Antiarapski rasizam koji prožima moderni Izrael može se pratiti unazad do stavova starog europskog imperijalizma, ustvrdio je Lawrence Davidson 2012. godine, u ovoj dalekovidnoj prognozi današnjeg izraelskog genocida.
Theodor Herzl na Prvom cionističkom kongresu u Baselu 8. kolovoza 1897. (Nacionalna zbirka fotografija Izraela/Wikimedia Commons)
Izvorno objavljen by Vijesti o konzorciju, 28. studenoga 2012.
BSredinom 19. stoljeća multietničko carstvo bilo je na putu da postane dominantna politička paradigma u Europi. Zamijenila ju je nacionalna država, politički oblik koji je omogućio koncentraciju etničkih skupina unutar njihovih vlastitih političkih granica.
To je zauzvrat formiralo kulturne i "rasne" inkubatore za nacionalizam "mi (superiorni) protiv njih (inferiorni)" koji će poduprijeti većinu budućih ratova Zapada. Mnoge od tih nacionalnih država također su bile imperijalne sile koje su se širile po cijelom svijetu i, naravno, njihov šovinistički pogled na državu išao je s njima.
Mađar Theodor Herzl (1860-1904), utemeljitelj modernog cionizma. (Alberto Fernandez Fernandez/Wikimedia Commons)
Cionizam je rođen u ovom miljeu nacionalizma i imperijalizma, koji su oboje ostavili neizbrisiv trag na karakteru i ambicijama izraelske države. Uvjerenje o Theodor Herzl, Utemeljitelj modernog cionizma, bio je da su stoljeća antisemitizma bila pozitivan dokaz da se europski Židovi ne mogu asimilirati u mainstream zapadnog društva. Mogli su biti sigurni samo ako su imali vlastitu nacionalnu državu.
Ovo uvjerenje također je odražavalo tadašnje europske imperijalne osjećaje. Utemeljitelji modernog cionizma bili su i Židovi i Europljani, i (kao takvi) su stekli kulturni osjećaj Zapada za superiornost u odnosu na ne-Europljane.
Ovaj osjećaj nadmoći igrao bi važnu ulogu u dogovoru (Balfourova deklaracija) postignut je 1917. godine između Svjetske cionističke organizacije i britanske vlade. Dogovor je predviđao da će, u zamjenu za cionističku podršku britanskim ratnim naporima (Prvi svjetski rat je bio u tijeku), Britanci (pod pretpostavkom pobjede) pomoći u stvaranju "židovskog nacionalnog doma" u Palestini. Nije bilo previda da niti jedna strana u ovoj pogodbi nije mnogo razmišljala o palestinskom domorodačkom stanovništvu.
Godinama kasnije, počevši od 1945. (na kraju Drugog svjetskog rata), Britanci su bili prisiljeni službeno odustati od imperijalnog gledišta. Iz rata su izašli sa stanovništvom opterećenim iznimno visokim ratnim porezima.
Zadržavanje carstva držalo bi te poreze visokima, pa su britanski birači izabrali političare koji će transformirati carstvo u Commonwealth, dajući neovisnost skoro svim britanskim prekomorskim teritorijima. Jedna od tih teritorija bila je Palestina.
Zanimljivo je primijetiti da je u drugim europskim kolonijama, u kojima je živio velik broj Europljana, u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata došlo do njihove konačne evakuacije jer je vlast prešla na domoroce. Kenija i Alžir su primjeri koji pokazuju da je taj proces bio težak i krvav, ali se dogodio.
A kad se to dogodilo, službeni imperijalni način razmišljanja je poražen. To ne znači da su svi Europljani (ili zapadnjaci) vidjeli svjetlo i prestali biti rasisti, ali da su njihove vlade na kraju uvidjele potrebu da se prestanu tako ponašati.
Neke posljedice
Nažalost, u slučaju Palestine, ovaj proces dekolonizacije nikada se nije dogodio. U ovom slučaju europski kolonisti nisu željeli da imperijalistička matica ostane i štiti ih. Htjeli su ih vani kako bi mogli sami otvoriti trgovinu. Dobili su svoju priliku nakon britanske evakuacije 1947.
Ubrzo nakon toga, cionisti su počeli pogubljivati a pripremljeni plan osvojiti “Svetu zemlju” i potjerati ili pokoriti domaće stanovništvo. A što je s tim imperijalnim gledištem koje je Europljanina vidjelo kao superiornog, a domaćeg kao inferiornog? godine to je postalo institucionalizirano prakse nove izraelske države.
To je učinilo Izrael jednom od rijetkih (druga je aparthejdska Južnoafrička Republika) samoidentificiranih „zapadnih“ nacionalnih država koje su nastavile provoditi imperijalne politike starog stila: diskriminirali su palestinsko stanovništvo na sve moguće zamislive načine, gurali su ih u zatvorena područja koncentracije i nastojali vrlo detaljno kontrolirati svoje živote.
Ako netko želi znati što je to značilo za evoluirajući karakter izraelskog građanstva koji će sada živjeti kolonijalnu dramu kao imperijalna sila sama po sebi, mogao bi pogledati knjigu Svena Lindqvista pod naslovom Istrebite sve životinje (Novi tisak 1996). Ovo djelo uvjerljivo pokazuje da vladanje nad domorodačkim narodima koji se često opiru, njihovo omalovažavanje i ponižavanje, redovito ubijanje ili drugačije kažnjavanje kada prosvjeduju, navodi kolonijaliste da razviju genocidne čežnje.
Postoje dokazi da cionisti koji su stvorili i sada održavaju Izrael pate od ovog procesa. Dugo vremena službenici izraelske vlade pokušavali su izvršiti genocid putem misaonog eksperimenta. Išli su okolo i tvrdili da Palestinci ne postoje.
Najpoznatiji slučaj ovoga bila je izraelska premijerka Golda Meir, koja je 15. lipnja 1969. ustvrdila da “Palestinci nisu postojali. Oni ne postoje.” Jedan od razloga koje je navela za takvo mišljenje bio je taj što Arapi u Palestini nikada nisu imali vlastitu nacionalnu državu.
Drugi su zauzeli drugačiji pristup negirajući ne toliko postojanje Palestinaca, već njihovu ljudskost. U različitim vremenima iu različitim kontekstima, obično kao odgovor na djela otpora protiv okupacije, izraelski čelnici nazivali su Palestince "zvijerima koje hodaju na dvije noge" (Menachem Begin); “skakavci” (Yitzhaq Shamir); “krokodili” (Ehud Barak); i "žohari" (Rafael Eitan).
Naravno, ovi osjećaji nisu bili ograničeni na izraelsko vodstvo. Ubrzo su proželi većinu cionističke populacije jer je stara imperijalna propaganda superiornosti-inferiornosti postala temeljni element njihova osnovnog obrazovanja.
Izraelci imaju učili svoju djecu imperijalno gledište, pojačano pristranim medijskim izvješćivanjem, označilo je neizbježni otpor koji su Palestinci pružili kao antisemitizam i uzelo ga kao dokaz potrebe za suzbijanjem i kontrolom ove populacije „Drugih“.
I, sa cionističkog stajališta, cijeli ovaj proces je funkcionirao nevjerojatno dobro. Danas svi osim šačice izraelskih Židova ne vole i boje se naroda koji su osvojili i raselili. Željeli bi da odu. I, kada njihov otpor postane malo previše za podnijeti, oni su sada spremni vidjeti ih maknuti s puta.
Gaza: 'Očišćena bombama'
Tako smo tijekom posljednje [2012.] runde otporne raketne vatre iz Gaze i osvetničkog ubojstva koje je došlo s izraelske strane čuli sljedeće: “Moramo Gazu otpuhati natrag u srednji vijek uništavajući svu infrastrukturu uključujući ceste i vodu.” (Eli Yishai, sadašnji zamjenik premijera);
“U Gazi ne bi trebalo biti struje, benzina ili vozila u pokretu, ničega. Moramo sravniti cijele četvrti s zemljom... sravniti cijelu Gazu” (novinar Gilad Sharon u Jerusalem Post);
“U Gazi nema nevinih. Pokosite ih... ubijte Gazance bez razmišljanja i milosti.” (Michael Ben-Ari, član Knesseta);
Gazu bi trebalo "bombardirati tako snažno da stanovništvo mora pobjeći u Egipat" (Israel Katz, sadašnji ministar prometa);
Gazu treba “očistiti bombama” (Avi Dichter, sadašnji ministar domovinske obrane);
Izraelski vojnici moraju "učiti od Sirijaca kako pobiti neprijatelja" (istaknuti izraelski rabin Yaakov Yosef).
Naposljetku, brojne, spontane demonstracije običnih građana Izraela, kako na sjeveru tako i na jugu zemlje, gdje su se mogli čuti skandiranja i povici poput “Oni ne zaslužuju živjeti. Trebaju umrijeti. Dabogda ti umrla djeca. Izbacite sve Arape.”
Da nije bilo činjenice da je vanjski svijet promatrao, nema sumnje da bi slavne izraelske oružane snage bile u iskušenju učiniti sve što su ti ministri, svećenici i građani željeli. [Danas vanjski svijet ima malo utjecaja na potporu zapadnih vlada genocidu koji je u tijeku.]
Nakon što je premijer Benjamin Netanyahu pristao na prekid vatre [2012.], skupina izraelskih vojnika pokazala je svoju frustraciju koristeći se svojim tijelima kako bi sricala (na hebrejskom) riječi “Bibi gubitnik” (Bibi je nadimak za Netanyahua).
Bio je to unaprijed dogovoreni foto-op, a slika se sada lako može pronaći na webu. Čini se da ono što zaista ljuti izraelsko građanstvo nije to što je Bibi ubio i osakatio previše nedužnih palestinskih civila, već to što ih nije ubio i osakatio dovoljno da Izraelcima pruži "sigurnost i zaštitu".
Kroz povijest je bila standardna operativna procedura demonizirati one protiv kojih se borite i degradirati na niži status one koje osvojite. No, kako Lindqvistov rad pokazuje, bilo je nešto drugačije u načinu na koji su Europljani pristupili ovom poslu. Duboko rasistički pogled koji je bio u podlozi modernog imperijalizma učinio ga je posebno perverznim.
Sada kada aparthejda u Južnoj Africi više nema, Izraelci su posljednji preživjeli nasljednici te užasne baštine. Toliko o "svjetlu narodima". Taj je prijedlog prilično propao. Gdje god nas Izraelci i njihove cionističke kohorte vode, to nije na svjetlo, to je na neko vrlo, vrlo mračno mjesto.
Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.
“Sada kada više nema aparthejda u Južnoj Africi, Izraelci su posljednji preživjeli nasljednici tog užasnog nasljeđa. ”
Zar ne želiš. SAD je još uvijek nacija aparthejda. Pitajte bilo kojeg starosjedioca. Milijuni su ih poklali i preselili u zemlje koje bijeli doseljenici nisu željeli. Oni su još uvijek ograničeni na te zemlje. I dalje se tretiraju kao inferiorni i kad god korporacije otkriju izvore koji se mogu iskoristiti na njihovoj zemlji, američka vlada im to dopušta.
Uopće nisam siguran da je "Arapi iz Palestine..." točna karakterizacija. Arapi su osvajali, ali nisu migrirali, nisu postavljali doseljeničko-kolonijalne ispostave. Palestinci su dakle narodi starosjedioci/autohtoni u zemlji Palestini. Vjerojatno je da su njihovi duboki preci bili Židovi koliko i Sefardi i ostali. Po mom mišljenju, kada su Rimljani prognali Židove iz Palestine, prognali su vodstvo, a ne lumpene, ne poljoprivrednike, koji su stajali iza. Većina je kasnije prešla na kršćanstvo ili islam.
Dakle, oni imaju prethodno pravo na zemlju i bolje nego nomadski europski Aškenazi.
Izraelska biblijska psihopatija
“Molim vas, prestanite Netanyahua nazivati psihopatom. Ili ga barem nazovite biblijskim psihopatom, štovateljem psihopatskog boga. I dok ste tamo, naučite vidjeti hebrejsku Bibliju onakvu kakva ona jest: "zavjera protiv ostatka svijeta", kako je rekao HG Wells. U biblijskim knjigama, “imate zavjeru jednostavnu i jasnu, … agresivnu i osvetoljubivu zavjeru. … Nije tolerancija nego glupost zatvarati oči pred njihovom kvalitetom.”
hxxps://www.sott.net/article/485526-Israels-Biblical-Psychopathy
Balfourova deklaracija uključuje važnu frazu koju su sve strane zanemarile:
“Vlada Njegovog Veličanstva s naklonošću gleda na uspostavu nacionalnog doma za židovski narod u Palestini i dat će sve od sebe kako bi olakšala postizanje ovog cilja, UZ JASNO SHVATANJE DA SE NEĆE UČINITI NIŠTA ŠTO MOŽE NAŠTETITI CIVILNOM I VJERSKOM PRAVA POSTOJEĆIH NEŽIDOVSKIH ZAJEDNICA U PALESTINI…” .”
O, kad bismo mi smrtnici slijedili vlastita mudra opredjeljenja!
Hvala ti Carol. Balfourova deklaracija bila je kratka i gotovo nitko nije primijetio taj zadnji dio. Siguran sam da i Židovi to znaju.
Potreban je pokret koji će cionizam označiti kao rasističku ideologiju koja stvara podjele.
Trebao bi pripadati u istu kantu kao i krajnji desni nacionalsocijalizam. Možda će tada Palestinci imati priliku.
1922., Ben Gurion je to priznao:
“Ne možemo odlučiti o našem smjeru djelovanja tražeći način da uredimo svoje živote kroz skladna načela savršenog sustava socioekonomske proizvodnje. Jedna velika briga koja bi trebala upravljati našim mislima i radom je osvajanje zemlje i njezina izgradnja putem opsežnog useljavanja. Sve ostalo su samo riječi i frazeologija…”
Nekoliko stoljeća ranije postojala je Doktrina otkrića
“Sada kada više nema aparthejda u Južnoj Africi, Izraelci su posljednji preživjeli nasljednici tog užasnog nasljeđa. Toliko o "svjetlu narodima". Taj je prijedlog prilično propao. Kamo god nas Izraelci i njihove cionističke kohorte vode, to nije na svjetlo, to je na neko vrlo, vrlo mračno mjesto.“
Hvala ti Lawrence. Također je istina da imperijalne sile čeznu za svojom prošlošću. Podržali su Izrael bez obzira na mrak u koji smo dovedeni.
Aškenaski prezir prema ne-Europljanima prenesen je na Mizrachi i Sefardske Židove, zapravo, jedine prave Židove u jednadžbi, a krajnja uvreda bila je to što su potonji bili isključeni iz sudjelovanja u planiranju koje bi radikalno promijenilo njihove živote i odnose s ostatak arapskog svijeta, odmah iza paletinskih Arapa koji su bili etnički očišćeni, što je točno onako kako su cionisti 48. planirali, s Ben–Gurionom koji je otvoreno rekao, da se imigranti iz arapskih država moraju „de- Levantizirani”, odvojeni od svoje povijesne baze, gledište kojem su se najraniji palestinski fedajini priklonili odabravši napad na arapsko-židovska naselja nakon 0. jer su, zahvaljujući aškenaskom planiranju, bila slabo branjena, pa su tako upali u vladinu zamku. Nije pomoglo ni to što su neki od Aškenaza koji su izrazili podršku ili simpatije prema Palestincima, dijelili vladin prezir prema kulturnoj pozadini Mizrachija i Sefarda.
Fascinantni uvidi, hvala na ovome.
Možete li preporučiti nešto za čitanje o Aškenazima?
Pa, možda bi neke nacije mogle odlučiti preuzeti izraelsko ludilo. Njihova okrutnost je zapanjujuća i ne bih bio nesretan da vidim ovog ukradenog Palestinca vraćenog Palestincima. Divim se otporu Palestinaca, ali užasnut sam što se Bidenu, Blinkenu i ostalima čini da je tako ugodno lagati i prikrivati. I žao mi je što kažem Izraele, vaša vlastita arogancija će vas poraziti.
A zajednička nit je problematični monoteizam međusobno i u međusobnom izazivanju. Samo je jedan evoluirao u svjetski kulturni rat koji pljačka čitave kontinente i sada koristi NATO savez za pokušaj dominacije punog spektra svjetske kulture iz zajedničkih korporativnih i vojnih profitnih motiva, gdje su prije bila suparnička carstva koja su se koristila za vjerske motive.
Čini mi se da kako god se ovo okrene sve se svodi na: RASIZAM.
Sve se svodi na ljude koji moraju poricati svoju neadekvatnost projicirajući je na druge koji 'izgledaju' drugačije, a zatim nastavljaju ekstrovertirati svoju mržnju i frustraciju zbog te nedostatnosti kroz glumljenje razina podlosti, od kojih najdublju danas paradiraju Izraelci ubojstvo Itty Bitty beba, apoteoza bespomoćnosti i neadekvatnosti. Poricanje unutar čovjeka koji to izvršava mora biti ogromno. I nositi takvu nedostatnost, neadekvatnost i bespomoćnost kada bi – samim time što si rođen i izabran među svima drugima – mogao biti blizu osjećaja uništavanja.
Da, cionizam je krajnje desna, nacionalistička, rasistička politička ideologija. Doseljenički kolonijalni Aškenazi (europski Židovi) internalizirali su rasističke, negativne principe identiteta svojih gospodara kako bi "racionalizirali" svoju politiku i grubo licemjerje. Prilično je zgodno dehumanizirati lokalno stanovništvo, olakšavajući ga istrijebiti i ukrasti njihovu zemlju i resurse. (Uradili su i Angloamerikanci)
Čini se da Ukrajinci slično rade s Rusijom: neonacistički banderovci i simpatizeri nacista te još umjereniji desničarski ukrajinski nacionalisti tvrde da Rusi nisu Slaveni, a ruski nije slavenski jezik. Zamišljaju sebe kao Europljane i prave Slavene. Rusi su prikazani kao rasni mješanci i podljudi. Je li to oblik Stockholmskog sindroma? Nacistička ideologija je sve Slavene smatrala podljudima (poput Židova i Roma), no ipak se elementi ukrajinskog društva identificiraju sa svojim bivšim tlačiteljima. (neopisive tisuće nevinih Ukrajinaca umrlo je kao rezultat operacije Barbarossa)
Dodao bih da je pokojni prof. Edward Said, palestinsko-američki učenjak, napisao je sada već klasično djelo koje ide u detalje o ovoj temi, pod naslovom: ORIJENTALIZAM. Svatko tko je zainteresiran za negativne konstrukte za Arape i "Orijent" trebao bi ovo pročitati za početak.