Iako njihov krajnji učinak ne treba preuveličavati, prosvjedi za Palestinu koji se održavaju u kampusima američkih fakulteta povijesni su.
Nacionalni marš od Washingtona do slobodne Palestine, 4. studenog 2023. (Elvert Barnes, Wikimedia Commons, CC BY-SA 2.0)
By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju
Tevo duge povijesti prigušenih protesta za Palestinu na sveučilišnim kampusima. Zamislite, Palestina nikada nije privlačila pozornost američke ljevice 1960-ih i 1970-ih. Malo je Amerikanaca znalo za riječ Palestinac prije atentata od strane palestinskog Amerikanca Sirhana Sirhana.
Većina vođa američke ljevice (uključujući Michaela Harringtona i Jerryja Rubina) bili su uvjereni cionisti i smatrali su Izrael progresivnim projektom usred reakcionarnih arapskih zemalja (nije da su progresivni zapadnjaci bili slobodni od rasizma koji je pogađao konzervativne zapadnjake).
AFL-CIO i svi ogranci Demokratske stranke bili su istaknuti elementi izraelskog lobija. Bilo je to vrijeme kada su se republikanci u Novoj Engleskoj vjerojatnije suprotstavili Izraelu nego liberalni demokrati iz velikih gradova.
Sveučilišni kampusi bili su neprijateljski raspoloženi prema palestinskom aktivizmu, a nakon 1975. Kongres je pokrenuo zakon kojim se palestinska borba poistovjećuje s terorizmom. U 1980-ima, skupina studenata u Kaliforniji suočila se s deportacijom jer su prisustvovali "hafli" (doslovno, zabavi) koju je navodno sponzorirao Narodni front za oslobođenje Palestine.
U 1984, Američki odbor za odnose s javnošću Izrael objavljen Vodič za fakultet AIPAC: Razotkrivanje antiizraelske kampanje na kampusu koji zapravo nije uspio pokazati mnogo anti-izraelske prisutnosti na sveučilišnim kampusima (s izuzetkom nekoliko mjesta kao što je Sveučilište Georgetown).
Mnoga američka sveučilišta (uključujući Georgetown koje je optuženo za proarapsku pristranost) uspostavila su katedre za gostujuće izraelske profesore. U Izraelu je bilo i postoji više fakultetskih tečajeva nego u cijeloj Aziji i Africi zajedno.
Izrael se borio protiv širenja znanja o Arapima i islamu, a stvaranje Centra za suvremene arapske studije u Georgetownu naišlo je na ogromno protivljenje i otpor izraelskog lobija.
Razlog zašto vođe lobija sada polude je taj što ljudi, posebno mladi, po prvi put uče o Palestini, a ne kroz tradicionalne medije.
Napori Washingtona da zabrani TikTok, koji suočava se s pravnim izazovom, uglavnom je posljedica širenja informacija, a ne mišljenja, o arapsko-izraelskom sukobu.
Uznemiravanje i frustracija
Egipatski predsjednik Anwar Sadat, lijevo, i američki savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik Henry Kissinger u studenom 1973. (Iz brošure CIA-e “Predsjednik Nixon i uloga obavještajnih službi u arapsko-izraelskom ratu 1973.”, CIA/Flickr/Vlada SAD-a)
Arapski studenti u SAD-u bili su aktivni u Palestini 1960-ih i 1970-ih, ali to su bili dani FBI-a J. Edgara Hoovera. Arape su pomno pratili i maltretirali i često deportirali zbog političkog angažmana u prosvjedima za građanska prava.
Black power pokret, posebno Black Panthers, pomaknuo je diskurs o Palestini, što se ljevice tiče. Takozvana nova ljevica, u Njemačkoj i SAD-u, nije se zapravo zalagala protiv izraelske okupacije i agresije.
Opaske njemačkog društvenog kritičara Herberta Marcusea o Palestini bile su prilično oprezne (iako mi je njegova udovica rekla da planira više govoriti o Palestini u posljednjim godinama života).
Crne pantere uspostavile su izravne veze s gerilskim pokretom PLO-a, a neki su se pridružili njihovim kampovima za obuku.
Aktivistički Arapi bili su dio Arapska studentska unija, koji je usredotočio pozornost na jedno pitanje koje je zaokupljalo maštu Arapa, naime palestinsko pitanje. Arapska organizacija bila je na pan-arapskoj razini i arapski studenti nisu bili podijeljeni u razne uske nacionalističke skupine (poput sirijskih ili libanonskih itd.).
Aktivizam u SAD-u u to vrijeme bio je pokvaren mnogim čimbenicima koji su frustrirali napore Arapa: 1) Arapsko-američke organizacije bile su vrlo slabe i njima je uglavnom dominirala republikanska libanonska poslovna zajednica, koja nije željela uvrijediti nijednu američku administraciju.
Tovdje je došlo do nepovezanosti između vodstva arapsko-američkih organizacija poput Nacionalne udruge arapskih Amerikanaca i masovnih arapskih studenata u SAD-u
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije do o
Proljeće Fond Voziti!
Prije 1975. SAD nije zabranjivao nijednu PLO organizaciju na američkom tlu. PLO je osnovan 1964. godine i američka vlada ga je gledala sa zlokobnim zanemarivanjem. Nisu mislili da bi arapske vojne snage mogle išta značiti, a Izrael je u to vrijeme mislio da se može nositi s prijetnjom.
Izraelska i američka zabrinutost bila je usmjerena na arapske vlade i vojske koje su tobože pokušavale osloboditi Palestinu. The zvijer noire tog doba bio je egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser, u vrijeme kada je Iran vodio proamerički, proizraelski despot.
Arapi i Palestinci u SAD-u birali su između raznih skupina PLO-a. Izbornik im je bio bogat: od konzervativnih organizacija poput Fataha do marksističkih lenjinističkih skupina poput organizacija Narodni front za oslobođenje Palestine (PFLP), a Demokratska fronta za oslobođenje Palestine (DFLP).
Sve do 1970-ih, arapski studenti u Sjedinjenim Državama činili su dio pejzaža organiziranja za Palestinu. Ali onda, 1970-ih, vođa PLO-a Yasser Arafat dodijelio je nikome drugom do Mahmoudu Abbasu da preuzme upravljanje palestinskim studentskim aktivnostima u SAD-u.
Prema memoarima palestinskog pisca i povjesničara Eliasa Shoufanija, Arafat i Abbas su odredili da će se palestinske organizacije i aktivizam odvojiti od arapskog studentskog aktivizma. Ta je odluka lišila palestinski pokret velikog broja arapskih pristaša.
Nešto slično događalo se i na Bliskom istoku gdje je Arafat naglašavao odvojenost palestinskog nacionalnog pokreta (podigao je slogan "neovisnog palestinskog odlučivanja" dok je bio podređen Saudijskoj Arabiji). To je izoliralo pokret kada je napadnut u Jordanu, Libanonu i ostatku arapskog svijeta.
Rekonfiguracija 1967
Tabor solidarnosti u Gazi na Sveučilištu Columbia u New Yorku 23. travnja. (Abbad Diraniya, Wikimedia Commons, CC0)
Arapsko-američki profesori nisu bili organizirani i nisu mogli voditi arapske studente koji su očajnički željeli zagovarati Palestinu. Upravo je poraz od Izraela 1967. godine rekonfigurirao arapsko-američke organizacije i osnivanje te godine Udruge arapsko-američkih sveučilišnih studenata (AAUG).
AAUG je brzo privukao studente iz cijelog Sjedinjenih Država da prisustvuju njegovoj godišnjoj konvenciji i konferencijama kako bi čuli profesore kako govore o raznim aspektima palestinskog pitanja. Organizacija je služila kao most između politike kod kuće i aktivizma arapskih studenata u SAD-u
Organizatori konferencije AAUG pozvali su profesore i političke vođe iz arapskog svijeta — pod uvjetom da nisu na popisu zabranjenih zbog komunističke pripadnosti. (Libanonskom komunističkom vođi Fawwazu Trabulsiju, na primjer, bio je dugi niz godina zabranjen ulazak u SAD)
Nova era
Jasno je da je došlo do promjene u prosvjedima studenata u vezi s Palestinom. U posljednja dva desetljeća bilo je redovito, iako ne često, obilježavanje palestinskih povijesnih trenutaka i tragedija, poput Nakbe.
Mnogi studentski klubovi (osobito Studenti za pravdu u Palestini, ili SJP) — posebno u SAD-u, Velikoj Britaniji i Kanadi — održavaju tjedne kako bi usmjerili pozornost na izraelski aparthejd, educirajući javnost o divljaštvu izraelske okupacije i agresije.
Govorio sam na nekoliko takvih događanja u Ujedinjenom Kraljevstvu, Kanadi i SAD-u u posljednja dva desetljeća i ono što me pogodilo je kako se članstvo u tim klubovima širilo. Aktivisti za Palestinu uspjeli su kroz intersekcionalnost — povezanost uzroka — izgraditi mostove i uspostaviti veze s drugim progresivnim pokretima i antirasističkim organizacijama.
Te veze su se posebno isplatile tijekom ovog rata. Vidjeli smo koliko su ti klubovi bili spremni odgovoriti na neviđeni izraelski genocid u Gazi. Aktivizam nije ograničen, kao što je bio u prošlosti, na Arape i arapske Amerikance.
Novi pokret sastoji se od ljudi različitih rasa, podrijetla, etničkih pripadnosti i religija. Progresivni Židovi su dio svih sveučilišnih klubova koji se zalažu za Palestinu.
To je proširilo privlačnost pokreta i nekoliko klubova SJP vodili su Afroamerikanci ili Amerikanci Židovi, kao i Arapski Amerikanci.
Sudionici 22 milje dugog međuvjerskog globalnog hodočašća za donošenje mira u Gazu 23. ožujka u Oaklandu, Kalifornija. (Peg Hunter, Flickr, CC BY-NC 2.0)
Drugi faktor pomogao je pomladiti i osnažiti aktivizam u Palestini posljednjih godina. Novi vođe arapskih Amerikanaca u sveučilišnim kampusima nisu bili muškarci opsjednuti poslovnom karijerom na Zapadu ili u Zaljevu. Nove vođe uglavnom su palestinsko-američke žene koje su radikalne, beskompromisne i žestoke.
Starija generacija muških vođa bila je sklonija kompromisima i lakše ih je cionističkom establišmentu zastrašiti.
Palestinsko-američke žene organizirale su u studenom u Washingtonu povijesni “Nacionalni marš na Washington, slobodnu Palestinu”. Preko 300,000 marširalo je pod zastavom oslobođenja Palestine, nešto što se ljudi nikada prije nisu usudili poduzeti u Americi.
Ovaj pokret na sveučilišnim kampusima je povijesni: po prvi put pitanje vanjske politike koji nema izravnih domaćih veza (osim novca od poreza za genocid) je u pitanju (Vijetnamski prosvjedni pokret također je bio domaći, jer su se studenti borili da ne poginu u ratu).
Mladi Amerikanci sada su obrazovaniji o Palestini zahvaljujući studentskom pokretu. Ali utjecaj studentskih prosvjeda ne treba preuveličavati, ne samo zato što su vodstva obiju stranaka i dalje čvrsto proizraelska, već i zato što mladi ljudi ne glasaju u velikom broju, a kada glasuju, samo dva posto ih rangira kao strane politika kao utvrđivanje njihov glas.
As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. Autor je Povijesnog rječnika Libanona (1998.), Bin Ladena, Islama i novog američkog rata protiv terorizma (2002.), Bitke za Saudijsku Arabiju (2004.) i vodio je popularni blog The Angry Arab. On tweeta kao @asadabukhalil
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. Donacije do o
Proljeće Fond Voziti!
