LJUTI ARAP: Libanon i dogovor s Izraelom o pomorskoj granici

Sporazum nije korak ka normalizaciji, kaže As`ad AbuKhalil. Libanon je podijeljen.

By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju

TSAD je prošlog tjedna uspio objaviti sporazum između Libanona i Izraela u vezi s morskom granicom između dviju zemalja, koja bi se zapravo trebala zvati libanonsko-palestinska pomorska granica jer Izrael okupira Palestinu.
Dogovor “utire put objema zemljama za razvoj plinskih polja u istočnom Sredozemlju. Konzorcij predvođen francuskim Totalom razvijat će nalazište Qana za Libanon, koji je u jednoj od najvećih svjetskih gospodarskih kriza. Proizvodnja na izraelskom polju Karish započela je [prošle] srijede,” navodi se Financial Times izvijestio.

Najava je u izbornoj godini dočekana s različitim reakcijama u Izraelu.

Sadašnja desničarska vlada inzistira na tome da su izraelski interesi ispunjeni u sporazumu, dok je ultradesničarska oporba predvođena Benjaminom Netanyahuom — spremna nastaviti napajanje  nakon izbora u utorak — tvrdi da je dogovor postignut tek nakon dubokih ustupaka Hezbollahu, koji je izgubio izraelske interese. 

U Libanonu je sporazum također naišao na različite reakcije: sadašnja vlada Hezbullaha i njegovi saveznici podržali su ga i tvrdili da ispunjava libanonske nacionalne zahtjeve, što je potaknulo oporbu (koju vode režimi Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata) da naslika kako je Hizbullah pristao normalizacija odnosa s Izraelom. 

Podrivanje otpora Izraelu

Naravno, ništa se od toga nije dogodilo. Ali neprijatelji otpora Izraelu žele potkopati otpor na svakom koraku, iu njihovom je interesu da ocrne jedinu skupinu koja još uvijek odbija suradnju s Izraelom. Isti libanonski klijenti UAE i Saudijska Arabija koji su sami kritizirali Hezbolah podržavaju normalizaciju Zaljeva s Izraelom. 

Ovaj proces normalizacije započeo je krajem 2019. kada je bivši američki predsjednik Donald Trump sponzorirao Abrahamov sporazum, kojim je postignuta normalizacija između Izraela i despota u Bahreinu, Maroku i UAE. SAD je također u to vrijeme nametao oštre sankcije i druge pritiske na Libanon jer Hezbollaha, oružanih, protuizraelskih snaga u južnom Libanonu. 

SAD i Zapad su kroz povijest inzistirali na tome da se Arapi nikada ne bi trebali oduprijeti izraelskoj agresiji i okupaciji, prikazujući arapski otpor kao antisemitizam. Od Palestinaca i Arapa se očekivalo da sjednu, šute i samo čekaju rezultate desetljeća mirovnog procesa koji su vodili Amerikanci.

Dogovor uz posredovanje SAD-a

SAD je inzistirao da Libanon pristane na SAD kao posrednika u pomorskom sporazumu. To je bio istočni grijeh libanonske vlade. Kako je Libanon mogao vjerovati SAD-u, glavnom sponzoru izraelske okupacije i agresije, kada je SAD podržavao svaku izraelsku invaziju i napad na Libanon? Kako bi Libanon mogao pristati na SAD kao posrednika između zemlje koju SAD favorizira i druge zemlje koju SAD ne favorizira?

SAD je dodao uvredu na povredu - doslovno - inzistirajući da Izraelski Amerikanac (Amos Hochstein) igra ulogu posrednika između dviju zemalja. Dakle, Libanon je pristao polagati nadu u nepristranost izraelsko-američkog cioniste. 

Pregovori su se vukli mjesecima (i zastali prošlog svibnja), dok je Izrael pomagao podvodnim resursima u Sredozemnom moru. Međunarodno pravo i rezolucije UN-a nikada nisu ništa značili cionističkoj državi.

Libanon nikada nije imao jedinstven stav u pregovorima: tabor koji je pripadao Zaljevu i Zapadu bio je spreman dati Izraelu što god želi u moru (Fouad Sanyurah, bivši premijer i ključni klijent Saudijske Arabije i SAD-a, složio se 2007. do retka 1 koji je u osnovi dao Izraelu polja Karish i Qana). 

Libanon je prvo zahtijevao liniju 29, koja bi mu dala dio naftnog polja Karish i cijelu Qanu, ali je na kraju Izrael pristao dati većinu Qane Libanonu, a zadržao je cijeli Karish. Izrael je odstupio od svog prvotnog stava samo zato što je Hizbulah poslao tri drona na mjesto izraelske instalacije i objavio video zapise koji pokazuju njihove GPS lokacije. Arapima se opet pokazalo da Izrael razumije samo jezik sile, što ironično uvijek govori o Arapima. 

Nema pomaka u normalizaciji

Sporazum nije korak ka normalizaciji. Libanon je podijeljen. Zapadni i Zaljevski tabor ne protive se normalizaciji, ali se Hezbolah i njegovi saveznici još uvijek protive, posebno jer Izrael još uvijek okupira libanonski teritorij i još uvijek svakodnevno krši libanonski suverenitet. 

Vjerojatno će SAD ekonomski pritisnuti Libanon da traži normalizaciju - kao što je učinio sa Sudanom - budući da Washington nema očitih dvojbi oko iskorištavanja patnje i bijede ljudi u regiji kako bi unaprijedio cilj diplomatskih veza s Izraelom. Iako je sudanska vladajuća hunta pristala na normalizaciju i sada je prepuštena na milost i nemilost Mossadu, bijeda sudanskog naroda nije ublažena.

Izrael će se držati pomorskog sporazuma jer dobro zna da Libanon ima vojnu silu, Hezbolah, koja ga može opet poniziti, kao što je to učinila 2006. godine. 

Ipak, sporazum neće riješiti sve razlike. SAD i Izrael upotrijebili su "konstruktivnu dvosmislenost" u dogovoru, a Libanon je glupo pristao na nejasnu formulaciju u vezi s "dijeljenjem" dobiti od polja Qana. Nadalje, Libanon je pogriješio pristajući na konačnost uvjeta, što se kosi s njegovom tobožnjom podrškom oslobađanju Palestine. 

U slučaju neslaganja uskočit će nepristrani američki posrednik koji će inzistirati na izraelskom tumačenju sporazuma.

Libanonska kriza i pritisak SAD-a

Financijski kolaps Libanona usmjerio je pozornost na razmjere korupcije u Libanonu, gdje se milijarderi bogate od države, dok stanovništvo osiromašuje, a njihova životna ušteđevina je izbrisana. Nestali su i mirovinski fondovi sindikata i državnih radnika.

SAD je igrao na kartu sankcija u Libanonu navodno u ime borbe protiv korupcije — što je prilično smiješno jer su najkorumpiraniji ljudi u Libanonu, uključujući ozloglašenog guvernera Središnje banke, američki klijenti. Oni su zgrnuli bogatstvo korupcijom zahvaljujući kontroli državne imovine i fondova. SAD je umjesto toga nametnuo sankcije samo saveznicima Hezbollaha (postojao je jedan saveznik Saida Haririja koji je pretrpio sankcije jer je imao razdor s američkim klijentima u Libanonu). 

Nabih Berri, dugogodišnji predsjednik parlamenta, bio je središnja figura u tim pregovorima kao i predsjednik Libanona Michel Awn. Obojica su ljuti neprijatelji, ali su istovremeno i saveznici Hezbollaha i podržavaju otpor Izraelu. No Berri se pokolebao tijekom godina i zadržao je izvrsne veze sa zapadnim i zaljevskim vladama. Navodno je primao sredstva i od Irana i od zaljevskih režima. 

Berri je navodno zgrnuo ogromno bogatstvo koje se mjeri stotinama milijuna dolara. SAD bi lako mogao utjecati na njegovo ponašanje jer je njegova imovina te ona njegove djece i unuka smještena u zapadnim bankama. Berri je postao popustljiv i udovoljio je željama SAD-a tijekom dugog procesa neizravnih pregovora s Izraelom oko morskih granica. 

Hizbullah je, od pobune protiv vladajuće klase prije tri godine, u osnovi dao sve od sebe da izađe u susret Berriju. Kao što je poznato, na početku nemira članovi Hezbollaha pridružili su se prosvjedima na jugu. U Bejrutu su se čule povike protiv Berrija i njegove žene. Rečeno je da je Berri zaprijetio Hezbollahu da će se okrenuti prema Zaljevu ako ne intervenira kako bi ugušio proteste protiv njega.

Hizbullah se povinovao i postao je viđen - i to s pravom - kao teška ruka vladajućeg režima u Libanonu.  Manje je korupcije među njezinim redovima (ali korupcija nije u potpunosti poštedjela stranku unatoč reputaciji nepotkupljivosti Hasana Nasrallaha, vođe Hezbullaha. Nasrallah se skriva iz sigurnosnih razloga i njegova pozornost prema poslovima stranke nije ono što je bila prije 2006.)

Slično tome, Awn se također prilagođavao SAD-u otkako su uvele sankcije njegovom glavnom pomoćniku i zetu, Jubranu Basilu. Basil je sada bliski saveznik Hezbollaha i Awn bi se mogao bojati nametanja sankcija sebi i svojim kćerima. Kao i svi čelnici Libanona, Awn se obogatio na vlasti. Upravo su Awn i Berri zajedno služili za promicanje pregovaračkog procesa oko morskih granica.

Berri je inaugurirao proces 2019. čitajući pisanu izjavu koju su izradile SAD u kojoj se neobično spominje "izraelska vlada". Obično se službene libanonske izjave ne odnose na vladu Izraela iz lojalnosti verbalnom stavu libanonske vlade protiv bilo kakvog priznanja Izraela. 

Libanon je od 1948. pružao utočište ključnim političkim strankama koje su dobivale novac i oružje od Izraela (fašističke Falange bile su ključna stranka, ali su i druge stranke imale koristi od izraelske velikodušnosti). Libanonsku korumpiranu klasu bilo je lako kupiti i mnogi su od njih tijekom godina promijenili boje i položaje. 

As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. On je autor Povijesni rječnik Libanona (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002) i Bitka za Saudijsku Arabiju (2004). Vodio je popularni blog The Angry Arab i tvita kao @asadabukhalil

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.