As`ad AbuKhalil kaže da bi prava arapska demokracija obuzdala utjecaj SAD-a i kriminalizirala normalizaciju s Izraelom.
Vladine zgrade u Tunisu, glavnom gradu Tunisa. (Černavoda, Flickr, CC BY-SA 2.0)
By As`ad AbuKhalil
Posebno za Vijesti o konzorciju
Tpredsjednik unisije kroji vlastitu republiku prema svojim interesima i hirovima.
Kais Saied jedva je bio poznat izvan Tunisa prije izbora 2019., a Tunižani su ga poznavali samo kao ustavnog profesora koji je na televiziji komentirao politička pitanja. Nije govorio kao prosječan političar; kao prvo, govorio je klasični arapski i na drveni način (on je artikuliran na arapskom, ali nije rječit).
Doimao se kao pošten čovjek bez ikakve političke prtljage i nevezan ni za kakve lokalne ili regionalne interese. Kada se kandidirao za dužnost 2019. bio je njegov strogi odgovor na pitanja o normalizaciji odnosa s Izraelom. Često bi ga pitali o tome i osvježavajuće bi govorio otvorenim jezikom malo poznatim u regiji u kojoj se čelnici previše boje uvrijediti američki i izraelski lobi.
Saiedov odgovor o normalizaciji bio je hit među Tunižanima: obećao je da će kriminalizirati normalizaciju s Izraelom i da cionistički entitet ne bi trebao biti priznat. Govorio je o protjerivanju Palestinaca iz njihove domovine. Takav je jezik bio standard za veći dio suvremene arapske povijesti sve do novog tisućljeća kada je Saudijska Arabija - pod pokroviteljstvom SAD-a - predstavila "Arapsku mirovnu inicijativu" 2002. godine.
To je obećalo arapsku normalizaciju s Izraelom u zamjenu za uspostavu palestinske države na Zapadnoj obali i u Gazi. (Izrael još uvijek proučava arapsku ponudu i SAD preporučuju Izraelu da odvoji vremena za njeno proučavanje). Saied je otišao toliko daleko da je normalizaciju s Izraelom nazvao izdajom. Njegovo obećanje Palestini bilo je ključno za njegov uspon tijekom predsjedničkih izbora.
Bavio se raznim prijetnjama, pa čak i osuđivao homoseksualnost koju je povezivao sa stranim zavjerama. Nije bio napredan po pitanju spolova i podržavao je nejednakost nasljeđivanja u skladu s vjerskim zakonom. Predložio je novi politički sustav i ponudio svoju kandidaturu kao alternativu umornim političkim strankama.
Sekularne elite
Kaïs Saïed dolazi kao predsjednik u palaču Carthage u listopadu 2019. (Houcemmzoughi, CC BY-SA 4.0, Wikimedia Commons)
Saied je privukao sekularnu elitu Tunisa: ljude koji su nepovjerljivi prema islamistima i koji su - umjesto izbornog natjecanja - željeli snažnog čovjeka (ne jaku ženu) da otkloni islamističku prijetnju. Arapski sekularisti razočarani su arapskim masama i njihovim izbornim izborima i skloni su favorizirati vojne i autokratske vladare koji mogu potisnuti islamiste. Egipatski diktator Abdul-Fattah Al-Sisi ne može vladati bez potpore kulturne, političke i umjetničke elite koja se žali na kulturu koju bi donijeli islamisti. Arapski sekularisti sada su glavno sredstvo za autokratski rat protiv islamista.
Društveno tkivo Tunisa razlikuje se od onog u većini arapskih zemalja: ima pozamašnu srednju klasu i snažno civilno društvo. (Civilno društvo u Tunisu — za razliku od drugih arapskih zemalja, uključujući Libanon i Palestinu — nije ograničeno na nevladine organizacije koje financira Zapad, već uključuje progresivne radničke sindikate i građanske udruge poput Tuniske udruge za ustavno pravo, koju je Saied vodio prije nego što je preuzeo predsjedničku dužnost) .
Čim je Saied preuzeo dužnost, bilo je jasno da u Tunisu postoje dva centra moći koji se natječu: jedan se nalazio u parlamentu, koji je bio pod kontrolom EnNahda politička stranka (lokalni ogranak Muslimanskog bratstva) na čelu s Rashidom Ghannoushijem; a drugu vlast predstavljao je sam predsjednik, koji ima svjetovne — točnije djelomično svjetovne — sklonosti. Saiedu je u njegovoj moći pomoglo uigravanje s tuniskim oružanim snagama povezanim sa SAD-om. Oružane snage obučavaju (SAD) za borbu protiv islamista i pobunjenika, a ne za obranu granice od stranih prijetnji.
Do srpnja 2021. Saied je suspendirao parlament nakon prosvjeda protiv vlade. Bilo mu je dosta i htio je vladati dekretima. Bio je postupan u svom izvanustavnom udaru jer je želio ispitati strane reakcije. Naravno, zaljevski režimi (koji nisu bili zadovoljni njegovim čvrstim stavom protiv normalizacije odnosa s Izraelom) brzo su izrazili potporu i suosjećanje jer je potkopavao moć islamista, koje (izvan Katara) smatraju svojim smrtnim neprijateljem, odmah iza Irana .
Tolerancija represije
30. rujna 2020.: Tada američki ministar obrane Mark Esper posjećuje ruševine Antonine Baths, Carthage, Tunis. (DoD, Lisa Ferdinando)
Zapadne sile također su imale slične reakcije; dakako, bilo je jadnih izjava o potrebi poštivanja demokratskog procesa i o tome da se tuniški ustav treba podržati. Ali te izjave tipično odražavaju američku političku toleranciju represije u arapskim zemljama. Kad god su izbori u Libanonu, primjerice, SAD i Francuska izdaju izjave u kojima inzistiraju na brzom glasovanju jer se obično nadaju da će njihovi klijenti biti izabrani.
U slučaju Tunisa, postojala je značajna popustljivost prema Saiedovom udaru. Zapadnim i zaljevskim vladama je lakše - puno lakše - poslovati s autokratima nego s izabranim demokratskim vođama koji se moraju kretati kroz komplicirane ustavne procese i obratiti pozornost na želje naroda. Prava arapska demokracija kriminalizirala bi mir i normalizaciju s Izraelom i obuzdala bi utjecaj SAD-a.
U svom izvanrednom stanju, Saied je nekoliko političara uputio na sudove zbog "kršenja izbora" i obećao da će očistiti korupciju iz političkog sustava. Ovaj profesor ustavnog prava čak je i raspustio Vrhovno sudbeno vijeće. Sada je samo on taj koji može odrediti točno tumačenje ustava. Saied nije bio zadovoljan sadašnjim ustavom, onim koji ga je ironično doveo na vlast. Dizajnirao je vlastiti ustav.
Na referendumu 25. srpnja odobrilo ga je 94.6 posto birača, iako je odaziv bio nizak. Novi ustav jasno prepoznaje upravo arapski stil samog predsjednika, koji ga je zapravo sam napisao. Prevodi Tunis iz parlamentarnog u predsjednički sustav. Novom ustavu nedostaje egzaktnosti, dopuštajući produljenje predsjedničkog mandata u slučaju "prijeteće opasnosti". Taj termin, (khatar dahim na arapskom) pojavljuje se više puta u novom dokumentu. Ali tko bi odredio prijeti li opasnost - ili ne - osim predsjednika? Drugim riječima, predsjednik je osmislio novi ustav koji bi mu omogućio da ga prekrši zbog onoga što smatra "prijetećom opasnošću".
Kad je riječ o normalizaciji odnosa s Izraelom, predsjednik se povukao. Ovdje je predsjednik koji je zapravo dobio dužnost na obećanju o "kriminalizaciji normalizacije s Izraelom", a sada ga je povukao iz straha da će se nezadovoljiti zapadnim i zaljevskim vladama. Novi ustav govori o palestinskoj stvari u preambuli i izjavljuje potporu Tunisa “legitimnim pravima ljudi koji imaju pravo, u skladu s ovim [međunarodnim legitimitetom] odrediti vlastitu sudbinu, a prvo među njima je pravo palestinskog naroda na svoju ukradenu zemlju i na njoj uspostaviti svoju državu nakon njezina oslobođenja sa svetim Jeruzalemom kao glavnim gradom.”
Ova se referenca može činiti impresivnom prema zapadnim standardima, ali ne ispunjava samo obećanje koje je sam Saied dao kad se kandidirao za predsjednika. Saied je učinio isti ustupak islamistu EnNahda stranka nastala kada je došla na vlast. Obećali su kriminalizirati normalizaciju, ali je njihov vođa Ghannoushi to odustao pod pritiskom SAD-a nakon što je posjetio DC i govorio na zatvorenoj sjednici u Washington Institutu za bliskoistočnu politiku.
Saied je sada samo jedan od mnogih arapskih autokrata, a njegovo zadržavanje na vlasti je olakšano regionalnim tiranskim poretkom pod kontrolom SAD-a i zaljevskih režima. Ne usuđuje se uvrijediti zaljevske monarhije i suzdržava se od osude saveza UAE s Izraelom. Njegov glavni prioritet je osigurati izgled izbornog legitimiteta u zemlji s opadajućim odazivom birača.
Ipak, on je i dalje najpopularnija figura u Tunisu, uglavnom zbog nedostatka alternativa. Štoviše, EnNahdaVladavina nije bila impresivna s gledišta ljudi. S Tunisom koji brzo napreduje u autokraciju, Libanon ostaje najotvorenija zemlja u kojoj se još uvijek održavaju izbori, unatoč protestima Zapada zbog rezultata kada Hezbolah i njegovi saveznici osvoje mjesta.
Saied slavi usvajanje svog ustava. Proslave Saieda i dalje su dopuštene u sve represivnijoj republici.
As`ad AbuKhalil je libanonsko-američki profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu California, Stanislaus. On je autor Povijesni rječnik Libanona (1998), Bin Laden, Islam i novi američki rat protiv terorizma (2002) i Bitka za Saudijsku Arabiju (2004). On tweeta kao @asadabukhalil
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
Problem s autokracijom je taj što se bogatstvo ne stječe isključivo osobnim poduzetništvom, već ovisi o vladi da zaštiti njihovo bogatstvo bez obzira na stanje stanovništva
Autokratska vlada ne znači nužno siromaštvo i tiraniju nad dobrobiti građana, pogledajte kraljevstvo Saudijske Arabije i njezino stanovništvo i jedno i drugo je dobro, a osim siromašnih žena, država ih prepušta mirnom i prosperitetnom načinu života.
Sam SAD formirala je nekolicina autokratskih pojedinaca i poput Saudijske Arabije imali su vjersku potporu koja ih je štitila od pobune stanovništva.
Prava demokracija uopće ne bira javne osobe, jer izbori nisu demokracija. Prvi korak prema pravoj demokraciji je prepoznavanje toga, kao što su to učinili Atenjani i Aristotel, i kao što su to učinili svi drugi u cijelom starom svijetu sve do srednjeg vijeka i renesanse sve dok ličnosti američke i francuske revolucije nisu odlučile iskriviti riječ iz njezinog izvornog značenja u postati njezina suprotnost: sinonim za republikanske oligarhije. Arapi bi trebali biti posebno osjetljivi na ovu temu jer su upravo njihovi muslimanski učenjaci sačuvali mnoga Aristotelova glavna djela tijekom europskog mračnog vijeka prevodeći ih na arapski.
Mogla bi biti biljka poput Obame