Intimnost liberalizma s krajnjom desnicom

Iako su liberalne elite užasnute vulgarnošću krajnje desnice, one se ne protive preusmjeravanju masa s politike klase na politiku očaja, kao što je to učinila krajnja desnica, piše Vijay Prashad.

By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja

OJedna od zanimljivosti našeg vremena jest da se krajnja desnica prilično dobro osjeća s uspostavljenim institucijama liberalne demokracije.

Tu i tamo postoje slučajevi nezadovoljnih političkih vođa koji odbijaju prihvatiti svoj poraz na glasačkoj kutiji (kao što su bivši američki predsjednik Donald Trump i bivši brazilski predsjednik Jair Bolsonaro), a potom pozivaju svoje pristaše na izvanparlamentarne mjere (kao na 6. siječnja 2021. u Sjedinjenim Državama i, u farsičnom ponavljanju, 8. siječnja 2023. u Brazilu).

Ali, uglavnom, krajnja desnica zna da može postići ono što želi kroz institucije liberalne demokracije, koje nisu neprijateljske prema njezinim programima.

Fatalni, intimni zagrljaj između političkih projekata liberalizma i onih krajnje desnice može se shvatiti na dva načina.

Prvo, ovaj zagrljaj se vidi u lakoći s kojom snage krajnje desnice koriste liberalne ustave i institucije svojih zemalja u svoju korist, bez potrebe da ih dramatično zamijene.

Ako vlada krajnje desnice može tumačiti liberalni ustav na ovaj način i ako institucije i osoblje ove ustavne strukture nisu neskloni ovakvom tumačenju krajnje desnice, onda nema potrebe za udarom na liberalnu strukturu. Može se izdubiti iznutra.

Drugo, ovaj intimni, ali fatalan zagrljaj događa se unutar “kulture okrutnosti” (kao Aijaz Ahmad nazvan) koji definiraju društveni svijet divljeg kapitalizma. Prisiljeni raditi za kapital — u sve nesigurnijim i atomiziranijim poslovima — kako bi preživjeli, radnici otkrivaju, kako je Karl Marx oštroumno primijetio 1857./58., da je novac taj koji je „stvarna zajednica” (Gemeinwesen) i da je osoba ta koja je instrument i rob novca.

Otrgnuti od brige o istinskoj zajednici, radnici su prisiljeni živjeti u životima koji osciliraju između pakla dugih i teških radnih dana i čistilišta duge i teške nezaposlenosti. 

Nepostojanje socijalne skrbi koju osigurava država i kolaps institucija zajednice koje vode radnici proizvode "kulturu okrutnosti", normalnu vrstu nasilja koje se širi od kuće do ulice.

To se nasilje često odvija bez pompe i jača tradicionalne strukture moći (na primjer, duž osovina patrijarhata i nativizma). Izvor moći krajnje desnice leži u tim “kulturama okrutnosti”, koje povremeno dovode do spektakularnih činova nasilja protiv društvenih manjina.

Divlji kapitalizam ima globalizirani proizvodnju i oslobodio vlasnike imovine (i pojedince i korporacije) od pridržavanja čak i normi liberalne demokracije, kao što je plaćanje njihovog pravednog udjela u porezima. 

Ova političko-ekonomska struktura divljeg kapitalizma stvara neoliberalni društveni poredak koji je ukorijenjen u nametanju mjera štednje radničkoj klasi i seljaštvu i atomiziranju radnih ljudi povećanjem njihovog radnog vremena, nagrizanjem društvenih institucija kojima upravljaju i, stoga, umanjivanjem njihove slobodno vrijeme. 

Liberalne demokracije diljem svijeta provode istraživanja o korištenju vremena među svojim stanovništvom kako bi vidjeli kako ljudi provode svoje vrijeme, ali gotovo nijedno od tih istraživanja ne obraća pozornost na to imaju li radnici i seljaci uopće vremena za slobodno vrijeme, kako bi mogli provesti to slobodno vrijeme i jesu li smanjenje njihovog slobodnog vremena je briga za opći društveni razvoj u njihovoj zemlji.

Vrlo smo daleko od Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu iz 1945. Ustav koja je poticala na “slobodan protok ideja riječju i slikom” i potrebu da se “da svježi impuls popularnom obrazovanju i širenju kulture”. 

Društvene rasprave o dileme čovječanstva se ušutkavaju dok se stari oblici mržnje sankcioniraju.

Upravo mržnja prema migrantu, teroristu i dileru droge — svi prikazani kao sociopati — evocira oštar oblik nacionalizma, koji nije ukorijenjen u ljubavi prema bližnjima, već u mržnji prema autsajderu.

Mržnja se maskira u domoljublje, dok veličina nacionalne zastave raste, a entuzijazam za državnu himnu raste za decibele. To je vidljivo prikazano u Izrael danas.

Ovaj neoliberalni, divlji, krajnje desni patriotizam miriše oporo - na bijes i gorčinu, na nasilje i frustraciju. U kulturama okrutnosti, oči ljudi su okrenute od vlastitih problema, od niskih plaća i gotovo gladovanja u njihovim domovima, od nedostatka obrazovnih mogućnosti i mogućnosti zdravstvene skrbi, na druge — lažne — probleme koje su izmislile sile divljeg kapitalizma kako bi ljude odvratili od njihovih stvarnih problema. 

Jedno je biti domoljub protiv gladi i beznađa. Ali snage divljeg kapitalizma uzele su ovaj oblik patriotizma i bacile ga u vatru. 

Ljudska bića žude za time da budu pristojna, što je razlog zašto tolike milijarde diljem svijeta žele izveli na ulice, blokirani brodovii zauzete zgrade zahtijevati prekid izraelskog rata protiv Gaze. Ali ta je bol prigušena očajem i ogorčenošću, intimnim, đavolskim zagrljajem liberalizma i krajnje desnice.

Iz Tricontinentala: Stiže Institut za društvena istraživanja “Što možemo očekivati ​​od novog progresivnog vala u Latinskoj Americi?” (dosje br. 70), studija političkog pejzaža u Latinskoj Americi. 

Tekst počinje predgovorom Daniela Jaduea, gradonačelnika općine Recoleta, Santiago de Chile, i vodećeg člana Komunističke partije Čilea. Jadue tvrdi da je divlji kapitalizam zaoštrio suprotnosti između kapitala i rada i ubrzao uništenje planeta. 

“Politički centar”, tvrdi on, upravlja većinom zemalja u svijetu posljednjih nekoliko desetljeća “bez rješavanja najhitnijih pitanja ljudi”. Uz socijaldemokratske snage koje su krenule u obranu divljeg kapitalizma i neoliberalne štednje, ljevica je odvučena u centar kako bi obranila institucije demokracije i strukture socijalne skrbi.

U međuvremenu je došlo, piše Jadue, do "ponovnog oživljavanja vrlo borbenog diskursa među desničarskim snagama koji je još ekstremniji nego u eri fašizma prije gotovo jednog stoljeća."

Naš dosje prati cik-cak politike diljem Latinske Amerike, s trijumfom ljevice na predsjedničkim izborima u Kolumbiji uravnoteženim čvrstim stiskom desnice u Peruu, a zatim se zaustavlja na točki koja je od velike važnosti: ljevica u većem dijelu Latinske Amerike Amerika je odustala od konačnog cilja socijalizma i umjesto toga prihvatila zadatak da bude upravitelj kapitalizma s ljudskijim licem. Kako se u dosjeu navodi:

“Ljevica se danas pokazala nesposobnom za postizanje hegemonije kada je riječ o novom društvenom projektu. Sama neopoziva obrana buržoaske demokracije simptom je da nema izgleda za raskid i revoluciju. To se odražava u nevoljkosti pojedinih ljevičarskih vođa da podrže trenutnu venezuelansku vladu, koju smatraju nedemokratskom — unatoč činjenici da je Venezuela, uz Kubu, jedan od rijetkih primjera zemlje u kojoj je ljevica uspjela suočite se s ovim krizama a da ne budete poraženi. Ova krotka pozicija i neuspjeh da se posvetimo borbi protiv imperijalizma označava značajan korak unatrag.”

Liberalna demokracija pokazala se kao nedovoljna prepreka za zaustavljanje ambicija krajnje desnice. Iako su liberalne elite užasnute vulgarnošću krajnje desnice, one se nužno ne protive preusmjeravanju masa s politike klase na politiku očaja, kao što je to učinila krajnja desnica.

Glavna kritika desnice ne dolazi od liberalnih institucija, već od polja i tvornica, kao što se vidi u mobilizacijama protiv gladi i protiv uberizacija od posla. 

Od masovnih demonstracija protiv štednje i za mir u Kolumbija (2019–2021) onima koji su protiv prava u Gvatemala (2023), ljudi - desetljećima zabarikadirani od liberalnih institucija - ponovno su izašli na ulice. Izborne pobjede su važne, ali same po sebi ne transformiraju ni društvo ni političku kontrolu, koja je ostala pod čvrstim stiskom elite u većem dijelu svijeta.

Jadueov predgovor upozorava i na slabost političkog centra i na nužnost izgradnje političkog projekta koji podiže mobilizaciju i sprječava da se rasprši u frustraciju:

“Rekonstrukcija konkretnog horizonta — socijalizma — i izgradnja jedinstva ljevice ključni su izazovi u identificiranju i rješavanju dilema s kojima se suočavamo. Kako bismo to učinili, moramo se odvojiti od jezika naših tlačitelja i stvoriti jezik koji je istinski emancipatorski. Integracija i koordinacija više nisu dovoljni. Istinsko razumijevanje onoga što je Karl Marx nazivao materijalnim jedinstvom svijeta ključno je za postizanje potpunog jedinstva naroda i zajedničkog djelovanja diljem planeta.”

Rezervoari snaga radničke klase diljem svijeta — uključujući prekarne radnike i seljaštvo — iscrpljeni su procesom globalizacije. 

Vodećim revolucionarnim strankama bilo je teško proširiti, pa čak i održati svoju snagu u kontekstu demokratskih sustava koji su preuzeti moć novca.

Ipak, kako bi se suočili s tim izazovima, "konkretni horizont" socijalizma koji spominje Jadue stvara se kroz održivu izgradnju organizacija, kroz mobilizaciju masa i kroz političko obrazovanje, uključujući borba ideja a borba emocija — dio kojeg je, naravno, rad Tricontinentala: Institut za društvena istraživanja i ovaj novi dosje, za koji se nadamo da ćete ga pročitati i podijeliti za raspravu.

Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik Globetrottera. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi. Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim,  Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći.

Ovaj je članak iz Trikontinental: Institut za društvena istraživanja.

Stavovi izraženi u ovom članku mogu, ali i ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.

Molimo Vas provjerite pažljivo tablicu sa mjerama prije kupnje proizvoda, a ukoliko ne znate kako odabrati veličinu proizvoda kontaktirajte našu Službu za kupce. DONACIJE do CN'S Zimski Fond Pogon