Kako je DC Think Tank pomogao izazvati 'potop' Gaze

Pretpostavka programa WINEP-a bila je da su uzastopne američke administracije posvetile previše pozornosti palestinskom problemu i arapskom javnom mnijenju, piše As'ad AbuKhalil.

By As'ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju

TNapad Hamasa (uz gubitak civilnih života) potresao je Bliski istok i razbio mnoge pretpostavke i zablude o regiji.

Ne radi se o tome da je Izrael bio šokiran odvažnom prirodom napada, već da je Izrael dugo pretpostavljao da je palestinski problem mrtav i da nema potrebe za uključivanjem u takozvani mirovni proces - čak i ako njime upravljaju SAD, najmanje neutralna strana u arapsko-izraelskom sukobu izvan Tel Aviva.

Odražavajući uvjerenje o smrti Palestine kao pitanju, Bidenova administracija bila je prva američka administracija nakon Lyndona Johnsona koja nije ni pokušala pokrenuti mirovni proces u vezi s palestinskim problemom, pokazujući svoje uvjerenje da je to pitanje gotovo.  

Joe Biden je u potpunosti pristao na školu mišljenja i diplomacije Jareda Kushnera, koja vjeruje da Arape više nije briga za Palestinu i da Izrael može jednostavno postići mirovne sporazume s pojedinačnim arapskim državama, nakon čega bi arapsko javno mnijenje slijedilo. Malo se govori o tome da je Biden prihvatio Kushnerov pogled na bliskoistočnu politiku, što Palestinu čini irelevantnom u američkoj vanjskoj politici u regiji.

Ali postoje povijesni korijeni ovog gledišta. Godine 1985. američki pristaše Izraela (s vezama s izraelskim lobijem, AIPAC) osnovali su Washingtonski institut za bliskoistočnu politiku (WINEP). U to sam vrijeme bio u DC-u i organizacija se smatrala malom radnjom za koju je malo vjerojatno da će imati utjecaja u gradu koji vrvi think tankovima i istraživačkim centrima.

Nadalje, Institut se smatrao previše proizraelskim da bi se mogao pojaviti kao utjecajan think tank. Većina centara orijentiranih na Bliski istok imala je proarapsku orijentaciju (proarapsku u konzervativnom smislu arabista koji su bili bliski naftnim tvrtkama, industriji oružja i veleposlanstvima Zaljevskih zemalja). Zaljevska veleposlanstva tada su se protivila AIPAC-u jer se protivio njihovim zahtjevima za kupnju oružja, a zaljevski režimi su, barem javno, zagovarali u ime palestinskog naroda.

Arabisti su kontrolirali nekoliko utjecajnih centara i organizacija, poput American Educational Trusta (koji je izdavao nekoć utjecajnu Washingtonov izvještaj o bliskoistočnim pitanjima), Bliskoistočni institut, Nacionalna organizacija arapskih Amerikanaca, između ostalih. Arabisti su većinom bili umirovljeni američki službenici vanjskih poslova koji su vjerovali da američka vanjska politika mora biti "pristrana".

Ovo je stajalište bilo povezano s Republikanskom strankom prije Reaganove "revolucije". U početku bi Washingtonski institut bio pozvan da zastupa izraelsko gledište, a ne da daje “objektivnu” analizu regije.

Sjećam se da su me u Washingtonu često povezivali s Robertom Satloffom (trenutni direktor WINEP-a) u debatama na TV-u i radiju. Jednom je citiran WINEP stručnjak The New York Times ali spisateljica (Jane Parlez) nije identificirala institut - kao što je to bilo standardno u to vrijeme - kao proizraelski think tank. Nazvao sam novinarku i požalio se, a ona se složila sa mnom i rekla da se inače tako identificira.

Danas gotovo svakodnevno novine u SAD-u i Europi donose analize stručnjaka Instituta o Bliskom istoku, ali bez identificiranja organizacije kao proizraelske i bliske izraelskom lobiju. 

No bliskoistočna scena u Washingtonu kasnije se radikalno promijenila, posebno dolaskom Clintonove administracije. Clinton je imenovao Martina Indyka, koji je osnovao WINEP kao istraživački ogranak AIPAC-a, za svog glavnog savjetnika za Bliski istok (u to vrijeme nije imao američko državljanstvo i njegovi papiri su požurili da udovolje procesu potvrde).

Administracija je zatim počistila sve arabiste iz State Departmenta, a svi za koje se utvrdilo da zastupaju arapsko gledište poslani su na sibirske položaje. Poruka je bila glasna i jasna: američka vlada više neće tolerirati da se itko usuđuje izraziti "arapsko gledište" u arapsko-izraelskom pitanju.

To je brzo podiglo status Washingtonskog instituta i mnogi njegovi istraživači služili su na visokim položajima u vladi, posebno u Ministarstvu države i obrane. Najmanje tri njegova "stručnjaka" služila su kao pomoćnici državnog tajnika za Bliski istok (najviša pozicija za Bliski istok u Ministarstvu vanjskih poslova). Ugled Instituta kao organizacije koja zapošljava bliskoistočne položaje u Vijeću za nacionalnu sigurnost u Bijeloj kući, državi i obrani je rastao.

Bivši diplomati hrlili su raditi kao istraživači u mirovini, a aktivnim diplomatima bila bi potrebna godina odsutnosti da bi služili kao stipendisti. Institut uključuje izraelske i američke stručnjake i često bi doveo simboličnog Arapa (Tahseen Bashir, glasnogovornik Anwara Sadata rekao mi je da je odbio velikodušnu ponudu Indyka da ondje radi kao stipendist.)

Pretpostavka programa WINEP-a bila je da su američke administracije koje su se smjenjivale obraćale previše pozornosti na palestinski problem i na arapsko javno mnijenje.

Stariji kolega Barry Rubin i drugi su tvrdili da arapsko javno mnijenje nije važno jer bi se vlade koje su prijateljski nastrojene prema SAD-u mogle pobrinuti za njih, te da palestinski problem nije toliko središnji za Arape kao što je bio za vrijeme Naserovih dana. Fokus se prebacio na ponavljanje sporazuma iz Camp Davida poticanjem bilateralnih pregovora i sporazuma između arapskih despota i Izraela.

Nakon što je Izrael napao Libanon 1982., SAD je gurnuo libanonsku vladu da potpiše mirovni sporazum s Izraelom (ali on nije potrajao i nije ratificiran jer ga je poništio narodni revolt).

U isto vrijeme dogodio se još jedan pomak u Washingtonu. Zaljevski režimi promijenili su svoje prioritete nakon iračke invazije na Kuvajt 1990., a mnogi od njih ušli su u pregovore s cionističkim organizacijama u DC Princ Bandar bin Sultan od Saudijske Arabije pozvao je cionističke vođe u Kraljevstvo, kada antisemitska kraljevska obitelj nije dopuštala ni Židovima ući u Kraljevstvo.

Sirijci i Libanonci ušli su u izravne mirovne pregovore s Izraelom, ali Izrael, obično, nije udovoljavao arapskim zahtjevima jer je na strane gledao kao na slabe protagoniste. Zaljevske zemlje same su svoje odnose s Izraelom učinile manje tajnima (Saudijska Arabija je surađivala s Izraelom u jemenskom ratu 1960-ih).

WINEP je gurnuo američku administraciju (uz punu potporu Kongresa, što odražava AIPAC-ov pogled na Bliski istok) da zanemari palestinsko pitanje ili da ga zakopa u sporazume i proces iz Osla. Yasser Arafat je otišao u Ramallah gdje su SAD kasnije dopustile Izraelu da ga ubije. Izrael nikada nije poštovao uvjete sporazuma iz Osla i zemlje koje su trebale biti oslobođene zapravo su bile pod čvršćom i brutalnijom okupacijom kako su naselja rasla.

Uvijek je postojao smokvin list za okupaciju: mirovni proces pod vodstvom SAD-a, koji je navodno (od 1970.) radio na sveobuhvatnom miru između Arapa i Izraelaca. Mirovni proces bio je puko američko (i europsko) pokriće za Izrael da nastavi okupaciju i počini agresiju dok je širio fantaziju o dogovoru koji se sklapa iza zatvorenih vrata. SAD nikada nije bio ozbiljan oko postizanja sveobuhvatnog rješenja i kolonijalni način razmišljanja očekivao je da se palestinski nacionalni plamen ugasi silom.

Kushner nije vidio potrebu za mirovnim procesom i WINEP se složio (glavni stručnjak za Bliski istok u State-u bio je diplomac WINEP-a u Trumpovoj administraciji). Umjesto toga, Kushner je mislio da je WINEP-ov plan briljantan: Palestina nije politički istaknuta i zaljevski režimi bi mogli dragovoljno sklopiti mirovne sporazume s Izraelom u zamjenu za napredno oružje i pohvale SAD-a.

Nadalje, zaljevski režimi su otkrivali da je vojna i obavještajna suradnja s Izraelom korisna za unutarnju represiju (izraelska tehnologija korištena je (i koristi se) za špijuniranje i lov na disidente u tim zemljama).

Proboj iz Gaze bila je snažna poruka (iako nasilna i rezultirala smrću civila) kojom su palestinski militanti željeli ustvrditi (zapravo u ime većine Palestinaca) da palestinski problem ostaje i da nijedan sporazum o normalizaciji ne može uništiti palestinski narod težnje.

Ta bi poruka bila snažnija da su životi civila bili pošteđeni, iako ako se ubijanje samo izraelskih okupacijskih vojnika od strane Palestinaca Zapad također smatra terorizmom).

SAD su željele vjerovati da bi njihovi dobro naoružani despoti mogli pokoriti vlastito stanovništvo kao i Palestince ako bi protestirali protiv trendova normalizacije.

Ali Palestinci se često sami upuštaju u pobune protiv arapskih vlada kada osjećaju da su im ruke vezane; a Hamas (bez obzira na nečiji pogled na njega, posebno pogled sekularista) nije puko oruđe Irana unatoč iranskom naoružavanju i financiranju Hamasa.

Hamas je raskinuo s Iranom, pa čak i s Hezbolahom, nakon 2011. kada je podržao sirijske pobunjenike protiv režima. Tek nedavno je završeno pomirenje između Hezbollaha i Hamasa.

Postojao je palestinski oslobodilački pokret prije PLO-a, i nakon PLO-a; i postojao je oslobodilački pokret prije Hamasa i bit će ga i poslije, iako se put oslobođenja za Palestince čini kraćim nego ikad, ili tako mnogi Arapi vjeruju.

As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. On je autor Povijesni rječnik Libanona (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002), Bitka za Saudijsku Arabiju (2004) i vodio popularni blog The Angry Arab. On tweeta kao @asadabukhalil

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.

Donacije do CN-ovi
Jesen Fond Pogon