barem u SAD-u, žene se u vodstvu češće pojavljuju kao oruđe establišmenta ili su se same sebe duboko okultirale. Ružno je.
Ovo moramo promijeniti. Kao osoba koja je između ostalog provela trideset godina u vlasništvu holističkog poduzeća, naučena sam ravnoteži u svemu. Čovječanstvo je ozbiljno neuravnoteženo. Kako ćemo to promijeniti ovisi o nama.
Grci su prije 2500 godina znali da predstavnička vlast dovodi do oligarhije koju vodi 1% njihovog vremena. To je neizbježno. To je ugrađeno u strukturu vlasti i svrhovito je. To nije zbog postojanja korporacija, njihove neopravdane moći, kapitalizma protiv socijalizma, itd. ... to je zbog činjenice da kada dođe do pritiska, ljudi koji imaju novac i interese djeluju preko svojih predstavnika kako bi zaštitili te interese i ljude koji nemaju interesa lako se zabavljaju kruhom i cirkusima.
Sada, kakav bismo oblik vlasti mogli imati da je istinska vlada naroda?
Možda bi se RICO Act i Shermanov Anti-Trust Act mogli upotrijebiti da se ti kriminalci dovedu do pete.