COP27: Korporacijski sudovi protiv zemalja u razvoju

Dok se bogate zemlje odmiču od mehanizama rješavanja sporova koji korporacijama daju moć da blokiraju zaštitu okoliša, Manuel Pérez-Rocha kaže da ih nastavljaju nametati zemljama u razvoju putem trgovinskih paktova.

By Manuel Pérez-Rocha
Jornada i Nejednakost.org

IUoči globalnih pregovora o klimi koji se sada odvijaju u Egiptu, nekoliko je zemalja najavilo važne akcije za obuzdavanje moći industrije fosilnih goriva.

Desetljećima globalna mreža međunarodnih investicijskih sporazuma daje korporacijama pretjerane ovlasti da blokiraju vladinu politiku koja im se ne sviđa.

Kroz mehanizme "rješavanja sporova između investitora i države", ovi sporazumi daju korporacijama pravo da tuže vlade neodgovornim nadnacionalnim sudovima, zahtijevajući ogromne isplate kao odmazdu za radnje koje bi mogle smanjiti vrijednost njihovih ulaganja. Korporacije mogu podnijeti takve tužbe u vezi sa širokim spektrom vladinih radnji — uključujući akcije osmišljene za zaštitu ljudi i planeta.

Poljska, Italija, Francuska, Nizozemska i Španjolska sada su najavile da će se povući iz jednog od ovih antidemokratskih sporazuma: Ugovora o energetskoj povelji, pakta iz 1991. koji je potpisalo oko 50 zemalja.

ECT nudi posebne zaštite za naftne, plinske i rudarske korporacije i energetske tvrtke, potkopavajući sposobnosti vlada da se pozabave klimatskim promjenama.

Odbijanje Ugovora o energetskoj povelji od strane ovih zemalja je dobrodošlo, ali potrebno je učiniti mnogo više. Sjedinjene Države nisu članice ECT-a, ali američka vlada bila je glavni pokretač sustava ulagač-država, inzistirajući na uključivanju takvih korporativnih ovlasti u desetke trgovinskih sporazuma i bilateralnih ugovora o ulaganju i samo djelomično povlačeći neke od njih pravila posljednjih godina.

Sveukupno, gotovo 3,000 sporazuma o slobodnoj trgovini i ulaganjima diljem svijeta koji uključuju klauzule ISDS-a naveli su korporacije na podnošenje tužbi protiv vlada u ukupnom iznosu od mnogo milijardi dolara. I to su samo slučajevi za koje znamo. Mnoga od tih odijela ostaju tajna.

Uz sastanak klimatskih pregovarača u Egiptu, više od 350 organizacija u više od 60 zemalja izdalo je zajedničko pismo pozivajući vlade da se u potpunosti riješe sustava rješavanja sporova između investitora i države (ISDS).

Kako se u pismu objašnjava, ključni rizici koje predstavlja ISDS sustav su:

1. Povećani troškovi za vlade da djeluju na klimu ako su korporacije u mogućnosti potraživati ​​pretjerane iznose novca poreznih obveznika kroz neproziran sustav tužbi nadnacionalnih sudova, i
2. “regulatorno zahlađenje”, koje može uzrokovati da vlade, iz straha od tužbe, odgode ili se suzdrže od poduzimanja potrebnih klimatskih mjera, što je pojava viđena u prošlosti.

“Zajednice koje se nalaze na prvim crtama klimatske krize često su u središtu tvrdnji ISDS-a kroz borbu protiv destruktivnog rudarstva i drugih rudarskih projekata”, ističe se u priopćenju. “Dokazi o godinama štete po okoliš, zemlju, zdravlje i samoodređenje naroda diljem svijeta su jasni, a obnovljena hitnost klimatskog imperativa je izvan sumnje.”

U priopćenju se ističe da je značajan broj vlada već odbacio sustav ISDS. “Zemlje poput Južne Afrike, Indije, Novog Zelanda, Bolivije, Tanzanije, Kanade i SAD-a poduzele su korake kako bi se riješile ISDS-a.”

(Kanada i Sjedinjene Države ukinule su međusobne odredbe ulagača i države u Sporazum Sjedinjenih Država, Meksika i Kanade dok je sporazum o zamjeni NAFTA-e ostavio ključne elemente sustava netaknutima s Meksikom.)

Izjava civilnog društva poziva vlade da prestanu pregovarati, potpisivati, ratificirati ili se pridruživati ​​sporazumima koji uključuju ISDS klauzule, kao što je Ugovor o energetskoj povelji ili eufemistički nazvan Sveobuhvatni i progresivni sporazum za transpacifičko partnerstvo (poznatiji kao TPP). Meksiko je stranka u TPP-u, što Kanada zapravo može iskoristiti kako bi svojim rudarskim tvrtkama omogućila podnošenje tužbi protiv Meksika.

“Zajednice koje se nalaze na prvoj liniji klimatske krize često su u središtu tvrdnji ISDS-a kroz borbu protiv destruktivnog rudarstva i drugih rudarskih projekata.”

Postoji mnogo alternativa ovom antidemokratskom sustavu. Vlade bi mogle međusobno rješavati pitanja ulaganja putem rješavanja sporova između država, umjesto da dopuste privatnim korporacijama da pokrenu slučajeve protiv vlada nadnacionalnim sudovima.

Alternativni sustav također bi mogao uključivati ​​osiguranje rizika ulaganja, međunarodnu suradnju za jačanje nacionalnih pravnih sustava i regionalne i međunarodne mehanizme za ljudska prava.

No, hoće li nedavno istupanje nekih europskih zemalja iz Energetske povelje biti prekretnica? Ove radnje jasno pokazuju kako se strategija Europske unije kao glavnog promotora tog ugovora izjalovila, što je dovelo do toga da su vlastite zemlje članice tužene za milijarde dolara zbog politike kontrole emisije CO2.

A izvješće Lucije Barcene s Transnacionalnog instituta dokumentira kako je Španjolska na vrhu popisa zemalja s najviše tužbi, s 50 tužbi (od listopada 2021.).

Ali dok su Španjolska i neke druge europske zemlje odlučile da ECT ne ispunjava njihove potrebne ekološke standarde, EU ima za cilj nametnuti iste te standarde u drugim sporazumima, na primjer kroz "modernizaciju" svojih sporazuma o slobodnoj trgovini s Meksikom i Čileom.

I tako, vidimo kako se bogate zemlje odmiču od mehanizama rješavanja sporova između investitora i države, dok namjeravaju nastaviti nametati ovaj sustav zemljama u razvoju.

Čini se da su vlade mnogih zemalja u razvoju voljne dopustiti da ih se povlači. Doista, nekoliko zemalja u Aziji, Africi i Latinskoj Americi čeka da se pridruži ECT-u (i drugim sporazumima o slobodnoj trgovini). Na primjer, Gvatemala, Panama, Kolumbija i Čile stoje u redu.

Možemo se nadati da će se progresivne vlade Gustava Petra u Kolumbiji i Gabriela Borica u Čileu distancirati od ovog sustava, ali uznemirujuće je vidjeti da Borić već podržava ratifikaciju Transpacifičkog partnerstva (TPP) u Čileu. A AMLO vlada u Meksiku također podržava svoju potporu ugovorima o slobodnoj trgovini i zaštiti ulaganja.

Ovaj neoliberalni sustav investitor-država prijetnja je budućnosti demokracije i budućnosti našeg planeta. Mora završiti.

Manuel Pérez-Rocha je suradnik na Institutu za političke studije.

Izvorna verzija na španjolskom dostupna je u Jornada. Ova engleska verzija je iz Nejednakost.org.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.