Klimatske promjene, komentar, Propaganda, Rusija, NAS, Ukrajina, Velika Britanija, Do danas - povijesne perspektive vijesti

'Plemenita laž' demokratskog Zapada

Dijeljenja

Intervjui s Volodimrom Zelenskim, Keirom Starmerom i Samom Harrisom uklanjaju iluziju da mi kontroliramo naš politički sustav, piše Jonathan Cook.

Približavanje Big Benu i zgradi Parlamenta, London. (PxFuel)

By Jonathan Cook
Jonathan-Cook.net

AZapadnjaci, duboko smo privrženi ideji ne samo da živimo u demokracijama, već i da je naš način života ekonomski, društveno i moralno superiorniji od načina života građana u autoritarnim državama.

Na ove dvije pretpostavke nadovezuje se još jedna - koja se danas drži manje svjesno, iz očitog razloga što malo previše neugodno miriše na rasizam - da smo mi, kao ljudi koji su se borili i stvorili naše demokracije, superiorniji od onih koji su to učinili ne.

Naša uglavnom neispitana premisa je da su modernost i demokracija izrasle iz posebnih okolnosti zapadnog prosvjetiteljstva. Kombinacija racionalnosti, superiorne kulture i bogatijeg javnog senzibiliteta pružila je tlo na kojem je demokracija, jedinstveno, mogla cvjetati.

Ali što ako je to besmislica? Što ako imamo krivu priču?

Naposljetku, bila je to ranija ideja prosvijećenog, racionalnog Zapada koja je opravdavala kolonijalizam - krađu resursa s "mračnih kontinenata" preko mora. Industrijski procesi koji su bili procvat tog prosvjetiteljstva učinili su izvedivim, na primjer, trgovinu robljem: projektiranje i izgradnja golemih brodova za prevoz ljudi kao tereta, razvoj tehnologija koje će tim brodovima pomoći da plove preciznim rutama preko golemih oceana i proizvodnja sve jače oružje za pokoravanje "inferiornih" tamnoputih naroda.

Što ako do demokracije nije došao superiorni moral, nego bešćutnost i osobni interes? Jednostavno smo bili prvi u utrci da lišimo planet njegovih bogatstava.

Prosvjetiteljska soba Britanskog muzeja. (Victuallers, CC BY-SA 2.0, Wikimedia Commons)

Što ako je stalni priljev bogatstva opljačkanog iz cijeloga svijeta omogućio veću slobodu zapadnim vladarima da postupno udovolje zahtjevima svoje javnosti za nešto većim udjelom plijena, malo većim glasom o tome kako se njima vlada? Zapadnim je elitama bilo jednostavnije kupiti domaći pristanak nego ga iznuditi silom.

Što ako naše demokracije nisu izgrađene na razumu i vrlini, već na pohlepi i izopačenosti?

Savjest spašena

U redu, priznaješ. Ali to je bilo tada, ne sada. Nakon što su obični ljudi kroz borbu uspjeli dobiti izbore, priroda zapadnih društava se promijenila. Iz privilegija, okrutnosti i nečovječnosti rođen je novi demokratski duh suosjećaja i odgovornosti, te cijenjenja vladavine prava. Vanjska politika postala je suosjećajnija, spremna zagovarati potlačene, potlačene. Zapad je pomogao osnivanje međunarodnih institucija i poštivanje međunarodnog prava.

Ali što ako je i to korisna fikcija? Što ako je demokracija uspjela na Zapadu uglavnom zato što se pokazala učinkovitim načinom upravljanja percepcijama i očekivanjima stanovnika država koje su kroz kolonijalizam preuzele kontrolu nad svjetskim resursima i zavladale njima?

Priča nam se priča koju trebamo čuti. Za razliku od onih koji žive pod autoritarnom vladavinom, mi smo upleteni u postupke naših vođa. Ako čine zločine, čine to u naše ime i uz naš implicitni blagoslov. Moramo vjerovati da smo Dobri momci jer drugačije mišljenje - kad biramo svoje vladare - učinilo bi nas izravno odgovornima za patnju drugih. U svijetu izopačenosti i sebičnosti, pravo glasa nas ne oslobađa toliko koliko nam služi kao albatros na vratu.

Zapadne elite - više nego njihove autoritarne kolege - razumjele su potrebu da se spasi savjest javnosti i očitu spremnost građana da sudjeluju u obmani. Narativi kojima je javnost izložena osmišljeni su kako bi se izbjegla kognitivna disonanca, grižnja savjesti ili gubitak vjere.

Putem medija establišmenta, naši nam vlastodršci govore da su im naši interesi u srcu kod kuće i da nas štite od luđaka i fanatika u inozemstvu. Domaća politika nas ili uvjerava u dobronamjernost establišmenta ili nas potiče da postanemo svađajući plemenski plemenski plemenski plemenski plemenski pristalice, okrenuti svaki protiv sebe. U međuvremenu, držimo se u stanju stalne uzbune zbog poslova izvan vidokruga, u stranim zemljama.

A ako želimo promjenu, kažu nam, uvijek možemo glasati za drugu stranku, čak i ako u praksi ništa bitno ne mijenja koja god stranka bila na vlasti.

Neupućeni vođe

Ako to već nije bilo očito, postaje sve očitije kako središnji narativ slabi. Krize kasnog kapitalizma - iscrpljivanje resursa koje guši rast, ubrzanje klimatskih sloma, posljedični usporeni ekonomski kolaps - putokazi su prema budućnosti od koje nas mediji sve teže odvraćaju.

Kako se te krize produbljuju, naši vladari izgledaju sve neupućeniji, nesposobniji, s koje god strane političkog kruga dolazili. Političari i milijarderi izgledaju rastreseno, nesposobni da se pozabave onim što se čini očiglednim sve većem dijelu javnosti.

Za krizu troškova života ne može se unedogled kriviti ruski predsjednik Vladimir Putin. Kina se ne može smatrati trajno odgovornom za neuspjeh da učini bilo što da ublaži degradaciju okoliša. No, barem još malo, pošast i rat - ili prijetnja ratom - još uvijek uspijevaju privući našu pozornost.

Kao da su prepoznali ovaj problem, liberalniji dijelovi medija establišmenta iznenada su ponovno otkrili “klasni rat” i narodnu pobunu. Naravno, ne zato da ga zastupaju, već kao upozorenje, jasan poziv svojim kolegama u konzervativnim medijima da lobiraju kod vlada — za koje su one ruka za odnose s javnošću — da unaprijede politiku koja će raspršiti raspoloženje pobune i vratiti nas u umirući status quo. Iluzija dobronamjerne demokracije mora se održati pod svaku cijenu.

Postoje razlike između otvorenih i zatvorenih društava, dakako. Jedan od najznačajnijih je da se na Zapadu pučanstvu ne nameću zatvoreni umovi, kao što to mora biti u autoritarnim režimima. Umjesto toga, oni se uzgajaju i njeguju kroz konzumaciju medija establišmenta.

Snaga otvorenog društva nije bila u njegovoj otvorenosti. Zapad je bio zatvoren za poštenu samorefleksiju kao i najpotčinjenija društva okrenuta unutra. Njegova superiornost nalazi se u neupitnoj vjeri da su ljudi na Zapadu slobodni i jedinstveno dobro informirani. Upravo je takav žar i samopravednost osnažio zapadne države da slijede ciljeve, dobre i loše, s takvom odlučnošću i učinkovitošću.

Jednako tako, proizvedena revnost zapadne javnosti odavno je za većinu nas učinila gotovo nemogućim vidjeti preko drveća do šume. To je razlog zašto je previše nas tako lakovjerno prihvatilo da širimo humanitarnu volju u inozemstvu putem bombardiranja naših vojnih snaga i zašto smo toliko ogorčeni kada se stranci pokažu nezahvalnima primiti naše zapaljive ponude.

Buđenje iz sna

Za zapadne vlade, demokracija dobro funkcionira - sve dok se bogovi rasta mogu umiriti. Zbog čega su naši nedavni ratovi ciljali, prvo, na neposlušne države koje se oslanjaju na naftu potrebnu za podmazivanje naših gospodarstava i, u novije vrijeme, na suparničke supersile koje se bore za kontrolu nad ovim resursom koji se brzo smanjuje.

Kako Zapadu postaje sve teže pobjeđivati ​​u ratovima, dok gubici sve više nadmašuju dobitke - kao što današnje vrtoglavo rastuće cijene goriva i hrane lijepo ilustriraju - javnost na Zapadu se diže iz sna. Čak ni stalno ugađanje Meta-Facebooka i Googleovih algoritama ne može sasvim zadržati surovu stvarnost.

Intervju s Volodymrom Zelenskim, herojem-predsjednikom "demokratske" Ukrajine, vođom toliko voljenim u medijima zapadnog establišmenta, primjer je toga. On sada priznaje da je, tijekom čitavog gomilanja vojnika na ukrajinskim granicama početkom ove godine, njegova vlada lagala i vlastitom narodu i zapadnoj javnosti. Kijev je rekao da Rusija neće izvršiti invaziju, čak iako su ukrajinski dužnosnici vrlo dobro znali da se sprema.

Dva su razloga zašto je laž bila neophodna.

Vlada Zelenskog izabrana je na platformi koja je obećavala izliječenje dugotrajnog građanskog rata s etničkim ruskim zajednicama na istoku Ukrajine koji je poslužio kao glavni okidač za invaziju Moskve.

Ipak, Zelenski je ubrzo odbacio svoj mandat. Pojačao je provokacije nastavivši guranje prava govornika ruskog jezika i njihovih političkih stranaka, te apelirajući na NATO da opskrbiti Ukrajinu nuklearnim oružjem. Nastavljajući koketiranje ukrajinskog establišmenta sa Zapadom, zapalio je situaciju koja je mogla dovesti samo do veće konfrontacije i na kraju rata.

No, ništa manje ružna nije ni druga laž, koju je sada djelomično priznao. Više je volio da njegovo stanovništvo ostane u neznanju o prijetnji rata kako Kijev ne bi bio pod pritiskom da promijeni kurs i, kako kaže u intervjuu, kako ukrajinsko gospodarstvo ne bi patilo jer su se ljudi evakuirali u sigurnija područja, a investitori povukli svoj novac .

'Plemenita laž'

Intervju nije pridobio pažnju zapadnih medija - i to s dobrim razlogom. Zelenski je u intervjuu javno oživio ideju o “plemenitoj laži”.

Izopačenost njegove tvrdnje o spašavanju ukrajinske ekonomije trebala bi odmah postati očigledna. Njezino gospodarstvo leži u ruševinama nakon ruske invazije. Svojim provokacijama Zelenski nije spriječio Rusiju da zauzme industrijska središta Ukrajine na istoku. On je to osigurao.

Jedini način na koji je mogao odbiti napad Moskve - kao što su i on i NATO znali - bio je da je napustio svoju javnu potragu za uključivanjem Ukrajine u zapadni vojni blok. Uostalom, upravo je taj pothvat gurnuo Ukrajinu duboko u građanski rat. Neutralnost za Ukrajinu bila je jedina racionalna politika koju je ukrajinska elita, zabrinuta za dobrobit običnih Ukrajinaca, mogla voditi. Bez obzira na to, Kijev se urotio s NATO-om u igri "bockanja medvjeda".

Zašto je Zelenski ignorirao sve znakove upozorenja iz Rusije i lagao svom narodu o invaziji? Jer, na isti način na koji je prevario svoj narod da održi ugodan odnos s NATO-om i EU-om, koji je osmišljen kako bi obogatio i osnažio ukrajinsku elitu, NATO je prevario Zelenskog da će Ukrajini čuvati leđa ako Rusija napadne. Ukrajinsko držanje, kao što pomaže razjasniti novi intervju Zelenskog, izgrađeno je na dvoslojnoj obmani. “Demokratska” laž izgrađena na “demokratskoj” laži.

Tvrdnja da je laganje Ukrajincima bila prava stvar jer je ekonomija iznimno važna - važnija od njihova preživljavanja - trebala bi nam biti poznata. Uostalom, zapadne se vlade upuštaju upravo u takve "plemenite laži" svaki put kad nam kažu da je beskonačan gospodarski rast moguć na ograničenom planetu i da zdravlje demokratskih društava ovisi upravo o takvoj vrsti neodrživog rasta.

Njihov izopačeni poredak prioriteta nakratko je otkriven kada su spasili bankare čija su pohlepa i nesmotrenost doveli do gotovo implozije globalnog financijskog sustava 2008.

Nakon toga, zapadne vlade nisu više provodile racionalnu i prosvijećenu politiku nego prije: odbile su preuzeti kontrolu nad propalim bankama, baš kao što su ranije odbile ograničiti pohlepu bankara i igre ruskog ruleta s narodno bogatstvo.

Umjesto toga, vlade su harale javnim blagajnama na temelju "plemenite laži" da je grabežljivi privatni bankarski sektor "prevelik da bi propao". Tijekom krize nije čak ni došlo do usporavanja onoga što je desetljećima predstavljalo redistribuciju bogatstva od siromašnih prema eliti. Od tada se taj trend brže ubrzao.

Zapravo, "plemenita laž" može se naći posvuda u zapadnom sustavu vladavine. Ponovno se pojavio isječak Sir Keira Starmera kako laže TV publici, a posebno svojim članovima Laburističke stranke, dok je vodio kampanju za pobjedu u utrci za vodstvo kako bi zamijenio Jeremyja Corbyna nakon poraza stranke na izborima 2019. Starmer je bio bolno svjestan da je Corbyn bio nemilosrdno na meti establišmenta jer je zvučao malo preozbiljno u vezi s promjenom statusa quo.

Kako bi dobio potporu laburista, Starmer je napravio niz obećanja to je uključivalo nacionalizaciju velikih javnih komunalnih poduzeća koja su katastrofalno privatizirali konzervativci. Nakon što je pobijedio u utrci za vodstvo, brzo je odustao od tih obećanja i bilo čega drugog što je odražavalo Corbynov program.

Teško je utvrditi na temelju Starmerove izbjegavanja i crvenjenja koga se više bojao dok je izlazio pred TV kamere: stranačkih vjernika koje je namjerno varao ili milijardera za koje se vjerojatno bojao da bi njegovu laž mogli krivo protumačiti kao stvarnu namjeru i pokušati srušiti ga, kao što su upravo učinili Corbyna. U snimci, Starmer izgleda uhvaćen u svjetlima farova, zarobljen između laži potrebne za napredovanje i istine potrebne da ostane u miru s establišmentom.

Greška u sustavu

Povremeno, "plemenitu laž" nenamjerno razotkriva njezin eksponent - kao što je ovdje, od strane jednog od najslavnijih i najrječitijih racionalista Zapada. Američki filozof i popularni podcaster Sam Harris predstavlja se, i mnogi ga smatraju, djetetom postera za vrijednosti prosvjetiteljstva. On je jedan od najistaknutijih i najnepopustljivijih protivnika vjere, te istaknuti zagovornik teze da je Zapad upleten u civilizacijski rat s islamom, u kojem se sekularni racionalizam sukobljava s opasnim vjerskim fanatizmom.

Harris ponosno priznaje u ovom intervjuu na YouTubeu ne samo da je predsjednik Joe Biden morao pobijediti sadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa na izborima 2020., već da je trebalo učiniti sve i svašta da se ta pobjeda ostvari. Budući da su ulozi bili tako važni, povjerava Harris uz nezadrživ smiješak, bila je potrebna zavjera elite da se od birača sakriju pitanja koja bi mogla naštetiti Bidenu tijekom kampanje.

Najozloglašenije, New York Post otkrio je da je laptop koji pripada Hunteru, sinu Joea Bidena, hakiran te da sadrži dokaze o korupciji, uključujući financijske veze obitelji s Ukrajinom i Kinom. Društveni mediji brzo su ugušili spominjanje priče - ne samo zato da ne bi bilo pritiska da se raspravlja o značaju navoda u širim korporativnim medijima.

Priča je zapravo zatamnjena upravo u trenutku kada su američki birači odlučivali koji je od dvojice kandidata najkvalificiraniji za vođenje zemlje. Bilo je to uplitanje Silicijske doline u izborni proces mnogo grublje od bilo koje navodne “ruske dezinformacije”.

Harris ističe da su Trumpove pristaše ovaj razvoj događaja vidjele kao “ljevičarsku zavjeru da se uskrati predsjedništvo Donaldu Trumpu”. I on se svesrdno i oduševljeno slaže: “Apsolutno, bilo je. Apsolutno. Ali bilo je opravdano... Bila je to zavjera na otvorenom." (Imajte na umu da i Trumpovi sljedbenici i Harris pogrešno smatraju neoliberalni establišment “ljevicom.”)

Kako Haris priznaje, ne otkriva ništa novo. Osim Trumpovih pristaša, mala grupa nezavisnih komentatora, poput Glenna Greenwalda, ukazala je na ono što se događa u stvarnom vremenu. Greenwalda je izgurao njegov poslodavac, Intercept, publikacije u čijem je osnivanju imao središnju ulogu, da i njega ušutkaju.

Svojim priznanjem Harris razotkriva "plemenitu laž" u srcu zapadne demokracije. Da, borbom je šira javnost na kraju dobila glas. Ali moć establišmenta prilagodila se zaštiti od narodne volje - ili onoga što se danas naziva "populizmom". Samo oni koji su bili spremni održavati sustav u najbolju korist vladajuće elite, trebali su ikada biti izabrani.

Zato u Sjedinjenim Državama, imperijalnom središtu demokratskog Zapada, izbor usko kontroliraju dvije velike institucionalne stranke, koje same ovise o bogatim donatorima. Javnost bi trebala birati između dvojice političara koji su se probijali kroz redove i provjeravali ih na svakom koraku u pogledu njihove spremnosti da se pokore logici moći elite.

Svaki problem - Corbyn koji želi obuzdati najgrublje privilegije establišmenta moći ili Trump čiji narcisoidni impulsi riskiraju destabilizaciju statusa quo ili njegovu potpunu diskreditaciju - mora se rješavati izvan ovog namještenog demokratskog okvira. Kampanje klevetanja - nevjerojatne teorije zavjere, bilo o antisemitizmu ili ruskom dogovoru - osmišljene su kako bi se zaobišla demokratska volja i obnovila kontrola elite.

Međutim, ti problemi ne nestaju. Oni su simptomi raspada sustava. Ljutnja zbog nekontroliranog porasta troškova života, rastuće prijetnje klimatskim slomom, širenje trajnih ratova za održavanje pristupa samim resursima koji potiču klimatsku krizu proizvest će više problema.

“Plemenita laž” ne može spasiti demokraciju. Važnije pitanje je hoće li demokracije koje imamo biti vrijedne spašavanja.

Jonathan Cook je nagrađivani britanski novinar. Bio je u Nazaretu u Izraelu 20 godina. Vratio se u UK 2021. Autor je triju knjiga o izraelsko-palestinskom sukobu: Krv i religija: Razotkrivanje židovske države (2006), Izrael i sukob civilizacija: Irak, Iran i plan za preuređenje Bliskog istoka (2008) i Palestina koja nestaje: Izraelski eksperimenti u ljudskom očaju (2008). Ako cijenite njegove članke, razmotrite ih nudeći svoju financijsku potporu.

ovaj članak je s bloga autora, Jonathan Cook.net.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.

18 komentara za “'Plemenita laž' demokratskog Zapada"

  1. Ian Stevenson
    Kolovoz 31, 2022 na 18: 37

    Pitanje je da je Zelenski 'znao' da će Rusija napasti. Gledao sam nekoliko komentatora početkom ove godine koji su mislili da Rusija neće napasti. Rekli su da Putin ne bi želio pokušati vladati ogorčenom zemljom od 40 milijuna stanovnika. Imali su iskustvo Afganistana i Varšavskog pakta. Rekli su da će Rusija otuđiti svijet pokretanjem invazije.
    Putin je rekao da neće izvršiti invaziju.
    Bilo je Ukrajinaca koji su Synderu, američkom znanstveniku, rekli da je napad neizbježan. U tjednu prije nego što je Bidenova Bijela kuća prognozirala invaziju. Bio sam skeptičan i pitao sam se kako bi objasnio neinvaziju.
    Ali izvršio je invaziju. Iz različitih izvora, jasno je da ni on nije očekivao dugu kampanju.
    Je li odugovlačenje kampanje bilo zbog priprema (bili su prilično sigurni u napad) ili zato što su imali dovoljno snaga da izdrže previše samouvjerenu invaziju.
    Dakle, je li Zelensky radio ono što su činili brojni čelnici - pokušavajući se pretvarati da je sve u redu, ne paničariti stanovništvo i post facto opravdavati?
    Drugo je pitanje - je li to bio ograničen cilj. Regija Donbas i priobalno područje? Ili veći dio zemlje? Čini se da Putin sada govori da je to uvijek bila ograničena operacija. OTOH ruski mediji su govorili da se Ukrajina sada 'vratila kući' i da će biti denacificirana i da će biti imenovani novi vladari.
    Kao i uvijek u povijesti, s vremenom ćemo se približiti odgovorima.

  2. Guillermo Calvo Mahé
    Kolovoz 31, 2022 na 10: 48

    Zanimljiv članak, iako se slaže s pejorativnim opisom vlada koje se protive neoliberalizmu nametnutom kroz neokonzervativizam, nazivajući ih autoritarnim ili totalitarnim, dok gotovo sve stvarno autoritarne/totalitarne vlade (npr. Saudijska Arabija, Singapur, UAE itd. ) čvrsto su u takozvanom, “demokratskom” taboru. Ali za to se čini da su zaključci i analiza točni.

  3. Guy St Hilaire
    Kolovoz 31, 2022 na 08: 42

    Dobro promišljeno objašnjenje onoga što se dogodilo s demokratskim načelima. Došli smo u vrijeme kada je sve i svašta dopušteno da bi se pobijedilo. Korupcija je ključala i sada je očigledna svakome tko ju je zanimalo.
    Vjerujem da rečenica da car nema odjeće nikada nije bila prikladnija i plačem zbog budućnosti ako veliki dio čovječanstva ostane uspavan.

  4. Peter Loeb
    Kolovoz 31, 2022 na 07: 51

    Briljantan članak.

    Da je Amerika "demokracija" sveta je iluzija, fikcija. “Demokraciji” se suprotstavljao u 18
    stoljeća Amerika jer su Crnci i Indijanci bili isključeni iz svih prava. “Demokracija” se uvijek koristi kao retorička riječ
    opravdanje za sve što mi (i “demokratska društva”) radimo. Osjećaj nadmoći je taj
    osigurava sve što radimo kao što Cook tvrdi gore. To je bio primarni razlog koji je izrazio FDR za naše
    militarizacije u svom govoru od 16. svibnja 1940. To i pretpostavka da postoji “slobodan narod” bili su
    kamen temeljac govora predsjednika Trumana i Trumanove doktrine iz 1947. Naravno, ljudi
    koji živite u "demokracijama" —ti i ja— u svakom pogledu smo superiorniji od svih ostalih!

  5. John Danziger
    Kolovoz 31, 2022 na 05: 58

    Pojašnjenja poput ovih treba pozdraviti. J

  6. John Danziger
    Kolovoz 31, 2022 na 05: 49

    Prodorno i pronicljivo. J

  7. John Speier
    Kolovoz 31, 2022 na 02: 03

    Gospodine Cook, ovo je majstorska enkapsulacija političke dinamike i dinamike moći ovdje u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. Revolucija srazmjerna spašavanju Zemljinog bioma i ljudske populacije pati pod otvorenim ratom i lažima, a kamoli ono što možemo očekivati ​​kada se pojavi sljedeći Bernie ili Jeremy. Hvala vam.

  8. Bill Wolfe
    Kolovoz 30, 2022 na 18: 42

    Sjajno, ali nije bilo potrebno povezivati ​​trenutne primjere nečuvene korupcije i imperijalnog kapitalističkog kolapsa s cjelokupnim projektom zapadne civilizacije, prosvjetiteljstva, znanosti, racionalnosti i teorijske demokracije.

    Ta šira kritika odvraća od snage primjera – posebno izjava Zelenskog – i propušta kolapsirajuću prirodu sadašnjeg trenutka (silazni trend koji je logično povezan s superiornom prethodnom pozicijom) i možda nije istinita.

  9. Afdal
    Kolovoz 30, 2022 na 18: 03

    Unatoč pokušaju ovog članka na početku da se uđe u trag podrijetlu zapadne demokracije, još uvijek je propustio kritični dio povijesti. Neplemenita laž je da izbori uopće imaju ikakve veze s demokracijom. Više od dva tisućljeća od Aristotelove smrti i kraja grčkog klasičnog razdoblja sve do renesanse, “demokracija” se shvaćala kao vladavina nasumičnim ždrijebom. S druge strane, izbor javnih dužnosnika smatrao se temeljno oligarhijskom institucijom. Možete pogledati sve do nekih od najranijih rječnika u Europi kako biste još uvijek pronašli odjek ovog razumijevanja. Zapravo, osobe iz Američke revolucije i Francuske revolucije i rane osobe u njihovim novim državama odigrale su ključnu ulogu u iskrivljavanju i preokretanju značenja ove riječi kako bi danas predstavljala njezinu povijesnu suprotnost. Ideja da su izbori demokratski najgnusnija je politička laž u zadnjih nekoliko stoljeća i svaki put kad započnete raspravu o demokraciji činite si medvjeđu uslugu ako polazite od tog načela.

  10. Jeff Harrison
    Kolovoz 30, 2022 na 16: 29

    Čini se da postoji uobičajena zabluda da je definicija demokracije ona u kojoj glasujete za svoju vladu. Ne tako. U oligarhiji, vi glasate za svoju vladu, ali kao što se to radilo u Veneciji, netko je jednostavno kontrolirao izbore koje imate. Samo oligarsi na glasačkom listiću? Nema problema, možete demokratski izabrati oligarha. Otprilike isto vrijedi i za mnoge teokratije. Iran, na primjer, ima vrlo živu demokraciju, ali možete glasati samo za teokrate.

  11. BP
    Kolovoz 30, 2022 na 16: 28

    Demokracija je nastala kao reakcija na zloporabe kapitalizma, a ne zbog kapitalizma.
    To je dobro opisano u knjizi Fabiana Scheidlera “Kraj megastroja: Kratka povijest propadajuće civilizacije”.
    Apsolutno fantastična knjiga.
    Demokracija je nastala zahvaljujući Marxovim idejama klasne borbe. Ironično zar ne?
    Sada zapad koji je toliko ponosan na te ideale predvodi napore da ih preokrene.
    Kako nove ideje ili istina prolaze kad je sav naš trud posvećen ratu i kontroliranju ljudskih misli?

  12. Arkadij Bogdanov
    Kolovoz 30, 2022 na 16: 18

    Čekati. Kad smo dobili demokraciju?

  13. Howard Switzer
    Kolovoz 30, 2022 na 15: 53

    Ovo je dobar članak osim što "demokracije" i "demokracija" ne stavljamo pod navodnike. To je zato što se ne mogu sjetiti niti jedne demokracije na ovom svijetu, a spominjanje SAD-a ili bilo koje europske nacije kao jedne čini mi se da ukazuje na nepoznavanje povijesti, posebice monetarne povijesti, priče o moći. Pretpostavljam da to ovisi o tome kako netko definira demokraciju, ali ja je definiram kao sustav vlasti u kojem je svaki građanin ravnopravno zastupljen u kreiranju javne politike. Ne samo da nemamo demokracije, nemamo ni suverene države. Nama vlada globalna financijska diktatura koja kontrolira novac i bankarske sustave. Politički aktivna 'elita moći' je izvršna ruka 'vladajuće klase' koja dominira javnom politikom koristeći moć novca. Živimo u plutokraciji. Moramo promijeniti novčani sustav u javnu funkciju koja služi općoj dobrobiti ako želimo demokraciju. Čineći to, možemo skinuti s leđa dužničkog parazita kapitalizma. Grci su 10 stoljeća prije CE priznali da je najvitalniji prerogativ demokratske samouprave izdavanje novca. To ne bi smio biti privatni profitni posao, pogotovo onaj koji nikada ne priznajemo, ne prepoznajemo i ne osporavamo! Umjesto toga, fokusiramo se na simptome, a ne na bolest.

    • Mike Nardi
      Rujna 2, 2022 na 10: 04

      Upravo tako! Kako biste vidjeli održivu alternativu monetarnom sustavu, pogledajte rad Jacquea Fresca i The Venus Project. hxxp://www.thevenusproject.com

  14. IJ Scambling
    Kolovoz 30, 2022 na 15: 27

    “Harris ističe da su Trumpovi pristaše ovaj razvoj događaja vidjeli kao “ljevičarsku zavjeru da se uskrati predsjedništvo Donaldu Trumpu”. I on se svesrdno i oduševljeno slaže: “Apsolutno, bilo je. Apsolutno. Ali bilo je opravdano... Bila je to zavjera na otvorenom." (Imajte na umu da i Trumpovi sljedbenici i Harris pogrešno smatraju neoliberalni establišment “ljevicom”)”

    “Plemenita laž” je ukusna onima koji vjeruju u svoju urođenu superiornost i pravo da diktiraju drugima, a iz toga slijedi da “pravedna stvar” izbjegava potrebu za poštenjem ili ozbiljnim ispitivanjem. Također podsjetimo, “najmanje neistinita istina” (James Clapper, bivši direktor NSA).

  15. John Smith
    Kolovoz 30, 2022 na 14: 22

    Ovaj članak čini primjetnu pogrešnu pretpostavku da su čelnici naših vlada zapravo izabrani od strane njihovih poštovanih građana kada, kao što je obilno dokumentirano, njihovo osvajanje položaja češće nego ne dobivaju podmićivanjem i/ili manipulacijom glasova.

  16. Valerie
    Kolovoz 30, 2022 na 13: 44

    Ne znamo ni pola svega, zapravo. Tužna stvar je što ni mi nemamo pravo glasa.

  17. Henry Smith
    Kolovoz 30, 2022 na 13: 22

    Izvrstan članak – nažalost i depresivno, sve je istinito.
    Demokracija je dobro služila našim tlačiteljima!!

Komentari su zatvoreni.