U drugom dijelu svoje recenzije nove knjige Benjamina Netanyahua, Bibi: Moja priča, autor istražuje odnose izraelskih premijera s nekoliko svjetskih vođa, uključujući i američke predsjednike.
21. ožujka 2019.: Izraelski premijer Benjamin Netanyahu razgovara telefonom s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom tijekom posjeta američkog državnog tajnika Michaela Pompea Jeruzalemu. (SAD/Ron Przysucha)
Ovo je drugi dio autoričine recenzije knjige o Bibi: Moja priča. Prvi dio ovdje.
By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju
Benjaminu Netanyahuu ne smeta što su njegovo nepristojno ponašanje i politička drskost razljutili američke predsjednike.
Citira bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona koji je od njega zahtijevao: "Tko je jebeni vođa slobodnog svijeta?" (str. 227). Ali Netanyahu je uvjeren da niti jedan američki predsjednik nikada ne bi dopustio da njihova ljutnja s njim promijeni američku politiku jer Kongres nikada ne bi okončao američku bezuvjetnu potporu izraelskoj okupaciji i agresiji.
Čini se da je Clintonova državna tajnica Madeleine Albright najotvorenija i najoštrija američka dužnosnica u razgovorima s Netanyahuom. Nema zapisa da je bilo koji američki čelnik razgovarao s njim jezikom Albrightove. Albright je u javnosti, međutim, uvijek izbjegavala kritizirati Izrael i njegove vođe, ma koliko ratnih zločina počinili.
Albright je u knjizi zaprijetila Netanyahuu i rekla: “Imate dva sata da mi odgovorite. Ako to ne učinite, otići ću do novinarskog zbora u predvorju i reći im tko je odgovoran za blokiranje mira” (str. 267).
Kao odgovor, Netanyahu je pribjegao tipičnoj, antisemitskoj ucjeni i zaprijetio da će je optužiti za ugrožavanje života Izraela i Židova. Očito, Albright nije ispunila svoju prijetnju.
[Related: AS`AD AbuKHALIL: Netanyahuova antologija pogrešaka, izmišljotina i neistina]
Na posljednjem summitu u Camp Davidu u Clintonovoj administraciji, Clinton je pozvao Arafata i Ehuda Baraka i obećao im obojici da nikoga od njih neće kriviti za neuspjeh pregovora. Kad je summit propao zbog nepopustljivosti Izraela, Clinton je izjurio na podij i okrivio Arafata. U drugom incidentu, Albright je navodno prekorila Netanyahua “kao da sam dijete,” rekavši mu: “Sada vidi što si učinio. Uznemirili ste predsjednika Sjedinjenih Država.”
Biden: Ja sam ti jedini prijatelj
9. ožujka 2016.: američki potpredsjednik Joe Biden i premijer Benjamin Netanyahu tijekom posjeta američkog potpredsjednika i njegove supruge Izraelu. (Američka ambasada u Jeruzalemu/Flickr)
U četiri oka, bivši američki predsjednik Barack Obama bio je otvoren prema Netanyahuu, ali ne tako grdno kao Albright. Ipak, to nije značilo nikakvu promjenu američke politike prema Izraelu i Palestincima. Obama je žestoko podržavao izraelsku okupaciju i neprijateljski raspoložen prema palestinskim težnjama kao i prethodni predsjednici.
Netanyahu tvrdi da ga je Obama pokušao zastrašiti podsjećajući ga da dolazi iz Chicaga (str. 371). Netanyahu kaže: "Izraelskog premijera u susjedstvu su tretirali kao manjeg razbojnika." Ali tada je potpredsjednik Joe Biden uvjeravao Netanyahua da uvijek može računati na njega rekavši: “Ja sam jedini prijatelj kojeg imaš. Dakle, nazovi me kad budeš trebao.”
Ali kasnije je čak i Biden prosvjedovao zbog Netanyahuove grubosti prema Obami, kada mu je držao predavanje u Ovalnom uredu pred novinarima. Biden mu je rekao: “Mi smo ponosna zemlja. I nitko, ali baš nitko, nema pravo ponižavati predsjednika Sjedinjenih Država.” Da se bilo koji drugi svjetski čelnik obratio Obami uznemirujućim tonom Netanyahua, bio bi izbačen iz SAD-a, a njegova bi zemlja bila podvrgnuta sankcijama.
Netanyahu lažno tvrdi da je Obama "brzo izdao zahtjeve za [egipatskog vođu Hosnija] Mubaraka" da podnese ostavku 2011. Još od šahovih dana poznato je da Izrael zagovara da SAD čvrsto stoji uz arapske despote bez obzira koliko nepopularni bili, pod uvjetom da nisu t protiv Izraela. U stvarnosti je Obamina administracija podržala Mubaraka i čak okrivila prosvjednike za nasilje.
Nakon što je postalo jasno da egipatski narod inzistira na rušenju Mubaraka, tadašnja državna tajnica Hillary Clinton prionula je uz njegov brutalni režim, sugerirajući da bi, ako Mubarak nije prihvatljiv, šef njegove tajne policije, Omar Suleiman, trebao biti njegov nasljednik. Netanyahu se sviđao Mubarak i uvjerava čitatelje da je "daleko od monstruoznog diktatora prikazanog u svjetskom tisku" (str. 405). Kad se Arapi žale da je Izrael ključni zaštitnik arapskog despotskog poretka, SAD im ne vjeruje.
14. rujna 2010.: Egipatski predsjednik Hosni Mubarak, drugi s desna, s, slijeva, američkom državnom tajnicom Hillary Clinton, palestinskim predsjednikom Mahmoudom Abbasom i izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom u Sharm El-Sheikhu, Egipat. (State Department/ Javno vlasništvo)
Netanyahu zatim priča priču o masivnom Egipćaninu protest u izraelskom veleposlanstvu u Kairu 9. rujna 2011. Prepušten sam sebi, arapski narod ne bi tolerirao prisutnost izraelskog veleposlanstva na svojoj zemlji. Za to je potreban despotski režim koji će zaštititi izraelsku diplomatsku imovinu u arapskim prijestolnicama.
Ali kada je Mubarak pao, egipatska omladina je mogla slobodno izraziti svoje osjećaje i zahtjeve. Pohrlili su u izraelsku ambasadu i pokušali je zapaliti.
Izrael je svoje obavještajne poslušnike zaključao unutra. Obično se Netanyahu oslanjao na američku vladu da zaštiti svoje veleposlanstvo od bijesa arapske javnosti u Kairu. Tvrdi da je njegova prijetnja da će poslati vojnu silu potaknula egipatsku vojsku da intervenira i izbaci agente Mossada iz veleposlanstva.
Netanyahu uvijek želi dati priznanje, prvo sebi, a drugo Izraelu. Ali upravo su američki pozivi glavnom egipatskom zapovjedniku potaknuli egipatsku vojsku da pošalje specijalne snage.
Netanyahu kritikuje svoje odnose s drugim arapskim čelnicima. On u knjizi tvrdi da mu je Sadam Husein poslao poruku preko ruskog ministra vanjskih poslova 1998., u kojoj je irački vođa jasno dao do znanja da "nema planove za napad na Izrael" (str. 243). To je moguće jer je Sadam, kao i svi arapski vođe, cijenio svoju moć više od bilo koje romantične ideje pomoći palestinskom narodu da se vrati u domovinu svojih predaka.
Netanyahu je jasno dao do znanja da nije imao dobru kemiju s jordanskim kraljem Husseinom (kaže da je uživao u kemiji sa svojim bratom, princem Hasanom). Na jednom sastanku u Londonu, kraljica Noor sišla je dolje i rekla Netanyahuu i njegovoj ženi: "Vi Izraelci ste došli u Palestinu nakon holokausta i uzeli Palestincima zemlju." Netanyahuova supruga Sara uzvratila je, prema iskazu svog supruga: “To nije njihova zemlja. To je naša zemlja više od tri tisuće godina” (str. 253).
Palestinski 'problem'
U knjizi Netanyahu priznaje da postoji nešto poput palestinskog problema kada kaže: "Pravi uzrok 'palestinskog problema' bili su ... sami Palestinci." Takvo je izraelsko priznanje legitimnih pritužbi palestinskog naroda. Izjava poput ove trebala bi razriješiti ideju da bi Izrael pristao na bilo kakvo mirno rješenje s Palestincima.
Priroda kolaboracionističkog palestinskog režima koji je uspostavljen prema sporazumima iz Osla otkrivena je u Netanyahuovom prikazu odnosa između njega i vođe PLO-a Yassera Arafata. U jednom slučaju, Netanyahu zove Arafata i prijeti mu, govoreći da će, ako ne uvede prekid vatre, poslati tenkove i “uništiti [njegov] režim”. Arafat je učinio kako mu je rečeno. Palestinskom narodu je zadat težak udarac kada je Arafat pristao na ponižavajuće uvjete Osla.
Za vođu koji se ne prestaje hvaliti svojim poznavanjem politike i povijesti Bliskog istoka, Netanyahu često otkriva duboko neznanje. U jednom trenutku, on tvrdi da je postojao palestinski vođa po imenu Abu Allah: ideja da se osoba zove Abu Allah je u suprotnosti s osnovnim načelima islama (misli se na palestinskog vođu, Ahmada Quray`a, čiji je nom de Guerre bio Ebu `Ala'.)
Suočavanje s Putinom i UN-om
U kontaktu s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, Netanyahu pokazuje u kojoj je mjeri ruski čelnik udovoljavao izraelskim zahtjevima i odredbama. Putin je, primjerice, natjerao Rusiju da odgodi isporuku S-300 Iranu dugih sedam godina (str. 392).
Netanyahu je, kao da nismo znali, razotkrio UN za ono što jest: aparat koji koriste SAD i Izrael da zaštite svoje interese i potaknu svoje ratove. Kada je Izrael napao turski brod kod Gaze 2010. godine, ubivši devet prosvjednika, Netanyahu je odbio poziv na istragu UN-a. Podsjetio je tadašnjeg glavnog tajnika Ban Ki-moona na Goldstoneov izvještaj UN-a koji je optužio Izrael za ratne zločine u Gazi, što je razbjesnilo Izrael.
Pa ga je Ban uvjerio: “Ja ću osobno izabrati šefa komisije i nećete biti razočarani mojim izborom.” Naravno, Palmerov izvještaj o napadu na brod obradovao je Izrael – i Netanyahua.
Netanyahu konačno daje uvid u svoju neosjetljivost u potrazi za političkom karijerom. Ispričao je priču o tome kako su on i njegova supruga poveli dvoje izraelske djece oboljele od raka na polufinale Svjetskog nogometnog prvenstva u Moskvi (str. 245), ne shvaćajući — ili ne mareći — kako bi velika gužva i putovanje mogli ugroziti živote djeca s oslabljenim imunitetom. Prilike za fotografiranje očito su vrhunske za ovog političara školovanog u SAD-u.
As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. On je autor Povijesni rječnik Libanona (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002), Bitka za Saudijsku Arabiju (2004.) i vodio popularnu Ljutiti Arapin blog. On tweeta kao @asadabukhalil
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
"Kraljica Noor sišla je dolje i rekla Netanyahuu i njegovoj supruzi: 'Vi Izraelci ste došli u Palestinu nakon holokausta i uzeli Palestincima zemlju.' Netanyahuova supruga Sara uzvratila je, prema iskazu svog supruga: 'To nije njihova zemlja. To je naša zemlja više od tri tisuće godina'.
Ne mogu vjerovati da ljudi vjeruju takvoj zapanjujuće glupoj argumentaciji.
Prije 3000 godina – koristeći ovaj standard, ono što je danas Švicarska, Austrija i Južna Njemačka, koje su bile keltske prije 3000 godina, ako bi te zemlje bile predate naseljavanju Škota, Iraca i Velšana. Tisućljećima su se događale brojne, široke seobe ljudi. Mogu li se oni samo obrnuti po volji?
Da ne spominjemo nedostatak bilo kakvog pravnog naslova.... Ili činjenica da su Palestinci – od kojih su mnogi kršćani, neki Židovi – i razne lokalne skupine kao što su Samarićani, Asirci itd. prilično jasno potomci ljudi koji su tamo živjeli prije 3000 godina. 'Puno je dvojbenije koliko se to odnosi na povratnike koji dolaze izdaleka, a tvrde da su im preci zapravo tu živjeli prije 100 generacija.
Netanyahu arogantno tvrdi da mu legenda od prije 20 stoljeća daje za pravo da pokolje i opljačka cijelu populaciju nevinih ljudi. Ovo je obična ludost. Njegov kapacitet da cenzurira cjelokupne američke korporativne medije je kriminalan.