U to vrijeme, prije 50 godina u ponedjeljak, na puč se nije gledalo samo kao na napad na vladu Narodnog jedinstva Salvadora Allendea, piše Vijay Prashad. Bio je to napad na Treći svijet.
Gracia Barrios, Čile, Multitud III ili Mnoštvo III, 1972.
By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja
Izamislite ovaj scenarij. 11. rujna 1973. reakcionarni dijelovi čileanske vojske, predvođeni generalom Augustom Pinochetom i koji su dobili zeleno svjetlo od američke vlade, nisu napustili svoje vojarne.
Predsjednik Salvador Allende, koji je vodio vladu Narodnog jedinstva, otišao je u svoj ured u La Monedi u Santiagu kako bi najaviti plebiscit o svojoj vladi i zatražiti ostavku nekoliko viših generala. Zatim je Allende nastavio svoju borbu za smanjenje inflacije i realizaciju programa svoje vlade za promicanje socijalističke agende u Čileu.
Sve do trenutka kada se čileanska vojska spustila na La Monedu 1973., Allende i vlada Narodnog jedinstva bili su u žestokoj borbi za obranu suvereniteta Čilea, posebno nad njegovim izvorima bakra i njegovom zemljom dok su nastojali prikupiti dovoljno sredstava za iskorijenjivanje gladi i nepismenosti i proizvesti inovativna sredstva za pružanje zdravstvene skrbi i stanovanja. U Narodnom jedinstvu nastavni plan (1970.), Allendeova vlada utemeljila je svoju povelju:
“Društvene težnje čileanskog naroda su legitimne i moguće ih je zadovoljiti. Žele, na primjer, dostojanstveno stanovanje bez prilagodbi koje iscrpljuju njihov prihod; škole i sveučilišta za svoju djecu; dovoljne plaće; kraj jednom zauvijek visokim cijenama; stabilan rad; pravovremena medicinska pomoć; javna rasvjeta; kanalizacija; pitka voda; asfaltirane ulice i nogostupi; pravedan i funkcionalan sustav socijalne sigurnosti bez privilegija i bez mirovina na razini gladovanja; telefoni; policija; dječja igrališta; područja za rekreaciju; i popularna ljetovališta i morska odmarališta.
Zadovoljenje ovih pravednih želja naroda – što su, istina, prava koja društvo mora priznati – bit će preokupacija od visokog prioriteta za narodnu vladu.”
Ostvarivanje “pravednih želja naroda” – hvalevrijedan cilj – bilo je moguće usred optimizma javnosti za vladu Narodnog jedinstva, Allendeova administracija usvojila je model koji je decentralizirao vladu i mobilizirao ljude da ostvare svoje vlastite “pravedne želje”.
Da ovaj model nije prekinut, štediše u državnim institucijama socijalnog osiguranja ostali bi u direktivnim vijećima koja nadziru ta sredstva.
Organizacije stanovnika slamova nastavile bi nadzirati rad stambenog odjela zaduženog za izgradnju kvalitetnih stanova za radničku klasu.
Stare demokratske strukture bi nastavile jačati kako bi vlada koristila nove tehnologije (kao što je Projekt Cybersyn) za stvaranje distribuiranog sustava odlučivanja. “Ne radi se samo o ovim primjerima”, navodi se u emisiji, “već o novom razumijevanju u kojem ljudi sudjeluju u državnim institucijama na stvaran i učinkovit način.”
Roberto Matta, Čile, “Hagámosnos la guerrilla interior para parir un hombre nuevo” ili “Vodimo gerilski rat u sebi da bismo rodili novog čovjeka”, 1970.
Kad su čileanski ljudi, predvođeni vladom Narodnog jedinstva, preuzeli kontrolu nad svojim ekonomskim i političkim životima i naporno radili na poboljšanju svojih društvenih i kulturnih svjetova, poslali su baklju u nebo najavljujući velike mogućnosti socijalizma.
Njihov napredak odražavao je napredak koji je postignut u nekoliko drugih projekata, poput Kube, i potaknuo je samopouzdanje ljudi diljem Trećeg svijeta da testiraju vlastite mogućnosti. Iskorijenjivanje siromaštva i stvaranje stambenog prostora za svaku obitelj bilo je nadahnuće za Latinsku Ameriku.
Da projekt Narodnog jedinstva nije bio prekinut, mogao bi potaknuti druge lijeve projekte da zahtijevaju zadovoljenje pravednih želja u svijetu u kojem ih je bilo moguće postići. Ne bismo više živjeli u svijetu oskudice, koja onemogućuje ostvarenje ovih želja.
Nikakvi Chicago Boysi ne bi došli sa svojom štetnom neoliberalnom agendom eksperimentirati u laboratoriju vojnog režima. Narodna mobilizacija razotkrila bi nelegitimnu želju kapitalističke klase da ljudima nametne mjere štednje u ime ekonomskog rasta. Kako je Allendeova vlada proširivala svoj program, vođena decentraliziranom vladom i mobilizacijom naroda, "pravedne želje" ljudi mogle su zasjeniti usku pohlepu kapitalizma.
Donacije do CN-ovi Jesen Fond Pogon
Da nije bilo državnog udara u Čileu, možda ne bi bilo državnih udara u Peruu (1975.) i Argentini (1976.). Bez ovih državnih udara, možda bi se vojne diktature u Boliviji, Brazilu i Paragvaju povukle pred narodnom agitacijom, inspiriranom primjerom Čilea. Možda bi, u ovom kontekstu, blizak odnos između čileanskog Salvadora Allendea i kubanskog Fidela Castra razbio nezakonitu blokadu Washingtona revolucionarne Kube.
Možda su obećanja dana na sastanku UN-ove Konferencije o trgovini i razvoju (UNCTAD) u Santiagu 1972. mogla biti realizirana, među njima i donošenje snažnog Novog međunarodnog ekonomskog poretka (NIEO) 1974. koji bi ostavio po strani imperijalne privilegije kompleks Dollar-Wall Street i njegove prateće agencije, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka. Možda bi se pravedan ekonomski poredak koji se uspostavljao u Čileu proširio na svijet.
Ali državni udar se dogodio. Vojna diktatura ubila je, nestala i poslala u egzil stotine tisuća ljudi, pokrenuvši dinamiku represije koju je Čileu bilo teško preokrenuti unatoč povratku demokracije 1990. godine.
Od laboratorija za socijalizam, Čile je – pod čvrstim stiskom vojske – postao laboratorij za neoliberalizam. Unatoč relativno maloj populaciji od otprilike 10 milijuna (desetina veličine stanovništva Brazila), državni udar u Čileu 10. imao je globalni utjecaj. U to vrijeme puč se nije doživljavao samo kao udar protiv vlade Narodnog jedinstva Salvadora Allendea, već i kao udar protiv Trećeg svijeta.
Upravo je to tema našeg najnovijeg dosije, “The Coup Against the Third World: Chile, 1973,” proizvedeno u suradnji s Instituto de Ciencias Alejandro Lipschutz Centro de Pensamiento e Investigación Social y Politica (ICAL).
“Puč protiv Allendeove vlade”, pišemo, “dogodio se ne samo protiv njezine vlastite politike nacionalizacije bakra, već i zato što je Allende ponudio vodstvo i primjer drugim zemljama u razvoju koje su nastojale provesti načela Novog međunarodnog ekonomskog poretka .”
Na trećem zasjedanju UNCTAD-a u Santiagu 1972., Allende je rekao da je misija konferencije zamijeniti “zastarjeli i radikalno nepravedni ekonomski i trgovinski poredak pravednim koji se temelji na novom konceptu čovjeka i ljudskog dostojanstva i preformulirati međunarodnu podjelu rada koja je nepodnošljiva za manje napredne zemlje i koja ometa njihov napredak dok favorizira samo bogate nacije.”
Upravo je to bila dinamika koju je državni udar u Čileu kao i drugi manevri imperijalističkog bloka izbacio iz kolosijeka. Umjesto promicanja poretka “temeljenog na novom konceptu čovjeka i ljudskog dostojanstva,” ti su manevri rezultirali ubojstvom stotina tisuća narodnih zagovornika (među njima ljevičara, sindikalista, seljačkih vođa, boraca za ekološku pravdu i aktivista za ženska prava) i produžio sudbinu gladi i nepismenosti, lošeg stanovanja i medicinske skrbi, te opću orijentaciju kulture očaja i toksičnosti.
Pročitajte naš dosje i podijelite ga. Ovi dosjei — koji se izrađuju jednom mjesečno — proizvod su suradnje i napornog rada, sinteza načina na koji mi, kao institut ukorijenjen u narodnim pokretima, vidimo ključne događaje naše povijesti. Umjetnina za ovaj dosje dolazi iz Muzeja solidarnosti Salvadora Allendea, koji je sačuvao umjetnine iz razdoblja Narodnog jedinstva i borbe protiv državnog udara. Zahvalni smo njima i ICAL-u na našoj suradnji koja se temelji na solidarnosti i protiv neoliberalne etike župne pohlepe.
Dva tjedna prije 50. obljetnice puča u Čileu preminuo je Guillermo Teillier, predsjednik Komunističke partije Čilea (PC). Na njegovom sprovodu, glavni tajnik stranke Lautaro Carmona Soto opisao je kako je Teillier — s pučističkim korditom još uvijek u zraku — otišao raditi u Valdiviju kako bi zaštitio i zatim izgradio stranku kao dio šireg otpora režimu državnog udara.
Godine 1974. Teillier je uhićen u Santiagu, a zatim je držan i mučen dvije godine u Academia de Guerra Aérea. Još godinu i pol Tellier je držan u koncentracijskim logorima u Ritoqueu, Puchuncavíju i Tres Álamosu.
Oslobođen 1976., skrivao se i nastavio graditi stranku natrag do njezine borbene snage, kojoj se sljedeće godine pridružila vođa PC-a Gladys Marín.
Bio je to opasan posao, postao je još opasniji kada je Tellier preuzeo dužnost vođe stranačkog vojnog povjerenstva, koje je upravljalo pomoći poslanom s Kube u Čile i nadgledalo stvaranje i djelovanje Patriotske fronte Manuel Rodríquez (FPMR), PC-ovog naoružanog krilo. Iako su pokušaji atentata na Pinocheta propali, širi rad na izgradnji pokreta za demokraciju je uspio. Hrabrost i požrtvovnost ljudi kao što su Tellier, Marín i bezbrojni – i često bezimeni – drugi doveli su do kraja diktaturu Pinocheta i Chicago Boysa 1990.
Državni udar u Čileu 1973. uništio je živote i zaustavio proces koji je obećavao. Danas se to obećanje mora oživjeti.
Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik Globetrottera. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi. Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim, Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći.
Ovaj je članak iz Trikontinental: Institut za društvena istraživanja.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Donacije do CN-ovi
Jesen Fond Pogon
“Da nije bilo državnog udara u Čileu, možda ne bi bilo državnih udara u Peruu (1975.) i Argentini (1976.). Bez ovih državnih udara, možda bi se vojne diktature u Boliviji, Brazilu i Paragvaju povukle suočene s narodnom agitacijom...”
Također u Urugvaju, koji je pretrpio vojni udar samo tri mjeseca prije čileanskog.
Sjećam se kada je Kissingerovu zlonamjernost u Čileu i drugdje kritizirala većina nas na neintervencionističkoj, pacifističkoj ljevici orijentiranoj na ljudska prava, ali kako se pokazalo da previše nas ima stranačke sljepurice. Ako su državne udare i invazije orkestrirale administracije predvođene republikancima, bili su zli, ali ako su ih poduzele administracije predvođene demokratima, pa, postojale su olakotne okolnosti koje su ih opravdavale, ili barem opravdavale to što ih nisu smatrali nepodnošljivima, Ista je stvar bila istina mizoginije. Sjećam se feminističkog bijesa koji je uključivao navodne indiskrecije senatora Roberta Williama Packwooda koje su dovele do njegove ostavke (on je bio profeministički član GOP-a), i potpunog licemjerja istih feministica kada je u pitanju predsjednik Bill Clinton (koji nije bio samo Demokrat, ali utemeljitelj moderne (nakon 1992.) Demokratske stranke, virtualni klon GOP-a iz tog doba, ali mnogo nemilosrdniji, pitam se je li licemjerje ikada bilo tako dominantno kao danas, s obzirom na to kako ja vidim izvještavanje iskristaliziran u povijest, ili možda kalcificiran, sada se pitam koja je prava istina o drugom ratu koji je okončao sve ratove, ili o prvom? i taktika, a sada, izvještavanje o situaciji u Ukrajini iu vezi s Tajvanom postalo je crno u bijelo (u smislu kapa koje dotični igrači nose) i pitam se je li sićušna skupina koja sve ovo orkestrira (milijarderi koji posjeduju Duboku državu i njezine alate) mogu biti čisto zli kao što se čine, a zatim, je li oduvijek bilo tako. Možda još važnije, koliko dugo ova glupost može trajati dok ljudska rasa ne postane noćna mora u mitovima razvijenijih vrsta.
Tijekom Hladnog rata Sovjeti su smatrani velikim negativcima koji su napali Mađarsku 1956. i Čehoslovačku 1968. i bili su protiv slobode i demokracije. Mi (Amerikanci) smo navodno bili dobri momci koji smo bili za slobodu i demokraciju.
Amerika je u Čileu učinila upravo ono za što smo osudili Sovjete u Mađarskoj i Čehoslovačkoj. Toliko o tome da je Amerika uvijek bila dobar momak i uvijek bila za slobodu i demokraciju.
još u srednjoj školi, ali sjećam se. Allendea su voljeli u cijelom svijetu. bili su to tužni, tužni dani.
“Puč 1973. u Čileu uništio je živote i obustavio proces koji je obećavao. Danas se to obećanje mora oživjeti.” Da, obećanje demokracije u Čiliju, kao i obećanje demokracije u SAD-u, koja gubi na snazi od Reagana i prije. Čini se da smo u velikim problemima i previše vezani za zabavu i konzumerizam da bismo to primijetili. Što je zabavnije od gledanja svijeta kako se raspada pred našim očima?
Vjerujem da je Operacija Kondor započela 1972. u Čileu i da je doprinijela puču. Imam jednu zanimljivu priču.
“objaviti plebiscit o svojoj vladi i zatražiti ostavku nekoliko viših generala.”
Zna li netko zašto Allende to nije učinio od samog početka? (ne plebiscit, nego neutralizacija golpista).
Ovo njegovo kobno nedjelovanje je nešto što nikad nisam razumio.