Posljednji dani Juliana Assangea u Sjedinjenim Državama

Korištenje električnih romobila ističe Wikileaks Izdavač bi uskoro mogao biti na putu u SAD kako bi se suočio sa suđenjem za otkrivanje ratnih zločina, izvještava Matt Kennard. Ono s čime bi se tamo suočio je zastrašujuće.

By Matt Kennard
Deklasificirano UK

Babar Ahmad izručen je iz Britanije u Sjedinjene Države 2012. pod optužbom da je pružao materijalnu potporu terorizmu zbog dva članka objavljena na njegovoj web stranici u kojima se podržava talibanska vlada u Afganistanu. 

Proveo je osam godina boreći se protiv izručenja, ali kada se to naposljetku dogodilo, preletio je Atlantik u izvršnom mlažnjaku RAF-a Mildenhall u Suffolku. Nije imao pojma što slijedi. 

"Mislim da je to bio avion s 12 sjedala", kaže mi Ahmad. “Tri dijela po četiri sjedala. Dakle, postoje dva velika sjedala jedno nasuprot drugog. Velika, četvrtasta, udobna kožna sjedala.”

Vani je bio mrkli mrak. 

“Stalno su pitali 'trebate li nešto? Hoćeš li čašu vode?' Rekao sam, 'mogu li dobiti nešto za čitanje?'”

Američki dužnosnik dao mu je bilten za javne radnike. "Samo gledam bejzbolski rezultat iz Connecticuta ili tako nešto."

Dok je sjedio u avionu, nije bilo čavrljanja, ali su ga u jednom trenutku pitali je li gladan. Ahmad je rekao da jest. 

“Tako su došli i dali mi ovaj UM paket: obroke spremne za jelo. Veliko pakiranje. Otkopčali su mi jednu manžetu na desnoj ruci samo da bih mogao jesti.”

Dok je jeo, došao je službenik Domovinske sigurnosti i sjeo nasuprot njemu. “Njegov je posao obaviti male razgovore, pokušati izvući informacije od vas i natjerati vas da date neku vrstu priznanja, koje kasnije arhivira kao izjavu koju će upotrijebiti protiv vas”, kaže Ahmad.

“Razgovarao sam i kad god bi bilo što iskrslo u vezi sa slučajem, samo bih rekao 'gle, žao mi je, ne mogu o tome'.” 

Ahmad kaže da je službenik koristio tehniku ​​"dobrog policajca". “Pokušavao je uspostaviti vezu, pričajući o djetinjstvu, što je samo normalan razgovor, kao dvoje stranaca koji samo normalno razgovaraju. Oni to rade kako bi vam bilo ugodno. Ali temeljni razlog očito nije čavrljanje, nego izgradnja veze kako biste se otvorili i mogli odgovoriti na njihova pitanja.”

Američki dužnosnik rekao je Ahmadu da ga je istraživao 11 godina i da je u tu svrhu 30 putovao u UK. 

“Tada mi je rekao da je bio u Britaniji pet dana čekajući da se završi moj sudski postupak. 'Čak sam propustio novu epizodu Homelanda', rekao je, 'jer sam prolazio kroz to. Zbog tebe mi je nedostajalo.' Pola šala, pola ozbiljno.”

Ahmad kaže da se u jednom trenutku umorio i rekao da želi leći. 

“Pustili su me da legnem na pod, ali bilo je teško”, kaže. “Mislim da nisam spavao. Bilo je jako teško smjestiti se jer se ne možeš ispružiti i u tim si okovima. Pa kako god sam pokušao, nije bilo moguće.”

osiguranje

Netko tko bi uskoro mogao biti u Ahmadovoj koži, okovan i u avionu za SAD, je australski novinar Julian Assange. 

U siječnju 2021. okružna sutkinja Vanessa Baraitser blokirala je izručenje iz Ujedinjenog Kraljevstva rekavši da bi takav potez bio "opresivan" zbog mentalnog zdravlja osnivača WikiLeaksa.

SAD-u je dana prilika za žalbu, a Baraitserovu odluku je zatim poništio glavni sudac Ian Burnett, koji je prihvatio američka uvjeravanja o Assangeovom liječenju. Taj sudac je bio 40-godišnji “dobar prijatelj” britanskog ministra koji je orkestrirao Assangeovo oduzimanje u travnju 2019. 

Jennifer Robinson, Assangeova odvjetnica u Britaniji otkako su počeli njegovi pravni problemi, rekla mi je: “SAD nije osporio liječničke nalaze, tako da medicinski zaključak i dokazi ostaju isti, što znači da će, ako bude izručen u izolacijske uvjete, biti natjerao na samoubojstvo.” 

SAD je, međutim, ponudio "jamstva" da ga neće staviti u takve zatvorske uvjete.

"To je uvjetno jamstvo", kaže Robinson, "što znači da bi u bilo kojem trenutku, nakon što je u američkom zatvoru, obavještajne službe mogle odlučiti da je učinio nešto što opravdava primjenu tih zatvorskih uvjeta."

To je jako zabrinjavajuće, dodaje ona.

“Imate agencije koje su ga pokušale oteti i ubiti koje bi imale moć staviti ga pod takve uvjete izolacije bez ikakve naše stvarne sposobnosti da to sudski razmotrimo. I zaglavio bi u tim uvjetima.”

Uvjeravanja SAD-a stigla su nakon završetka postupka, no sud u Londonu ih je prihvatio i odmahnuo im. 

"To je u osnovi izručenje diplomacijom bez odgovarajućeg nadzora na sudu", kaže Robinson.

U SAD-u

Ahmad je sletio u SAD rano ujutro 6. listopada 2012. U to vrijeme nije imao pojma gdje je sletio. 

“Ušao sam u nekakav auto i odvezli smo se. Nakon 20-ak minuta stali smo i izašli - kaže. 

“Mogao sam čuti, kao, zveket i shvatio sam da sam u nekakvom skladištu ili mjestu zatvora. U tom sam trenutku shvatio koliko je bolno hodati s okovima. To me je trljalo po ahilu, pa sam stvarno usporio. Očito kasnije naučiš kako se to radi, ali to mi je bio prvi put i nisam znao. Stvarno sam polako, polako, polako promiješala.”

Ahmad se zatim popeo dizalom i došao do ćelije. Skinuli su mu lisice i okove, a zatim skinuli masku za skijanje i štitnike za uši koje su mu stavili pri slijetanju. Ahmad je bio u zgradi federalnog suda u New Havenu. Bilo je oko 3 ujutro.  

“Odveli su nas na fotografiranje i uzimanje otisaka, a onda su nas vratili u tu ćeliju. Rekli su 'imate sudsko ročište u 8 ujutro'”, kaže on.

Ahmad nije mogao spavati drugu noć zaredom. “Oko 7.30 sati došli su moji odvjetnici u zatvorenu posjetu, tako da je paravan i moji odvjetnici su tu. Razgovarao sam sa svojim odvjetnicima, a zatim je održano ročište.” 

Nakon tog ročišta, sada oko 10 sati, strpan je u terenac.

"Krenuli smo u ovom konvoju od možda osam SUV-ova", kaže. “A ovi dečki, znate kakvi su Amerikanci, kad nešto rade, uvijek je ekstra. Dečki imaju, kao, puškomitraljeze. Ovi svi izgledaju kao specijalci.” 

Supermax

Nakon sat vremena stigli su do zatvora. Ahmadov odvjetnik rekao mu je da ide na državni supermax u Connecticutu.

Nakon što je ušao u prijemni dio zatvora, odveden je na liječnički pregled. Policajci su morali čekati vani.

"Uđem u ovu sobu i tamo su tri medicinske sestre", kaže Ahmad. 

“Normalni, prijateljski razgovor, pregledavanje moje povijesti bolesti, pregled očiju, ušiju, usta, što god. Kad je policajac došao po mene, pogledao je glavnu sestru i kao da joj je namignuo ili kimnuo, a ona je uzvratila. Ona kaže, 'da, status'. 

Nisam znao što to znači, ali kasnije sam shvatio da mu je rekla da me stavi na samoubilačku stražu, što je zapravo kaznena ćelija. Zdravstvo mora donijeti tu odluku. Dakle, to je bila prijevara jer nije bilo razloga da idem tamo, bio sam potpuno popustljiv. Pogledala je tipa i rekla 'status'.”

Ahmad nastavlja:

“Onda sam odveden u ovu ćeliju. Čim sam ušao, jedna osoba je snimala, a osam momaka je uglas izvikivalo naredbe i naredbe. 'Dobro, lijevo. Dobro, suzdržanost.' Izvikuju te vojne zapovijedi i stavili su me uz ovaj zid i doslovno su me svukli do gola, potpuno. I sve je to na videu.”

Ahmad, koji nije spavao, bio je u potpunom šoku. 

“U Ujedinjenom Kraljevstvu se nikada ne skidate potpuno goli”, kaže. “Uradit će ili donju polovicu ili gornju polovicu, a zapravo to ne rade na silu osim ako se radi o sigurnosnoj stvari. Pa se pitam, 'što dovraga?'”

Papirnate papuče

Zatim su Ahmadu obuli papirnate papuče i anti-samoubilačku odijelu koja mu je pokrivala torzo do koljena. "I to je to. To je sve što imam, osim okova.”

Proveli su ga dugim hodnikom pognutog pod stegom tako da mu je glava bila ispod struka.

“Bacili su me u ovu ćeliju, a prvo što sam primijetio bio je smrad, bio je poput mirisa prožetog fekalijama, također je bilo apsolutno ledeno”, kaže. “Sjećam se prve stvari koju sam pitao tipa za status, 'Mogu li dobiti nešto za pojesti?' Samo se nasmijao i rekao 'sitit ćeš se'. I to je to. Zatvorili su vrata i to je to. Otišli su.”

U ćeliji nije bilo ničega osim dvije trake toaletnog papira. Voda je bila uključena 60 sekundi, pet minuta isključena, sjeća se Ahmad.

“Ako pogledam izvan malog trakastog prozora veličine 3 × 6 inča, na stražnjem zidu, mogu vidjeti samo beton. Nema pogleda, nema ničega. Zatim postoji još jedan trakasti prozor, 3×6 inča na vratima okrenutim prema unutrašnjosti zatvorske jedinice. A tu su sva ta ogledala i mali sat koji mogu razaznati.”

Ahmad je sada bio umoran i tu je bio krevet s plastičnim madracem. "Sklupčam se poput fetusa jer je apsolutno hladno", kaže Ahmad. “Malo sam odspavao i ustao. U jednom trenutku došlo je vrijeme za hranu, došli su i dali mi papirnatu vrećicu hrane. Hrana je bila u, kao, šalici za kavu, i pitao sam tipa, 'mogu li dobiti žlicu?'”

Policajac mu je rekao da to nije dopušteno. 

“Morao sam jesti rukom kao životinja. I to je sve zbog statusa, zbog kazne. Morate tako jesti. Nisam znala koja je hrana. Upravo sam ga pojeo. Dio mene je razmišljao je li ovo meso ili nije? Ne jedem meso koje nije halal. Ali upravo sam ga pojeo. Nisam ni znala da su možda pljunuli u to ili što već, ali jednostavno sam bila previše gladna. I ćelija je smrdjela kao fekalija, a ja sam bos i, naravno, nema sapuna.”

Nepoznate Nepoznate

Ahmad u tom trenutku nije imao pojma koliko će dugo biti u ovoj ćeliji. Moglo bi biti 10 dana. Moglo bi biti 10 godina. "Nisam imao pojma ni o čemu", kaže. 

“U ovoj sam ćeliji, a onda prvo čega se sjetim je jedna stvar koju je rekao Nelson Mandela: da godine prolaze kao minute u zatvoru, ali minute, prolaze kao godine. I sjećam se da sam stalno odlazio do vrata i gledao na taj digitalni sat. I mislim da je prošlo, otprilike, nekoliko sati, ali prošlo je oko 10 minuta.”

U nekom trenutku pored njegove ćelije prošla je medicinska sestra. 

“Stajala je na trenutak čitajući nešto ispred moje ćelije i gledajući me s gađenjem dok je to činila”, kaže Ahmad.

“Kasnije sam shvatio da ispred mojih vrata stoji list papira na kojem su navedene sve optužbe protiv mene. Tada sam je pitao kako mogu izdržati, s obzirom da nemam ništa u ćeliji, nemam što raditi ili čitati, što vidjeti i s kim razgovarati. "Možeš pokušati s vizualizacijom", nasmijala se i nastavila svojim putem. To je ono što su mislili pod podrškom za mentalno zdravlje.”

Sljedećeg jutra novi je zatvorski službenik došao u njegovu ćeliju. 

“Bio je rasist i neprijateljski raspoložen časnik”, kaže mi Ahmad. “Vikao je 'ti si terorist', i jako glasno viče ostalim zatvorenicima 'pokušao nas je dići u zrak, pokušao je ubiti Amerikance.' Zatim kaže: 'Naučit ću ga lekciju, zašto si nas pokušao dići u zrak?'”

Ahmad mu je pokušao objasniti da je to druga osoba, a ne on. 

“On je kao 'da, da, kako god, govori engleski'. Bio je otvoreni rasist. U Ujedinjenom Kraljevstvu skloni su skrivati ​​svoj rasizam, ali u Americi znate na čemu ste, što mi je zapravo draže.”

Dan nakon dolaska u zatvor, Ahmad je imao napad panike.

"To je jedini put u životu da sam ga imao", kaže.

“To je bio prvi i zadnji put da mi se to dogodilo. Samo sam stajao tamo i odjednom kao da su mi se prsa počela urušavati. Stojim i onda počnem hiperventilirati i mišići mi se napnu, i uđem u to stanje, kao da se davim, ali nisam.”

Kaže da je jedini razlog zbog kojeg sada može razgovarati o tome taj što je prošao terapiju desenzibilizacije i reprocesiranja pokreta oka (EMDR) kako bi to riješio. 

"Sada mogu razgovarati s tobom bez ikakve fiziološke reakcije", kaže Ahmad. “Ali bilo je zastrašujuće. Mislim da mi je sinulo saznanje da, 'o, moj Bože, to je to'.”

On nastavlja: 

“Sva ova uvjeravanja, prema meni će se postupati humano, a zatvori u SAD-u jednaki su zatvorima u Ujedinjenom Kraljevstvu i prema njemu će se postupati pošteno i pravedno. Sve je to bilo potpuno smeće. Sve je to bila prevara, sve su to bile laži. Upravo sam mislio u sebi 'to je to'. Ostat ću u ovoj ćeliji do kraja života.”

Ahmad nije imao pojma kako se nositi s napadom panike.

“Tamo nije bilo nikoga. Nisam mogao ni s kim razgovarati. Nisam ni znao kako se nositi s disanjem. Disanje vas može izvući iz toga. Tako da sam samo počeo recitirati neke stihove iz Kur'ana koje sam naučio napamet i onda me na kraju to nekako pokrenulo, smirilo."

CIA i politika

John Kiriakou bio je časnik CIA-e od 1990. do 2004. prije nego što je otišao i raskrinkao program mučenja agencije tijekom takozvanog Rata protiv terorizma. Kiriakou je od tada postao otvoreni zagovornik bitke Juliana Assangea za njegov život suočen s progonom od strane njegovog bivšeg poslodavca.

“Jedna od stvari koju mnogi ljudi ne razumiju je da u američkom sustavu, čak i ako tužiteljstvo želi odustati od slučaja, prvo se posavjetuju sa 'žrtvom' da vide je li u redu sa žrtvom ako slučaj je odbačen. U ovom slučaju, žrtva bi bila CIA”, kaže mi. 

Kiriakou je rekao:

“Ne mogu a da ne pomislim da nije bilo izdanja Vaulta 7, i da [bivši direktor CIA-e Mike] Pompeo nije u pitanju, mislim da nikoga ne bi bilo briga da se slučaj protiv Juliana prekine. biti ispušten, ali ih je osramotio, a postoji tako duboka želja za osvetom da kao da se ne mogu kontrolirati.”

Vault 7 je niz dokumenata koji Wikileaks počeo objavljivati ​​u ožujku 2017., detaljno opisujući sposobnosti CIA-e za obavljanje elektroničkog nadzora i kibernetičkog ratovanja. Kiriakou kaže da će više razine CIA-e kao rezultat toga voditi izvršnu politiku o progonu Assangea.

“U ovakvom slučaju taj bi se razgovor dogodio samo na samom vrhu”, kaže. “Dakle, govorimo o ravnatelju, zamjeniku ravnatelja, zamjeniku ravnatelja za operacije, glavnom savjetniku, možda zamjeniku ravnatelja za protuobavještajne poslove. Vrlo je mala grupa ljudi koja bi vodila taj razgovor.”

CIA je nevjerojatno moćna, dodaje Kiriakou.

“Posebno je moćan unutar federalne birokracije. Ne mislim da se te odluke donose u vakuumu u Ministarstvu pravosuđa. Te se odluke donose za stolom u konferencijskoj sobi u Vijeću za nacionalnu sigurnost. I ne možemo se pretvarati da je [glavni državni odvjetnik] Merrick Garland neovisan i da je Ministarstvo pravosuđa neovisno o vanjskom utjecaju. Znamo da to jednostavno nije istina.”

Kada je predsjednik Joe Biden imenovao Williama Burnsa svojim direktorom CIA-e, Kiriakou je sebi dao malo nade za Assangea. 

“Bio sam optimističan u vezi s Billom Burnsom jer je on karijerni diplomat i mirotvorac, a s izuzetkom vremena koje je proveo kao zamjenik državnog tajnika, nije bio redoviti konzument obavještajnih podataka, tako da nije bilo veze između Billa Burnsa. i obavještajnu zajednicu”, kaže mi Kiriakou. 

“Pomislio sam, pa, znaš, po prvi put, stvarno, otkako je admiral Stansfield Turner bio direktor pod Jimmyjem Carterom, ovo je tip koji je neovisan o CIA-i, koji može donositi vlastite prosudbe i dolaziti do vlastitih zaključaka. . Znate, bojim se da se, barem u slučaju Assange, to pokazalo netočnim jer da je Bill Burns otišao Merricku Garlandu i rekao, gledajte, nije bilo štete nacionalnoj sigurnosti, mislim da bi Garland nema problema s odbacivanjem slučaja.”

Kiriakou kaže da ne može vjerovati da se Biden želi obračunati s medijskim establišmentom.

“Samo mi se čini da postoje vrlo moćni ljudi, vjerojatno i u CIA-i i u Ministarstvu pravosuđa, koji kažu, znate, 'jebeš prvi amandman Ustava'.

Pravni Stitch Up

Kiriakou također nije optimističan glede Assangeovih šansi u američkom pravnom sustavu. 

"U početku, ono što će se dogoditi jest da će ga odvesti u ono što se zove federalni zatvor u Aleksandriji, Virginia", kaže on. “U njemu su smješteni zatvorenici koji čekaju suđenje u istočnom okrugu Virginije na tamošnjem saveznom sudu. Ima ljudi koji čekaju suđenje za manje zločine kao što je pokušaj popušivanja policajcu na tajnom zadatku kod nacionalnog spomenika - to je učinio netko s kim sam nakratko dijelio ćeliju - ali to vrijedi za El Chapa i sve između.”

Dok čeka suđenje, vjerojatno će biti tretiran kao i svi ostali, kaže Kiriakou. 

“Ovdje je važna stvar da su američki tužitelji više puta obećali britanskoj vladi da Juliana neće staviti u samicu. To je potpuno i totalno sranje, jer nisu na tužiteljima Ministarstva pravosuđa da odlučuju tko ide u samicu. To je jedino područje Federalnog ureda za zatvore. Tužitelji koji obećavaju da neće staviti Juliana u samicu su poput vas ili mene koji obećavamo da nećemo staviti Juliana u samicu. Otprilike toliku težinu imaju ta obećanja.”

Assange neće dobiti pravdu ni u SAD-u, kaže Kiriakou.

"Mislim da on nema šanse za pošteno suđenje iz nekoliko razloga", kaže on. 

“Prvo je činjenica da je ovo istočni okrug Virginije. Zove se sud za špijunažu jer tamo nijedan optuženik za nacionalnu sigurnost nikada nije dobio slučaj. Tamo sam optužen. [CIA-in zviždač] Jeffrey Sterling tamo je optužen. Ondje je optužen Edward Snowden. Optužuju sve u istočnom okrugu Virginije, gotovo sve, jer je to matični okrug CIA-e.”

Nastavlja: “Porota će se sastojati od ljudi koji rade ili imaju rođake koji rade za CIA-u, Pentagon, Ministarstvo domovinske sigurnosti, FBI i desetke suradnika obavještajne zajednice. Stoga je nemoguće dobiti porotu koja nije pristrana.”

Drugi razlog je ono što se naziva "slaganje naboja", kaže Kiriakou. “Recimo da ste možda počinili zločin. Umjesto da vas optuže za taj zločin, optužit će vas za 20 zločina, a onda će vam se vratiti nakon što ste prikladno omekšali i reći, u redu, odbacit ćemo sve optužbe osim jedne ili dvije , ako se izjasniš krivim.”

Trikovi

Babar Ahmad je nakon napadaja panike ostao u ćeliji tri dana. Tada je došao liječnik da ga pregleda.

“Bio je to afroamerički liječnik, a on je samo vrtio glavom”, kaže Ahmad. “Rekao mi je, 'Ne znam zašto su te stavili ovdje', i rekao je da će me izvući. Samo je nastavio odmahivati ​​glavom. Znao je trikove koje igraju.”

Liječnik je izveo Ahmada u drugu ćeliju s još nekoliko stvari, uključujući nekoliko kombinezona i majica, nekoliko ručnika i deku. Ali to je još uvijek bila samica.  

"Ali ovaj jedan zatvorenik, koji je zapravo bio pristojan momak, došao je do mene", kaže Ahmad. “Nisam znala kako izgleda, ali samo je viknuo moj broj mobitela. Kaže, 'hej, 109, kako si, brate? Kako se zoveš, odakle dolaziš?'”

Dao je Ahmadu neke informacije o rutini u zatvoru i na kraju mu je uspio poslati nešto materijala za čitanje, što je bilo protiv pravila.

“Poslao mi je neke knjige. Mislim da sam dobio i Bibliju od kapelana. Pročitao sam Bibliju od korice do korice. Većina toga je bila u tim prvim tjednima.”

Ahmad je u tom zatvoru ostao dvije godine. 

“Držali su me uz smrtnu kaznu u Connecticutu”, kaže. “Tamo je režim bio jako težak. Potpuna samica za cijeli dan i noć. Dvije godine nema veze s drugim zatvorenikom. Potpuni ponižavajući pregled do svlačenja, uključujući tjelesne šupljine, svaki put kad izađete iz ćelije, čak i ako je riječ o tušu udaljenom 2 metra.”

Morao je vježbati po sat vremena tri puta tjedno. 

"Bilo je to u podzemnom kavezu za pse, koji je otprilike četiri stepenice sa dvije stepenice, a tu su tri kaveza jedan pokraj drugog", kaže. “Dakle, možete razgovarati sa zatvorenicima koji su ili druga dva zatvorenika koji su tamo s vama, možete razgovarati s njima bez ograničenja. Ali to je bilo to.”

Pitam Ahmada kako nije poludio.

“Pa, to je nepodnošljivo. I puno je ljudi sišlo s uma, i ima puno ljudi s teškim mentalnim problemima, ljudi koji pričaju sami sa sobom, ljudi koji viču i lupaju po cijele dane, po cijele noći. Ljudi se samoozljeđuju. Stalno ima pokušaja samoubojstva. Jednog sam tjedna svjedočio trima pokušajima samoubojstva u jednom danu.”

On nastavlja: 

“Tamo su zatvorenici koji su ubili svoje cimere, pretukli ih na smrt unutar same ćelije. U mom slučaju, mislim da je to dijelom bila moja religija, moja vjera. Ne znam, imaju te poštapalice, otpornost i sve to, ali ti se samo trudiš preživjeti, zar ne?”

Ahmad je pušten iz američkog zatvora u srpnju 2015. nakon što je osuđen na 12 i pol godina zbog pružanja materijalne potpore, putem dva članka objavljena na njegovoj web stranici, talibanskoj vladi u vrijeme dok su pružali utočište Osami bin Ladenu.

Američka vlada dvaput je tražila ovu kaznu, ali iznenađujuće blaga kazna značila je da je Ahmad oslobođen u roku od nekoliko mjeseci zbog odsluženja vremena.

Malo je vjerojatno da će Julian Assange biti toliko popustljiv od američkog pravosudnog sustava, a njegovo će zatvorsko iskustvo vjerojatno biti još kaznenije od Ahmadovog. 

“Mislim da će Assangeu biti gore od mene u američkom zatvoru”, kaže Ahmad. “Uvjeravanja koja daju o pristupu zdravstvenoj skrbi, sve je to prijevara. Ništa od toga ne vrijedi kada ste tamo.” On zastaje. "Naravno, samoubojstvo je vrlo realan rizik."

Matt Kennard je glavni istražitelj u Declassified UK. Bio je stipendist, a zatim i direktor Centra za istraživačko novinarstvo u Londonu. Pratite ga na Twitteru @kennardmatt

Ovaj je članak iz Deklasificirano UK.