Libanonski novinar Talal Salman bio je poznat u svojoj regiji, ali manje poznat na Zapadu. Bio je jedan od najutjecajnijih novinara na Bliskom istoku, koji je dolazio iz razdoblja arapskog novinarstva koje je vladalo prije Zaljeva.
Talal Salman, bez datuma. (novine Assafir, Wikimedia Commons, CC BY-SA 3.0)
By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju
Lebanon se upravo oprostio od poznatog arapskog novinara Talala Salmana, označivši kraj jedne ere u arapskom novinarstvu.
Salman nije redovito pio sa New York Times kolumnista Thomasa Friedmana kada je posjetio regiju, niti je s njim dijelio anegdote The Washington Post pomoćni urednik i kolumnist, David Ignatius. Ali bio je jedan od najutjecajnijih novinara u regiji, s karijerom dugom više od šest desetljeća.
Preminuo je 26. kolovoza u dobi od 85 godina. Salman je rođen u siromašnoj obitelji u Libanonu. Otac mu je bio policijski stražar u Shmastaru, Baalbak. Započeo je novinarsku karijeru rano u životu te se probio do visokih pozicija u raznim publikacijama.
Ostavio je svoj trag uglavnom u Al-Hawadith i As-Sayyad, vodeći politički časopisi koji su izražavali arapske nacionalističke perspektive, prije nego što su ih zaljevski režimi preuzeli nakon smrti egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera 1970. Salman je također radio u Al-Huriyyah, časopis Pokreta arapskih nacionalista.
Čvrsti pristaša Nasera, Palestinska stvar
U regiji u kojoj novinari mijenjaju vjernosti ovisno o dobivenim sredstvima, Salman se držao svoje naserističke arapske nacionalističke orijentacije i nikada nije posustao u svojoj podršci Palestincima. Najveću nagradu oslobađanja Palestine nazvao je “Bajramom”, nalik vjerskom prazniku.
Kasnije je imao koristi od darežljivosti libijskog režima i biznismena i libanonskog premijera Rafiqa Haririja.
Salman nije nadaleko poznat na Zapadu jer nije davao zvučne zapise zapadnim novinarima i nije govorio jezike zapadnih medija. Pisao je na prekrasnom klasičnom arapskom i rado se izražavao arapskoj publici.
U arapskom svijetu bio je nadaleko poznat kao nepokolebljivi pristaša Nasera i palestinskog oslobođenja. Proslavio se pisanjem za As-Sayyad kada je bio vodeći tjedni politički časopis. (Svi arapski politički časopisi sada više ne postoje, s izuzetkom saudijskog propagandnog tjednika, Al-Majallah.) Specijalizirao se za pisanje o palestinskom pokretu otpora kada je njegov uspon zaokupio maštu Arapa diljem svijeta.
Nažalost, gledajući unatrag, te su se nade, polagane u vodstvo PLO-a, uglavnom izjalovile. Vodstvo Yassera Arafata povelo bi pokret katastrofalnim putem koji bi vodio do sporazuma iz Osla, koji su proizveli korumpiranu i podložnu Palestinsku upravu. Početkom 1970-ih Salman je putovao u Jordan i intervjuirao ključne palestinske vođe i zapovjednike te napisao niz članaka kako bi ih predstavio arapskim čitateljima. Članci su kasnije sabrani u njegovoj knjizi, S vjerom i fida'iyyinom.
Osnovan pan-arap Es-Safir
Na arapskom summitu u Libiji 1969. godine, nedugo nakon rujanske revolucije koja je svrgnula kralja Idrisa I. i na vlast dovela pukovnika Mu'ammara Al-Qadhafija. Novi libijski vođa Gadafi sjedi u vojnoj uniformi u sredini, okružen Naserom, lijevo, i sirijskim predsjednikom Nur al-Din al-Atasijem, desno.
(Online muzej sirijske povijesti, Wikimedia Commons, javno vlasništvo)
Tijekom svog rada u As-Sayyad, Salman je upoznao Mu'ammara Al-Qadhafija. Prvi je imao grandiozne snove da naslijedi Naserov plašt i želio je širiti njegovu poruku u arapskom svijetu. Gadafi je sebe vidio većim od Nasera. Želio je da ga se shvati ozbiljno, ne samo kao pan-arapskog vođu nego i kao mislioca.
U tu je svrhu napisao svoje Zelena knjiga koju je zamislio kao alternativnu teoriju i kapitalizmu i marksizmu. Nije to zapravo bilo ništa drugo nego opća zapažanja sa socijalističkom crtom. Njegov bivši ministar vanjskih poslova, Abdul-Rahman Shulqum, nedavno je izjavio u svojim memoarima da je Gadafi zapravo sam napisao knjigu, što nije veliki podvig, s obzirom na ishod.
Gadafi je financirao mnoge palestinske organizacije i arapske publikacije, ali nijedna nije više unaprijedila njegovu stvar Es-Safir, koju je Salman osnovao koristeći libijska sredstva.
As-Safir (The Messenger) pokrenuta je 1974. i brzo je postala poznata, ne samo kao druge libanonske novine — nakon desničarskih An-Nahar (koja je uživala financiranje iz Zaljeva i Zapada) — ali i kao utjecajne pan-arapske novine, prenoseći poruku Nassera i Palestine diljem regije. Bile su to istinski prve pan-arapske novine, jer su pokrivale sve kutke arapskog svijeta.
Salman je uživao izdašna sredstva i angažirao dopisnike u arapskom svijetu iu ključnim zapadnim prijestolnicama. Bio je praktičan izdavač. Njegov najpoznatiji glavni urednik, pokojni Joseph Samahah, koji će kasnije biti suosnivač Al-Akhbar, rekao mi je da Salman nije mogao ne intervenirati urednički. Salman je previše uživao u procesu izdavanja novina. Napisao bi uvodni članak, pa čak i naslove. Čitatelji se još sjećaju njegovih najpoznatijih naslova tijekom građanskog rata.
Ali bio je izvrstan voditelj novina. Znao je kako zaposliti talente i kako ih trenirati. Doveo je pisce iz cijelog arapskog svijeta, posebno iz Egipta gdje su naseristički pisci našli oduška kada se Anwar Sadat borio protiv posljednjih tragova naserizma.
Najviši egipatski čelnici Arapske socijalističke unije u Aleksandriji 1968. Slijeva Nasser, Sadat, šef ASU-a Ali Sabri i potpredsjednik Hussein el-Shafei. (Bibliotheca Alexandrina i Zaklada Gamal Abdel Nasser, Wikimedia Commons, javno vlasništvo)
Mnogi libanonski pisci u medijima zaljevskih režima započeli su svoju karijeru u Es-Safir a većina njih se transformirala iz progresivnih arapskih nacionalista i komunista u otvorene desničarske reakcionare. Hazim Saghieh, koji je poznati lojalni libanonski kolumnist u saudijskim medijima, pozvao je na Sadatovo ubojstvo kada je posjetio Jeruzalem 1977. godine. To je mišljenje napisao u Es-Safir. Sada Saghieh favorizira mir s Izraelom i ruga se onima koje naziva "odbaciteljima".
Novine su morale poštovati planove svog osnivača Gadafija. Salman bi redovito putovao u Libiju i objavljivao duge zamorne intervjue s libijskim vladarom. Čak bi objavljivao “intelektualne” intervjue u kojima bi Gadafiju bilo dopušteno da razrađuje svoje teme iz Zelena knjiga i na njegov takozvani izvorni politički sustav od džamahirija (stanje masa).
Trn u oku konzervativnim režimima
Novine su izazvale bijes zaljevskih vlada i objavljivale bi članke zaljevskih disidenata. Brzo se pokazalo kao trn u oku konzervativnim arapskim režimima. Ugostili su mnoge od vodećih disidenata arapskog svijeta Es-Safir.
Ali s vremenom su novine postale manje radikalne i sve više mainstream. Gadafijeva sredstva su se smanjila i zatim nestala. Salmanu, rođenom kao šijitu, bilo je neugodno prihvatiti libijsko financiranje nakon nestanka imama Muse As-Sadra, koji je Gadafi navodno otet i kasnije ubijen, iako njegovo tijelo nikada nije pronađeno.
U 1990-ima list je počeo dobivati sredstva od pokojnog libanonskog premijera Rafiqa Haririja, koji je u potpunosti ili djelomično financirao gotovo sve novine i časopise u zemlji. Bivši premijer Salim Huss rekao mi je 2000. da je svaka publikacija u Bejrutu u to vrijeme primala sredstva od Haririja.
16. travnja 2002.: Američki ministar obrane Donald H. Rumsfeld, lijevo, prati Haririja u Pentagon na sastanak. (DoD, RD Ward, Wikimedia Commons)
Hariri ne samo da je inzistirao na povoljnom izvještavanju o sebi i svojoj ulozi, već je također intervenirao kako bi zabranio kritiku ili napade na saudijski režim, svog glavnog političkog dobročinitelja. Salman se mučio tih godina. Bio je progresivac u srcu, ali se oslanjao na Haririjeva sredstva da nastavi svoj pothvat.
[Related: LJUTI ARAP: Porijeklo libanonskih prosvjeda]
Prihodi od oglašavanja su se smanjili, a izazov izdavanja novina postao je daleko teži u doba interneta. Nastojao je privući mlađi naraštaj izdavanjem priloga za mlade u kojemu je regrutirao nove talente i posvećivao veliku pozornost kulturnim i književnim pitanjima.
I sam dobar pisac arapske proze, objavljivao bi političke tekstove na naslovnici, a pisao bi o ljubavi i flertu u unutarnjem dijelu novina. Debelo je platio svoju političku hrabrost. Godine 1994. poprskan je mecima, navodno od strane libanonske vlade Amina Gemayyela, koja je pokušavala potpisati mirovni sporazum s Izraelom, na oštro negodovanje Salmana.
Es-Safir prekinuta 2017., što je ostavilo veliki vakuum. Nastavio sam očekivati čitanje Es-Safir tjedana nakon zatvaranja. Salman bi nastavio pisati članke na svojoj stranici, ali to nije bilo isto - ni za njega ni za njegove čitatelje. Njegova ljubav prema arapskom nacionalizmu i oslobođenju Palestine ostala je vjerna sve do njegove smrti. Oplakuju ga Arapi raznih generacija.
As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. On je autor Povijesni rječnik Libanona (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002), Bitka za Saudijsku Arabiju (2004.) i vodio popularnu Ljutiti Arapin blog. On tweeta kao @asadabukhalil
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Žao nam je zbog vašeg dubokog gubitka. Zvučao je kao principijelan i vrlo talentiran čovjek.
Hvala vam što ste podijelili ono što znate o ovom gospodinu.
Tužne vijesti, svijet treba njegovu vrstu novinarstva i njegovu vrstu hrabrosti.
Dirljiva i iskrena posveta čovjeku za kojeg do sada nisam čuo. Jasno je da sam jadniji što nisam poznavao njega i njegovu prozu. Neka počiva u miru.
dogovoren. Ni ja nikad nisam čuo za njega.