Afričke države jedna po jedna ispadaju iz okova neokolonijalizma. Oni kažu "ne" dugogodišnjoj dominaciji Francuske u afričkim financijskim, političkim, gospodarskim i sigurnosnim poslovima.
Dan završen, srpanj 2019., Yanounde, Kamerun. (Rikyelle Momo Nguematio, Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0)
By dodavanje dvije nove afričke države članice na svoj popis, najava prošlomjesečnog samita u Johannesburgu prošireni BRICS 11 još jednom pokazalo da je euroazijska integracija neraskidivo povezana s integracijom afro-euroazije.
Bjelorusija sada predlaže održavanje zajedničkog sastanka na vrhu BRICS-a 11, Šangajske organizacije za suradnju (SCO) i Euroazijske ekonomske unije (EAEU). Vizija predsjednika Aleksandra Lukašenka za konvergenciju ovih multilateralnih organizacija mogla bi, u dogledno vrijeme, dovesti do samita Majke svih multipolarnosti.
Ali Afro-Euroazija je mnogo kompliciraniji prijedlog. Afrika još uvijek daleko zaostaje za svojim euroazijskim rođacima na putu prema razbijanju okova neokolonijalizma.
Kontinent se danas suočava s užasnim izgledima u svojoj borbi protiv duboko ukorijenjenih financijskih i političkih institucije kolonizacije, posebno kada se radi o razbijanju francuske monetarne hegemonije u obliku CFA Franc — ili Communauté Financière Africaine (Afrička financijska zajednica).
Ipak, jedan domino pada za drugim - Čad, Gvineja, Mali, Burkina Faso, Niger i sada Gabon. Ovaj je proces već pretvorio predsjednika Burkine Faso, kapetana Ibrahima Traoréa, u novog heroja multipolarnog svijeta — budući da omamljeni i zbunjeni kolektivni Zapad ne može ni shvatiti povratni udarac koji predstavlja njegovih osam državnih udara u zapadnoj i središnjoj Africi u manje od tri godine.
Zbogom Bongo
Predsjednik Gabona Ali Bongo Ondimba razgovara s predsjednikom Francuske Françoisom Hollandeom na večeri samita o nuklearnoj sigurnosti održanoj u Bijeloj kući u Washingtonu, DC, 31. ožujka 2016. (GPA arhiva fotografija, javno vlasništvo)
Vojni časnici odlučili su preuzeti vlast u Gabonu nakon što je hiperprofrancuski predsjednik Ali Bongo pobijedio na sumnjivim izborima kojima je "manjkalo vjerodostojnosti". Institucije su raspuštene. Zatvorene su granice s Kamerunom, Ekvatorijalnom Gvinejom i Republikom Kongo. Svi sigurnosni ugovori s Francuskom bili su poništeni. Nitko ne zna što će se dogoditi s francuskom vojnom bazom.
Sve je to bilo jednako popularno: vojnici su izašli na ulice glavnog grada Librevillea uz radosno pjevanje, a gledatelji su ih klicali.
Bongo i njegov otac, koji mu je prethodio, vladaju Gabonom od 1967. godine. Školovao se u francuskoj privatnoj školi i diplomirao na Sorbonni. Gabon je mala nacija od 2.4 milijuna s malom vojskom od 5,000 ljudi koja bi mogla stati u penthouse Donalda Trumpa. Preko 30 posto stanovništva živi s manje od 1 dolara dnevno, au više od 60 posto regija nemaju pristup zdravstvenoj skrbi i pitkoj vodi.
Vojska je Bongovu 14-godišnju vladavinu okvalificirala kao dovodeću do "pogoršanja društvene kohezije" koja je zemlju gurala "u kaos".
[Related:'Obamin čovjek u Africi' u kućnom pritvoru u Gabonu]
Francuska rudarska tvrtka Eramet obustavila je svoje operacije nakon državnog udara. To je gotovo monopol. Gabon je sav u raskošnom mineralnom bogatstvu - u zlatu, dijamantima, manganu, uranu, niobiju, željeznoj rudi, da ne spominjemo naftu, prirodni plin i hidroenergiju. U Gabonu, članici OPEC-a, gotovo se cijelo gospodarstvo vrti oko rudarstva.
Slučaj Nigera još je složeniji. Francuska eksploatira uran i benzin visoke čistoće, kao i druge vrste rudnog bogatstva. A Amerikanci su na licu mjesta, upravljaju trima bazama u Nigeru s do 4,000 vojnog osoblja. Ključno strateško čvorište u njihovom "Carstvu baza" je postrojenje za bespilotne letjelice u Agadezu, poznato kao Niger Air Base 201, drugo po veličini u Africi nakon Džibutija.
Niger je podigao cijenu rude urana s 0.8 USD na 200 USD/kg. Promptna cijena urana bila je oko 125 USD/kg.
Niger je proizveo 2,020 tona u 2022. ili 5% svjetske ponude urana. Polovica nigerskog izvoza urana odlazi u Francusku i EU.
Francuska je 2010. izvukla ukupno… pic.twitter.com/M3eCwTglmb
— Francis Gaitho (@FGaitho237) Rujna 5, 2023
Francuski i američki interesi sukobljavaju se, međutim, kada je riječ o sagi oko transsaharskog plinovoda. Nakon što je Washington bombardiranjem Sjevernog toka prekinuo čeličnu vrpcu između Rusije i Europe, EU, a posebno Njemačka, prijeko je trebala alternativu.
Alžirska opskrba plinom jedva može pokriti južnu Europu. Američki plin je užasno skup. Idealno rješenje za Europljane bio bi nigerijski plin koji prelazi preko Sahare, a potom dubokog Sredozemlja.
Nigerija, s 5,7 trilijuna kubičnih metara, ima čak više plina od Alžira i možda Venezuele. Usporedbe radi, Norveška ima 2 trilijuna kubičnih metara. Ali problem Nigerije je kako pumpati svoj plin do udaljenih kupaca - tako da Niger postaje ključna tranzitna zemlja.
Transsaharski plinovod u crvenoj boji. (Sémhur, Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0)
Kad je riječ o ulozi Nigera, energija je zapravo puno veća igra od često hvaljenog urana — koji zapravo nije toliko strateški ni za Francusku ni za EU jer je Niger tek peti najveći svjetski dobavljač, daleko iza Kazahstana i Kanade.
Ipak, ultimativna francuska noćna mora gubi sočne poslove s uranom plus mali remix: Rusija, nakon Prighozina, stiže u Niger u punoj snazi uz istovremeno protjerivanje francuske vojske.
Dodavanje Gabona samo pogoršava stvari. Rastući ruski utjecaj mogao bi dovesti do jačanja linija opskrbe pobunjenika u Kamerunu i Nigeriji, te povlaštenog pristupa Srednjoafričkoj Republici, gdje je ruska prisutnost već jaka.
Nije ni čudo da se frankofil Paul Biya, na vlasti 41 godinu u Kamerunu, nakon puča u Gabonu odlučio za čistku svojih oružanih snaga. Kamerun bi mogao biti sljedeći domino koji će pasti.
ECOWAS susreće AFRICOM
Američki vojnici fotografiraju pješčanu oluju u nigerskoj zračnoj bazi 201 u Agadezu, lipanj 2018. (Američko ratno zrakoplovstvo, Anthony Montero)
Amerikanci se, kako sada stoji, igraju Sfinge. Za sada nema dokaza da nigerska vojska želi zatvoriti bazu Agadez. Pentagon je uložio bogatstvo u svoje baze kako bi špijunirao veliki dio Sahela i, najviše, Libiju.
Otprilike jedino oko čega se Pariz i Washington slažu jest da, pod okriljem ECOWAS-a (Ekonomske zajednice zapadnoafričkih država), treba uvesti najoštrije moguće sankcije jednoj od najsiromašnijih nacija svijeta (gdje samo 21 posto stanovništva ima pristup električnoj energiji) — i trebali bi biti puno gori od onih nametnutih Obali Bjelokosti 2010.
Zatim postoji prijetnja ratom. Zamislite apsurdnost invazije ECOWAS-a na zemlju koja već vodi dva rata protiv terorizma na dva odvojena fronta: protiv Boko Harama na jugoistoku i protiv ISIS-a u tromeđi.
ECOWAS, jedna od osam afričkih političkih i gospodarskih unija, poslovična je zbrka. Okuplja 15 nacija članica — frankofonu, anglofonu i jednu luzofonu — u središnjoj i zapadnoj Africi, a prepuna je unutarnjih podjela.
Donacije do CN-ovi Jesen Fond Pogon
Francuzi i Amerikanci prvo su željeli da ECOWAS napadne Niger kao njihova marioneta za "mirotvorce". Ali to nije uspjelo zbog pritiska javnosti protiv toga. Dakle, prešli su na neki oblik diplomacije. Ipak, trupe su i dalje u pripravnosti, a za invaziju je određen misteriozni "Dan D".
Uloga Afričke unije (AU) još je mračnija. U početku su se protivili puču i suspendirali članstvo Nigera. Zatim su se okrenuli i osudili moguću invaziju koju podržava Zapad. Susjedi su zatvorili svoje granice s Nigerom.
ECOWAS će eksplodirati bez potpore SAD-a, Francuske i NATO-a. To je već u biti bezuba čivava — pogotovo nakon što su Rusija i Kina putem samita BRICS-a pokazale svoju meku moć diljem Afrike.
Indeks ljudskog razvoja afričkih zemalja s pojasom državnog udara označenim crvenom bojom. Sve zemlje u pojasu državnog udara, osim Gabona, imaju HDI ispod 0.500. (Gabriel A. Álvarez N, Wikimedia Commons, CC BY-SA 4.0)
Čini se da se zapadna politika u vrtlogu Sahela sastoji od spašavanja svega što mogu od mogućeg neublaženog debakla - čak i dok su stoički ljudi u Nigeru otporni na bilo kakvu priču koju Zapad pokušava smisliti.
Važno je imati na umu da glavnu stranku u Nigeru, “Nacionalni pokret za obranu domovine” koju predstavlja general Abdourahamane Tchiani, od početka podržava Pentagon – zajedno s vojnom obukom.
Pentagon je duboko ukorijenjen u Africi i povezan s 53 nacije. Glavni američki koncept od ranih 2000-ih uvijek je bio militarizirati Afriku i pretvoriti je u stočnu hranu za rat protiv terorizma. Kao što je režim Dicka Cheneya to ispricao 2002.: “Afrika je strateški prioritet u borbi protiv terorizma.”
To je temelj američkog vojnog zapovjedništva AFRICOM i bezbrojnih "kooperativnih partnerstava" postavljenih u bilateralnim sporazumima. Za sve praktične svrhe, AFRICOM je okupirao velike dijelove Afrike od 2007.
Kako je sladak moj kolonijalni franak
Američki državni tajnik Antony Blinken s predsjednikom Emmanuelom Macronom tijekom državnog posjeta francuskog čelnika Washingtonu, 1. prosinca 2022. (State Department, Ron Przysucha, javno vlasništvo)
Apsolutno je nemoguće za bilo koga na globalnom jugu, globalnoj većini ili "Globalni globus” (copyright Lukashenko) razumjeti trenutna previranja u Africi bez razumijevanja matice i zavrtnje francuskog neokolonijalizma.
Ključ je, naravno, CFA franak, "kolonijalni franak" uveden 1945. u Francuskoj Africi, koji još uvijek preživljava čak i nakon što je CFA - sa zgodnim terminološkim obratom - počeo označavati "Afričku financijsku zajednicu".
Cijeli svijet pamti da je nakon globalne financijske krize 2008. godine libijski vođa Moamer Gadafi pozvao na uspostavu pan-afričke valute vezane za zlato.
U to vrijeme Libija je imala oko 150 tona zlata, čuvanog kod kuće, a ne u londonskim, pariškim ili njujorškim bankama. Uz malo više zlata, ta panafrička valuta imala bi svoje neovisno financijsko središte u Tripoliju – a sve bi se temeljilo na suverenim zlatnim rezervama.
Za mnoštvo afričkih zemalja to je bio konačni plan B za zaobilaženje zapadnog financijskog sustava.
Cijeli svijet pamti i ono što se dogodilo 2011. Prvi zračni napad na Libiju došao je iz francuskog borbenog zrakoplova Mirage. Francuska kampanja bombardiranja započela je čak i prije završetka hitnih pregovora u Parizu između zapadnih čelnika.
15. rujna 2011.: Slijeva: francuski predsjednik Nicholas Sarkozy, predsjednik Nacionalnog prijelaznog vijeća Mustafa Abdul Jalil i britanski premijer David Cameron u Benghaziju, Libija, nakon što su svi završili s obraćanjem okupljenima na Trgu slobode. (br. 10 Downing,CC BY-NC-ND 2.0))
U ožujku 2011. Francuska je postala prva zemlja u svijetu koja je priznala pobunjeničko Nacionalno prijelazno vijeće kao legitimnu vladu Libije. Godine 2015. notorno hakirana e-pošta bivše američke državne tajnice Hillary Clinton otkrila je što Francuska namjerava u Libiji: “Želja za postizanjem većeg udjela u libijskoj proizvodnji nafte,” da se poveća francuski utjecaj u Sjevernoj Africi i da se blokira Gadafijev planira stvoriti pan-afričku valutu koja bi zamijenila CFA franak tiskan u Francuskoj.
Nije ni čudo da je kolektivni Zapad prestravljen Rusijom u Africi – i to ne samo zbog smjene straže u Čadu, Maliju, Burkini Faso, Nigeru i sada Gabonu: Moskva nikada nije nastojala opljačkati ili porobiti Afriku.
Rusija tretira Afrikance kao suverene ljude, ne sudjeluje u Vječnim ratovima i ne crpi Afriku iz resursa dok za njih plaća bagatelu. U međuvremenu, "vanjska politika" francuske obavještajne službe i CIA-e pretvara se u korumpiranje afričkih vođa do srži i gušenje onih koji su nepotkupljivi.
Pravo na nikakvu monetarnu politiku
Sjedište francuskog Ministarstva gospodarstva i financija u četvrti Bercy u Parizu. (Guilhem Vellut, Flickr, CC BY 2.0)
CFA reket čini da mafija izgleda poput uličnih propalica. To u biti znači da je monetarna politika nekoliko suverenih afričkih država pod kontrolom francuske riznice u Parizu.
Središnja banka svake afričke države u početku je morala držati najmanje 65 posto svojih godišnjih deviznih rezervi na "operativnom računu" koji se vodio u francuskoj riznici, plus još 20 posto za pokrivanje financijskih "obveza".
Čak i nakon što su od rujna 2005. donesene neke blage "reforme", te su zemlje i dalje morale prebaciti 50 posto svoje devize u Pariz, plus 20 posto PDV-a
I postaje sve gore. Središnje banke CFA nameću ograničenje kredita svakoj zemlji članici. Francusko ministarstvo financija ulaže te afričke devizne rezerve u svoje ime na pariškoj burzi i izvlači ogromne profite na afrički dinar.
Čvrsta je činjenica da se više od 80 posto deviznih rezervi afričkih država nalazi na "operativnim računima" koje kontrolira francuska riznica od 1961. Ukratko, niti jedna od ovih država nema suverenitet nad svojom monetarnom politikom.
Ali krađa tu ne prestaje: francuska riznica koristi afričke rezerve kao da su francuski kapital, kao kolateral u zalogu imovine za francuska plaćanja EU-u i ECB-u.
U cijelom spektru “FranceAfrique”, Francuska još uvijek, danas, kontrolira valutu, devizne rezerve, kompradorske elite i trgovačko poslovanje.
Primjeri su brojni: kontrola francuskog konglomerata Bolloré nad lukama i pomorskim prometom diljem zapadne Afrike; Bouygues/Vinci dominiraju gradnjom i javnim radovima, distribucijom vode i električne energije; Total ima ogromne udjele u nafti i plinu. A tu su i France Telecom i veliko bankarstvo — Societe Generale, Credit Lyonnais, BNP-Paribas, AXA (osiguranje) i tako dalje.
Francuska de facto kontrolira veliku većinu infrastrukture u frankofonskoj Africi. To je virtualni monopol.
“FranceAfrique” govori o tvrdokornom neokolonijalizmu. Polise izdaje predsjednik Republike Francuske i njegova “afrička ćelija”. Oni nemaju nikakve veze s parlamentom, niti s bilo kojim demokratskim procesom, još od vremena Charlesa De Gaullea.
“Afrička ćelija” je neka vrsta Glavnog zapovjedništva. Oni koriste francuski vojni aparat kako bi postavili “prijateljske” kompradorske vođe i riješili se onih koji prijete sustavu. Nema tu nikakve diplomacije. Trenutačno, ćelija izvještava isključivo Le Petit Roi, Emmanuela Macrona.
Karavani droge, dijamanata i zlata
Portret revolucionara Burkine Faso Thomasa Sankare. (CC0, Wikimedia Commons)
Pariz je u potpunosti nadgledao ubojstvo antikolonijalnog vođe Burkine Faso Thomasa Sankare 1987. godine. Sankara je došao na vlast pučem 1983. godine, samo da bi bio svrgnut i ubijen četiri godine kasnije.
Što se tiče pravog "rata protiv terorizma" u afričkom Sahelu, on nema nikakve veze s infantilnim fikcijama koje se prodaju na Zapadu. Nema arapskih "terorista" u Sahelu, kao što sam vidio dok sam putovao s ruksakom po zapadnoj Africi nekoliko mjeseci prije 9. rujna. Oni su mještani koji su se obratili na salafizam na internetu, s namjerom da uspostave Islamsku državu kako bi bolje kontrolirali krijumčarske rute preko Sahela.
Te legendarne drevne karavane soli koje plove Sahelom od Malija do južne Europe i zapadne Azije sada su karavane droge, dijamanata i zlata. To je ono što je financiralo Al-Qaedu u islamskom Magrebu (AQIM), na primjer, koju su zatim poduprli vehabijski luđaci u Saudijskoj Arabiji i Zaljevu.
Nakon što je Libiju uništio NATO početkom 2011., više nije bilo "zaštite", pa su salafi-džihadisti koje je podržavao Zapad i koji su se borili protiv Gadafija ponudili krijumčarima iz Sahela istu zaštitu kao i prije - plus mnogo oružja.
Razna plemena Malija nastavljaju veselo krijumčarenje svega što žele. AQIM još uvijek izvlači nezakonito oporezivanje. ISIS u Libiji je duboko u trgovini ljudima i narkoticima. A Boko Haram se valja na tržištu kokaina i heroina.
Postoji određeni stupanj afričke suradnje u borbi protiv ovih skupina. Postojalo je nešto što se zvalo G5 Sahel, usmjereno na sigurnost i razvoj. Ali nakon što su Burkina Faso, Niger, Mali i Čad krenuli vojnim putem, ostala je samo Mauritanija. Novi West Africa Hunta Belt, naravno, želi uništiti terorističke skupine, ali najviše od svega žele se boriti protiv FranceAfrique i činjenice da se o njihovim nacionalnim interesima uvijek odlučuje u Parizu.
Francuska se desetljećima brinula za vrlo malo trgovine unutar Afrike. Zemlje koje nemaju izlaz na more prijeko trebaju susjede za tranzit. Većinom proizvode sirovine za izvoz. Gotovo da nema pristojnih skladišnih objekata, slaba je opskrba energijom i užasna unutarafrička transportna infrastruktura: to je ono što projekti Kineske inicijative Pojas i jedan put (BRI) namjeravaju riješiti u Africi.
U ožujku 2018. 44 šefa država osmislilo je Afričko kontinentalno područje slobodne trgovine (ACFTA) – najveće na svijetu u smislu broja stanovnika (1.3 milijarde ljudi) i geografskog položaja. U siječnju 2022. uspostavili su Pan-African Payment and Settlement System (PAPSS) – usmjeren na plaćanja za tvrtke u Africi u lokalnim valutama.
Predsjednik Komisije Afričke unije Moussa Faki Mahamat, potpredsjednik Obale Bjelokosti Daniel Kablan Duncan i predsjednik Emerson Mnangagwa iz Zimbabvea na ACFTA poslovnom forumu u Kigaliju, Ruanda, ožujak 2018. (Paul Kagame, Flickr, CC BY-NC-ND 2.0)
Dakle, neizbježno će ići na zajedničku valutu u budućnosti. Pogodite što im stoji na putu: CFA koji je nametnuo Pariz.
Nekoliko kozmetičkih mjera još uvijek jamči izravnu kontrolu od strane Fruključiti državnu riznicu u sve moguće uspostave nove afričke valute, davanje prednosti francuskim tvrtkama u procesima nadmetanja, monopole i stacioniranje francuskih trupa. Državni udar u Nigeru predstavlja neku vrstu "nećemo više trpjeti".
Sve gore navedeno ilustrira ono što je nezaobilazni ekonomist Michael Hudson detaljno iznosio u svim svojim radovima: moć ekstraktivističkog modela. Hudson je pokazao kako je krajnja crta kontrola nad svjetskim resursima; to je ono što definira globalnu silu, au slučaju Francuske, globalnu silu srednjeg ranga.
Francuska je pokazala koliko je lako kontrolirati resurse putem kontrole monetarne politike i uspostavljanja monopola u ovim resursima bogatim nacijama za vađenje i izvoz, koristeći virtualni robovski rad bez ekoloških ili zdravstvenih propisa.
Za izrabljivački neokolonijalizam također je bitno spriječiti te resursima bogate nacije da koriste vlastite resurse za rast vlastitih gospodarstava. Ali sada afričke domine konačno govore: "Igra je gotova." Je li prava dekolonizacija konačno na pomolu?
Pepe Escobar kolumnist je časopisa The Cradle, glavni urednik Asia Timesa i neovisni geopolitički analitičar usmjeren na Euroaziju. Od sredine 1980-ih živi i radi kao strani dopisnik u Londonu, Parizu, Milanu, Los Angelesu, Singapuru i Bangkoku. Njegova najnovija knjiga je Burne dvadesete.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Donacije do CN-ovi
Jesen Fond Pogon
Uvijek se veselim djelu Pepea Escobara.
Sveobuhvatan je, detaljan i pronicljiv.
Vezano uz ovaj komad pitam se što bi Yves Godard rekao o današnjem vremenu?
Godine 1991., kada je Hladni rat završio, Amerika je započela Treći svjetski rat. U Africi. Podržavali su Tigrajce u njihovom preuzimanju Etiopije i Tutsije u njihovoj invaziji na Ruandu. Iako je glavni tajnik UN-a Boutros Boutros-Ghali potonju nazvao 100-postotnom američkom operacijom, dobili su pomoć od Belgijanaca i Britanaca. Ali ne i Francuzi. Iz bilo kojeg razloga Francuzi su bili potpuno isključeni. Kada su Amerikanci htjeli vlastitog govornika francuskog na terenu (nisu vjerovali Belgijancima), dobili su Kanađanina Romea Dallairea. Francuzi su napustili Ruandu 1993. godine, ali su i dalje više krivi za masakr nego Amerikanci.
Francuska i Amerika bile su glavni igrači u razaranju Libije, no nije jasno jesu li zakrpale svoje nesuglasice ili je to samo stjecište interesa. Osam državnih udara u tri godine s mnogim zavjerenicima obučenim u Americi zvuči više od slučajnosti. Ne bih računao na američko-francusku solidarnost
Vjerojatno je najbolji ishod da Amerika izbaci Francusku iz zapadne Afrike bez postizanja vlastitih ciljeva (ma koji oni bili) i da Francuska ljutito napusti NATO, započinjući stampedo za izlaze.
Hvala na ovom izvješćivanju. Nisam bio potpuno svjestan koliko duboko neoliberalni kolonijalizam nastavlja napadati Afriku. Akcije diljem Sahela sada imaju više smisla. Je li itko upoznat s najnovijim člankom ili knjigom koja istražuje kako su SAD (i dalje) manipulirale nacijama Srednje i Južne Amerike i njihovim gospodarstvima? Imam osjećaj da je velik dio pitanja južne granice posljedica intervencije SAD-a u poslove našeg susjeda.
ok, sada ima više smisla, hvala. Odvajanje nije isto što i uklanjanje rizika. Čvrsto vjerujem da je Europa otišla “iz tave u vatru”, odvajanjem od Rusije EU je eksponencijalno povećala svoje rizike. Sjeverna Afrika je mnogo rizičnija od Rusije, mnogo nestabilnija. Što su mislili?
Ideologija doslovno prži mozak; ali problem koji vidim je ozbiljan, u našoj kulturi holistička inteligencija, inteligencija sustavnog razmišljanja nedovoljno je razvijena, favorizirali smo redukcionizam, koji za jednostavne probleme/sustave funkcionira vrlo dobro, ali kada problemi/sustavi postaju složeniji, to jednostavno nije pravi alat.
Imamo svoje granice, a nedostatak takve inteligencije je ogroman; dok je kineska kultura više orijentirana na holistički pristup.
AI nas neće spasiti jer smo je stvorili mi, ima isti DNK.
Rješenje za EU je teško, ali će je spasiti i učiniti boljom, pustimo SAD i idemo na istok. Ali vrijeme otkucava, a prozor se zatvara; Sve dok neokonzervativci/neokolonijalisti poput Borrella i Von Den Layena dominiraju scenom, Europa je osuđena na propast.
Krajnje je vrijeme da se ova travestija neokolonijalne nepravde okonča. Neka se Afrika uzdigne i nastavi rasti.
Teme na koje bi se Afroamerikanci trebali usredotočiti, a zatim odbaciti svoje nadzornike iz Demokratske stranke. Nevjerojatno je da afrički narod još uvijek ima energije i volje boriti se za okončanje svog ekonomskog porobljavanja od strane Francuske i, naravno, francuskih prijatelja koji će ostati neimenovani.
Afrika se budi. I ostatak svijeta bolje primijeti ako želi nastaviti vladati, što neće jer se Afrika mijenja (namjera igre) i ekonomska neovisnost se širi.
Afrika se budi???
Prema UN-u postoje 54 'neovisne' države na cijelom afričkom kontinentu, dok je taj kontinent 74% veći u kopnenoj masi od cijelog kontinentalnog SAD-a, sa samo 50 nekooperativnih saveznih država.
Kada će nesloga među stanovništvom SAD-a nestati tako da će se i njegove plemenske zajednice probuditi u pohlepi svojih vladara i hegemonističkoj 'iznimnoj' netrpeljivosti??????