Suočavanje s kolumbijskom nejednakošću

Sam Pizzigati želi tnovi je predsjednik imao sreće da njegovi prijedlozi o porezu na bogatstvo budu usvojeni. 

By Sam Pizzigati 
Nejednakost.org

Tzvona za uzbunu - na neki način - zvone, Bloomberg izvješća, u "najmodernijim četvrtima Kolumbije, Bogoti i Medellinu."

Novoizabrani progresivni predsjednik Kolumbije upravo je predložio porez na bogatstvo, ni manje ni više, prvog dana na dužnosti. U Latinskoj Americi, svijetu najnejednakiji regiji, takav egalitarni potez obično bi razbjesnio i zapjenio najprivilegiranije nacije. A nešto od te pjene sigurno se pojavljuje od Gustava Petra, Kolumbije prvi lijevog predsjednika, predložio svoj novi porez na velika bogatstva.

Vrhunski izvršni direktor najvećeg kolumbijskog financijskog konglomerata sada čak kaže da on vidi “značajan rizik” da će nacionalna burza “praktički nestati” pod Petrovom vladavinom.

Ali kolumbijski bogataši uglavnom pokazuju malo takve histerije. Jednostavno rečeno, najbogatiji u Kolumbiji jednostavno ne osjećaju da njihov novi predsjednik može stvarno pritisnuti njihovu značajnu neto imovinu. Petrov “nedostatak kongresne većine” i moćni kolumbijski ustavni sud i središnja banka, kao The Financial Times ima utješno informiran globalnih investitora, najvjerojatnije će “ublažiti bilo kakve radikalne porive” nove administracije.

Nova uprava Petroa u međuvremenu je dovoljan uzrok za radikalizam. U 2019., posljednjoj punoj godini prije pandemije, nijedno veliko tržišno gospodarstvo u svijetu nije imalo višu razinu nejednakosti dohotka od Kolumbije. A nejednakost u Kolumbiji ostala je nevjerojatno ukorijenjena generacijama, uglavnom zato što su bogati u Kolumbiji uspjeli prenijeti veći udio svog bogatstva na svoje potomke nego bogataši bilo koje druge nacije. Jedan rezultat: 1 posto najbogatijih u Kolumbiji drži nevjerojatnih 81 posto privatnog zemljišta svog društva, znatno iznad regionalnog prosjeka Latinske Amerike od 52 posto.

Kolumbijski porezni sustav ne čini gotovo ništa da smanji ovu duboko izraženu nejednakost. Porezi u Kolumbiji, studija Svjetske banke iz 2021 ističe, "smanjite nejednakost, ali vrlo malo: 0.5 postotnog boda."

Ozbiljna i dugotrajna nejednakost u Kolumbiji odgajala je generacije vlade koja ne radi ništa — za prosječne ljude. Kolumbija na socijalne naknade troši 30 posto manje od prosjeka Latinske Amerike i Kariba. Kolumbijski programi prijenosa gotovine i subvencije za plin, vodu i struju, dodaje Svjetska banka, također "pate od velikih curenja u kućanstva s visokim prihodima".

Suočen s ovako duboko ukorijenjenom nejednakošću, Gustavo Petro primijetio u svom prvom intervjuu za globalne medije nakon predsjedničkih izbora u Kolumbiji u lipnju, došlo je vrijeme da se “provedu reforme, a ne da se stvari ostave onakvima kakve jesu”. A te reforme, smatra Petro, moraju doći brzo. Na papiru, njegov predsjednički mandat traje četiri godine. U stvarnosti, smatra on, ima samo jednog da napravi razliku.

Reforme u prvoj godini ili nikako

"Reforme se ili provode prve godine", objašnjava Petro, "ili se uopće ne provode."

Što Petro može reformirati u svojoj prvoj godini? Posebno cilja na porezni sustav Kolumbije. Za poreze se trenutno, objašnjava Petro, može tvrditi da su progresivni "do više srednje klase" budući da viša srednja klasa plaća više poreza od srednje klase, a srednja više od radničke klase.

“Ali iznad više srednje klase leži nepravda”, kaže Petro. “Bankar plaća proporcionalno manje poreza od tajnice u svom uredu. A to ne može biti.”

Porez na bogatstvo koji je Petro službeno predložio svog prvog dana na dužnosti ranije ovog mjeseca nimalo ne podsjeća na "porez na bogatstvo" koji postoji u poreznom zakonu Kolumbije više od jednog stoljeća. Ovaj zastarjeli porez primjenjuje se samo na izvornu kupovnu cijenu imovine kao što su dionice, obveznice i nekretnine i ne uzima u obzir trenutnu vrijednost. Za najbogatije kolumbijske, porez je u najgorem slučaju manji iritant.

Petroov predloženi porez na bogatstvo bi, nasuprot tome, prisilio najbogatije u Kolumbiji platiti godišnji porez od 1 posto na svu vrijednost osobne imovine iznad 1.1 milijun dolara, s tom vrijednošću temeljenom na današnjim tržišnim stopama. Vrijednost imovine između oko 600,000 dolara i 1.1 milijun dolara bila bi suočena s porezom od 0.5 posto.

Petroov porez na bogatstvo, kako je predloženo, padao bi na samo 0.02 posto najbogatijih kolumbijskog stanovništva. Nešto šira skupina najimućnijih u Kolumbiji našla bi se sa znatno većim poreznim računima ako Petro predloženo povećanje poreza na prihode od dividendi uđe u zakon. Petro također ima novi porez na neočekivanu dobit za naftne i rudarske korporacije.

Usvajanje bilo kojeg od ovih prijedloga ocijenilo bi se povijesnim. U Kolumbiji, kao ekonomistica think-tanka iz Bogote María Fernanda Valdés promatra, “nikada nismo imali reformu koja je bila usmjerena na to da ljudi koji imaju najviše plaćaju.”

Petrovi prijedlozi sada su privukli pozornost američkog poslovnog tiska, a počeli su se pojavljivati ​​naslovi koji zvuče zloslutno. "Porezi će porasti 200% za bogate Kolumbijce u Billu inspiriranom Thomasom Pikettyjem", izvješće Bloomberga ranije ovog tjedna najavio, pozivajući se na francuskog ekonomista koji je postao najveći svjetski zagovornik oporezivanja velikog privatnog bogatstva.

Petroov porezni paket doista bi povećao poreze koje godišnje plaćaju najbogatiji u Kolumbiji za tih 200 posto – zapravo bi utrostručio njihov porezni račun. Ali to povećanje od 200 posto govori više o tome koliko mali kolumbijski bogataši sada plaćaju poreze nego o radikalizmu onoga što Petro predlaže.

Prema standardima SAD-a sredine 20. stoljeća, porezne reforme koje Petro predlaže ostaju izrazito skromne. Niti jedan duboki džep u Kolumbiji neće platiti više od 39 posto bilo kojeg dolara prihoda prema Petroovim prijedlozima. U Sjedinjenim Državama, porezna stopa na dohodak iznad 200,000 dolara — što je ekvivalent od oko 3.4 milijuna dolara danas — pogodio 94 posto 1944., a najviša nacionalna porezna stopa nastavit će se kretati oko 90 posto tijekom sljedeća dva desetljeća.

Te američke najviše granične porezne stope sredinom stoljeća, primjećuju ekonomisti Emmanuel Saez i Gabriel Zucman, služio "ograničiti neumjereno, a posebno nezasluženo, gomilanje bogatstva." U desetljećima neposredno nakon Drugog svjetskog rata, dodaju, Sjedinjene Države "došle su toliko blizu koliko je ikada uspjela bilo koja demokratska zemlja" "nametanju zakonskog maksimalnog dohotka". Nejednakost u dohotku prije oporezivanja u zemlji "dramatično se smanjila".

I poslijeratni Japan, gdje su američki okupatori uveli najvišu poreznu stopu od 85 posto, doživio je sličnu priču. Između 1950. i 1982., Saez i Zucman detaljno navode, "Japan je rastao jednom od najbržih ikada zabilježenih stopa", u "jednoj od najupečatljivijih priča o gospodarskom uspjehu svih vremena".

U Sjedinjenim Državama izbori Ronalda Reagana 1980. godine okončali su eru visokih poreznih stopa na visoke prihode. Najbogatiji u Americi, čak i prije nego što su uzeli u obzir rupe u zakonu, danas plaćaju porez znatno ispod polovice najveće stope koja je bila na snazi ​​tijekom 1950-ih. Trenutačne niske porezne stope u Kolumbiji na visoke prihode u biti odražavaju najviše niske porezne stope na visoke prihode u Sjedinjenim Državama.

Gustavo Petro i njegovi kolumbijski pristaše s prosječnim primanjima sada su poduzeli važan prvi korak prema poništavanju nasljeđa Ronalda Reagana na hemisferi. Njihova borba koja je pred njima bit će teška i iscrpljujuća. Poželi im sreću.

Sam Pizzigati suuređuje Inequality.org. Njegove najnovije knjige uključuju Slučaj za maksimalnu plaću i Bogati ne pobjeđuju uvijek: Zaboravljeni trijumf nad plutokracijom koja je stvorila američku srednju klasu, 1900.-1970.. Twitter: @Too_Much_Online.

Ovaj je članak iz Nejednakost.org.

Izraženi stavovi isključivo su stavovi autora i mogu, ali ne moraju odražavati stavove Vijesti o konzorciju.