AS'AD AbuKHALIL: Arapska apatija na izraelske prosvjede

By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju

Iizraelski prosvjedi privukli su široku pokrivenost u zapadnim medijima, koja je bila uglavnom i očito pohvalna. Cilj zapadnih liberala povezan je s izraelskim protivnicima premijera Benjamina Netanyahua – svrgnuti Likud s vlasti.

Ali prosvjedi otkrivaju samo djelomičnu sliku izraelske politike i društva jer su zapadni mediji od 1948. umanjivali postojanje neliberalnih i religioznih Izraelaca, posebno onih koji ne potječu iz Europe. Izraelski pisac Amos Oz slavno je okrivio uspon Likuda nakon 1977. na demografiju Židova iz zemalja Bliskog istoka, što je oslabilo kontinuiranu dominaciju europskih Židova u izraelskoj politici.

Zapadni mediji, pa čak i neki arapski mediji, poput saudijskih glasnogovornika, Ash-Sharq Al-Awsat, kritikovao je Palestince i Arape jer nisu pokazali podršku, pa čak ni interes za izraelski prosvjedni pokret. Istina je da su Palestinci, i Arapi općenito, uglavnom apatično reagirali na nedavne izraelske domaće događaje. Prosvjedi su bili zbog prijedloga zakona koji je sada usvojen u Knessetu, a koji bi oslabio moć izraelskih sudova.

Zapadni liberali računaju na to da će pravosuđe u Izraelu zapravo spasiti Izrael od posljedica promjenjivih političkih orijentacija među izraelskim Židovima. Nasuprot tome, zapadni liberali nikada nisu pokazali mnogo interesa ili zabrinutosti zbog neravnopravnog statusa Arapa unutar Palestine 1948. ili na okupiranim teritorijima 1967. Za njih se pitanje pravde i poštenja može mjeriti samo u odnosu na Židove u Izraelu — ne Arapima. I iz te perspektive uloga izraelskog pravosuđa postaje važna jer može spasiti Izrael od utjecaja izbornih promjena u političkom tijelu gdje Laburistička stranka više ne igra značajnu ulogu.

Podjela u Izraelu danas nije između desnice i ljevice; to je između desnice i krajnje desnice, između onih koji žele potisnuti Palestince i onih koji žele još više potisnuti Palestince. To je između onih koji žele nastaviti s kampanjama bombardiranja palestinskih domova i onih koji žele nastaviti i proširiti kampanje bombardiranja palestinskih domova. Zbog toga je razumljivo što Arapi prosvjede smatraju nebitnim za svoje živote.

Rasprava u Izraelu danas je isključivo usmjerena na to kako će političke promjene utjecati na različite segmente izraelskih Židova; nema nikakve veze s Arapima, nema nikakve veze s institucionaliziranim nejednakim statusom Arapa unutar Palestine iz 1948. A prosvjednici, iako ljuti na Netanyahua i Likud, ne vrše pritisak na vladu po pitanjima koja se odnose na represiju i ubojstvo Arapa.

Izraelski prosvjednici protive se "pozitivnoj diskriminaciji" u korist religioznih izraelskih Židova (koji su oslobođeni vojne službe i imaju kontrolu nad svojim nastavnim planovima i programima), ali se ni najmanje ne bune protiv negativne diskriminacije koju trpe Palestinci od osnutka država.

Nadalje, kako se rasprava u Izraelu fokusira na ulogu Vrhovnog suda, sami Arapi su bili žrtve izraelskog pravosuđa na isti način na koji su bili žrtve izraelske vojske i izraelskih političkih institucija. Svi elementi izraelske vlade dosljedno su odgovorni za ocrnjivanje i pokoravanje Palestinaca, kako unutar Palestine iz 1948. tako i na takozvanim okupiranim teritorijima (referenca na palestinske teritorije okupirane od 1967.). 

Izraelsko pravosuđe tek rijetko i kozmetički prigovara nekim ekscesima izraelske vojske. Ali sve u svemu, rasizam i aparthejdska priroda države, te kontinuirano masovno nasilje izraelske vojske nad Palestincima, legitimizirani su i odobreni od strane izraelskog pravosuđa, bez obzira na to postoji li simbolični arapski član na ovom ili onom izraelskom sudu .

Institucionalizirani rasizam i nejednakost

Izrael je država utemeljena na institucionaliziranom rasizmu i nejednakosti i svi su ogranci države jednako krivi za represiju nad Palestincima. Ideja da nam treba izraelsko pravosuđe kako bismo spasili izraelsku demokraciju istinita je samo u smislu da zapadni liberali povezuju izraelsku demokraciju s dominacijom europskih Židova u Izraelu.

Ne radi se o tome hoće li izraelsko pravosuđe na bilo koji način ograničiti nasilna djela i rasističke zakone izraelske zakonodavne i izvršne vlasti. Rasprava koja se vodi o pravosuđu je cionistička rasprava u potpunosti i ne tiče se, i ne bi trebala, Arape ni najmanje.

Različita stajališta zapadnih medija i komentatora te arapske javnosti o prosvjedima proizlaze iz različitih procjena prirode izraelskog političkog sustava. Zapadne vlade i mediji smatraju Izrael od 1948. punopravnom demokracijom s kojom zapadne sile dijele vrijednosti - što god to značilo.

Zapadne vlade nikada nisu smatrale maltretiranje i omalovažavanje Arapa od strane Izraela unutar "njegovih granica" proturječnim demokratskim obećanjima države i njezinoj blistavo uzvišenoj Deklaraciji neovisnosti (koliko je očita propaganda izraelskih "očeva utemeljitelja" koju su imali Deklaracija o neovisnosti vrlo slična Deklaraciji američkih utemeljitelja).

To je vrlo slično kao da zapadne sile nisu imale dvojbe oko poslovanja s aparthejdskom Južnom Afrikom jer su potlačenu rasu bijelci na Zapadu smatrali inferiornom. Slično tome, zapadnjaci ne smatraju ugnjetavanje Palestinaca problemom za klasifikaciju izraelskog političkog sustava. Sve dok postoji demokracija za židovske građane (koji se smatraju zapadnjacima iako su mnogi od njih došli iz azijskih i afričkih zemalja) uvjeti i ispunjenje demokratskog obećanja su postignuti, što se Zapada tiče.

Nadalje, europsko podrijetlo izraelskih vođa, od osnutka, učinilo je Izrael daleko privlačnijim Europljanima i Amerikancima - na etničkoj osnovi.

Kolonijalna doseljenička država

 U arapskom svijetu ljudi nikada nisu vjerovali da je Izrael bio ili jest demokracija. Država je bila - i smatra se - kolonijalnom naseljeničkom državom koja je uspostavila židovsku suprematističku državu na vrhu postojeće palestinske nacije. Diskriminacija protiv nežidova ugrađena je u strukturu države i društva (i utvrđena je Balfour deklaracijom iz 1917.). Nema aspekta unutar te države koji u sebi ne nosi elemente diskriminacije i rasizma. Dakle, rasprava o tome da moramo biti zabrinuti oko spašavanja izraelske demokracije je istaknuta samo za one koji su Izrael uopće smatrali demokracijom - što se ne odnosi na Arape.

Izrael je demokracija u onoj mjeri u kojoj sve vlade koje su podređene interesima SAD-a i Zapada imaju poseban povišeni status političke klasifikacije. Stoga sve zaljevske diktature nisu bile tretirane kao diktature od strane zapadnih zemalja posljednjih desetljeća.

Inzistiranje američkih medija na promatranju Izraela kao zrcalne kopije američkog političkog sustava otkrivaju njihova nedavna spominjanja potrebe za razdvajanjem vlasti u Izraelu. U stvarnosti, izraelski politički sustav nije predsjednički sustav poput američkog. To je parlamentarni sustav u kojem ne postoji načelo podjele vlasti, a da ne spominjemo da Izrael nema čak ni pisani ustav već zbirku osnovnih zakona koji oblikuju svojevrsnu usmjeravajuću (praktičnu) konstituciju.

Postojalo je vrijeme kada su vođa PLO-a Yasser Arafat i njegovi prijatelji čekali rezultate izraelskih izbora s velikim iščekivanjem nadajući se da će Laburistička stranka pobijediti i sklopiti mir s Palestincima. Bilo je vremena kada su palestinske organizacije, poput ljevičarske Demokratske fronte za oslobođenje Palestine, izdavale deklarativne izjave u kojima su izražavale solidarnost s onim što se nekada nazivalo "izraelskim mirovnim kampom". Svi ti pozivi nisu ništa značili Palestincima koji se nisu mogli povezati s diskursom i programom raznih izraelskih skupina.

Laburistička stranka danas ponekad jedva osvoji mjesto na izraelskim izborima i više nema samoproglašenog mirovnog kampa u Izraelu - pod pretpostavkom da je ikada postojao. Sve rasprave u Izraelu vode se o židovskom segmentu stanovništva, a ne o domaćim stanovnicima povijesne Palestine. Sadašnje izraelske stranke nikada nisu pokušale povezati pitanje okupacije i nepravde s vlastitim prosvjedima, koji su bili isključivo usredotočeni na unutaržidovske rasprave. Ponekad prosvjednici koji pjevaju protiv okupacije ili koji drže palestinske zastave budu protjerani ili pretučeni.

Arapi koji promatraju prosvjede nisu mogli ne primijetiti mirno i nježno postupanje izraelske policije prema prosvjednicima. Oni su u suprotnosti s bojevim streljivom koje je bilo raspoređeno protiv arapskih prosvjednika na "okupiranim teritorijima" 1967. i također unutar onoga što zapadni mediji nazivaju "pravim Izraelom". Sam rasizam države razotkriven je u izraelskom državnom upravljanju prosvjedima. 

Upravo iz tih razloga Arapi ne prate prosvjede sa zanimanjem jer znaju da će Palestinci biti okupirani, potisnuti i ubijeni bez obzira na ishod unutarnje borbe u Izraelu.

As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. On je autor Povijesni rječnik Libanona (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002), Bitka za Saudijsku Arabiju (2004.) i vodio popularnu Ljutiti Arapin blog. On tweeta kao @asadabukhalil

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.