IRAK 20 GODINA: Joe Lauria — pokriva 'Vial Display'

Unatoč prezentaciji Colina Powella i prihvaćanju nje od strane američkih medija, svaka druga nacija u Vijeću sigurnosti, s izuzetkom Britanije i Španjolske, bila je vrlo skeptična prema američkom argumentu za rat, uključujući saveznike Njemačku i Francusku. 

By Joe Lauria
Posebno za Vijesti o konzorciju
Srpanj 18, 2020

OUjutro 5. veljače 2003. bio sam u svom uredu, staroj radio kabini s pogledom na Starateljsko vijeće u sjedištu UN-a u New Yorku, kad sam odlučio prošetati preko jedne komore prema Vijeću sigurnosti. Ušao sam u hodnik s lijeve strane, visoko iznad vijeća, i ušao u praznu prevoditeljsku kabinu. Pogledao sam dolje na scenu ispod.

Prostor je bio krcat, prvi put sam vidio punu javnu galeriju u 13 godina koliko sam pratio UN. Opipljiva napetost u zraku bila je ono što se moglo očekivati ​​prije borbe s bikovima.

Mogao sam vidjeti tadašnjeg američkog državnog tajnika, Colina Powella, u gomili blizu svog sjedišta za stolom u obliku potkove u vijeću, kako razgovara s drugim diplomatima. Zatim sam se vratio u svoj ured da gledam prijenos UN-a dok je postupak započeo.

Državni tajnik stavio je a predstava isprekidana fotografijom koja je obišla svijet i koju sam odmah nazvao Powellovim "podlim prikazom". Prikazivao ga je za stolom Vijeća sigurnosti kako drži, kako je rekao, model bočice antraksa, smrtonosnog biološkog oružja za koje je Powell tvrdio da ga irački vođa Saddam Hussein ima dovoljno.

“Moja... svrha danas je pružiti vam dodatne informacije, podijeliti s vama ono što Sjedinjene Države znaju o iračkom oružju za masovno uništenje, kao i o iračkoj upletenosti u terorizam, što je također predmet Rezolucije 1441 i drugih ranijih rezolucija, ” započeo je Powell. Rezolucija 1441, koju je Vijeće sigurnosti donijelo tri mjeseca ranije, dala je Iraku posljednju priliku da se očituje s UN-ovim inspektorima za oružje za masovno uništenje ili se suoči s "ozbiljnim posljedicama".

"Moji kolege, svaka izjava koju danas dam potkrijepljena je izvorima, čvrstim izvorima", rekao je Powell vijeću. “Ovo nisu tvrdnje. Ono što vam dajemo su činjenice i zaključci temeljeni na čvrstim obavještajnim podacima.”

Činjenice'

Među “činjenicama” i “čvrstim obavještajnim podacima” koje je Powell tvrdio bila je iračka nabava sada zloglasnih aluminijskih cijevi za koje je rekao da će se koristiti u centrifugama kao dio Saddamova nastojanja da ponovno pokrene program nuklearnog oružja.

"Ovi napori nezakonite nabave pokazuju da je Saddam Hussein jako usredotočen na postavljanje ključnog dijela koji nedostaje u njegovom programu nuklearnog oružja, sposobnosti proizvodnje fisibilnog materijala", rekao je Powell.

Još jedna ključna "činjenica" bila je da je Irak imao "mobilne biološke istraživačke laboratorije", prema "iračkom bojniku koji je prebjegao". 

Glavni američki mediji bili su potpuno uvjereni. “Nepobitno”, glasio je naslov a The Washington Post urednički, koji je rekao:

“NAKON jučerašnje prezentacije DRŽAVNOG TAJNIKA Colina L. Powella Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, teško je zamisliti kako bi itko mogao sumnjati da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje. G. Powell nije ostavio prostora za ozbiljnu tvrdnju da je Irak prihvatio ponudu Vijeća sigurnosti o “posljednjoj prilici” za razoružanje. … Dokazi gospodina Powella, uključujući satelitske fotografije, audio zapise i izvješća zatvorenika i drugih doušnika, bili su porazni. Senator Joseph R. Biden Jr., viši demokrat u Odboru za vanjske odnose, nazvao ju je 'snažnom i neoborivom'.”

Korištenje električnih romobila ističe New York Times urednički rekao:

“Državni tajnik Colin Powell iznio je jučer Ujedinjenim narodima i globalnoj televizijskoj publici najsnažniji slučaj do sada da Saddam Hussein prkosi rezolucijama Vijeća sigurnosti i nema namjeru otkriti ili predati kakvo god nekonvencionalno oružje ima.”  

Korištenje električnih romobila ističe Times upozorio: "Budući da su posljedice rata tako strašne, a cijena obnove Iraka tako velika, Sjedinjene Države ne mogu si priuštiti sukob s Irakom bez široke međunarodne potpore."

Unatoč Powellovoj prezentaciji i prihvaćanju nje od strane američkih medija, svaka druga nacija u Vijeću sigurnosti, s izuzetkom Britanije i Španjolske, bila je vrlo skeptična prema američkom argumentu za rat, uključujući saveznike Njemačku i Francusku. 

U sjedištu UN-a već su kružile glasine da se Powell nije u potpunosti složio s ovim govorom i da je prethodnu noć proveo u sjedištu CIA-e u Virginiji tražeći bolje dokaze koji bi opravdali američku invaziju na suverenu naciju.

Blix i El Baradei odgovaraju

Devet dana kasnije, Powell se vratio u Vijeće sigurnosti 14. veljače na izvješće Hansa Blixa, predsjednika UNMOVIC-a, UN-ovih inspektora za oružje i Mohameda ElBaradeija, glavnog direktora Međunarodne agencije za atomsku energiju, zaduženog za otkrivanje jesu li Irak je imao program nuklearnog oružja. 

Dvorana je ponovno bila prepuna, uključujući i javnu galeriju. Blix je vijeću rekao da su inspekcije iz Iraka išle nesmetano. On je rekao:

“Otkad smo stigli u Irak, proveli smo više od 400 inspekcija na više od 300 lokacija. Sve inspekcije su obavljene bez najave, a pristup je gotovo uvijek bio promptno omogućen. Ni u jednom slučaju nismo vidjeli uvjerljive dokaze da je iračka strana unaprijed znala da će inspektori doći.”

Powell nije to želio čuti.

“Inspekcije daju rezultate. ... Mogućnost inspekcije nije do kraja iskorištena,” rekao je francuski ministar vanjskih poslova Dominique de Villepin. "Uporaba sile bila bi toliko prepuna rizika za ljude, regiju i međunarodnu stabilnost da bi se trebala zamisliti samo kao posljednje sredstvo." 

De Villepin nastavio:

“Nitko danas ne može tvrditi da će put rata biti kraći od puta inspekcije. Nitko ne može tvrditi da bi to dovelo do sigurnijeg, pravednijeg i stabilnijeg svijeta. Jer rat je uvijek sankcija neuspjeha. Bi li to bilo naše jedino utočište pred mnogim izazovima u ovom trenutku? Zato dajmo inspektorima Ujedinjenih naroda vrijeme koje im je potrebno da njihova misija uspije.”

Dok je Powell sjedio nasuprot de Villepinu, prepuna javna galerija iznenada je eruptirala u urlik odobravanja francuskom ministru vanjskih poslova, a gledatelji su ustali. Bio je to trenutak koji je definirao Ujedinjene narode kao skup međunarodne volje da se suprotstavi čak i moćnim Sjedinjenim Državama kada su one bile na ubilačkom, hegemonističkom putu, bez razloga osim za jačanje vlastite moći. 

Prema Čuvar, bio je Powell razjaren:

“Colin Powell, američki državni tajnik i bivši predsjednik američkog Združenog stožera, pomeo je iz dvorane Vijeća sigurnosti i odšuljao niz pokretne stepenice do podrumske prostorije za brifing. Upravo je čuo kako je Blix praktički uništio svaku nadu da će Vijeće sigurnosti usvojiti drugu rezoluciju. Bio je bijesan.

Powell je naredio dužnosnicima da okupe 'E10', 10 izabranih članova Vijeća sigurnosti. Želio je jasno izraziti svoj stav. On je, zajedno s Blairom, bio čovjek koji je uvjerio Busha da je put preko UN-a i izgradnja međunarodne koalicije način da se Sadam razoruža. Predsjednik je, nakon početnog oklijevanja, konačno pristao. Powell je potrošio dosta političkog kapitala.”

U vijećnici Powell je odbacio Blixov brifing kao puki "proces" i rekao da su "sve ovo trikovi koji se igraju na nas." Dodao je: "Teret je sada na Saddamu Husseinu s obzirom na pitanje hoće li biti rata ili mira." Francuska i Njemačka pridružile su se Kini, Rusiji i drugim članovima vijeća u traženju da se inspektorima da više vremena.

Nakon njegova govora, na tiskovnoj okupaciji ispred dvorane Vijeća sigurnosti, pitao sam de Villepina što se može učiniti da se zaustavi rat. Ponovio je da će Francuska i druge zemlje nastaviti podupirati rad inspektora UN-a.

Nekoliko dana nakon toga našao sam se sam u hodniku sa Sir Jeremyjem Greenstockom, britanskim veleposlanikom pri UN-u. S obzirom na to da je zamah sada usmjeren protiv SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva, pitao sam ga zašto se sada, nakon 12 godina postupnog napretka inspekcija UN-a, s inspekcijama koje su u tijeku, s inspektorima koji su izjavili da nema većeg neosnovanog oružja za masovno uništenje, i s Irakom koji nikome ne prijeti, došlo ovako iznenada voziti prema ratu?

"Zato što Washington tako kaže", rekao mi je Greenstock u iznimnom trenutku iskrenosti. Bilo je tako jednostavno. Washington je rekao: "Skoči!" a London je upitao: "Koliko visoko?" Osim što su se Berlin i Pariz neobično pridružili Moskvi i Pekingu rekavši: "Ne".

Zatim su 7. ožujka Blix i ElBaradei ponovno izvijestili Vijeće sigurnosti i izravnije osporili Powellovu “čvrstu inteligenciju”. El Baradei je umjesto toga čvrsto opovrgao Powellovu “inteligenciju” o aluminijskim cijevima. On , rekao je: 

“Što se tiče aluminijskih cijevi, IAEA je provela temeljitu istragu pokušaja Iraka da kupi velike količine aluminijskih cijevi visoke čvrstoće. Kao što je ranije objavljeno, Irak je tvrdio da su te aluminijske cijevi prodane za proizvodnju raketa.

Opsežna terenska istraga i analiza dokumenata nisu uspjeli otkriti nikakve dokaze da je Irak namjeravao koristiti ove 81-milimetarske cijevi za bilo koji projekt osim obrnutog inženjeringa raketa.

Na temelju dostupnih dokaza, tim IAEA-e zaključio je da napori Iraka da uveze te aluminijske cijevi vjerojatno nisu bili povezani s proizvodnjom centrifuga, a štoviše da je vrlo malo vjerojatno da je Irak mogao postići značajan redizajn potreban za njihovu upotrebu u oživljenom programu centrifuga.”

El Baradei je tada rekao: "IAEA-ovi stručnjaci upoznati s upotrebom takvih magneta u obogaćivanju centrifuga potvrdili su da se niti jedan od magneta koje je Irak proglasio ne može koristiti izravno za magnetske ležajeve centrifuga." A onda je u najoštrijem opovrgavanju američke “obavještajne službe” ElBaradei proglasio lažnom priču o Iraku koji uvozi žuti kolač urana iz Nigera. Vijeću je rekao:

“Irak je IAEA-i dostavio opsežno objašnjenje svojih odnosa s Nigerom i opisao posjet iračkog dužnosnika nizu afričkih zemalja, uključujući Niger u veljači 1999., za koji je Irak mislio da je mogao biti povod za ova izvješća.

IAEA je bila u mogućnosti pregledati korespondenciju koja je dolazila od raznih tijela vlade Nigera i usporediti oblik, format, sadržaj i potpis te korespondencije s onima u navodnoj dokumentaciji vezanoj uz nabavu.

Na temelju temeljite analize, IAEA je uz suglasnost vanjskih stručnjaka zaključila da ovi dokumenti koji su bili osnova za izvješće o nedavnoj transakciji urana između Iraka i Nigera zapravo nisu autentični. Stoga smo zaključili da su ove konkretne optužbe neutemeljene.”

Izašao sam iz svog ureda niz hodnik u otvoreni prostor Konferencijske zgrade i zatekao Richarda Rotha iz CNN-a i Catherine MacKenzie, službenicu za tisak britanske misije, u razgovoru. Objavio sam da je ElBaradei upravo razotkrio priče o aluminijskim cijevima i Niger žutoj torti.

"Teško da će to doći na naslovnice", rekla je MacKenzie. Bila je u pravu. Opovrgavanje Powellove prezentacije od 5. veljače nije dospjelo na iste naslove. Umjesto toga, američki i britanski mediji, posebno na televiziji s novom grafikom i glazbom, počeli su pojačavati manični poriv za ratom. 

Mediji izvan tračnica

U to sam vrijeme pokrivao UN za tri glavna medija: kanadski lanac pod nazivom Southam News koji je objavio Montreal Gazette, Ottawa Citizen, Vancouver Sun i desetak drugih radova; Nezavisne novine Južne Afrike, izdavači S dvije zvjezdice (Johannesburg), Vijesti iz Pretorije, The Cape Times i 14 drugih novina. Također sam još podnosio zahtjeve Boston Globe i Sunday Times iz Londona, s čijim sam dopisnikom iz Washingtona vodio prijateljske, ali žestoke rasprave o težnji ka ratu. 

Kako je postalo jasno da SAD i Britanija neće dobiti drugu rezoluciju kojom se odobrava invazija, moje je izvješćivanje snažno istaknulo međunarodni otpor, predvođen američkim saveznicima Njemačkom i Francuskom. To su cijenili moji urednici u Južnoj Africi. Ali onda me nazvao urednik Southama za strane poslove u Ottawi. 

Rekao mi je otvoreno da je njegov sin kanadski marinac i da moje izvještavanje mora podržati rat. Rekao sam mu da sam siguran da je ponosan na svog sina, ali da je moj posao izvješćivati ​​što se događa u Vijeću sigurnosti. 

Dana 19. ožujka Greenstock, koji će postati zamjenik američkog vezira Paula Bremera u Iraku, objavio je da je diplomacija završila. 

Izašao sam iz UN-a, vratio se kući u 5 sati i uvukao se u krevet s osjećajem straha kakav nikad nisam doživio. Kasnije sam gledao kako dopisnik CNN-a na američkom ratnom brodu kliče: "Dobro došli u Šok i strahopoštovanje!" dok su krstareće rakete lansirane na glavni grad Iraka. Sljedećeg su me dana Southam News obavijestili da sam dobio otkaz.

New York Times Ispričava se

Ratnohuškačko izvještavanje u zapadnim medijima bilo je toliko oštro i tako je malo novinara odoljelo tome, da me Ariana Huffington uključila u svoju knjigu Pravo je Pogrešno na "počasnoj listi" nekolicine novinara koji nisu prihvatili laži Bushove administracije koje su dovele do rata.   

Trebalo je više od godinu dana nakon invazije The New York Times 26. svibnja 2004. napraviti monumentalni ispovijest svojim čitateljima: krivo je shvatio najkonzekventniju priču u generaciji. U biti Times priznavala je da ima krvavih ruku dok je podlegla ratnoj histeriji i da je igrala ulogu u olakšavanju katastrofe time što je bila previše lakovjerna prema "obavještajnim izvorima" i oportunističkim iračkim prebjezima. 

A sada, 17 godina nakon činjenice, imamo još potpuniji račun Magazin New York Times koliko pogrešno The New York Times i ostatak bijesnih korporativnih medija vjerovao je skuhanoj američkoj obavještajnoj službi koja je opravdavala pokolj stotina tisuća nevinih stranaca tisućama milja od američkih obala. 

Korištenje električnih romobila ističe Časopis Times članak koji će u nedjelju objaviti Robert Draper pod naslovom “Colin Powell još uvijek želi odgovore”. Draper nam kaže da se Powell protivio invaziji na Irak i da je mislio da je ideja toliko smiješna da će nestati sama od sebe. Kad je Powell shvatio da su potpredsjednik Dick Cheney, šef Pentagona Donald Rumsfeld, savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleeza Rice i drugi ozbiljni, bilo je prekasno.   

Draper nudi ovo objašnjenje od neimenovanog izvora iz CIA-e zašto je agencija pristala na zahtjeve administracije da pronađe robu o Saddamu: "'Prvo što vas nauče u CIA-i 101 je da im ne pomažete da izvedu slučaj,' rekao je službenik agencije koji je bio uključen u projekt. 'Ali svi smo bili zaraženi u slučaju rata.'”

Kako izvještava Draper, a umirovljeni analitičar CIA-e Ray McGovern u Vijesti konzorcija izlaže Danas je direktor CIA-e George Tenet pritekao Powellu u pomoć, savjetujući mu da svoj govor u UN-u temelji na procjeni Nacionalne obavještajne službe iz listopada 2002. za koju McGovern tvrdi da je konstruiran "da 'opravdaju' preventivni rat protiv Iraka, gdje se nije imalo što spriječiti."

Sada, 17 godina kasnije, Powell se ne boji priznati da je u tom govoru Vijeća sigurnosti rekao stvari za koje nije imao pojma jesu li istinite ili ne. Draper piše: "Parafrazirao je stih o iračkom navodnom oružju za masovno uništenje iz obavještajne procjene koja je poslužila za njegov govor u UN-u, a za koji su ga obavještajni dužnosnici uvjeravali da je čvrst kao kamen: '"Sudimo da imaju 100 do 500 metričkih tona kemikalija oružje, sve proizvedeno u prošloj godini.”' Kako su to mogli znati?' rekao je s jetkom nevjericom.”   

Draper je ušao u trag analitičarima koji su napisali taj dopis i izvještava: “Postojao je točno nula dokaza da je Hussein imao zalihe kemijskog oružja. Analitičari CIA-e znali su samo da on jednom imao takve zalihe, prije rata u Perzijskom zaljevu 1991. godine...”

Ali kao Scott Ritter tvrdio on Vijesti konzorcija danas je Powell znao što namjerava: podržavao je promjenu režima i trebalo mu je bolje obrazloženje.

Zašto nije dao ostavku?

U travnju 1980., Powellov prethodnik u State Departmentu, državni tajnik Cyrus Vance dao je ostavku protiveći se konačno neuspješnoj vojnoj misiji predsjednika Jimmyja Cartera da spasi američke taoce u Iranu. Samo je još jedan američki državni tajnik od građanskog rata javno podnio ostavku zbog svoje savjesti: William Jennings Bryan 1915. godine napustio je kabinet Woodrowa Wilsona zbog Wilsonove agresivne politike prema Njemačkoj, Times izvijestio onog dana kada je Vance otišao. 

Imajući na umu Vancea, dugo sam se pitao zašto, ako Powella nisu uvjerili dokazi, nije podnio ostavku radije nego napravio onu prezentaciju 5. veljače 2003. Vijeću sigurnosti. Koliko je života mogao spasiti u okolnostima mnogo ozbiljnijim čak i od onih koje su potaknule Vancea da odstupi?

Powell je mogao iskoristiti Vanceovu ostavku pismo Carteru kao vodiču: “Ne bi vam u nadolazećim tjednima i mjesecima dobro služio državni tajnik koji vam ne bi mogao ponuditi potrebnu javnu podršku za pitanje i odluku tako iznimne važnosti — bez obzira na to koliko sam čvrst u mojoj podršci po drugim pitanjima, kao što to činim, ili koliko sam vam odan kao našem vođi.”

Mislio sam da je Powell vojnik u potpunosti i da nije reagirao kao civil na visokoj diplomatskoj, a ne vojnoj dužnosti u zemlji. Nije se morao pokoravati predsjedniku kao što je vojnik na vojnoj dužnosti podređen civilnoj kontroli. Ali Powell je cijeli život bio podređen predsjednicima u raznim ulogama.

Nakon što je 1973. služio predsjedniku Richardu Nixonu kao suradnik Bijele kuće, Powell je postao prvi zamjenik, a zatim savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Ronalda Reagana od 1987. do 1989. Napustio je tu dužnost i postao 12. predsjednik Združenog stožera koji je služio oba predsjednika Georgea HW Bush (tijekom Prvog zaljevskog rata) i Bill Clinton, od 1989. do 1993. 

Zatim je postao državni tajnik predsjednika Georgea W. Busha u siječnju 2001. do siječnja 2005., ostavši na tom poslu gotovo pune dvije godine nakon što je Irak bio otrgnut.  

Nije poznato da Powell djeluje po savjesti ili protiv autoriteta. Kao mladi bojnik američke vojske koji je služio u Saigonu, tijekom Vijetnamskog rata, Powell je zamoljen da istražiti pismo koje je napisao vojnik savjesti koji je izvještavao o masakru koji su počinili američki vojnici u selu My Lai. Powell je zaključio u pisanom obliku: "Izravno pobijanje ovog prikaza je činjenica da su odnosi između američkih vojnika i vijetnamskog naroda izvrsni."

Kada ga je ispitivač Larry King pitao o tome godinu dana nakon invazije na Irak, 4. svibnja 2004., Powell je rekao: “Mislim, bio sam u jedinici koja je bila odgovorna za My Lai. Došao sam tamo nakon što se dogodio My Lai. Dakle, u ratu se ovakve strašne stvari događaju tu i tamo, ali svejedno su za žaljenje.” 

Što ako?

Draper daje vrlo korisnu spekulaciju o tome što bi se moglo dogoditi da je Powell podnio ostavku, a ne otišao u Vijeće sigurnosti:

“Zbog svoje duge sjene, govor u UN-u poziva na jedno od najdirljivijih što-ako tijekom Bushevog predsjedničkog mandata. Što ako je taj isti glas koji je javno proklamirao nužnost invazije na Irak umjesto toga privatno rekao Bushu da to nije samo poziv na neželjene posljedice, već pogreška, kako on osobno vjeruje da jest? Što da je rekao ne Bushu kada ga je zamolio da govori pred UN-om? Powell bi gotovo sigurno morao podnijeti ostavku, a mnogi, ako ne i svi članovi njegovog glavnog osoblja uključeni u pitanje Iraka također bi dali otkaz; nekoliko je već razmišljalo o tome prošlog ljeta.

Da je glavni tim State Departmenta ispraznio svoje stolove, što bi učinio Powellov bliski prijatelj [UK ministar vanjskih poslova Jack] Straw? “Da je Powell odlučio podnijeti ostavku prije rata u Iraku,” rekao mi je Straw, “i ja bih to gotovo sigurno učinio.” Blairova podrška u Laburističkoj stranci pala bi - i da je Blair povukao svoju potporu ratu pod pritiskom parlamenta ili jednostavno nije uspio dobiti glasovanje za odobrenje, narativ propalog zamaha tjednima bi dominirao vijestima. Sumnjači u višim redovima američke vojske - bilo ih je nekoliko - bili bi ovlašteni progovoriti; inteligencija bi bila preispitana; Demokrati, sada oslobođeni političkih pritisaka izbora u sredini mandata, najvjerojatnije bi se pridružili zboru.

Ovaj domino efekt zahtijevao je prvi potez Bushovog državnog tajnika.” 

Da je podnio ostavku i obavještajnu službu proglasio lažnom, bi li se mediji okrenuli protiv rata? Cheney mu je rekao da je on najpopularniji čovjek u Americi.

Powellov odgovor na ovaj mogući scenarij bio je:

"Ali znao sam da nemam izbora", rekao mi je Powell. “Kakav sam izbor imao? On je predsjednik.”

"Nisam tip koji daje ostavku", rekao je [bivši britanski ministar vanjskih poslova Jack] Straw. “Ni Powell nije. I to je problem.”

“On je predsjednik” i želio je promjenu režima.

Javnost u Iraku i Sjedinjenim Državama je ta koja treba odgovore, a ne Colin Powell.

Joe Lauria je glavni urednik Vijesti konzorcija i bivši dopisnik UN-a za Ton Wall Street Journal, Boston Globe,  i brojne druge novine. Bio je istraživački novinar za Sunday Times Londona i započeo svoj profesionalni rad kao stringer za The New York Times.  Do njega se može doći na [e-pošta zaštićena] i pratio na Twitteru @unjoe .