Od izraelskog bombaškog napada na iransko veleposlanstvo u Damasku do ekvadorskog napada na meksičko veleposlanstvo u Quitu, čelnici se osjećaju ohrabreni nekažnjivosti koju je dodijelio Globalni sjever.
Afshin Pirhashemi, Iran, bez naziva, 2017.
By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja
WŽivim u nepoštenim vremenima, gdje su se izvjesnosti srušile, a zlobnost hara krajolikom.
Tu je i Gaza, naravno. Gaza nam je iznad svega u mislima. Preko 33,000 Palestinaca je bilo ubijen od strane Izraela od 7. listopada, s više od 7,000 ljudi nestalih (od toga 5,000 djece).
Izraelska vlada je brutalno zanemarila globalno javno mnijenje podignuto protiv njih. Milijarde ljudi ogorčene su oštrom činjenicom njihovog nasilja, a ipak ne možemo iznuditi prekid vatre od vojske koja je odlučila uništiti cijeli jedan narod.
Vlade globalnog sjevera govore s dvije strane usta: klišeizirane fraze zabrinutosti za poboljšanje vlastitog obeshrabrenog stanovništva, a zatim stavljaju veto u Ujedinjenim narodima i transfer oružja izraelskoj vojsci.
Upravo ovo dvolično ponašanje jača samopouzdanje ljudi poput izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i omogućuje njihovu nekažnjivost.
Ta ista nekažnjivost omogućila je Izraelu da prekrši Povelju UN-a (1945.) i Bečka konvencija o diplomatskim odnosima (1961.) 1. travnja kada je bombardirao iransko veleposlanstvo u Damasku, u Siriji, ubivši 16 ljudi – uključujući visoke iranske vojne časnike.
Ova nekažnjivost je zarazna, širi se među čelnicima koji se osjećaju ohrabreni arogancijom Washingtona. Među njima je i predsjednik Ekvadora Daniel Noboa, koji je 5. travnja poslao svoje paravojne snage u meksičko veleposlanstvo u Quitu kako bi uhitili bivšeg potpredsjednika zemlje Jorgea Glasa, kojemu su meksičke vlasti odobrile politički azil.
Noboina vlada, kao i Netanyahuova, ostavila je po strani dugu povijest međunarodnog poštivanja diplomatskih odnosa s oskudnim osvrtom na opasne implikacije ovakve akcije.
Postoji osjećaj među vođama kao što su Netanyahu i Noboa da se mogu izvući sa svime jer ih štiti Globalni sjever, koji se ionako izvuče sa svime.
Promijenjena stoljeća diplomacije
Lucía Chiriboga, Ekvador, bez naziva, iz serije “Del Fondo de la Memoria, Vengo” ili “Dolazim iz dubina sjećanja,” 1993.
Diplomatski običaji sežu tisućama godina unatrag i preko kultura i kontinenata. Drevni tekstovi koje su napisali Zhuang Zhou u Kini i njegov suvremenik u Indiji, Kautilya, u četvrtom stoljeću prije Krista postavljaju uvjete časnih odnosa između država preko njihovih izaslanika. Ovi se uvjeti pojavljuju u gotovo svim regijama svijeta, s dokazima o sukobima koji su rezultirali sporazumima koji uključuju razmjenu izaslanika za održavanje mira.
Ove ideje iz antičkog svijeta, uključujući rimsko pravo, utjecale su na rane europske pisce međunarodnog običajnog prava: Huga Grotiusa (1583–1645), Cornelisa van Bijnkershoeka (1673–1743) i Emera de Vattela (1714–1767). Upravo je to globalno shvaćanje nužnosti diplomatske ljubaznosti oblikovalo ideju diplomatskog imuniteta.
Godine 1952. vlada Jugoslavije predložila je da Komisija za međunarodno pravo (ILC), koju je uspostavio UN, kodificira diplomatske odnose.
Kako bi pomogao ILC-u, UN je imenovao Emila Sandströma, švedskog odvjetnika koji je predsjedao Posebnim odborom UN-a za Palestinu (1947.), za posebnog izvjestitelja.
ILC je, uz Sandströmovu pomoć, sastavio članke o diplomatskim odnosima, koje je proučila i dopunila 81 država članica UN-a u to vrijeme. Na jednomjesečnom sastanku u Beču 1961. sve su države članice sudjelovale u Konvenciji o diplomatskim odnosima.
Među 61 državom koja je postala potpisnica bili su Ekvador i Izrael, kao i Sjedinjene Države. Sve tri zemlje su, dakle, među državama utemeljiteljicama Bečke konvencije iz 1961. godine.
Članak 22.1 Bečke konvencije kaže:
“Prostori misije su nepovredivi. Agenti države primateljice ne smiju ući u njih, osim uz pristanak šefa misije.”
Safwan Dahoul, Sirija, San 77, 2014.
S vremenom od informiranje u Vijeću sigurnosti UN-a o nedavnom napadu Izraela na iransko veleposlanstvo u Siriji, zamjenik kineskog veleposlanika Geng Shuang podsjetio je svoje kolege da je prije 25 godina NATO bombardiranje Jugoslavije pod vodstvom SAD-a rezultiralo napadom na kinesko veleposlanstvo u Beogradu.
U to vrijeme američki predsjednik Bill Clinton ispričao za napad, nazivajući ga "izoliranim, tragičnim događajem". Takva isprika nije stigla od Izraela ili Ekvadora za njihove povrede iranskog i meksičkog veleposlanstva.
Geng Shuang je rekao komori:
“Crvena linija međunarodnog prava i temeljne norme međunarodnih odnosa uvijek su iznova probijene. I moralno dno ljudske savjesti također je stalno iznova slamano.”
Na tom je brifingu ekvadorski veleposlanik José De la Gasca osudio napad na iransko veleposlanstvo u Damasku. "Ništa ne opravdava ovakve vrste napada", rekao je.
Nekoliko dana kasnije, njegova je vlada prekršila Bečku konvenciju iz 1961. i Organizaciju američkih država iz 1954. Konvencija o diplomatskom azilu kada je uhitila Jorgea Glasa u meksičkom veleposlanstvu, čin koji je bio brz osudio od strane glavnog tajnika UN-a.
Takva kršenja zaštite veleposlanstava nisu nova. Mnogo je primjera radikalnih grupa — s ljevice i zdesna — koje napadaju veleposlanstva kako bi istaknule politički stav. To uključuje preuzimanje američke ambasade u Teheranu 1979. godine, kada su studenti držali 53 osoblja kao taoce 444 dana.
Ali postoji i nekoliko primjera vlada koje su nasilno ušle u prostorije stranih veleposlanstava, kao 1985. kada je južnoafrički režim apartheida poslao svoje snage u nizozemsko veleposlanstvo da uhapsiti nizozemski državljanin koji je pomagao Afričkom nacionalnom kongresu; i 1989. kada je invazija američke vojske tražili rezidencija nikaragvanskog veleposlanika u gradu Panama.
Nijedna od ovih intervencija nije prošla bez sankcije i traženja isprike. Međutim, ni Izrael ni Ekvador – oboje potpisnici Bečke konvencije iz 1961. – nisu učinili nikakvu gestu prema isprici. Ni Iran ni Sirija nisu imali nikakve diplomatske odnose s Izraelom, a Meksiko je raskinuo diplomatske veze s Ekvadorom nakon napada.
Pandemija nasilja
Graciela Iturbide, Meksiko, “Mujer Ángel, Desierto de Sonora, México” ili “Žena anđeo, pustinja Sonora, Meksiko,” 1979.
Nasilje prolazi svijetom poput nove pandemije, ne samo u Gazi, već se širi prema van na ovaj nadolazeći sukob oko Ekvadora i ružnoću ratova u istočnoj Demokratskoj Republici Kongo, Sudanu i stalan zastoj u Ukrajini.
Rat lomi ljudski duh, ali izaziva i ogroman instinkt da se izađe na ulicu i spriječi povlačenje obarača. Uvijek iznova, ovaj veliki antiratni osjećaj nailazi na gnjev sila koje hapse mirotvorce i tretiraju ih - a ne trgovce smrću - kao kriminalce.
Parviz Tanavoli, Iran, “Posljednji pjesnik Irana,” 1968.
Iran ima slavnu tradiciju poezije koja seže do Abu Abdallaha Rudakija (858.–941.), a zatim blista u Diwan Khwaja Shams al-Din Muhammad Hafiz Shirazi (1320–1390), koji nam je dao ovu gorku misao: u svijetu prašine ne svijetli ljudsko biće; potrebno je izgraditi drugi svijet, napraviti novog Adama.
U ovoj tradiciji farsi poezije dolazi Garous Abdolmalekian (r. 1980.), čije su pjesme zasićene ratom i njegovim utjecajem. Ali, čak i usred metaka i tenkova krije se moćna želja za mirom i ljubavlju, kao u njegovoj “Pjesmi za tišinu” (2020.):
On miješa svoj čaj puščanom cijevi
On rješava zagonetku puščanom cijevi
Grebe misli puščanom cijevi
I ponekad
sjedi sučelice sebi
i vuče metak-sjećanja
iz svog mozga
Borio se u mnogim ratovima
ali nije dorastao vlastitom očaju
Ove bijele tablete
ostavili su ga tako bezbojnim
njegova sjena mora ustati
da mu donese vode
Trebali bismo prihvatiti
da nijedan vojnik
se ikad vratio
iz rata
živ
Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik u Globetrotter. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi. Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim, Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći.
Ovaj je članak iz Tricontinental: Institut za društvena istraživanja.
Stavovi izraženi u ovom članku mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.
Hvala, Vijay, što si spomenuo rat/genocid u Kongu. Taj pokolj koji je u tijeku od strane euro-američkog carstva još uvijek je skriven od očiju Zapada iza teške zavjese laži i nezainteresiranosti. U Palestini, barem, istina konačno izlazi na vidjelo. Koliko dugo može ostati skriven u Kongu?
Moram priznati da nisam pročitao ovaj članak u cijelosti, ali podnaslov je izmamio misao koju sam imao od 2003. kada su SAD dale prst ostatku svijeta i ilegalno napale, uništile i okupirale Irak. Mnogi ljudi koriste onu staru izreku "Riba prvo trune od glave" i ja sam procijenio da je ovaj nezakoniti čin preteča bezakonja na svim razinama američkog društva.
Ilegalni čin, temeljen na gomili laži koje izviru iz vrha vlasti najmoćnije nacije svijeta, a izazivaju svijet: “Ako vam se ne sviđa što radimo, onda nas zaustavite!”
I nitko nije.
Zaboravili ste nedavnu britansku invaziju na ekvadorsko veleposlanstvo kako bi oteli Juliana Assangea.
Nažalost, Ekvador je pustio britansku policiju, tako da nije bila invazija.
Jako mi je drago što pišete.. ...koliko zbog vašeg duha koji stoji iza riječi događaja i povijesti. Uvijek osjetim uzemljenje kad pročitam ono što pišeš.
Iskreno.
Bidenova administracija očajnički želi Treći svjetski rat. U ovom trenutku oni to jasno vide kao svoj jedini način da ostanu na vlasti, a za ljude poput Bidena to vjerojatno znači izostanak iz zatvora. Znaju da ne mogu dobiti izbore i vjerojatno im se ne mogu približiti čak ni da ih ukradu.
Biden je poslao hitnu isporuku F-35 u Izrael neposredno prije ovog napada na teritoriju Irana u Damasku. Ne koristite F-35 za genocid nad civilima. Svaki stari avion koji može nositi bombe i projektile to može. Trebate F-35 u ratnoj zoni protiv protivnika s protuzračnom obranom. Trebate F-35 za borbu protiv Irana ili Rusije. Joe Biden se složio prije posljednjeg izraelskog napada na Damask da Izraelu hitno trebaju F-35. Biden je također natjerao USAF da provodi vježbe dugometnog bombardiranja, generalne probe s izraelskim zračnim snagama prije 7. listopada.
Ne vjerujte Joeu Bidenu ili demokratima ako se ponašaju kao da nisu bili uključeni u ovo. Što se toga tiče, možete biti jednostavni i jednostavno ne vjerovati demokratima. Započinjanje ratova lažima je tradicija demokrata... Ušao sam u ovo kazalište neposredno prije zaljeva Tonkin. Same ^*#@, Different Century.
Ako ćemo već govoriti o napadima na veleposlanstva, nemojmo zaboraviti spomenuti bombaški napad Billa Clintona na kinesko veleposlanstvo u Beogradu tijekom njegovih ilegalnih, NATO napada. Kinezi nisu zaboravili.
Osnovni početak mira je pustiti diplomate pod bijelom zastavom. Napadati diplomate na takav način temeljno je odbacivanje mira. Da, znam da svi špijuniraju iz svojih ambasada. Veleposlanstva SAD-a su velika samo za tu svrhu. Ali, ipak, kao temeljni uvjet diplomacije i bilo kakvih odnosa osim ratnih, temeljni je dogovor da se ne puca na ljude pod bijelom zastavom. Čak je i John Wayne znao toliko.
Ljudi, vođe, nacije koje napadaju veleposlanstva i diplomate odbacuju sam pojam mira.
Nažalost, događaji tijekom otprilike posljednjeg desetljeća, poput prizemljenja predsjedničkog zrakoplova Eva Moralesa u europskom zračnom prostoru 2013. zbog pogrešnog vjerovanja da bi Edward Snowden mogao biti u avionu, prisilnog ulaska američkih vlasti u veleposlanstvo Venezuele u Washingtonu 2019. usred predsjedničke krize između Nicolása Madura i Juana Guaidóa (što je dovelo do uhićenja aktivista Embassy Protection Collective) i uhićenja britanskog veleposlanika Roba Macairea od strane iranskih vlasti 2020. zbog njegove navodne umiješanosti u oporbene prosvjede potaknute krahom Ukrajine Let 752 International Airlinesa (umjesto da se jednostavno zahtijeva veleposlanikovo protjerivanje ili prekid diplomatskih odnosa na tradicionalan način), uz druge slučajeve iz prošlosti koje Vijay Prashad navodi, pokazuju da su Bečka konvencija iz 1961. i drugi instrumenti diplomatskog imuniteta pretvoreni u švicarski sir.
Tamo ali milošću Božjom idem? Mi uništavamo jednu stranu i ne možemo vidjeti zašto moraju poduzeti ove korake. Ali postoji mnogo različitih strana (neke još nisu ni viđene). Zlo rađa zlo. Novinari pokušavaju prozvati ono što vide za dobrobit istine i boljeg društva. Ali čak i ovo se truje s ljudima koji se žele osvetiti ili vidjeti jednu stranu. Cijeli život ponavljam i svaki put učim novu lekciju. Molim za ljude na način maloumnih ljudi koji inzistiraju na ratovima bez kraja.
Imao sam svađu s neznancem na youtubeu prije nekog vremena, na temu prava. Tvrdio sam da su to zapravo privilegije koje daju i oduzimaju vlasti koje smatraju potrebnima. Ako, na primjer, oni koji rade u našim institucijama upravljanja odluče da nalozi za pretrese stanu na put stvarima, onda ustav mora biti pogrešan. Jednom pravo na vlasništvo koje ne bi bilo povrijeđeno nerazumnim pretresima ili zapljenama postaje privilegija onih koji se ne pridržavaju. Ako čovjek s pištoljem kaže 'nema šanse, Jose', onda ne znači ne.
Jedino pravo koje uistinu imamo je pravo misliti i izraziti ono što smo mislili, iako u izražavanju možemo sami sebe osuđivati, činimo to bez dopuštenja.
Što se tiče Bečkih konvencija i drugih međunarodnih sporazuma, sjećam se kapetana Barbosse iz Pirata s Kariba, “kodeks je više ono što biste vi nazvali 'smjernicama' nego stvarna pravila. Dobrodošli na Crni biser, gospođice Turner.”