Usred ekstremne imovinske nejednakosti, Vijay Prashad razmatra privlačnost reakcionarnih novih religijskih tradicija koje mjere spas u trenutnom stanju vašeg bankovnog računa.
Tricontinental: Institut za društvena istraživanja
TMeđunarodne organizacije rada "Globalno izvješće o plaćama 2022.–23” prati užasan pad realnih plaća za milijarde ljudi diljem planeta.
Razmak između prihoda i bogatstva 99 posto svjetske populacije u odnosu na prihode i bogatstvo milijardera i gotovo trilijunaša koji čine 1 posto najbogatijih je užasan.
Tijekom pandemije, kada je većina svijeta doživjela dramatičan gubitak sredstava za život, 10 najbogatijih ljudi na svijetu je udvostručio njihova bogatstva. Ova ekstremna imovinska nejednakost, koja je sada posve normalna u našem svijetu, proizvela je ogromne i opasne društvene posljedice.
Prošetate li bilo kojim gradom na planetu, ne samo u siromašnijim nacijama, naći ćete sve veće i veće skupine stambenih objekata koji su zakrčeni neimaštinom.
Imaju mnogo imena:
Harry, straćarima, daldongneh, favelama, straćara, kampung kumuh, sirotinjske četvrti i Sodoma i Gomora. Ovdje se milijarde ljudi bore za preživljavanje u uvjetima koji su nepotrebni u našem dobu ogromnog društvenog bogatstva i inovativne tehnologije.
Ali gotovo trilijunaši zgrabe to društveno bogatstvo i produže svoj polustoljetni porezni štrajk protiv vlada, koji paralizira javne financije i nameće trajnu štednju radničkoj klasi.
Sužavajući stisak štednje definira svijet Harry a favelama dok se ljudi neprestano bore da prevladaju tvrdoglavu stvarnost gladi i siromaštva, gotovo nepostojanje pitke vode i kanalizacijskih sustava, te sramotan nedostatak obrazovanja i medicinske skrbi. U ovim bidonvilles i sirotinjskim četvrtima, ljudi su prisiljeni stvarati nove oblike svakodnevnog preživljavanja i nove oblike vjerovanja u budućnost za sebe na ovom planetu.
Ovi oblici svakodnevnog preživljavanja mogu se vidjeti u organizacijama za samopomoć — koje gotovo uvijek vode žene — koje postoje u najsurovijim okruženjima, kao što je unutar najveće sirotinjske četvrti u Africi, Kibera (Nairobi, Kenija), ili u okruženjima koja podržavaju vlade s nekoliko resursa, kao što je in općina Altos de Lídice (Caracas, Venezuela).
Država štednje u kapitalističkom svijetu napustila je svoju elementarnu dužnost pružanja pomoći, s nevladinim organizacijama i dobrotvornim organizacijama koje osiguravaju potrebne, ali nedovoljne flastere za društva pod ogromnim stresom.
Nedaleko od dobrotvornih udruga i organizacija za samopomoć nalazi se uporna pojava na planetu slamova: bande, agencije za zapošljavanje u nevolji. Ove bande okupljaju najugroženije elemente društva — uglavnom muškarce — da upravljaju nizom ilegalnih aktivnosti (droga, seksualna trgovina, reketiranje, kockanje).
Od Ciudad Nezahualcoyotla (Mexico City, Meksiko) do Khayelitshe (Cape Town, Južna Afrika) do Orangi Towna (Karachi, Pakistan), prisutnost osiromašenih nasilnika, od sitnih lopova ili malandros članovima velikih bandi, sveprisutan je.
U Rio de Janeiru, Brazil, favelados, odn “stanovnici slamova” Antaresa poziv ulaz u njihovo susjedstvo bocas, ili “usta”, usta iz kojih se može kupiti droga i usta koja se hrane trgovinom drogom.
U ovom kontekstu golemog siromaštva i društvene rascjepkanosti, ljudi se okreću različitim vrstama popularnih religija za pomoć. Postoje praktični razlozi za ovaj zaokret, naravno, jer crkve, džamije i hramovi pružaju hranu i obrazovanje, kao i mjesta za okupljanje zajednice i aktivnosti za djecu.
Tamo gdje se država uglavnom pojavljuje u obliku policije, gradska sirotinja radije traži utočište u dobrotvornim organizacijama koje su često na ovaj ili onaj način povezane s vjerskim redovima. Ali te ustanove ne privlače ljude samo toplim obrocima ili večernjim pjesmama; postoji duhovna privlačnost koju ne treba umanjivati.
Naši istraživači u Brazilu proučavaju pentekostni pokret posljednjih nekoliko godina, provodeći etnografska istraživanja diljem zemlje kako bi razumjeli privlačnost ove brzo rastuće denominacije.
Pentekostalizam, oblik evanđeoskog kršćanstva, pojavio se kao razlog za zabrinutost jer je počeo oblikovati svijest urbane sirotinje i radničke klase u mnogim zemljama s tradicionalističkim idejama i bio je ključan u naporima da se te populacije transformiraju u masovnu bazu nove desnice.
Dosje br. 59, “Religijski fundamentalizam i imperijalizam u Latinskoj Americi: akcija i otpor” (prosinac 2022.), koje su istražile i napisale Delana Cristina Corazza i Angelica Tostes, sintetizira istraživanje Tricontinental: radne skupine Instituta za društvena istraživanja (Brazil) o evangelizaciji, politici i lokalnom organiziranju.
Tekst prikazuje uspon pentekostnog pokreta u kontekstu okretanja Latinske Amerike neoliberalizmu i nudi detaljnu analizu zašto su se pojavile te nove vjerničke tradicije i zašto se tako elegantno uklapaju u dijelove Nove desnice (uključujući, u brazilskom kontekstu, s političkom srećom Jaira Bolsonara i drugih Bolsonaristi).
U 19. stoljeću, vrlo mladi Karl Marx uhvatio je bit religiozne želje među potlačenim: “vjerski patnje”, napisao je,
“je, u isto vrijeme, izraz stvarne patnje i a protest protiv stvarne patnje. Religija je uzdah potlačenog stvorenja, srce bezdušnog svijeta i duša bezdušnih stanja. To je opijum od ljudi.”
Pogrešno je pretpostaviti da se okretanje oblicima religije odnosi samo na očajničku potrebu za dobrima koje država štednje nije bila voljna pružiti. Ovdje je više na kocki, doista mnogo više od pentekostalizma, koji je zavrijedio našu pozornost, ali koji nije sam u svom djelovanju u sirotinjskim četvrtima gradske sirotinje.
Trendovi slični pentekostalizmu vidljivi su u društvima u kojima dominiraju druge religijske tradicije. Na primjer, da’wa, ili “propovjednici” arapskog svijeta, poput egipatskog teleevanđelista Amra Khaleda, pružaju sličnu vrstu melema. U Indiji, Zaklada Art of Living i niz malih sadhus, ili “sveti ljudi” zajedno s Tablighi Jamaatom, odnosno pokretom “Društvo za širenje vjere” pružaju vlastitu utjehu.
Ono što ujedinjuje ove društvene snage jest to što se ne usredotočuju na eshatologiju, brigu o smrti i osudi koja vlada starijim religijskim tradicijama. Ovi novi vjerski oblici usmjereni su na život i na življenje ("Ja sam uskrsnuće i život", iz Ivana 11:25, omiljeno je među pentekostalcima.)
Živjeti znači živjeti u ovom svijetu, tražiti sreću i slavu, usvojiti sve ambicije neoliberalnog društva u religiju, moliti se ne za spas svoje duše, već za visoku stopu povrata.
Ovaj stav se naziva Evanđelje života ili Evanđelje prosperiteta, čija je suština zarobljena u pitanjima Amra Khaleda: “Kako možemo cijela dvadeset i četiri sata promijeniti u profit i energiju? Kako možemo uložiti XNUMX sata na najbolji način?”
Odgovor je kroz produktivan rad i molitvu, kombinaciju koju je geograf Mona Atia pozivi “pobožni neoliberalizam”.
Usred očaja velikog siromaštva u državi štednje, ove nove vjerske tradicije pružaju oblik nade, evanđelje blagostanja koje sugerira da Bog želi da oni koji se bore steknu bogatstvo u ovom svijetu; i koji mjeri spasenje ne u smislu božanske milosti u zagrobnom životu, već u sadašnjem stanju nečijeg bankovnog računa.
Kroz afektivno hvatanje nade, ove vjerske institucije, uglavnom, promiču društvene ideale koji su duboko konzervativni i pune mržnje prema napretku (osobito prema LGBTQ+ te pravima žena i seksualnoj slobodi).
Naš dosje, uvodna salva u razumijevanje pojave ovog niza vjerskih institucija u svijetu urbane sirotinje, čvrsto se drži ovog otimanja nade milijardi ljudi.
U veljači 2013. Jabhat al-Nusra, ogranak Al-Qaide u Siriji, otišao je u grad Maarat al-Nu'man i odrubio glavu 70 godina starom kipu pjesnika iz 11. stoljeća Abu al-Alaa al-Ma'a stići
Stari pjesnik ih je razljutio jer ga se često smatra ateistom, iako je, istina, bio uglavnom antiklerikalac. U svojoj knjizi Luzum ma la yalzam, al-Ma’arri je napisao o “raspadajućim ruševinama vjerozakona” u kojima je jahao izviđač i pjevao: “Ovdje je pašnjak pun štetnog korova.”
“Među nama se glasno proglašava laž”, napisao je, “ali istina se šapuće... Pravo i razum su lišeni pokrova.” Nije ni čudo što su mladi teroristi – inspirirani vlastitim evanđeljem sigurnosti – odrubili glavu kipu sirijskog kipara Fathija Mohammeda. Nisu mogli podnijeti pomisao na sjaj čovječanstva.
Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik Globetrottera. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi. Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim, Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći.
Ovaj je članak iz Trikontinental: Institut za društvena istraživanja.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Podrška CN's
Zimski Fond Pogon!
Donirajte sigurno putem kreditne kartice or provjeriti by klikom crveni gumb:
Najveća tragedija svega ovoga je što smo mi, kolektivno, dopustili da se to dogodi unatoč činjenici da smo brojčano brojčano nadmašili onih 1% s bogatstvom i moći.
Mi smo izvor njihovog bogatstva, kao što smo izvor njihove moći. Ipak, dopuštamo da se to dogodi jer se činimo nesposobnima organizirati se u dovoljno velike miroljubive skupine da iznudimo prijeko potrebnu promjenu. Većina vlada zna da postoji granica veličine grupa otpora izvan koje ne mogu kontrolirati ili suzbiti, a postoje i studije koje pokazuju da čak i mali postotak ljudi s istim ustrajnim ciljem može potaknuti dovoljnu podršku da se dogodi promjena. Povijest nam to iznova pokazuje.
Znamo da se to može učiniti, ali još uvijek ne možemo ostaviti po strani naše razlike, i ravnodušnost u mnogim slučajevima, dovoljno dugo da se to dogodi.
Naše se slabosti koriste protiv nas na svakom koraku, često s našim punim znanjem i sviješću, ali ipak ne uzvraćamo. Što će trebati ljudima diljem svijeta da se probude i djeluju?
Vijay Prashad vlada! Sjajan i važan članak.
“Kršćanstvo i marksizam” imaju mnogo toga zajedničkog (vidi esej Paula Tillicha),
ali se bitno razlikuju po tome odakle dolazi spasonosna moć: Marx the
proletarijat, kršćanstvo “Kristov križ”.
Međutim, desničarski fundamentalisti su prevareni od strane korporacija
institucije protestantske i katoličke koje sebe nazivaju crkvama kada su
pokazati licemjerje. Kao što je papa Franjo govorio o ukrajinskoj djeci
ne mogu se nasmiješiti zbog rata, a ne spominjem
Ruska djeca također trpe isto nasilje, a ne
govoreći istinu da SAD/NATO odbijaju pregovarati s Rusijom
razumni zahtjevi koji uzrokuju nasilje. “otac laži” (Iv.8.44),
na poslu u svijetu.
Ignoriranje profesionalnih klasa u odnosu na radničke klase je ogromno, a ovaj članak je ilustracija toga. Živim u Calgaryju, Alberta, Kanada. Ovdje se nalazi ono što je poznato kao Ulična crkva. Ne sviđaju mi se niti se slažem s njima, ali nudi nešto što nitko drugi ne nudi. “Prava nada da životi ljudi mogu biti bolji”. Optuživati ih da poslužuju moći jednostavno nije točno, jer su oni stalni trn u oku moćnicima svih vrsta u Calgaryju i Alberti, a vođa crkve na sudu provodi isto toliko vremena koliko i propovijedajući. Međutim, oni pružaju stvarnu nadu u bolji život, i sviđalo se to meni ili ne, pružaju. Svi ostali isporučuju "Smoke & Mirrors" i lažna obećanja.
Ako ljevica doista želi utjecati na siromašne zaposlene, mora početi unositi stvarne promjene u živote ljudi, a ne odbacivati one koji to zapravo jesu jer ih ljevica ne voli. Ne sviđaju mi se, ali kada moja domorodačka zaposlenica, koja je preživjela domsku školu sa svom prtljagom iz toga, ne želi raditi, jer mora ići u crkvu, pustim je da ode, jer oni nude društvo i zajednicu njoj.
Počeo sam razmišljati o neoliberalnom poretku predvođenom Zapadom kao o neofeudalnom poretku oko 2016. Retrospektivno, puno je stvari postalo jasno kao rezultat kampanja Sandersa/HRC-a. Maska se skinula ne samo s “demokratske stranke samo u imenu” već i s obzirom na američke namjere u svijetu.
Sada vidim da se ovaj izraz sve češće koristi. Očigledno postaje jasno kamo ovo vodi sve većem broju ljudi. Novi feudalni poredak, koji niče prije svega u zapadnim zemljama, i za one koji u njemu sudjeluju, logičan je, iako zloćudan, ishod neoliberalizma. I inherentno sa sobom donosi rat i uništavanje okoliša. Pretpostavljam da nije iznenađujuće da bi to, možda uz neku pomoć, iznjedrilo religijsku komponentu. Na kraju krajeva, korisno je držati stoku poslušnom na putu do klaonice.
Ideologija neoliberalizma, odnosno bijesnog kapitalizma, već je postala poput raka u tijelu čovječanstva. Naravno, s globalnim zagrijavanjem i kaskadnim učincima klimatskih promjena koji su skoro pred nama, pravila su se iz temelja promijenila. “Gospodari svemira” više ne pokreću događaje poput guranja bačve uz brdo. Sada pada na drugu stranu i oni mogu samo izdržati. Nema više tampona koji bi apsorbirao ljudsku glupost i kad se stvari počnu urušavati, pretpostavljam da će se urušiti teško i brzo; sve gore, posvuda i odjednom obilježja su globalne klimatske katastrofe.
Ovaj ishod ne može biti nepoznat planerima. Mogu zamisliti da su izračunali da je neofeudalni poredak jedini način da barem nekolicina (odnosno njih) preživi. Naravno, upravo je to kružno luđačko razmišljanje ono što ga uzrokuje. I zapravo, nasuprot tome, rješenje za sve to je krajnje jasno i jednostavno za navesti. Samo dvije male riječi: kontrolirajte se. Ipak, do sada je to bio most predaleko, a ironično, čini se da ga očajna vremena nimalo ne olakšavaju.
“Kršćanstvo i marksizam” imaju mnogo toga zajedničkog (vidi esej Paula Tillicha),
ali se bitno razlikuju po tome odakle dolazi spasonosna moć: Marx the
proletarijat, kršćanstvo “Kristov križ”.
Međutim, desničarski fundamentalisti su prevareni od strane korporacija
institucije protestantske i katoličke koje sebe nazivaju crkvama kada su
pokazati licemjerje. Kao što je papa Franjo govorio o ukrajinskoj djeci
ne mogu se nasmiješiti zbog rata, a ne spominjem
Ruska djeca također trpe isto nasilje, a ne
govoreći istinu da SAD/NATO odbijaju pregovarati s Rusima
razumni zahtjevi koji uzrokuju nasilje. “Otac laži” (Iv.8.44),
na poslu u svijetu.
Vijay Prashad je jedan od najsuosjećajnijih, najrazumljivijih i najučinkovitijih tumača svjetske situacije "običnih ljudi". Mi na Zapadu prednjačimo s oligarsima (koji se obožavaju kao bogati biznismeni) i ovaj stav je mnogo pogubniji u manje bogatim društvima, iako se naravno čini da bi EU i SAD htjeli da idemo u smjeru veće nejednakosti.
Vijay, zagrebao si samo po površini. Postoji li istinska značajna čežnja za duhovnim ostvarenjem među siromašnima i ugnjetenima? Preotima li bogata moćna predatorska klasa ovu čežnju i pretvara je u drugi oblik ugnjetavanja? Kako se želja za duhovnom slobodom može upregnuti u materijalne potrebe za pravdom i jednakošću? Religija može biti opijum za mase, ali duhovni osjećaji mogu biti i bili su uzrokom revolucionarnih promjena. Ja sam socijalistički hipi i ne bojim se to priznati.
Govoreći kao kršćanski socijalist, po uzoru na ranu crkvu, nadam se da će propovijedanje lažnog evanđelja osiromašenim zajednicama ipak posaditi sjeme pravog. Još više od Marxa, Isus je bio i ostao najradikalniji neprijatelj izrabljivačkog, ekocidnog kapitalizma. Što će čovjeku koristiti ako zadobije cijeli svijet po cijenu svoje duše?
Tako je, čovječe. I ja sam socijalistički hipi, čak i sada na mračnoj strani osamdeset prve. Mir.
Kao što je potvrdio Goosearch… Vlasnik najvećeg posjeda na Zemlji: Katolička crkva.
Osim toga, prilično aktivist (u LA-u i Sacramentu, Ca osobno iskusio)
Usluge za beskućnike/logistika.
Postoji ogromna razlika između religije koja nastoji ublažiti siromaštvo i one koja propovijeda evanđelje blagostanja. Chris Hedges evanđelje blagostanja naziva kršćanskom herezom. Ono što nedostaje ovom djelu (jednog od mojih autora) je rasprava o teologiji oslobođenja Latinske Amerike. Evanđelje prosperiteta je kompatibilno s neoliberalizmom. Teologija oslobođenja je kompatibilna sa socijalizmom. Što se tiče Marxa, nikad nisam smatrao antireligijskim reći da je religija srce svijeta bez srca. Opijum se koristio za ublažavanje bolova. Ja sam za tješenje onih koji pate.
Da je kršćanstvo lako, kršćani bi ga proveli u praksi.
Dobar!