Hiperimperijalizam

Zapad je nesposoban da se pomiri sa svojim polaganim propadanjem kao dominantnog bloka u svijetu, piše Vijay Prashad. 

By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja

"TZapad je u opasnosti," Upozorio Novi predsjednik Argentine Javier Milei na ovogodišnjem sastanku Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) u Davosu u Švicarskoj. 

U svojoj opasno privlačnoj stil, Milei je okrivio “kolektivizam” – to jest socijalnu skrb, poreze i državu – kao “korijenski uzrok” svjetskih problema, što dovodi do sveopćeg osiromašenja. 

Jedini put naprijed, izjavio je Milei, je kroz "slobodno poduzetništvo, kapitalizam i ekonomske slobode". Mileijev govor označio je povratak ortodoksiji Miltona Friedmana i Chicago Boysa, koji su gurali naprijed ideologiju društvenog kanibalizma kao osnovu za svoju neoliberalnu agendu. 

Od 1970-ih ova politika spaljene zemlje uništila je veliki dio globalnog juga kroz programe strukturne prilagodbe Međunarodnog monetarnog fonda. Također je stvorio tvorničke pustinje na Zapadu (ono što je Donald Trump u svom inauguracijskom govoru 2017. zvan američki pokolj”). 

U tome leži zbunjujuća logika krajnje desnice: s jedne strane, pozivanje klase milijardera da dominira društvom u njihovom interesu (što proizvodi društveni pokolj), a zatim, s druge strane, raspirivanje žrtava navedenog pokolja da se bore protiv politike koje bi im koristile.

Milei je u pravu u svojoj općoj ocjeni: Zapad is u opasnosti, ali ne zbog socijaldemokratske politike; u opasnosti je zbog svoje nesposobnosti da se pomiri sa svojim polaganim odumiranjem kao dominantnog bloka u svijetu.

Iz Tricontinentala: Instituta za društvena istraživanja i Global South Insights (GSI) stižu dva važna teksta o promjenjivom globalnom krajoliku: značajna studija, “Hiperimperijalizam: Opasna, dekadentna nova faza”, i naš 72. dosje, “Uzburkavanje svjetskog poretka” (dosje je sažetak studije, pa ću se na njih pozivati ​​kao na jedan tekst).

Tricontinental smatra da je ovo najznačajnija teorijska tvrdnja koju je naš institut dao u svojoj osmogodišnjoj povijesti.

I u “Hiper-imperijalizmu” i u “Kućkanju svjetskog poretka” ističemo četiri važne točke:

Prvo, kroz duboku analizu koncepata globalnog sjevera i globalnog juga, pokazujemo da prvi djeluje kao blok, dok je drugi samo labava skupina. 

Globalni sjever predvode Sjedinjene Države, koje su stvorile nekoliko instrumenata za proširenje vlasti nad drugim zemljama u bloku (od kojih su mnoge povijesne kolonijalne sile i doseljeničko-kolonijalna društva). 

Ove platforme uključuju obavještajni savez Five Eyes (prvobitno osnovan 1941. između SAD-a i UK-a, mreža se sada proširila na Fourteen Eyes); Sjevernoatlantski pakt (NATO, osnovan 1949.) i Grupa sedam (G7, osnovan 1974.).

Preko ovih i drugih formacija, Sjedinjene Države i njihovi politički saveznici unutar globalnog sjevera mogu vršiti vlast nad svojim zemljama i zemljama globalnog juga.

Nasuprot tome, zemlje globalnog juga povijesno su bile puno neorganiziranije, s nekim, labavijim savezima i vezama oko regionalnih i političkih pripadnosti.

Globalni jug nema niti političko središte niti ideološki vođen projekt.

Analiza u tekstovima je detaljna, oslanjajući se na javne baze podataka i baze podataka koje je izgradio GSI. Suština je da postoji jedan svjetski sustav kojim opasno upravlja imperijalistički blok. 

Ne postoje višestruki imperijalizmi, nema međuimperijalističkih sukoba.

Drugo, platforme Globalnog Sjevera vrše moć nad svjetskim sustavom kroz niz vektora (vojni, financijski, ekonomski, društveni, kulturni) i kroz niz instrumenata (NATO, Međunarodni monetarni fond, informacijski sustavi). 

S postupnim opadanjem kontrole Globalnog Sjevera nad međunarodnim financijskim sustavom, sirovinama, tehnologijom i znanošću, ovaj blok svoju moć uglavnom ostvaruje vojnom silom i upravljanjem informacijama. 

U ovim tekstovima ne prelazimo pitanje informiranosti, iako jesmo ranije napisan o tome i ponovno će se time baviti u studiji o digitalnom suverenitetu. 

Fokus ovih tekstova uglavnom je na vojnoj potrošnji, gdje pokazujemo da blok predvođen SAD-om čini 74.3 posto svjetske vojne potrošnje i da SAD troši 12.6 puta više od svjetskog prosjeka po glavi stanovnika (Izrael, drugi iza SAD, troši 7.2 puta više od svjetskog prosjeka po glavi stanovnika). 

Da to stavimo u perspektivu, Kina čini 10 posto svjetske vojne potrošnje, a njezina vojna potrošnja po glavi stanovnika je 22 puta manja od one u Sjedinjenim Državama.

Takvo enormno trošenje na vojsku nije nevino. Ne samo da dolazi na koštati socijalne potrošnje, vojna moć Globalnog Sjevera koristi se za prijetnje i zastrašivanje zemalja, i — ako su neposlušne — za kažnjavanje ih paklenom vatrom i sumporom. 

Samo u 2022. ove su imperijalističke nacije izvršile 317 rasporeda svojih vojnih snaga u zemlje na globalnom jugu.

Najveći broj ovih raspoređivanja (31) izvršen je u Maliju, zemlji koja snažno teži suverenitetu i koja je bila prva od država Sahela koja je izvela državne udare uz podršku naroda (2020. i 2021.) i izbaciti francuska vojska sa svog teritorija (2022.).

[Vidjeti: Raskid Malija s Francuskom pokazuje pukotine u Atlantskom savezu]

Između 1776. i 2019. Sjedinjene Države izvele su najmanje 392 intervencije diljem svijeta, od čega polovicu između 1950. i 2019.

To uključuje užasan, ilegalni rat protiv Iraka 2003. (na ovogodišnjem Svjetskom ekonomskom forumu, irački premijer Mohammed Shia' al-Sudani Na pitanje da trupe Globalnog sjevera napuste Irak). 

Ova velika vojna potrošnja Globalnog Sjevera, predvođenog Sjedinjenim Državama, odražava militarizaciju njegove vanjske politike.

Jedan od malo zapažanih aspekata ove militarizacije je razvoj teorije u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu o "obrambenoj diplomaciji" (kao primijetio u Ministarstvu obrane Ujedinjenog Kraljevstva “Strateški pregled obrane” iz 1998).

U Sjedinjenim Državama, strateški mislioci koristiti akronim DIME za promišljanje izvora nacionalne moći (diplomacije, informacijske, vojne i gospodarske).

Prošle godine, Europska unija i NATO — institucije u srcu globalnog sjevera — zajedno obećao da “mobiliziramo kombinirani skup instrumenata koji su nam na raspolaganju, bili oni politički, ekonomski ili vojni, kako bismo slijedili naše zajedničke ciljeve na dobrobit naše jedne milijarde građana.”

U slučaju da niste shvatili, ta moć — uglavnom vojna moć i vojna diplomacija — nije služiti čovječanstvu, već služiti samo njihov “građani.”

Treći, dio IV našeg “Hiperimperijalizam" studija se zove “Zapad u padu” i promatra dokaze za ovaj trend iz perspektive koja odbacuje Mileijevo širenje straha “Zapad je u opasnosti”. 

Činjenice pokazuju da je od početka Treća velika depresija, globalni sjever borio se da zadrži svoju kontrolu nad svjetskom ekonomijom; njezini instrumenti - monopoli nad tehnologijom i sirovinama, kao i dominacija nad izravnim stranim ulaganjima - iz temelja su erodirali. 

Kada je 2004. Kina premašila udio Sjedinjenih Država u globalnoj industrijskoj proizvodnji, Sjedinjene Države izgubile su hegemoniju u proizvodnji (do 2022. Kina je imala 25.7 posto udjela naspram 9.7 posto koje je držala potonja). 

S obzirom na to da Sjedinjene Države sada ovise o velikom neto uvozu kapitala, koji je 1. dosegao 2022 trilijun dolara, SAD ima malo unutarnjih mogućnosti da osigura ekonomske prednosti svojim saveznicima na globalnom sjeveru ili globalnom jugu. 

Vlasnici kapitala u Sjedinjenim Državama izvukli su svoj profit iz državne blagajne stvarajući ekonomske uvjete za društveni pokolj koji pogađa zemlju. 

Stare političke koalicije ukorijenjene oko dviju stranaka u Sjedinjenim Državama su u tijeku, bez prostora unutar američkog političkog sustava za razvoj političkog projekta za ostvarivanje hegemonije nad svjetskim gospodarstvom putem legitimiteta i pristanka.

Zato Globalni sjever pod vodstvom SAD-a pribjegava sili i zastrašivanju, gradeći svoj golemi vojni aparat povećanjem vlastitog javnog duga (budući da postoji malo domaćeg konsenzusa da se to zaduživanje koristi za izgradnju infrastrukture i proizvodne baze zemlje).

Korijen Novi hladni rat Ono što su Sjedinjene Države nametnule Kini je da je Kina nadmašila Sjedinjene Države u neto formiranju fiksnog kapitala, dok je SAD doživio postupni pad. 

Svake godine od 1992. Kina je bila neto izvoznik kapitala, ovaj višak stvorenog kapitala omogućio je financiranje međunarodnih projekata kao što je inicijativa Pojas i put, sada stara 10 godina.

Četvrto, analiziramo pojavu novih organizacija ukorijenjenih na globalnom jugu, kao što su Šangajska organizacija za suradnju (2001.), BRICS10 (2009.) i Grupa prijatelja u obrani Povelje UN-a (2021.). 

Ove su međuregionalne platforme u embrionalnoj fazi, ali pružaju dokaze za rast novog regionalizma i multilateralizma. Iako ove formacije ne žele djelovati kao blok koji bi se suprotstavio bloku Globalnog Sjevera, one odražavaju ono što smo prethodno nazvali "novim raspoloženjem" na Globalnom Jugu.

Novo raspoloženje nije ni antiimperijalističko ni antikapitalističko, već ga oblikuju četiri glavna vektora:

• Multilateralizam i regionalizam usmjerena na stvaranje globalnih platformi za suradnju usidrenih na jugu.
• Nova modernizacija usredotočen na izgradnju regionalnih i kontinentalnih gospodarstava koja koriste lokalne valute umjesto dolara za trgovinu i rezerve.
• Suverenost, što bi stvorilo prepreke zapadnoj intervenciji. To uključuje vojne sukobe i digitalni kolonijalizam, a oboje olakšava intervencije američkih obavještajnih službi.
• Reparacije, što bi podrazumijevalo kolektivno pregovaranje kako bi se kompenzirale stoljetne zamke duga Zapada i zlouporaba proračuna s viškom ugljika, kao i njegovo mnogo dugotrajnije nasljeđe kolonijalizma.

Analiza u ovim tekstovima seže duboko ispod površine, dajući povijesnu materijalističku procjenu naše sadašnje krize. 

Dokumenti koje su izradile institucije Globalnog sjevera, poput WEF-a “Global Risks” prijaviti za 2024. daje popis opasnosti s kojima se suočavamo (klimatska katastrofa, društvena polarizacija, gospodarski padovi), ali ih ne može objasniti.

Naš pristup, vjerujemo, daje teoriju za razumijevanje ovih opasnosti kao ishoda svjetskog sustava kojim upravlja hiperimperijalistički blok.

Razmišljajući o tim tekstovima, misli su mi odlutale do djela iračkog pjesnika Bulanda al-Haydarija (1926–1996). Kada se sve činilo uzaludnim, al-Haydari je napisao da "sunce neće izaći" i da su "u dnu kuće, već mrtvi, koraci moje djece, svedeni na tišinu."

Ali i tada, kada smo “bili bez struje”, ostaje nada. Njegova civilizacija se utapa, ali onda "stigao si s veslom", pjeva. „Takva je povijest naše jučerašnji dan, a okus joj je gorčina“, zaključuje, „takav je naš polagani hod, povorka našeg dostojanstva: naše jedino dobro do časa kada će se, konačno, dići slobodno veslo.“

To iščekivanje definira klasik iranskog pjesnika Forougha Farrokhzada (1934. – 1967.), “Netko tko nije kao nitko” (1966.):

Sanjao sam da netko dolazi.
Sanjao sam crvenu zvijezdu,
a kapci mi se stalno trzaju
a moje cipele neprestano privlače pažnju
i smijem li oslijepiti
ako lažem.
Sanjao sam tu crvenu zvijezdu
kad nisam spavao.
Netko dolazi,
netko dolazi
netko bolji.

Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik Globetrottera. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi. Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim,  Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći.

Ovaj je članak iz Tricontinental: Institut za društvena istraživanja.

Stavovi izraženi u ovom članku mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.