Izraelska invazija na Rafah neće promijeniti bojno polje u korist izraelske vojske, ali će biti užasna za raseljene Palestince, piše Ramzy Baroud.
Rafah, 2003. (monografija). (helga tawil souri, Flickr, CC BY-NC-SA 2.0)
By Ramzy Baroud
Zajednički snovi
TPalestinski grad Rafah nije samo stariji od Izraela, on je star koliko i sama civilizacija.
Postoji tisućama godina. Kanaanci tekstu njemu kao Rafia, a Rafia je gotovo uvijek bila tu, čuvajući južne granice Palestina, drevni i moderni.
Kao prolaz između dva kontinenta i dva svijeta, Rafah je bio na čelu mnogih ratova i stranih invazija, od starih Egipćana preko Rimljana, do Napoleona i njegove na kraju poražene vojske.
Sada je red na Benjamina Netanyahua. Izraelski premijer je od Rafaha napravio dragulj svoje krune srama, bitku koja će odrediti sudbinu njegovog genocidnog rata u Gazi — zapravo samu budućnost njegove zemlje.
"Oni koji nas žele spriječiti da djelujemo u Rafi zapravo nam govore: 'Izgubite rat'", rekao je , rekao je na konferenciji za novinare 17. veljače.
Trenutno ih je negdje između 1.3 i 1.5 milion ljudi u Rafi, području koje je prije početka rata imalo svega 200,000 stanovnika.
Čak i prije početka ovog genocidnog rata, Rafah se još uvijek smatrao prepunim. Možemo samo zamisliti kakva je situacija sada, gdje su stotine tisuća ljudi raštrkani u blatnjavim izbjegličkim kampovima, preživljavajući u improviziranim šatorima koji ne mogu izdržati stihiju oštre zime.
Gradonačelnik Rafaha kaže da samo 10 posto potrebne hrane i vode dolazi do stanovništva u logorima, gdje ljudi pate od ekstremne gladi, ako ne i potpune gladi.
Unatoč uništenju džamija u Gazi od strane izraelskih zračnih napada, Palestinci i dalje održavaju svoju molitvu petkom pored ruševina džamije u Rafahu, na jugu Gaze. pic.twitter.com/SKyWZ1bCv6
- Quds News Network (@QudsNen) Ožujak 1, 2024
Ove obitelji više su traumatizirane jer su izgubile voljene osobe, domove i nemaju pristup nikakvoj medicinskoj skrbi. Zarobljeni su između visokih zidova, mora i ubojite vojske.
Izraelska invazija na Rafah neće promijeniti bojno polje u korist izraelske vojske, ali će biti užasna za raseljene Palestince. Pokolj će nadmašiti sve što smo do sada vidjeli bilo gdje Gaza.
Gdje će otići do 1.5 milijuna ljudi kada stignu izraelski tenkovi? Najbliže takozvano sigurno područje je al-Mawasi, koje je već prenapučeno i premalo, za početak. Tamošnje raseljene izbjeglice također gladuju zbog izraelskog sprječavanja pomoći i neprestanog bombardiranja konvoja.
Zatim, tu je sjeverna Gaza, koja je uglavnom u ruševinama; nema hrane do te mjere da, u nekim područjima, čak ni stočne hrane, koje sada ima konzumira od strane ljudi, više nije dostupan.
Ako međunarodna zajednica konačno ne razvije volju da zaustavi Izrael, ovaj užasni zločin bit će daleko gori od svih zločina koji su već počinjeni, rezultirajući smrću i ranjavanjem više od 100,000 ljudi.
Rafah, 2007. (monografija). (Andrea Giudiceandrea, Flickr, CC BY-NC-SA 2.0)
Čak i uz invaziju na Rafah, Izrael ne bi postigao nikakvu vojnu ili stratešku pobjedu. Netanyahu jednostavno želi zadovoljiti pozive za krvlju koji dolaze iz cijelog Izraela. Nakon svega ovoga, oni i dalje traže osvetu.
"Osobno sam ponosna na ruševine Gaze", izjavila je izraelska ministrica socijalne jednakosti i unaprjeđenja žena May Golan. , rekao je na sjednici Knesseta 21. veljače.
Ali, ipak, ni u Rafi neće biti pobjede.
Na početku rata, Izrael je rekao da je Hamas koncentriran uglavnom na sjeveru. Sjever je propisno uništen, iako se otpor nastavio nesmanjenom brzinom.
Zatim su tvrdili da je stožer otpora bio ispod bolnice al-Shifa, koja je bombardirana, napadnuta i uništena. Zatim su tvrdili da su Bureij, Maghazi i središnja Gaza glavna nagrada u ratu.
Tada je Khan Younis proglašen "prijestolnicom Hamasa". I tako dalje…
Osim masovnog razaranja i ubijanja stotina civila dnevno, Izrael nije dobio ništa; otpor nije poražen, a navodna "prijestolnica Hamasa" zgodno se prebacila iz jednog grada u drugi, čak i iz jednog kvarta u drugi.
Sada se iste smiješne tvrdnje i neutemeljene optužbe iznose i iznose protiv Rafe, kamo je većina stanovništva Gaze pobjegla, u potpunom očaju, kako bi preživjela napad.
Izrael se u početku nadao da će stanovnici Gaze pohrliti u svojim stotinama tisuća u pustinju Sinaj. Oni nisu. Zatim su počeli izraelski čelnici, poput krajnje desnog izraelskog ministra financija Bezalela Smotricha govorenje “dobrovoljne migracije” kao “pravog humanitarnog rješenja”.
Ipak, Palestinci su ostali. Sada su se svi složili oko invazije na Rafah, posljednjeg pokušaja da se orkestrira još jedna palestinska Nakba.
Ali još jedna Nakba se neće dogoditi. Palestinci neće dopustiti da se to dogodi.
Naposljetku, političkom ludilu Netanyahua i Izraela mora doći kraj.
Svijet ne može ustrajati u ovom kukavičkom nedjelovanju.
Životi milijuna Palestinaca ovise o našem zajedničkom nastojanju da ovaj genocid smjesta okončamo.
Ramzy Baroud je novinar i urednik časopisa Palestinska kronika. Autor je pet knjiga uključujući: Ovi lanci će biti slomljeni: palestinske priče o borbi i prkosu u izraelskim zatvorima (2019), Moj otac je bio borac za slobodu: neispričana priča Gaze (2010) i Druga palestinska intifada: Kronika narodne borbe (2006). Dr. Baroud je nerezidentni viši znanstveni suradnik u Centru za islam i globalna pitanja (CIGA), Sveučilište Zaim u Istanbulu (IZU). Njegova web stranica je www.ramzybaroud.net.
Ovaj je članak iz Zajednički snovi.
Stavovi izraženi u ovom članku mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.