Dok europski čelnici nastavljaju uvoziti verziju američkog militarizma, ponovno naoružavanje će koštati kontinent poslijeratnog društvenog ugovora.
Voštane figure i mural Kipa slobode u glavnoj ulici, SAD, izloženi su u pariškom Disneylandu. (Joe Shlabotnik, Flickr, CC BY-NC-SA 2.0)
By Patrick Lawrence
u Zurichu
Posebno za Vijesti o konzorciju
IProšlo je mnogo godina otkako su se Francuzi, blagoslovili ih, pobunili kad je Disneyland Paris nastao u blizini prethodno neosvojenog sela Marne-la–Vallée–Chessy.
Ubrzo su se pojavili Disney Hôtel New York, Disney Hôtel Santa Fe, Disney Hôtel Cheyenne, Disney Newport Club, Disney Sequoia Lodge, Disney Village, Parc Disneyland, Parc Walt Disney Studios. Među spomenicima amerikanizacije Europe nemojmo izostaviti Hipersoničnu planinu Ratova zvijezda.
Blokiranje uvoza američke “kulture”, a potrebni su nam navodnici, jedan je od donkihotovskih pothvata u svijetu, s obzirom na stopu neuspjeha. Ali gubitak bitke protiv infantilizacije europskih osjećaja čini se najmanjom brigom kontinenta u ovom trenutku.
Iracionalna rusofobija, posrednički rat u Ukrajini, narušavanje prirodnog položaja kontinenta kao zapadnog krila Euroazije, "prijetnja" ruskog ekspanzionizma izazvana ni iz čega, potpora izraelskoj opsadi Gaze: ovo je također američki uvoz, i Europa se zbog njih našla u krizi.
Tko smo mi, pitaju se sada Europljani na ovaj ili onaj način. Što smo napravili od sebe? Hoćemo li uvijek biti američki poslušni podređeni, primati sve naredbe i ne odbijati nijednu? Što je postalo od nas u 21. stoljeću?
Europska socijaldemokracija u svojim je različitim oblicima godinama bila ranjiva na napade tržišnih fundamentalista i neokonzervativnih ideologa. Sada apostoli "divljačkog kapitalizma", kako ga zovu latinoameričke žrtve, i njihova ratnohuškačka braća i sestre započinju, ovaj put u ime Drugog hladnog rata, ono što se čini kao njihov posljednji napad.
Od sredine Hladnog rata Europa se koleba između dva kontradiktorna impulsa - potvrđivanja vlastitog suvereniteta i podlijeganja nedostojanstvenoj ovisnosti o američkoj moći. Charles De Gaulle bio je posljednji europski čelnik koji se s uvjerenjem zalagao za neovisnost i autonomiju kontinenta.
Ali golizam nije ništa više od blijede i daleke svjetlosti diljem Europe danas. Nevoljko zaključujem da će, u trenutku istine koji je sada pred njim, kontinent napraviti nerazborit izbor, samoosudu koja bi mogla trajati desetljećima koja dolaze.
Odavno očita podjela između Europljana i onih koji ih navodno vode sada se povećava. Prvi brane ono što je ostalo od društveno napredne države podignute diljem kontinenta tijekom prvih poslijeratnih desetljeća.
Potonji su spremni srušiti ga kako bi uvezli verziju američkog vojno-industrijskog kompleksa upravo onako kako je tvrtka Walt Disney donijela Trnoružičin dvorac u predgrađe francuske prijestolnice.
Dvorac Trnoružice, Disneyland Pariz. (Eugene Phoen, Flickr, CC BY-NC-ND 2.0)
“Europski čelnici su se probudili u tvrdoj sili” je naslov na vrhu komentar Janan Ganesh, a Financial Times kolumnist, public na ovu temu prošli tjedan. “Da bi se militarizirala onoliko koliko treba”, napisao je, “Europa treba da njeni građani snose veće poreze ili manju državu blagostanja.”
Ovo je gorko sažeto. Europski čelnici i mediji koji im služe u procesu su normalizacije "potrebe" da Europu pretvore u ratničku državu prema američkoj slici - prožetu animizmom i paranojom, opterećenu "prijetnjama", nikad lagodne dok društvena struktura propada .
Kriza identiteta
Akutna kriza identiteta — a to je u osnovi sadašnji europski poremećaj — kotrlja se kontinentom poput velike, crne kugle za kuglanje otkako su, rekao bih, SAD počele shvaćati da je Vladimir Putin nešto drugo od svog popustljivog prethodnika na mjestu predsjednika Rusije. . U posljednje vrijeme sve je očitije, kao što sam primijetio u ovom prostoru prije godinu dana.
“Haubice umjesto bolnica” je kako The New York Times staviti slučaj na vrijeme. Opet, turobno je na mjestu.
Postoje razni razlozi zbog kojih je izbor s kojim se Europa suočava od tada postao još oštriji.
Prvo, ukrajinski rat je izgubljen i američki entuzijazam za kijevski režim očito je oslabio. To ostavlja Europu da upravlja neredom na svom pragu, dok SAD mogu, kao što je njihova navika, "krenuti dalje".
Stoga se Europska unija prije dva mjeseca obvezala da Ukrajini osigura 50 milijardi eura "pouzdane i predvidljive financijske potpore" u sljedeće četiri godine.
Drugo, Donald Trump ponovno je pokrenuo razgovore ili o Sjevernoatlantskom savezu bez SAD-a ili o raspadu NATO-a. Prva od njih je logična nemogućnost: je li NATO nešto više od instrumenta Washingtona za projiciranje moći preko Atlantika?
A ugodna pomisao na život bez NATO-a, nažalost, nije ni blizu srednjoročne mogućnosti. Razgovor kamo – NATO ipak je potaknuo europske čelnike na razmišljanje, ili se čini da razmišljaju.
Emmanuel Macron ne odustaje od svoje prošlomjesečne tvrdnje da Europa mora biti spremna za slanje kopnenih trupa na ukrajinsku frontu - unatoč oštrim prigovorima na stav francuskog predsjednika.
Macron, koji njeguje de Gaulleov kompleks, tvrdi da daje prednost neovisnijoj Europi kada govori takve stvari, a ima onih koji vjeruju u to. "Ako želimo biti mirotvorci u svijetu", rekao je Antonio Tajani, talijanski ministar vanjskih poslova, u intervjuu za Press prije nekoliko mjeseci, "trebamo europsku vojsku."
Smatram da je takvo razmišljanje posve lako. Josep Borrell, korisno otvoren šef vanjske politike EU-a, odmah je pogledao stvarnost kada je u svom govoru na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji prije dva mjeseca iznio "četiri glavna zadatka na geopolitičkom planu EU-a".
Drugi od njih bio je, da, "jačanje naše obrane i sigurnosti". Četvrti je bio "održavanje ovih napora u suradnji s ključnim partnerima, a posebno SAD-om"
Mislio sam da je Borrell nevjerojatno paradoksalan kad sam prvi put čitao njegove primjedbe u Vanjsko djelovanje, internetska publikacija EU. Kad bolje razmislim, čini se jednostavno čovjekom otvoreno izražene realpolitike: Europa se može naoružati koliko hoće; njezini sadašnji čelnici držat će je ovisnim pridodatkom američkog imperija.
Baterija THADD, ili terminalna obrana na velikim visinama, za presretanje balističkih projektila, u objektu američke mornarice u Deveselu, Rumunjska, lipanj 2019. (NATO)
Među Europljanima nije teško otkriti njihovo nemirno nezadovoljstvo smjerom koji europski čelnici biraju. Među njima nalazite temeljnu želju da odbace sva hladnoratovska neprijateljstva i žive jasno i jednostavno kao Europljani.
Ankete pokazuju da veliki udjeli ispitanika ne vjeruju SAD-u. Ove ankete također bilježe slično nepovjerenje prema "Putinu", ali to odražava snagu nemilosrdne propagande u glavnim europskim medijima koji neprestano demoniziraju ruskog predsjednika, jer postoji znatan prihvaćanje položaja Europe kao zapadnog krila euroazijske kopnene mase i međuovisnosti s Rusijom koju to implicira.
Zeit–Fragen, časopis na njemačkom jeziku koji se ovdje objavljuje (i na francuskom i engleskom kao Horizons et débats i Trenutačne brige), nedavno je o ovoj temi citirao Egona Bahra, bivšeg njemačkog ministra i ključnu osobu u osmišljavanju Istočne politike Savezne Republike.
“Naše samoodređenje stoji uz Ameriku, a ne protiv nje”, rekao je Bahr. “[Ali] ne možemo se odreći Rusije jer je Americi ne sviđa.”
Bahr je prije šest godina govorio na njemačko-ruskom forumu u Berlinu. Kao Zeit–Fragen's urednici pojašnjavaju, govor i dalje ima odjeka jer većina Nijemaca — i znatan udio ostalih Europljana — snažno podržava povratak približavanja Rusiji koje su SAD više-manje zahtijevale od Europljana da napuste.
"Tko misli da će birači dati prednost ponovnom naoružavanju?" upita Janan Ganesh u svom FT kolumna prošli tjedan. "Malo toga ukazuje na to da su birači spremni prihvatiti raskid društvenog ugovora o socijalnom osiguranju kako bi se opredijelili."
Nadam se da je Ganesh u pravu u ovom opažanju. Dok Europljani pokušavaju ponovno otkriti tko su, teško je precijeniti povijesnu veličinu ovog trenutka.
Najbolje čemu se sada možemo nadati je oštri sukob između branitelja Europe-za-Europljane i onih koji sponzoriraju verziju militariziranog čudovišta koje je davno zavladalo Amerikom.
Barikade, blokirane autoceste, žuti prsluci, okupirana ministarstva: kao što smo govorili 1960-ih, "Neka se dogodi, kapetane." Ovo će biti rat vrijedan vođenja za dušu kontinenta.
Patrick Lawrence, dugogodišnji dopisnik iz inozemstva, uglavnom za The International Herald Tribune, kolumnist je, esejist, predavač i autor, nedavno od Novinari i njihove sjene, dostupno iz Clarity Pressa or putem Amazona. Ostale knjige uključuju Vremena više nema: Amerikanci nakon američkog stoljeća. Njegov Twitter račun, @thefloutist, trajno je cenzuriran.
MOJIM ČITATELJIMA. Nezavisne publikacije i oni koji pišu za njih odjednom dolaze u trenutak koji je težak i pun obećanja. S jedne strane, preuzimamo sve veću odgovornost pred sve većim zapuštanjem mainstream medija. S druge strane, nismo pronašli održivi model prihoda i zato se moramo izravno obratiti našim čitateljima za podršku. Predan sam neovisnom novinarstvu do kraja života: ne vidim drugu budućnost za američke medije. Ali staza postaje sve strmija, a kako se događa, potrebna mi je vaša pomoć. Ovo sada postaje hitno. U znak priznanja predanosti neovisnom novinarstvu, pretplatite se na The Floutist ili putem mog Patreon račun.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Ovaj slikovni esej hxxps://progressivememes.org/ai-images/lapdog-EU/ iznosi istu poantu kao i Lawrenceov esej: Zašto je Europa voljna ukinuti svoje mreže socijalne sigurnosti kako bi služila američkom hegemonu?
Rugajmo se europskim čelnicima koji žrtvuju vlastita gospodarstva i sudbine podvrgavajući se američkoj hegemoniji. Zar ne shvaćaju da su SAD namjerno izazvale rat u Ukrajini agresivnim širenjem NATO-a, kako bi oslabile Rusiju, zadržale Njemačku i obogatile američke energetske tvrtke?
Kao što kažete da je raspuštanje NATO-a nemoguće... Ali svakako EU treba neke obrambene sposobnosti... Oni bi trebali preuzeti NATO i SAD. Trebalo bi se odmaknuti…. Znam da je malo vjerojatno... Ovih 1% do 2% BDP-a za obranu zvuči mi prilično razumno ako se zapravo koristi za obranu, a ne za napad
Pridruživanje ljudskom društvu na planeti Zemlji trebao bi biti cilj, a ne čizme vrhunskog društva predatora na svijetu koje misli da su bogovi predvodnici bogova novi Thorov čekić.
Ako ne slijede naše vojno-industrijske profitne motive, bit ćemo izostavljeni i moraju učiniti svoje kako bi držali korak s nama ili će inače biti na strani “protiv SAD-a”, ne samo vojno nego i ekonomski. Ali našem vojno-industrijskom kompleksu trebaju svi koji kupuju naše ratove i oružje kako bi preživio. Inače ćemo kolabirati u deficitarnoj potrošnji.
Izbor je rad sa svijetom ili rad s najvećim grabežljivcem, a možda je stalni rat samo korist za zapadni vojni industrijski reket za zaštitu profesionalne elite ratnog promicanja profiterstva udruženog s lažnim osjećajem ljudske vjerske superiornosti.
Možda bi se naša tehnologija 21. stoljeća trebala okrenuti opstanku civilizacije i ekonomskoj jednakosti, a ne profitiranju na uništenju i ponovnoj izgradnji od strane korporativnih mogula koji se naslađuju ljudskom patnjom.
'Tko smo mi, pitaju se sada Europljani na ovaj ili onaj način.'
Američke vazalne države Europe.
'Što smo napravili od sebe?'
Pijuni globalističkih oligarha.
'Hoćemo li uvijek biti američki poslušni podređeni, primati sve naredbe i ne odbijati nijednu?'
To je plan.
'Što je postalo s nama u 21. stoljeću?'
Kmetstvo.
U suštini. U pravu si.
Hvala ti Carolyn. Hoće li ove godine biti obračuna na izborima? Upravo ćemo saznati.
Ono što imamo ovdje je Njemačka koja daje sve od sebe da uništi vlastitu ekonomiju – i čini se da uspijeva! Stvarno – kako se ta politika točno uklapa? Prije idiotizma besmislenog europakta, gdje je postojalo nešto što bi nas priznalo kao kompetentnu vladu. Ne više. Euroneokonzervativte treba poslušati, a ako ne, bit će izudarani i poslani u krevet. Stvarno su kao preplašena djeca.
Krize identiteta Europljana!?
Budimo iskreni! Franjo je dobro ime, bilo da je napisano s i ili e.
Ako je to dobro za rođenog u Argentini, šovanističkog rimokatoličkog papu, onda, u vašem slučaju, otkud potreba za pojašnjenjem (Frank), nakon svega, vjerojatno vam je dodijeljeno ime, baš kao što je svima nama dodijeljeno kao žensko ili muško.
U ovim vremenima, međutim, više je na otvorenom, ljudima NIJE dodijeljen njihov spol, bez obzira na očigledne genitalije.
Dubina zbunjenosti koju Lawrence opisuje jeziva je i fascinantna. Ali što daje?
Nije li moguće da Macron ne halucinira američku lojalnost niti napad Rusije, nego se vrti zbog gubitka klijentskih država u Sahelu? Rusija je djelomično blokirala američke ambicije u Siriji i razvila je odnose s islamističkim skupinama koje su preuzele ono što su uglavnom bili francuski klijenti – Mali, Burkina Faso, Niger, Sudan, Čad i Gvineja.
U takvim slučajevima, bogati ne žude baš za radnom snagom ili prirodnim resursima, već za održavanjem neobičnog skupa prioritetnih odnosa koji prati upravljanje raspodjelom istih. Tako bi, na primjer, u teoriji, neprofitna organizacija mogla kupiti fisibilne materijale iz Sahela za pogon francuske nuklearne energije, a to bi lako koštalo mnogo manje od uključivanja nacije u niz ratova koji bi u jednom trenutku propali. Međutim, egalitarni aranžman bi uništio primat koji uvoznici i izvoznici te financijski operateri uživaju u francuskim i afričkim društvima.
Čini se da je nešto poput ovoga opći obrazac ovih "globalista", ovih neokonzervativaca ili neoliberala.
Ako je tako, ovo je tipična i karakteristična zabuna: Macron spaja "francuske interese" s interesima nekolicine bogatih financijera, militarista i mafijaša koji se izvlače iz ovih međunarodnih zloporaba. Možda to ne kaže jasnije jer bi njegova stvarna pozicija bila krajnje nepopularna.
Francuske trupe neće nadoknaditi Sahel, ali Macron bi mogao zamisliti da bi NATO trupe bile dovoljno motivirane.
Vaša je perspektiva vrijedna razmatranja. Hvala vam.
Napuštanje NATO-a trebalo se dogoditi 1991. s raspadom Sovjetskog Saveza. Ne, još uvijek su nam trebali naši neprijatelji i izmišljeni ratovi.
Čudno je da bi Trump, naš ludi čovjek, mogao slučajno u svojim nasumičnim misaonim obrascima dovesti SAD do mira, a vjerojatno i cijeli svijet da se kreće prema miru.
Ratni huškač, Joe ubojica, Joe bankovne kreditne kartice, Joe korporativni sigurno nije.
Točno. Zašto NATO još postoji? Jer to nikada nije bio obrambeni savez. To je uvijek bila agresivna institucija. To je bacanje novca. SAD su ga samo stvorile kako bi mogle postati svjetski hegemon. Drago mi je vidjeti kako svijet sve više odbacuje utjecaj kolektivnog zapada i okreće se istoku.
Nasumično sranje iz Tyrannosaurus Rump-a ne treba brkati s političkom obvezom ili stvarnim pokušajem da se prekinu američke isplate za posjedovanje i kontrolu NATO-a. Ne zamjenjuj nadu djelima. Nije se potrudio da prekine ulogu NATO-a ili SAD-a u NATO-u. Bio je blizu pokretanja procesa pomirenja sa Sjevernom i Južnom Korejom i naljutio se na buncanje Duboke države. Međutim, napravio je novu i pošteniju američku politiku u Siriji, koja se može sažeti kao ne vodite rat za naftu ako ne ukradete naftu. To se slaže s Imperial Joeom, kao i sankcije Iranu i potpora izraelskom apartheidu i genocidu, te njegov izraz želje da preuzme vojnu kontrolu nad Venezuelom. Također je proširio vojni proračun, dodatno smanjivši Amerikance koji plaćaju porez na neodrživih 30 bilijuna duga. To nije ni mir ni sloboda. Zgrabite najveći mogući komad i platite ga besplatnim Dumbom.
Činjenica da se demokrati ponašaju kao nacisti ne znači da republikanci i Trump nisu ulagači s jednakim mogućnostima u carstvo i njegovo duboko državno nasilje. Odmaknite se od paradigme. Prava revolucija počinje u umu.
Patrick – sjećate li se skandalozne epizode nakon kraha '08. kada je ekonomski istraživački rad prof. Rogoffa s Harvarda navodno DOKAZAO da je omjer duga i BDP-a ubojica gospodarskog rasta? Taj je dokument potaknuo školu štednje i prekršio Obamine planove oporavka.
Kasnije je dokazano da se rad temeljio na osnovnoj matematičkoj pogrešci i rezultati su potpuno opovrgnuti, ali to se dogodilo godinama nakon što je uvedena mjera štednje.
Čini se da Rogoff nije platio nikakvu cijenu u smislu vjerodostojnosti i ponovno se vratio na to.
U ovom prekrasnom tekstu upotrijebili ste frazu "haubice ili bolnice" iz The NY Timesa (nema veze za podršku). Tako sam pronašao porijeklo te fraze i naišao na Rogoffa koji je koristio rat u Ukrajini kako bi podržao istu diskreditiranu politiku štednje za Europu – usmjerenu na klimatska ulaganja. Provjerite:
“Iznenadni sigurnosni zahtjevi, koji će trajati i nakon završetka rata u Ukrajini, dolaze u trenutku kada su potrebni i ogromni izdaci za brigu o stanovništvu koje brzo stari, kao i za izbjegavanje potencijalno katastrofalnih klimatskih promjena. Procjenjuje se da će ambiciozni cilj Europske unije da postane ugljično neutralna samo do 2050. koštati između 175 i 250 milijardi dolara svake godine u sljedećih 27 godina.
“Pritisci potrošnje na Europu bit će ogromni, a to se čak ne uzima u obzir zeleni prijelaz”, rekao je Kenneth Rogoff, profesor ekonomije na Harvardu. "Cijela europska mreža socijalne sigurnosti vrlo je osjetljiva na ove velike potrebe."
hxxps://www.nytimes.com/2023/05/03/business/economy/russia-ukraine-war-defense-spending.html
Naravno, The NY Times ovo navodi kao Evanđelje. Ni oni nikad ne nauče.
Ovi “lideri” se desetljećima pokušavaju riješiti tog “društvenog ugovora”. Danas svi oni čine da Reagan i Thatcher izgledaju kao gorući liberali, a nijednom od njih nije stalo ni do čega osim golemog profita koji se može izvući, uglavnom iz ljudske patnje. Radite više, radite duže, za plaću koja ne može kupiti ono što je prije bila. S policijom, palicama, elektrošokerima, vodenim topovima i zatvorima ako se protivite, kako bi sloboda ostala slobodna.
Ne mislim da su ovi vođe dovoljno pametni da planiraju toliko unaprijed, ali čak je moguće da su započeli rat kako bi se riješili tih dosadnih starih društvenih ugovora i vratili radnike na njihova mjesta. Ali kao što sam rekao, sumnjam da narednik "Ne znam ništa" Scholtz i Macaroon mogu razmišljati dva poteza unaprijed na ploči za damu.
Što se tiče naroda, što mislite, što je ovo, demokracija?
Puzanje po nečijim leđima nikada ne može završiti dobro.
Dođi, dođi, Patrick! Europljani su postali samo cmizdravi vazali SAD-a. Oni su kao i ja djeca na igralištu kad neki nasilnik nešto započne.