Ima bogatstva, ali nema života u tvornicama

Klasna borba je živa i zdrava, piše Vijay Prashad. Iako je jedna od slabosti našeg vremena to što se masovne mobilizacije nisu lako pretvorile u političku moć. 

By Vijay Prashad
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja

IKrajem 2022. Međunarodna organizacija rada (ILO) objavila je fascinantan prijaviti, "Radno vrijeme i ravnoteža između poslovnog i privatnog života u cijelom svijetu", velikim dijelom potaknuto nizom inicijativa diljem Indije za produljenje radnog dana.

U izvješću su prikupljeni globalni podaci o vremenu provedenom na poslu u 2019. godini, prije početka pandemije Covid-19. ILO je utvrdio da je "otprilike jedna trećina globalne radne snage (35.4 posto) radila više od 48 sati tjedno" i "jedna petina globalne zaposlenosti (20.3 posto) sastoji se od skraćenog (ili skraćenog radnog vremena) radnog vremena kraćeg od 35 sati tjedno", kao što je rad na koncertima.

Također je navedeno da su skupina zanimanja s "najduljim prosječnim radnim vremenom bili operateri postrojenja i strojeva te monteri, koji su u prosjeku radili 48.2 sata tjedno."

Diljem Indije traje rasprava o reviziji ograničenja duljine radnog dana. Nacrtom zakona u državi Tamil Nadu nastojalo se izmijeniti Zakon o tvornicama iz 1948., koji bi omogućio tvornicama da produže radni dan s osam sati i 12 sati.

U skupštini države Tamil Nadu, ministar vlade CV Ganesan , rekao je da je država — koja ima najveći broj tvornica u Indiji — trebala privući više stranih ulaganja, što bi bilo lakše kad bi se tvornicama dopustilo da imaju "fleksibilno radno vrijeme".

Prosvjede predvode sindikati i ljevica blokiran vlada, unatoč protivljenju pritisak iz poslovnog lobija (Vanigar Sangangalin Peramaippu). U veljači, sličan račun prošlo u susjednoj državi Karnataka.

"Indija se natječe s mjestima diljem svijeta u privlačenju ulaganja", , rekao je ministar elektronike, informacijske tehnologije i biotehnologije dr. CN Ashwath Narayan; "Samo kada imate fleksibilne zakone o radu, ulaganja se mogu privući."

Iz Tricontinentala: Institut za društvena istraživanja dolazi naša vlastita intervencija u ovu raspravu, naš svibanjski dosje, “Stanje indijske radničke klase.” Otvara se s dva događaja iz 2020.

Prvo, na početku pandemije, indijska vlada je bezosjećajno rekla milijunima radnika da se vrate u svoja sela, a drugo, indijski farmeri započeli su snažan prosvjed protiv pokušaja vlade da prenese kontrolu nad mandis ("proizvodna tržišta") velikim korporacijama.

Ovi događaji pokazuju i oštro ponašanje indijske vlade i korporativne klase prema radnicima, kao i trajni otpor radnika i seljaka strukturi koja ih iskorištava i tlači.

Godine 1991. Indija je iskoristila kratkoročnu krizu bilance plaćanja da poremeti institucionalno tkivo nacionalnog razvoja i otvori gospodarstvo stranim ulaganjima. Ova "liberalizacija", kako je poznata u Indiji, značila je da je kapital dobio odlučujuću prednost nad radom i da će radnička zaštita koju su radnička klasa i seljaštvo teško izborili biti povučena.

Prepoznajući ovaj trend, indijski radnici pokrenuli su ciklus prosvjeda kako bi obranili svoja prava protiv onoga što je postalo poznato kao "liberalizacija tržišta rada". Ključna riječ "fleksibilnost" značila je da će se radnici sada morati odreći svojih dragocjenih prava kako bi privukli ulaganja i isporučili veće profite tim ulagačima.

Unatoč ustupcima radnika - neki prisilno, neki kroz pregovore - poslovi koje je proizvela neoliberalna dispenzacija bili su posao za očajnike. Kao što pišemo u dosjeu:

“Obećanje o velikim industrijskim ulaganjima i stvaranju visokokvalitetnih radnih mjesta u industriji nije se ostvarilo u značajnoj mjeri, a gospodarski i industrijski rast ostali su na niskim razinama ne samo zbog nedostatka ulaganja, već i zbog potisnuta potražnja indijanskog stanovništva. Ta je potražnja smanjena zbog očajno niskih plaća velikog dijela stanovništva, kao i zbog neoliberalnih ograničenja javne potrošnje, posebice u agrarnom sektoru.”

Ono što nalazimo u Indiji ne razlikuje se od ostalih dijelova svijeta, sa sve više i više radnika koji klize u sve veću nesigurnost.

Dok traje pandemija ubrzan porast neformalnog i nereguliranog zapošljavanja, pokazao je ILO kroz brojne regionalne studije — in Egipat na primjer — da je trend prema prekarnom radu već strmoglavo rastao, s klasnim ratom nemilosrdne vrste kamufliranim u terminima koji zvuče tehnički kao što je "fleksibilnost tržišta rada".

Godine 2015. Ujedinjeni narodi donijeli su prekretnicu rezolucija najavljujući 17 ciljeva održivog razvoja, jasno navodeći potrebu za "promicanjem održivog, uključivog i održivog gospodarskog rasta, pune i produktivne zaposlenosti i dostojanstvenog rada za sve." ILO razumije „pristojan rad” znači pravo na produktivan rad, sigurne uvjete rada, socijalno osiguranje i kolektivno pregovaranje.

Odavno je jasno da većina zemalja standarde ILO-a jednostavno ne shvaća ozbiljno. Sindikati i druge organizacije radničke klase pružaju jedinu platformu s oslobodilačkim potencijalom, pri čemu jedinstvo sektorskih sindikata i sindikalnih konfederacija igra ključnu ulogu za uspjeh svakog takvog napora.

Kako bi se borili protiv odredbi predloženog zakona o industrijskim odnosima (1978.), koje bi oslabile pravo na štrajk, razni sindikati osnovali su Nacionalni odbor sindikata za kampanju.

Godine 1982. ovaj je odbor poveo opći štrajk protiv nametanja Zakona o održavanju osnovnih usluga (1981.), još jednog pokušaja da se oslabi radnička organizacija. Od 1991. ovaj je odbor, uz zajedničku platformu Središnjica sindikalnih organizacija, održao 22 opća štrajka, svaki veći od prethodnog.

U ožujku 2022. 200 milijuna radnika, od industrijskog sektora do sektora skrbi, pridružilo se općem štrajku za zatvaranje zemlje.

Ti su štrajkovi bili masovni jer je sindikalni pokret prihvatio bitke neorganiziranih neformalnih radnika s istom energijom kao i bitke vlastitih članova, kako je K. Hemlata, predsjednik Centra indijskih sindikata, istaknuo u našem. dosje br. 18 u srpnju 2019.

Klasna borba je živa i zdrava, iako je jedna od slabosti našeg vremena to što se te masovne mobilizacije nisu lako pretvorile u političku moć.

Financijska moć utopila je demokraciju, a uspon toksičnih desničarskih ideja — uključujući vjerski fundamentalizam — odigrao je utjecajnu ulogu u zajednicama koje se bore s postupnim uništenjem kolektivnog života (fenomen o kojem smo raspravljali u dosjeu br. 59, “Religijski fundamentalizam i imperijalizam u Latinskoj Americi.”) Ipak, kao što pišemo u završnoj rečenici našeg novog dosjea, radnici “ostaju živi za klasnu borbu”.

Početkom ljeta 2020. srce mi se stezalo gledajući milijune radnika kako vuku svoje umorne noge po prevrućem krajoliku Indije.

Gulzar Saab, jedan od najvećih pjesnika i filmskih redatelja u zemlji, promatrao je ovaj egzodus radničke klase i napisao pjesmu koja je dočarala raspoloženje, Marenge To Wahin Jaa Kar Jahan Par Zindagi Hai (“Oni će otići umrijeti tamo, gdje ima života”). Zahvalni smo Saabu što nam je dopustio da ovdje objavimo ovu pjesmu, koju je preveo Rakhshanda Jalil:

Pandemija je bjesnila.
Radnici i radnici pobjegli su svojim kućama.
U gradovima su svi strojevi stali.
Samo su im se ruke i noge micale.
Svoje živote usadili su u sela.

Sjetva i žetva bila je sve tamo:
Od jovara, pšenice, kukuruza, bajra – svega.
Te podjele s rođacima i braćom.
Te borbe na kanalima i vodenim putovima.
Moćnici, angažirani nekad s njihove, a nekad s ove strane.
Tužbe koje datiraju od djedova i baka i praunuka.
Zaruke, brakovi, polja.
Suša, poplava, strah: hoće li padati kiša ili neće?
Ići će umrijeti tamo – gdje ima života.
Ovdje su samo donijeli njihova tijela i uključili ih!

Izvukli su čepove:
'Ajmo, idemo kući' – i krenuli su.
Ići će umrijeti tamo – gdje ima života.

Umjetnost u ovom biltenu, preuzeta iz našeg najnovijeg dosije, autor je Birender Kumar Yadav, multidisciplinarni indijski umjetnik iz Dhanbada, grada željezne rude i ugljena izgrađenog na leđima rudara i domorodačkog stanovništva.

Velik dio Yadavova rada, utemeljen na njegovim ranim iskustvima kao sina kovača koji je radio u rudniku ugljena, skreće pozornost na nepravedne klasne hijerarhije i stradanje radničke klase.

Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik Globetrottera. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi. Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim,  Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći.

Ovaj je članak iz Trikontinental: Institut za društvena istraživanja.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.