UK i Francuska trebale bi se odreći stalnih sjedišta u UN-u

Vijay Prashad osporava pravo dviju starih kolonijalnih sila da upravljaju današnjom geopolitikom.

By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja

ANa svom 15. samitu u kolovozu, grupa BRICS (Brazil-Rusija-Indija-Kina-Južna Afrika) usvojila je Deklaraciju iz Johannesburga II, koja, između ostalog, uzdignut pitanje reforme Ujedinjenih naroda, posebice njihova vijeća sigurnosti. 

Kako bi Vijeće sigurnosti UN-a (UNSC) postalo "demokratičnije, reprezentativnije, djelotvornije i djelotvornije, te kako bi se povećala zastupljenost zemalja u razvoju", BRICS je pozvao na proširenje članstva Vijeća kako bi uključilo zemlje iz Afrike, Azije i Latinske Amerike. 

Deklaracija je posebno istaknula da bi tri zemlje - Brazil, Indija i Južnoafrička Republika - trebale biti uključene ako se stalni članovi Vijeća sigurnosti UN-a prošire.

Najmanje posljednjih 20 godina, ove tri zemlje (sve osnivačke članice BRICS-a) tražile su ulazak u Vijeće sigurnosti UN-a kao stalne članice s pravom veta.

Tijekom desetljeća, njihove su težnje osujećene, što ih je potaknulo da prvo osnuju skupinu IBSA (Indija-Brazil-Južna Afrika) 2003., a potom i skupinu BRICS 2009.

Sastav Vijeća sigurnosti i pitanje koje države imaju pravo veta kao stalne članice bila su središnja pitanja za UN od njegova osnutka. 

Godine 1944. u Dumbarton Oaksu u Washingtonu, DC, glavne savezničke sile (Britanija, Kina, Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika i Sjedinjene Države) okupile su se kako bi raspravljale o tome kako oblikovati UN i njegove glavne institucije. Ove države — također poznate kao “Velika četvorka” — odlučile su da će imati stalna mjesta u VS UN-u i, nakon dugog razmatranja, složile su se da će imati ovlast stavljanja veta na odluke VS UN-a. 

Iako Savez sovjetskih socijalističkih republika nije želio dovesti Francusku u svoje redove jer je francuska vlada bila u dosluhu s nacistima od 1940. do 1944., Sjedinjene Države inzistirale su na tome da se Francuska pridruži grupi, koja će zauzvrat postati poznata kao "Velika Pet." 

Korištenje električnih romobila ističe Povelja UN-a, potpisan u San Franciscu 1945., utvrdio je u članku 23. da će se vijeće sastojati od ovih pet zemalja kao stalnih članica (također poznatih kao "P5"), zajedno sa šest drugih nestalnih članica koje će birati Opća skupština za dvogodišnji mandati.

U srpnju 2005. skupina zemalja poznata kao G4 (Brazil, Njemačka, Japan i Indija) donijela je rezolucija naprijed na Općoj skupštini UN-a koja je pokrenula pitanje reforme Vijeća sigurnosti UN-a. 

Brazilski veleposlanik pri UN-u Ronaldo Mota Sardenberg, rekao skupština koja 

“Akumulirano iskustvo stečeno od osnutka Ujedinjenih naroda pokazalo je da je stvarnost moći iz 1945. odavno nadvladana. Sigurnosna struktura koja je tada uspostavljena sada je očito zastarjela'. 

G4 je predložio da se Vijeće sigurnosti UN-a s 25 proširi na 15 članica, uz dodatak šest stalnih i četiri nestalne članice. 

Većina članica koje su govorile na raspravi ukazalo je na činjenicu da niti jedna država iz Afrike ili Latinske Amerike nema stalno mjesto u VSUN-u, što je i danas istina. Ispraviti to samo po sebi bio bi značajan čin pravednosti za svijet. 

Da bi se izvršila ova promjena, Povelja UN-a zahtijevala je odobrenje od dvije trećine članova Opće skupštine i ratifikaciju od strane njihovih zakonodavnih tijela - proces koji se dogodio samo jednom prije, 1965. godine, kada je Vijeće prošireno na 15 članova s ​​11. 

Donacije do CN-ovi Jesen Fond Pogon

Rezolucija iz 2005. nije iznesena na glasovanje i od tada je posustala, unatoč donošenju rezolucija 2009. o “pitanju pravedne zastupljenosti i povećanja članstva u Vijeću sigurnosti i srodnim pitanjima.” Ipak, ovi napori otvorili su dugoročni dijalog koji traje do danas.

Zemlje G4 nisu uspjele prikupiti dovoljnu potporu za svoj prijedlog jer se trenutne stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a (Britanija, Kina, Rusija, SAD i Francuska) ne mogu dogovoriti kome bi od njihovih saveznika trebalo dodijeliti ova mjesta. 

Čak se 2005. otvorio jaz između zemalja P5, sa Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima iz G7 (Britanija i Francuska) koji su djelovali kao jedan blok protiv Kine i Rusije. 

SAD je bio voljan proširiti stalna mjesta u Vijeću, ali samo ako to znači dovođenje više svojih bliskih saveznika (Njemačke i Japana), što bi omogućilo VSUN-u da učinkovito ostane pod dominacijom pet od sedam članica G7 . To, naravno, ne bi bilo prihvatljivo ni Kini ni Rusiji.

Danas, dok pitanje sveobuhvatne reforme UN-a uzima maha, američka vlada ponovno pokušava kooptirati to pitanje, nazivajući za proširenje VS UN-a kako bi se suprotstavili kineskom i ruskom utjecaju. 

Visoki dužnosnici američkog predsjednika Joea Bidena otvoreno su rekli da se zalažu za uključivanje svojih saveznika kako bi promijenili ravnotežu u raspravi i raspravi u Vijeću sigurnosti UN-a. 

Ovakav stav prema reformi UN-a ne bavi se temeljnim pitanjima koja postavlja Globalni jug o međunarodnoj demokraciji i pravednoj geografskoj zastupljenosti, posebice pozivu da se doda stalni član iz Afrike i Latinske Amerike.

Godine 2005. tadašnji glavni tajnik UN-a Kofi Annan napisao je a prijaviti, U Larger Freedom, u kojem je pozvao na proširenje Vijeća sigurnosti UN-a na 24 članice s 15 članica. 

Ovo se širenje, rekao je, mora provesti na regionalnoj osnovi, umjesto dodjele stalnih mjesta duž povijesnih osi moći (kao s Velikom petorkom). 

Jedan od modela koji je predložio Annan predviđa dva stalna mjesta za Afriku, dva za Aziju i Pacifik, jedno za Europu i jedno za Ameriku. Ova bi raspodjela točnije predstavljala regionalnu raspodjelu globalnog stanovništva, pri čemu bi se težište Vijeća sigurnosti UN-a pomicalo prema mnogoljudnijim kontinentima Africi (1.4 milijarde stanovnika) i Aziji (4.7 milijardi stanovnika) i dalje od Europe (742 milijuna) i Amerike (1 milijarda).

U međuvremenu, Britanija i Francuska, dvije stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, trenutno imaju minijaturnu populaciju od 67 odnosno 64 milijuna. Zagonetno je da su te dvije europske zemlje — niti jedna od njih nije najmoćnija država u Europi (što je u gospodarskom smislu Njemačka) — zadržale pravo veta unatoč dramatično smanjenoj ulozi u svijetu. 

Nedavna zastojima za francuske kolonijalne ambicije u Africi, kao i za francuske nesposobnost voditi europsku agendu za mir u Ukrajini, pokazuju koliko je ova europska zemlja postala sve nevažnija za svjetske poslove.

Jednako tako, opadajući položaj Britanije u svijetu nakon Brexita i njezina neuspjeh pružiti viziju za globalnu Britaniju sugeriraju da, unatoč premijeru Rishi Sunaku bijes u korištenju izraza, ispravno je smatrati je "zemljom srednje veličine" s prenapuhanim osjećajem za sebe.

Stalna mjesta Britanije i Francuske u Vijeću sigurnosti UN-a ilustriraju anakronizam arhitekture Vijeća budući da ni jedno ni drugo ne ulijeva povjerenje kada je riječ o pružanju vodstva za sigurnost i razvoj u svijetu.

“Sadašnjost je nevina laž”, napisao je Samih al-Qasim (1939–2014) u pjesmi “Nakon apokalipse”. "Da biste vidjeli budućnost, morate konzultirati prošlost", primijetio je, misleći na svoju rodnu Palestinu i njezinu okupaciju od strane Izraela. 

Kolonijalna prošlost snažno leži na sadašnjosti. Moć kolonizatora ostaje netaknuta, a Banque de France i Bank of England ostaju skladišta bogatstva ukradenog iz kolonija. 

Što ovim starim kolonijalnim silama, Britaniji i Francuskoj, daje dopuštenje da ostanu gospodari sadašnjosti, čak i kada je njihova osnova za ovu poziciju odavno erodirala? (Vrijedi napomenuti da su ove zemlje, osim što su nuklearne sile, i među najvećim svjetskim silama izvoznici oružja.) Moć koju su te i druge kolonijalne sile prigrabile u prošlosti ostaje prepreka potrebama sadašnjosti.

Sjedinjene Države, koje su izgubile svoje mjesto najmoćnije zemlje na svijetu, nastoje zadržati naslijeđene prednosti (poput bliskih saveznika u Vijeću sigurnosti UN-a) i potrošiti goleme količine novca na rat (što dokazuje činjenica da čini polovicu globalne potrošnje oružja, na primjer). 

Umjesto da dopuste demokratskije i snažnije Ujedinjene narode, SAD nastavlja pokušavati neutralizirati ovu globalnu instituciju bilo dominirajući njezinim forumima ili kršeći njezinu povelju kad god poželi. 

Na nedavno završenom 78. zasjedanju Opće skupštine UN-a Biden govorio o važnosti “suvereniteta, teritorijalnog integriteta [i] ljudskih prava” — sva tri rutinski kršena od strane Sjedinjenih Država kroz rat, sankcije i zatvor u zaljevu Guantanamo. U nedostatku moralnog autoriteta, Sjedinjene Države koriste svoje mišiće da blokiraju napredak demokracije u institucijama kao što su Ujedinjeni narodi.

Do sada su mnogi prijedlozi koji su dolazili sa svih strana političkog spektra pozivali na proširenje Vijeća sigurnosti UN-a, za što su potrebni glasovi u Općoj skupštini i zakonodavnim tijelima država članica. Daleko je lakše stvoriti ravnopravnost u vijeću ako se dva člana povuku sa stola potkove i predaju svoja mjesta zemljama Afrike i Latinske Amerike, koje ostaju nezastupljene među stalnim članovima.

Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik Globetrottera. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Kinesko sveučilište Renmin. Napisao je više od 20 knjiga, među kojima Tamniji narodi i Siromašniji narodi.  Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim, Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći. 

Ovaj je članak iz Trikontinental: Institut za društvena istraživanja.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.

Donacije do CN-ovi
Jesen Fond Pogon