Niger je daleko od tipičnog državnog udara

Umjesto da pošalju trupe kao odgovor na državni udar, Francuska i SAD Čini se da favoriziraju rješenje tipa "Ruanda" primijenjeno u Mozambiku, piše Vijay Prashad. Samo što bi ovaj put ECOWAS primijenio silu.    

By Vijay Prashad
Narodna depeša

O26. srpnja predsjednička garda Nigera krenula je protiv sadašnjeg predsjednika — Mohameda Bazouma — i provedena državni udar.

Kratko natjecanje među različitim oružanim snagama u zemlji završilo je tako što su se svi ogranci složili s uklanjanjem Bazouma i stvaranjem vojne hunte koju je vodio zapovjednik predsjedničke garde general Abdourahamane "Omar" Tchiani.

Ovo je četvrta zemlja u regiji Sahel u Africi koja je doživjela državni udar — ostale tri su Burkina Faso, Gvineja i Mali. Nova vlada najavio da će prestati dopuštati Francuskoj da ispija nigerski uran (1-u-3 žarulje u Francuskoj napaja se uranom iz polja u Arlitu, sjeverni Niger).

Tchianijeva vlada opozvati svu vojnu suradnju s Francuskom, što znači da će 1,500 francuskih vojnika morati početi pakirati svoje torbe (kao što su učinili iu Burkini Faso i Maliju).

U međuvremenu, nije bilo javnih izjava o zračnoj bazi 201, američkom objektu u Agadezu, tisuću kilometara od glavnog grada Niameya. Ovo je najveća baza dronova u svijetu i ključan za američke operacije diljem Sahela. Američkim je vojnicima rečeno da za sada ostanu u bazi, a letovi dronova su obustavljeni. Državni udar je svakako protiv francuske nazočnosti u Nigeru, ali ovaj antifrancuski osjećaj nije zahvatio trag američke vojske u zemlji.

intervencije

Nekoliko sati nakon što je državni udar stabiliziran, glavne zapadne države — posebice Francuska i Sjedinjene Države — osudio puč i zatražio ponovno vraćanje Bazouma, kojeg je nova vlada odmah uhitila.

No čini se da ni Francuska ni Sjedinjene Države nisu željele predvoditi odgovor na državni udar. Godine 2021. francuska i američka vlada bile su zabrinute zbog pobune u sjevernom Mozambiku koja je utjecala na imovinu polja prirodnog plina Total-Exxon u blizini obale Cabo Delgada.

Umjesto da pošalju francuske i američke trupe, što bi polariziralo stanovništvo i povećalo protuzapadno raspoloženje, Francuzi i Sjedinjene Države napravili su dogovor da Ruanda pošalje svoje trupe u Mozambik. Ruandske trupe ušle su u sjevernu pokrajinu Mozambika i ugasile pobunu.

Čini se da obje zapadne sile preferiraju rješenje tipa "Ruanda" za državni udar u Nigeru, ali umjesto da Ruanda uđe u Niger, nada je bila da će ECOWAS - Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država - poslati svoje snage da obnove Bazoum.

Dan nakon državnog udara, ECOWAS osudio državni udar. ECOWAS obuhvaća 15 zapadnoafričkih država, koje su posljednjih godina iz svojih redova suspendirale Burkinu Faso i Mali zbog državnih udara u toj zemlji; Niger je također suspendiran iz ECOWAS-a nekoliko dana nakon državnog udara.

Osnovana 1975. kao gospodarski blok, grupacija je odlučila - unatoč tome što nije imala mandat u svom originalu misija — poslati mirovne snage 1990. u srce Liberijskog građanskog rata.

Od tada je ECOWAS poslao svoje mirovne trupe u nekoliko zemalja u regiji, uključujući Sierra Leone i Gambiju.

Nedugo nakon državnog udara u Nigeru, ECOWAS stavljen embargo zemlji koji je uključivao obustavu njezina prava na osnovne komercijalne transakcije sa susjedima, zamrzavanje imovine središnje banke Nigera koja se drži u regionalnim bankama i zaustavljanje inozemne pomoći (koja čini četrdeset posto proračuna Nigera).

Najupečatljiviji izjava bio je da će ECOWAS poduzeti “sve mjere potrebne za ponovno uspostavljanje ustavnog poretka”.

Rok koji je dao ECOWAS istekao je 6. kolovoza jer se blok nije mogao složiti da pošalje trupe preko granice.

ECOWAS je zatražio da se okupe "pripravne snage" koje su spremne za invaziju na Niger. Zatim je ECOWAS rekao da će se sastati 12. kolovoza u Accri, Gana, kako bi razmotrili svoje opcije. Taj sastanak je bio otkazan iz "tehničkih razloga".

Masovne demonstracije u ključnim zemljama ECOWAS-a — kao što su Nigerija i Senegal — protiv vojne invazije ECOWAS-a na Niger zbunili su vlastite političare da podrže intervenciju. Bilo bi naivno tvrditi da nikakva intervencija nije moguća. Događaji se odvijaju vrlo brzo i nema razloga za sumnju da ECOWAS neće intervenirati prije kraja kolovoza.

Državni udari u Sahelu

Kada je ECOWAS predložio mogućnost intervencije u Nigeru, vojne vlade u Burkini Faso i Maliju , rekao je da bi to bila “objava rata” ne samo Nigeru nego i njihovim zemljama.

2. kolovoza, jedan od ključnih vođa puča u Nigeru, general Salifou Mody putovao u Bamako, Mali, i Ouagadougou, Burkina Faso, kako bi razgovarali o situaciji u regiji i koordinirali svoj odgovor na mogućnost vojne intervencije ECOWAS-a — ili Zapada — u Niger.

Deset dana kasnije, general Moussa Salaou Barmou otišao u Conakry, Gvineja, kako bi od čelnika vojne vlade u toj zemlji, Mamadija Doumbouye, zatražio potporu te zemlje za Niger.

Već su izneseni prijedlozi da Niger, jedna od najvažnijih zemalja u Sahelu, postane dio federacije koja će uključivati ​​Burkinu Faso, Gvineju i Mali. To bi bila federacija zemalja koje su imale pučeve kako bi svrgnule ono što se smatralo prozapadnim vladama koje nisu ispunile očekivanja sve siromašnijeg stanovništva.

Priča o državnom udaru u Nigeru djelomično postaje priča o onome što je komunistička novinarka Ruth First nazvala "zarazom državnog udara" u svojoj izvanrednoj knjizi, Cijev pištolja: Politička moć u Africi i državni udar(1970).

Tijekom proteklih 30 godina, politika u zemljama Sahela ozbiljno je presušila. Stranke s poviješću nacionalno-oslobodilačkih pokreta, čak i socijalistički pokreti (kao što je Bazoumova stranka) su se urušile u predstavnike svojih elita, koje su provodnici zapadne agende. Rat Francuske, SAD-NATO-a u Libiji 2011. omogućio je džihadističkim skupinama da se izliju iz Libije i pohrle u južni Alžir i Sahel (gotovo polovicu Malija drže formacije povezane s Al-Qaidom).

Ulazak tih snaga dao je lokalnim elitama i Zapadu opravdanje za daljnje pooštravanje ograničenih sindikalnih sloboda i izbacivanje ljevice iz redova etabliranih političkih stranaka.

Ne radi se o tome da su čelnici glavnih političkih stranaka desničari ili desničari, nego da bez obzira na njihovu orijentaciju, nemaju stvarnu neovisnost o volji Pariza i Washingtona. Postali su - da upotrijebimo riječ na terenu - "marionetke" Zapada.

U nedostatku bilo kakvih pouzdanih političkih instrumenata, odbačeni ruralni i sitnoburžoaski dijelovi zemlje obraćaju se svojoj djeci u oružanim snagama za vodstvo. Ljudi poput kapetana Burkine Faso Ibrahima Traoréa (rođenog 1988.), koji je odrastao u ruralnoj pokrajini Mouhoun, i malijskog pukovnika Assimija Goïte (rođenog 1988.), koji dolazi iz grada sa stočnom tržnicom i vojnog rezervata Kati, predstavljaju ove široke klasne frakcije savršeno.

Njihove su zajednice potpuno izostavljene strogim programima štednje Međunarodnog monetarnog fonda, krađom njihovih resursa od strane zapadnih multinacionalnih kompanija i plaćanja zapadnim vojnim garnizonima u zemlji. Odbačene populacije bez prave političke platforme koja bi govorila u njihovo ime, te su se zajednice okupile iza svojih mladića u vojsci.

Ovo su “pukovnički udari” — državni udari običnih ljudi koji nemaju drugih opcija — a ne “generalski državni udari” elita da zaustave politički napredak naroda.

Zato se državni udar u Nigeru brani na masovnim skupovima od Niameya do malih udaljenih gradova koji graniče s Libijom.

Kad sam putovao u ove regije prije pandemije, bilo je jasno da antifrancuski osjećaj nije pronašao drugi kanal izražavanja osim nade u vojni udar koji bi doveo vođe poput Thomasa Sankare iz Burkine Faso, koji je ubijen 1987. .

Kapetan Traoré, zapravo, nosi crvenu beretku poput Sankare, govori sa Sankarinom ljevičarskom iskrenošću i čak oponaša Sankarinu dikciju. Bilo bi pogrešno vidjeti te ljude kao ljude s ljevice budući da ih pokreće bijes zbog neuspjeha elita i zapadne politike. Oni ne dolaze na vlast s dobro razrađenom agendom izgrađenom od lijevih političkih tradicija.

Vojni čelnici Nigera formirali su vladu od 21 osobe koju vodi Ali Mahaman Lamine Zeine, civil koji je bio ministar financija u prethodnoj vladi i radio je u Afričkoj razvojnoj banci u Čadu. Vojni zapovjednici su istaknuti u kabinetu. Ostaje vidjeti hoće li imenovanje ove vlade predvođene civilima podijeliti redove ECOWAS-a.

Svakako, zapadne imperijalističke snage - posebice Sjedinjene Države s trupama na terenu u Nigeru - ne bi voljele vidjeti da ovaj okretni moment državnih udara ostane na snazi.

Europa je — kroz francusko vodstvo — pomaknula granice svog kontinenta sa sjevera Sredozemnog mora na jug pustinje Sahare, potčinjavajući države Sahela projektu poznatom kao G-5 Sahel.

Sada s antifrancuskim vladama u tri od ovih država — Burkina Faso, Mali i Niger — i s mogućnošću problema u dvije preostale države — Čadu i Mauritaniji — Europa će se morati povući na svoju obalu. Sankcije koje će iscrpiti masovnu potporu novih vlada će se povećati, a mogućnost vojne intervencije visjet će nad regijom poput izgladnjelog lešinara.

[Ispravak: Datum kada je Francuska i Sjedinjene Države napravile su a dogovor da Ruanda pošalje svoje trupe u Mozambik ispravljena je na 2021., s "ranije ove godine."]

Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik Globetrottera. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi. Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim,  Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći.

Ovaj članak je proizveo Globetrotter a objavio Peoples Dispatch.  

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.