9/11 Izveo 'Rat protiv terorizma' iz pakla

Obrazac žaljenja - različit od grižnje savjesti - zbog militarističkog pothvata koji je propao u Afganistanu i Iraku postoji, piše Norman Solomon. Ali nered i dalje postoji u američkoj vanjskoj politici. 

By Norman Solomon
TomDispatch

Ovaj je članak prilagođen iz uvoda u knjigu Normana Solomona Rat učinjen nevidljivim: Kako Amerika skriva ljudske žrtve svog vojnog stroja (Novi tisak, 2023).]

Tdan nakon što je američka vlada počela rutinski bombardirati daleka mjesta, glavni uvodnik u Korištenje električnih romobila ističe New York Times izrazio određeno zadovoljstvo.

Gotovo četiri tjedna prošla su od 9. rujna, primijetile su novine, a Amerika je konačno pojačala svoj "protunapad na terorizam" pokretanjem zračnih napada na kampove za obuku al-Qaide i talibanske vojne ciljeve u Afganistanu. "Bio je to trenutak koji smo očekivali još od 11. rujna", rekao je urednički rekao je. “Američki narod, unatoč svojoj tuzi i bijesu, bio je strpljiv dok je čekao akciju. Sada kada je počelo, oni će podržati sve napore koji su potrebni da se ova misija pravilno izvrši.”

Dok su Sjedinjene Države nastavile bacati bombe u Afganistan, dnevni brifinzi ministra obrane Donalda Rumsfelda katapultirali su ga u stratosferu nacionalno dodvoravanje. Kao Washington Postmedijski izvjestitelj stavi: "Svi kleče pred moćnikom Pentagona... novom američkom rock zvijezdom." Te zime, voditeljica NBC-a Upoznajte Press, Tim Russert, rekao Rumsfeld: "Imaš šezdeset devet godina i ti si američki pastuv."

Televizijski brifinzi koji su donijeli takvo obožavanje uključivali su tvrdnje o duboko ukorijenjenoj pristojnosti u onome što je tada već bilo poznato kao Globalni rat protiv terorizma. "Mogućnosti ciljanja i briga koja se posvećuje ciljanju, da se vidi da su precizne mete pogođene, a da druge mete nisu pogođene, jednako je impresivan kao i sve što je itko mogao vidjeti", Rumsfeld konstatirano. I dodao je: "Oružja koja se danas koriste imaju stupanj preciznosti o kakvom nitko nije ni sanjao."

Kakav god bio njihov stupanj preciznosti, američko oružje je zapravo ubijalo mnogo afganistanskih civila. Projekt obrambenih alternativa zaključio je da su američki zračni napadi ubili više od 1,000 civila tijekom zadnja tri mjeseca 2001. Do sredine proljeća 2002. Čuvar izvijestio, “čak 20,000 Afganistanaca moglo je izgubiti živote kao neizravnu posljedicu američke intervencije.”

Međutim, osam tjedana nakon što je počelo intenzivno bombardiranje, Rumsfeldrazrješava bilo kakva zabrinutost oko žrtava: “Mi nismo započeli ovaj rat. Zato shvatite, odgovornost za svaku pojedinačnu žrtvu u ovom ratu, bilo da su nevini Afganistanci ili nedužni Amerikanci, leži na nogama al-Qaide i Talibana.” Nakon 9. rujna, proces je pokretao neku vrstu neprestanog stroja emocija bez prekidača za isključivanje.

Pod rubrikom "rat protiv terorizma", otvoreno ratovanje je bilo uveliko u tijeku - "kao da je teror stanje, a ne tehnika", kako kaže Joan Didion napisao 2003. (dva mjeseca prije američke invazije na Irak). “Vidjeli smo, što je najvažnije, ustrajnu upotrebu 11. rujna kako bi se opravdala ponovna koncepcija američke ispravne uloge u svijetu kao pokretanja i vođenja praktički trajnog rata.”

Didion je u jednoj jedinoj rečenici uhvatio bit brzo kalcificiranog niza pretpostavki koje je nekoliko mainstream novinara bilo spremno dovesti u pitanje. Te su pretpostavke bile mačja trava za lavove vojno-industrijskog-obavještajnog kompleksa. Uostalom, proračuni agencija za "nacionalnu sigurnost" (kako dugotrajnih tako i novoosnovanih) počeli su rasti sa sličnim ogromnim izdacima koji su odlazili vojnim izvođačima. Što je još gore, nije se nazirao kraj dok se misija uvlačila u jurnjavu za novcem.

Za Bijelu kuću, Pentagon i Kongres, rat protiv terorizma ponudio je političku dozvolu za ubijanje i raseljavanje ljudi u velikim razmjerima u barem osam zemalja. Nastali pokolj često uključivao i civile. Mrtvi i osakaćeni nisu imali imena ni lica koja su dopirala do onih koji su potpisivali naloge i prisvajali sredstva. I kako su godine prolazile, činilo se da poanta nije bila pobijediti u tom multikontinentalnom ratu, nego nastaviti ga voditi, sredstvo bez plauzibilnog cilja. Zaustavljanje je, naime, postalo u biti nezamislivo. Nije ni čudo što se Amerikanci nisu mogli čuti kako se glasno pitaju kada će završiti “rat protiv terorizma”. Nije trebalo.

'Oplakujem smrt svog ujaka...'

Prvi dani nakon 9. rujna nagovijestili su ono što će se dogoditi. Mediji su nastavljali pojačavati obrazloženja za agresivan vojni odgovor, dok su traumatični događaji od 11. rujna smatrani opravdanim razlogom. Kada su glasovi šokiranih i tjeskobnih onih koji su izgubili voljene podržali odlazak u rat, poruka bi mogla biti dirljiva i motivirajuća.

U međuvremenu, predsjednik George W. Bush - sa samo a jedan negativan glas u Kongresu — zdušno je vozio taj ratni vlak, podmazujući mu kotače vjerskom simbolikom. Dana 14. rujna, izjavljujući da "dolazimo pred Boga moliti za nestale i mrtve, i za one koji ih vole", Bush je izrekao govor u Nacionalnoj katedrali u Washingtonu, tvrdeći da je “naša odgovornost prema povijesti već jasna: odgovoriti na ove napade i osloboditi svijet od zla. Rat je protiv nas vođen kradom, prijevarom i ubojstvom. Ova nacija je miroljubiva, ali žestoka kada je uzburkana. Ovaj sukob je započeo prema vremenu i uvjetima drugih. Završit će na način i u sat koji mi odaberemo.”

Bush je citirao priču koja pokazuje "naš nacionalni karakter": "Unutar Svjetskog trgovačkog centra, jedan čovjek koji se mogao spasiti ostao je do kraja uz svog prijatelja kvadriplegičara."

Taj čovjek je bio Abe Zelmanowitz. Kasnije tog mjeseca, njegov nećak, Matthew Lasar, odgovorila predsjednikovoj počasti na proročanski način:

“Žalujem zbog smrti svog ujaka i želim da se njegove ubojice privedu pravdi. Ali ne dajem ovu izjavu da bih zahtijevao krvavu osvetu... Afganistan ima više od milijun izbjeglica beskućnika. Američka vojna intervencija mogla bi rezultirati gladovanjem desetaka tisuća ljudi. Ono što vidim da dolazi jesu radnje i politike koje će stajati mnogo više nevinih života i rađati više terorizma, a ne manje. Ne osjećam da će suosjećajna, herojska žrtva mog ujaka biti poštovana onim što se čini da su SAD spremne učiniti.”

Predsjednikove najavljene grandiozne ciljeve uvelike su podržali mediji, izabrani dužnosnici i najveći dio javnosti. Tipično je bilo ovaj zalog Bush je došao na zajedničku sjednicu Kongresa šest dana nakon svoje propovijedi u Nacionalnoj katedrali:

“Naš rat protiv terorizma počinje s Al-Qaidom, ali tu ne završava. Neće završiti sve dok svaka teroristička skupina globalnog dosega ne bude pronađena, zaustavljena i poražena.”

Ipak, do kraja rujna, kada su Pentagonovi planovi napada postali javni, nekoliko ožalošćenih Amerikanaca počelo je progovarajući u oporbi. Phyllis i Orlando Rodriguez, čiji je sin Greg umro u Svjetskom trgovačkom centru, Ponuđena ovaj javni apel:

“Pročitali smo dovoljno vijesti da osjetimo da naša vlada ide u smjeru nasilne osvete, s izgledima da sinovi, kćeri, roditelji, prijatelji u dalekim zemljama umru, pate i njeguju daljnje žalbe protiv nas. To nije pravi put. Neće osvetiti smrt našeg sina. Ne u ime našeg sina. Naš sin je umro kao žrtva nehumane ideologije. Naši postupci ne bi trebali služiti istoj svrsi.”

Judy Keane, koja je izgubila supruga Richarda u Svjetskom trgovačkom centru, slično rekao anketar:

“Bombardiranje Afganistana samo će stvoriti više udovica, više beskućnika, djece bez očeva.”

A Irak je došao sljedeći

Dok su neopisiva bol, bijes i strah tjerali američki kotao da proključa, nacionalni su čelnici obećali da će njihova alkemija donijeti besprijekornu sigurnost putem globalnih ratnih napora. Postao bi neprekidan, onaj u kojem bi smrt i stradavanje jednako nevinih ljudi, zahvaljujući američkim vojnim akcijama, bili potpuno obezvrijeđeni.

U tandemu s najvišim političkim vođama Washingtona, četvrta vlast bila je sastavni dio održavanja navale adrenalina potaknute tugom zbog koje se pokretanje globalnog rata protiv terorizma činilo kao jedina pristojna opcija, s Afganistanom u početku na nišanu zemlje, a novinske kuće pune poziva na odmazda.

Dužnosnici Bushove administracije, međutim, nisu poticali bilo kakvo usredotočenje na američkog petro saveznika Saudijsku Arabiju, zemlju iz koje je došlo 15 od otmičara aviona 19. rujna 11. (Nitko nije bio Afganistanac.)

U vrijeme kad su Sjedinjene Države započele svoju invaziju na Afganistan, 26 dana nakon 9. rujna, napad bi se lako mogao činiti prikladnim odgovorom na popularne zahtjeve.

Nekoliko sati nakon što su Pentagonovi projektili počeli eksplodirati u toj zemlji, a Pronađena Gallupova anketa da “90 posto Amerikanaca odobrava poduzimanje takve vojne akcije Sjedinjenih Država, dok se samo 5 posto protivi, a još 5 posto nije sigurno.”

Takvo jednostrano odobravanje bilo je svjedočanstvo koliko se temeljito učvrstila poruka za “rat protiv terorizma”. Bilo bi malo krivovjerno predvidjeti da će takva odmazda uzrokovati smrt mnogo više nevinih ljudi nego u masovnom ubojstvu 9. rujna.

Tijekom godina koje dolaze, predvidive smrti afganistanskih civila bile bi umanjivane, zanemarivane ili jednostavno ignorirane kao slučajna "kolateralna šteta" (izraz koji Vrijeme časopis definirano kao “što znači mrtve ili ranjene civile koji su trebali izabrati sigurnije susjedstvo”).

Ono što se dogodilo 11. rujna ostalo je u središtu. Ono što se počelo događati Afganistancima tog 7. listopada bit će potisnuto, najviše, na periferni vid. Usred pravedne tuge koja je progutala Sjedinjene Države, malo bi riječi bilo manje dobrodošlo ili relevantnije od ovih iz pjesma WH Auden: “Oni kojima je učinjeno zlo / Čine zlo zauzvrat.”

Već tada je Irak Sadama Huseina već bio na nišanu Pentagona. Svjedočenje pred Senatskim odborom za oružane snage u rujnu 2002., Rumsfeldu nije nedostajalo kada je senator Mark Dayton doveo u pitanje potrebu napada na Irak, pitajući: "Što nas sada tjera da donesemo naglu odluku i poduzmemo nagle akcije?"

Rumsfeld je odgovorio: “Što je drugačije? Ono što je drugačije jest da je 3,000 ljudi ubijeno.”

Drugim riječima, ljudskost onih koji su poginuli 9. rujna bila bi tako velika da bi sudbina Iračana ostala nevidljiva.

Donacije do CN-ovi Jesen Fond Pogon

U stvarnosti, Irak nije imao nikakve veze s 9/11. Službene tvrdnje o iračkom oružju za masovno uništenje slično bi se pokazalo izmišljotine, dio događaja nakon 9. rujna uzorak neistina korištenih za opravdavanje agresije koje su one koji su stvarno živjeli u Iraku učinile izrazito nevažnima. Dok sam triput putovao između San Francisca i Bagdada u četiri mjeseca koja su prethodila invaziji u ožujku 2003., osjećao sam da putujem između dva udaljena planeta, od kojih jedan sve više vrvi raspravama o nadolazećem ratu, a drugi se samo nada da će preživjeti.

Kada bi Bushova administracija i američki vojni stroj konačno pokrenuli taj rat, on bi uzrokovao smrt možda 200,000 iračkih civila, dok bi “nekoliko puta koliko ih je više ubijeno kao posljedica odjeka” tog sukoba, prema pedantne procjene Projekta troškova rata na Sveučilištu Brown.

Za razliku od onih koji su ubijeni 9. rujna, irački mrtvi rutinski su bili izvan radara američkih medija, kao i psihološke traume koje su pretrpjeli Iračani i desetkovanje infrastrukture njihove zemlje. Za američke vojnike i civile na platnim listama izvođača, taj bi se broj poginulih u ratu popeo na 8,250, dok se vratio kući, medijska pozornost na kalvarijama ratnih veterana a njihove bi se obitelji u najboljem slučaju pokazale prolaznima.

Ipak, za industrijski dio vojno-industrijsko-kongresnog kompleksa rat u Iraku pokazao bi se previše uspješnim. Taj dugi požar dao je velike poticaje profit za izvođače Pentagona dok su, potaknuti normalizacijom beskrajnog rata, proračuni ministarstva obrane stalno rasli.

A goleme iračke rezerve nafte, nacionalizirane i zabranjene zapadnim tvrtkama prije invazije, završile bi u mega-korporacijske ruke poput Shella, BP-a, Chevrona i ExxonMobila.

Nekoliko godina nakon invazije, neki istaknuti Amerikanci priznali su da je rat u Iraku uglavnom bio zbog nafte, uključujući bivšeg čelnika Središnjeg zapovjedništva SAD-a u Iraku, generala John Abizaid, bivši predsjednik Federalnih rezervi Alan Greenspan a tadašnji senator i budući ministar obrane Chuck Hagel.

Beskrajni rat protiv terorizma

“Rat protiv terorizma” širenje u daleke krajeve kugle zemaljske. U rujnu 2021., kada je predsjednik Joe Biden rekao Opća skupština UN-a, “Stojim ovdje danas, prvi put u 20 godina, sa Sjedinjenim Državama koje nisu u ratu,” Projekt troškova rata izvijestio je da su američke “protuterorističke operacije” još uvijek u tijeku u 85 zemlje — uključujući "napade iz zraka i bespilotnim letjelicama" i "borbu na zemlji", kao i "takozvane 'Odjeljak 127e' programe u kojima američke snage za specijalne operacije planiraju i kontroliraju misije partnerskih snaga, vojne vježbe u pripremi ili kao dio protuterorističkih misija i operacija za obuku i pomoć stranim snagama.”

Mnoge od tih ekspanzivnih aktivnosti bile su u Africi. Već 2014., novinar Nick Turse koji je probijao put izvijestio za TomDispatch da je američka vojska već bila u prosjeku “daleko više od jedne misije dnevno na kontinentu, provodeći operacije s gotovo svim afričkim vojnim snagama, u gotovo svakoj afričkoj zemlji, dok je gradila ili gradila kampove, komplekse i 'sigurnosne lokacije za nepredviđene situacije'. ”

Od tada je američka vlada proširila svoje često tajne intervencije na tom kontinentu. Krajem kolovoza Turse napisao da je “najmanje 15 časnika koje podržava SAD sudjelovalo u 12 državnih udara u zapadnoj Africi i širem Sahelu tijekom rata protiv terorizma.”

Bez obzira na tvrdeći da nastoji "promicati regionalnu sigurnost, stabilnost i prosperitet", afričko zapovjedništvo SAD-a često je usredotočeno na takve destabilizirajuće misije.

S mnogo manje trupa na terenu u borbi i većim oslanjanjem na zračne snage, "rat protiv terorizma" se razvio i diverzificirao dok je rijetko izazivao razdor u američkim medijskim komorama ili na Capitol Hillu. Ono što ostaje je standardni manihejski autopilot američke misli, koji djeluje u skladu sa strukturalnim afinitetom za rat koji je ugrađen u vojno-industrijski kompleks.

Uzorak žaljenja - različit od grižnje savjesti - zbog poduzetničkog militarizma koji nije uspio trijumfirati u Afganistanu i Iraku postoji, ali malo je dokaza da je temeljni poremećaj prisile na ponavljanje istjeran iz vanjskopolitičkog vodstva zemlje ili masovnih medija, a kamoli njezina politička ekonomija. Naprotiv, 22 godine nakon 9. rujna, sile koje su uvukle Sjedinjene Države u rat u toliko mnogo zemalja još uvijek imaju ogroman utjecaj na vanjske i vojne poslove. Ratna država nastavlja vladati.

Norman Solomon je nacionalni direktor RootsAction.org i autor mnogih knjiga uključujući War Made Easy: How Presidents and Pundits Keep Spinning Us to Death. Bio je izaslanik Bernieja Sandersa iz Kalifornije na Nacionalnim konvencijama Demokratske stranke 2016. i 2020. godine. Solomon je osnivač i izvršni direktor Instituta za javnu točnost.

Ovaj je članak iz TomDispatch.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.

Donacije do CN-ovi
Jesen Fond Pogon