Komunike sa samita u Vilniusu ranije ovog mjeseca naglasio je put Ukrajine u zapadni vojni savez i izoštrio NATO-ov samodefinirani univerzalizam, piše Vijay Prashad.
Bassim Al Shaker, Irak, "Simfonija smrti 1", 2019.
By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja
TU priopćenju Sjevernoatlantskog saveza objavljenom nakon prvog dana godišnjeg summita ranije ovog mjeseca tvrdi se da je "NATO obrambeni savez", izjava koja sažima zašto se mnogi bore da shvate njegovu bit.
Pogledajte najnovije podaci o vojnoj potrošnji pokazuje, naprotiv, da zemlje NATO-a, i zemlje koje su blisko povezane s NATO-om, čine gotovo tri četvrtine ukupnih godišnjih globalnih izdataka za oružje.
Mnoge od tih zemalja posjeduju najsuvremenije sustave naoružanja, koji su kvalitativno razorniji od onih koje posjeduju vojske većine zemalja koje nisu članice NATO-a.
U proteklih četvrt stoljeća NATO je upotrijebio svoju vojnu moć da uništi nekoliko država, poput Afganistana (2001.) i Libije (2011.), razbijajući društva sirovim mišićima svog agresivnog saveza. Ukinula je Jugoslaviju (1999.) kao jedinstvenu državu. Teško je, s obzirom na ovu evidenciju, održati mišljenje da je NATO "obrambeni savez".
Trenutno NATO ima 31 državu članicu, a posljednja je članica Finska, koji se pridružio u travnju. Njegovo se članstvo više nego udvostručilo otkako je njegovih 12 osnivača (sve europske i sjevernoameričke nacije koje su bile dio rata protiv sila Osovine) potpisalo njegov osnivački Washington ili Sjevernoatlantski ugovor 4. travnja 1949. godine.
Značajno je da je jedan od tih izvornih članova — Portugal — ostao pod fašističkom diktaturom u to vrijeme, poznatom kao Estado Novo (na mjestu od 1933. do 1974.).
Članak 10 ugovor izjavljuje da članice NATO-a - "jednoglasnim dogovorom" - mogu "pozvati bilo koju drugu europsku državu" da se pridruži vojnom savezu. Na temelju tog načela NATO je primio Grčku i Tursku (1952.), Zapadnu Njemačku (1955.) i Španjolsku (1982.), proširivši svoje članstvo u to vrijeme na 16 zemalja.
Dvostruki dolje
Raspad SSSR-a i komunističkih država u istočnoj Europi - navodna prijetnja koja je nametnula potrebu za NATO-om - nije okončala potrebu za savezom.
Umjesto toga, sve veće članstvo u NATO-u udvostručilo je njegovu ambiciju da upotrijebi svoju vojnu moć, putem članka 5, da pokori svakoga tko izazove “Atlantski savez”.
Nino Morbedadze, Gruzija, “Šetajući par”, 2017.
"Atlantski savez", fraza koja je dio naziva NATO-a, bio je dio šire mreže vojnih ugovora koje su SAD osigurale protiv SSSR-a i, nakon listopada 1949., protiv Narodne Republike Kine.
Ova mreža uključivala je Manilski pakt iz rujna 1954., kojim je stvorena Organizacija sporazuma jugoistočne Azije (SEATO), i Bagdadski pakt iz veljače 1955., kojim je stvorena Organizacija središnjeg sporazuma (CENTO).
Turska i Pakistan potpisali su vojni sporazum sporazum u travnju 1954., što ih je okupilo u savezu protiv SSSR-a i usidrilo ovu mrežu kroz najjužniju članicu NATO-a (Turska) i najzapadniju članicu SEATO-a (Pakistan).
SAD je potpisao vojni sporazum sa svakom od članica CENTO-a i SEATO-a i osigurao da ima mjesto za stolom u tim strukturama.
Nehruovo predviđanje
Na Azijsko-afričkoj konferenciji u Bandungu, u Indoneziji, u travnju 1955., indijski premijer Jawaharlal Nehru oštro je reagirao na stvaranje tih vojnih saveza, koji su izvozili napetosti između SAD-a i SSSR-a diljem Azije.
Koncept NATO-a, he , rekao je, “proširio se na dva načina”: prvo, NATO je “otišao daleko od Atlantika i stigao do drugih oceana i mora” i drugo, “NATO je danas jedan od najmoćnijih zaštitnika kolonijalizma.”
Kao primjer, Nehru je ukazao na Gou, koju je još uvijek držao fašistički Portugal i čiju su vlast potvrdile članice NATO-a - što je, rekao je Nehru, čin "velike drskosti". Ova karakterizacija NATO-a kao globalnog ratnika i branitelja kolonijalizma ostaje uz neke izmjene.
Slobodan Trajković, Jugoslavija, “Zastava”, 1983.
SEATO je raspušten 1977., dijelom zbog poraza SAD-a u Vijetnamu, a CENTO je zatvoren 1979., upravo zbog Iranske revolucije te godine.
Američka vojna strategija pomaknula je svoj fokus, s upravljanja ovakvim paktovima, na uspostavu izravne vojne prisutnosti osnivanjem Središnjeg zapovjedništva SAD-a 1983. i revitalizacijom Pacifičkog zapovjedništva SAD-a iste godine.
SAD je proširio moć svog vlastitog globalnog vojnog otiska, uključujući sposobnost napada bilo gdje na planetu zahvaljujući svojim vojnim bazama i naoružanim flotilama (koje više nisu bile ograničene nakon što je 1930. istekao Drugi Londonski pomorski sporazum iz 1939.).
Iako je NATO oduvijek imao globalne ambicije, savez je dobio materijalnu stvarnost kroz projekciju sile američke vojske i stvaranje novih struktura koje su dodatno vezale savezničke države u svoju orbitu (s programima kao što su "Partnerstvo za mir", postavljeno 1994., i koncepti kao što su "globalni NATO partner" i "ne-NATO saveznik", kao što su primjeri Japana i Južne Koreje).
U svom “Strateškom konceptu” iz 1991. NATO napisao da će "doprinijeti globalnoj stabilnosti i miru osiguravanjem snaga za misije Ujedinjenih naroda", ostvarene smrtonosnom snagom u Jugoslaviji (1999.), Afganistanu (2003.) i Libiji (2011.).
Do samita u Rigi (2006.) NATO je bio uvjeren da je djelovala “od Afganistana do Balkana i od Sredozemnog mora do Darfura”.
Nehruov fokus na kolonijalizam sada bi se mogao činiti anakronim, ali zapravo je NATO postao instrument za otupljivanje želje globalne većine za suverenitetom i dostojanstvom, dva ključna antikolonijalna koncepta. Svaki popularni projekt koji primjenjuje ova dva koncepta nalazi se na kraju NATO-ovog sustava naoružanja.
Posthladnoratovski NATO
Shefa Salem al-Baraesi, Libija, “Kaska, Ples rata”, 2020.
Raspad SSSR-a i istočnoeuropskog komunističkog državnog sustava preobrazili su europsku stvarnost.
NATO je brzo ignorirao “željezna jamstva” Ponuđena američkog državnog tajnika Jamesa Bakera sovjetskom ministru vanjskih poslova Eduardu Shevardnadzeu u Moskvi 9. veljače 1990. da se NATO-ove “snage neće kretati istočno” od njemačke granice.
Nekoliko država koje su graničile s zonom NATO-a teško je stradalo neposredno nakon pada Berlinskog zida, s gospodarstvima u padu jer je privatizacija zasjenila mogućnost da njihovo stanovništvo živi dostojanstveno.
Mnoge države u istočnoj Europi, očajnički želeći ući u Europsku uniju koja je najmanje obećavala pristup zajedničkom tržištu, shvatile su da je ulazak u NATO cijena pristupanja.
Godine 1999. Češka, Mađarska i Poljska pridružile su se NATO-u, a zatim 2004. baltičke zemlje (Estonija, Latvija i Litva), Bugarska, Rumunjska, Slovenija i Slovačka. Željne investicija i tržišta, do 2004. mnoge od tih zemalja uplele su se u Atlantski savez NATO-a i EU.
NATO se nastavio širiti, apsorbirajući Albaniju i Hrvatsku 2009., Crnu Goru 2017. i Sjevernu Makedoniju 2020.
Međutim, slom nekih američkih banaka, slabljenje privlačnosti SAD-a kao tržišta posljednjeg utočišta i ulazak atlantskog svijeta u nemilosrdnu gospodarsku depresiju nakon 2007. promijenili su kontekst.
Atlantske države više nisu bile pouzdane kao investitori ili kao tržišta. Nakon 2008. infrastrukturna ulaganja u EU odbijeno za 75 posto zbog smanjene javne potrošnje i Europske investicijske banke Upozorio da će državna ulaganja biti najniža u 25 godina.
Novi neprijatelj: Kina
ArtLords — među kojima su Kabir Mokamel, Abdul Hakim Maqsodi, Meher Agha Sultani, Omaid Sharifi, Yama Farhard, Negina Azimi, Enayat Hikmat, Zahid Amini, Ali Hashimi, Mohammad Razeq Meherpour, Abdul Razaq Hashemi i Nadima Rustam — “Neviđeni Afganistan,” 2021.
Dolazak kineskih investicija i mogućnost integracije s kineskim gospodarstvom počeli su preusmjeravati mnoga gospodarstva, posebice u srednjoj i istočnoj Europi, dalje od Atlantika.
Godine 2012. u Varšavi je održan prvi summit Kine i zemalja srednje i istočne Europe (Kina-CEEC summit) na kojem je sudjelovalo 16 zemalja regije.
Proces je na kraju uključio 15 članica NATO-a, uključujući Albaniju, Bugarsku, Hrvatsku, Češku, Estoniju, Grčku, Mađarsku, Latviju, Litvu, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru, Poljsku, Rumunjsku, Slovačku i Sloveniju 2021.
Godine 2022. Estonija, Latvija i Litva su se povukle iz inicijative. U ožujku 2015. šest tadašnjih država članica EU - Francuska, Njemačka, Italija, Luksemburg, Švedska i UK - spojen Azijska infrastrukturna investicijska banka sa sjedištem u Pekingu.
Četiri godine kasnije, Italija je postala prva zemlja G7 koja se pridružila inicijativi Pojas i put (BRI). Dvije trećine država članica EU sada su dio BRI-a i EU-a zaključio je Sveobuhvatni sporazum o ulaganju u 2020.
Ovi manevri prema Kini prijetili su slabljenjem Atlantskog saveza, zajedno sa SAD-om opisujući Kina kao "strateški konkurent" u svojoj "Strategiji nacionalne obrane" iz 2018. — izraz koji ukazuje na pomicanje fokusa na takozvanu prijetnju Kine.
Ipak, još u studenom 2019., glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg , rekao je tu
"nema [nikakvih] planova, prijedloga, niti namjere da se NATO prebaci u, na primjer, Južno kinesko more."
Međutim, do 2020. raspoloženje se promijenilo: samo sedam mjeseci kasnije, Stoltenberg , rekao je,
“NATO ne vidi Kinu kao novog neprijatelja ili protivnika. Ali ono što vidimo je da uspon Kine iz temelja mijenja globalnu ravnotežu snaga.”
Odgovor NATO-a bio je rad sa svojim partnerima — uključujući Australiju, Japan, Novi Zeland i Južnu Koreju — "za rješavanje... sigurnosnih posljedica uspona Kine", nastavio je Stoltenberg.
Razgovor a globalni NATO a azijski NATO je ispred i u središtu ovih razmatranja, sa Stoltenbergom navodeći u Vilniusu da je ideja o uredu za vezu u Japanu "na stolu".
Utjecaj Ukrajine
Rat u Ukrajini dao je novi život Atlantskom savezu, tjerajući nekoliko kolebljivih europskih zemalja - poput Švedske - u njegove redove. Ipak, čak i među ljudima koji žive u zemljama NATO-a postoje skupine koje jesu skeptičan ciljeva saveza, sa summitom u Vilniusu koji je obilježen prosvjeda protiv NATO-a.
Komunike summita u Vilniusu naglasio je put Ukrajine u NATO i izoštrio NATO-ov samodefinirani univerzalizam. Komunike izjavljuje, na primjer, da Kina dovodi u pitanje "naše interese, sigurnost i vrijednosti", pri čemu riječ "naš" tvrdi da predstavlja ne samo zemlje NATO-a, već cijeli međunarodni poredak.
NATO se polako postavlja kao zamjena za UN, sugerirajući da je on - a ne stvarna međunarodna zajednica - arbitar i čuvar svjetskih "interesa, sigurnosti i vrijednosti".
Ovo stajalište osporava velika većina naroda svijeta, od kojih 7 milijardi čak ni ne živi u zemljama članicama NATO-a (čiji je ukupni broj stanovnika manji od jedne milijarde). Te milijarde se pitaju zašto NATO želi istisnuti Ujedinjene narode.
Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik Globetrottera. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi. Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim, Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći.
Ovaj je članak iz Tricontinental: Institut za društvena istraživanja
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Prilično dobar prikaz dugotrajnog procesa pokušaja "univerzalizacije" NATO-a od strane uvijek promišljenog Prashada. Ali ova je analiza mogla biti bolja da je Prashad također radio na usidrenju ovog procesa u još stariji proces temeljne želje kršćanskog svijeta da vlada cijelim svijetom koji je također dobro ukorijenjen u njegovoj drevnoj povijesti. Ali nekim povijesnim hirom, dok je Zapad krenuo ka svojoj realizaciji putem globalizacije, proces je krenuo naopako. Hoće li napuhani NATO to na kraju i dobiti, ostaje za vidjeti!
Ranije sam komentirao članak 7 Povelje NATO-a.
Pitam se hoće li taj članak biti ponovno napisan kako bi bio u skladu sa stvarnošću, ili će se potpuno izbrisati, s obzirom na stav SAD-a prema Vijeću sigurnosti.
Članak 7
Ovaj Ugovor ne utječe i neće se tumačiti kao da utječe na bilo koji način na prava i obveze prema Povelji stranaka koje su članice Ujedinjenih naroda ili na primarnu odgovornost Vijeća sigurnosti za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti .
Vrlo dobar članak.
Ali ilustracije, umjetnost je fenomenalna.
Više pisaca bi trebalo ispuniti svoje priče istim.
Tada će se možda više čitati.
“Zapad” je jasno naznačio da će rasporediti svoje ogromne, militarizirane policijske (paravojne) snage i razbiti glave (ili još gore) svakome tko prosvjeduje u ime Slobode i Demokracije. Zapad gradi zatvore za takve ljude.
Macron je to proveo pred našim očima. Ekstremno desni Torijevci/Nacionalni front u Ujedinjenom Kraljevstvu obećavaju da će učiniti isto, s Blairovcima koji samo nude bolje upravljanje. Joe Biden je rekao isto. On je vrlo naklonjen policiji. Hvali ih, i pobrinuo se da kovid novac teče k njima. Hej, nije da je medicinskim sestrama trebala povišica ili više osoblja. Ogromni zatvori stvoreni Bidenovim prijedlogom zakona o kriminalu. Ogromne, militarizirane policijske snage, sveprisutni nadzor. Isto vrijedi u cijelom 'slobodnom svijetu'.
Ljudi Slobodnog svijeta nemaju pravo podnositi peticiju vladi za ispravljanje pritužbi. Odgovor se uvijek daje.... “Vratite se na posao vi lijeni robovi!” Robovi nemaju pravo ometati svete i svete dobiti koje zapad štuje.
Macron je pokazao 'zapadnim civilizacijama' da je fašizam doista plan igre.
Svaka čast, uhvatili ste Zapad za njegova moćna, ali ironično, bezosjećajna željezna jaja!
Naslov je lažan izbor.
'N' je za nacista.
Obratite pažnju na 'N' u oba imena.
Obojica su jasno zauzeli stranu u ovom sukobu.
'N' je za nacista.
— kada u svom umu napravite tu zamjenu, sve postaje jasno.
Kao na primjer, šef 'UN-a' odlazi Putinu kako bi pokušao upotrijebiti taktiku pritiska kako bi se 'Grain Deal' nastavio iako je dogovor opljačkao Rusiju, te da šef 'UN-a' nije imao čvrste planove riješiti prijevare i tako učiniti dogovor poštenim. Šef 'UN-a' samo je zahtijevao da se nacistička pozicija mora usvojiti. Vrlo je jasno u takvim okolnostima da je šef 'UN' odabrao stranu, i to koju.
'N' je za nacista.
Po mom sudu, dva su oblika fašizma s kojima se suočavamo.
Da, nacizam, nikad nije umro. Nacionalni ekonomski fašizam.
I tehnofašizam Mussolinijevog smjera, spajanje korporativne moći s državom na masovnoj globalnoj razini.
Oba oblika moraju biti izbrisana.
Rat u Ukrajini predvidio je George Soros u svom radu iz 1993. kao način da se NATO učini relevantnim u svijetu nakon SSSR-a. Predvidljivi su i prosvjedi protiv NATO-a. Soroseva premisa bila je da Zapadna Europa koristi istočnoeuropsku zemlju da isprovocira Rusiju na sukob. Tada bi NATO opskrbljivao tu naciju oružjem potrebnim za nastavak sukoba sve dok rusko gospodarstvo ne propadne.
To je zapravo bila održiva zamisao 1993. Ne toliko 2021. kada je plan proveden u djelo tako što je američko obučenoj ukrajinskoj vojsci natovareno mnogo oružja, dok su se istovremeno ignorirali ruski zahtjevi da Ukrajina jednostavno pristane na neutralnost i ne pridruži se NATO. Zapad ima rekord u invaziji na Rusiju i tampon je dobar.
Međutim, ono što su neokonzervativci u svom žaru mržnje prema Rusiji propustili bila je jednostavna stvarnost. Najupadljivije je bilo stvarno uvjerenje tih ljudi da je Rusija samo benzinska postaja i farma žitarica. Činjenica je da je rusko gospodarstvo uglavnom unutarnje. Ruska proizvodnja kao postotak BDP-a bliža je američkoj 1950-im godinama s preko 30% BDP-a u usporedbi s američkih 11% BDP-a. Rusija ima snažnu i održivu ekonomiju i nakon užasa 1990-ih radili su na tome da je otporne na te užase.
Jedna stvar koju je ukrajinski rat pokazao jest da je NATO vrlo ranjiv. Njegovo oružje nije tako superiorno kao što su mislili i još gore. Njihova sposobnost da održe sukob je uništena.
Nekoliko primjera lažne nadmoći. Ti starinski ruski T72 zapravo su samo oko 8 godina stariji od američkog tenka Abrahms i prikladniji su za ukrajinsko blato za koje su dizajnirani – Abrahms tone u blatu zbog užih gazišta i veće težine. Sljedeći su oni stari MIG-ovi 29 koji su zapravo noviji od američkih F16. O F16 da i ne govorimo. To su samo dva najočiglednija pogrešna izraza. Ali najočiglednija pogreška u planu Zapada bila je neshvaćanje da od državnog udara u Ukrajini 2014. Rusija širi svoje vojne proizvodne pogone. Danas Rusija može nadmašiti NATO u naoružanju.
Dakle, plan temeljen na dokumentu iz 1993. da se Rusija iscrpi iscrpljivanjem se izjalovio i zapravo je sada Rusija ta koja pobjeđuje u bitci iscrpljivanja. Pravi će problem nastati ako ignoriraju upozorenje u Sorosevim novinama. Čim zapadnoeuropska ili američka tijela počnu dolaziti kući u vrećama za mrtvace, prosvjedi za okončanje sukoba bit će ogromni.
Pitanje je hoće li Zapad riskirati navalu prosvjeda ili će prihvatiti dogovoreni mir s kontrolom Rusije.
Dobre strane, ali ne, ludaci u Zapadnom Carstvu nemaju rikverc i postojano će nastaviti uništavati, balkanizirati i pljačkati Rusiju najmanje jedno stoljeće, i učiniti nešto slično Kini. Imperij nikada nije bio tako moćan kao danas, pa je logika ovih trilijunaša koji kontroliraju velik dio anglosfere, nastaviti putem koji uvijek biraju. Jedan od njihovih omiljenih odgovora je, 'rat je samo posao drugim sredstvima', i oni to ozbiljno misle, baš kao što su to prakticirali stoljećima.
Izvrstan komentar koji uključuje toliko relevantnih točaka. Hvala Sue.
Koncert Europe, osmišljen nakon što su Napoleonovi ratovi propali zbog suparništva velikih sila – rezultat Prvog svjetskog rata. Liga naroda je to pratila, ali nije spriječila Drugi svjetski rat. Čini se da UN čeka ista sudbina. Ako vlada ne vidi obrazac povijesti, osuđeni smo na treći svjetski rat – nuklearnu apokalipsu.
Dobra vizualizacija povijesnih obrazaca, ali to neće pasti u glavu većini vlada jer je većina njih namjerno zavedena od strane zombificiranih, tvrdoglavih umova pretjerano zaglupljenih dobitkom!
Sada znate zašto smo bliže nego ikad konačnom ratu koji će okončati Sapiensovu vladavinu ovom stijenom.