Vijay Prashad odgovara na Bidenovu najavu još jedne američke inicijative za suzbijanje brzorastućeg projekta razvoja infrastrukture i ulaganja u Pekingu.
Američki predsjednik Joe Biden, drugi slijeva ispred, 26. lipnja na summitu G7 u Bavarskoj, Njemačka. (Andrew Parsons, Downing Street br. 10)
By Vijay Prashad
Narodna depeša
ANa summitu G7 u Njemačkoj 26. lipnja, američki predsjednik Joe Biden iznio je zalog prikupiti 200 milijardi dolara unutar Sjedinjenih Država za globalnu infrastrukturu.
Jasno je stavljeno do znanja da je ovaj novi projekt G7 — Partnerstvo za globalnu infrastrukturu i ulaganja (PGII) — bio je namijenjen suprotstavljanju kineskoj inicijativi Pojas i put (BRI).
S obzirom na Bidenov neuspjeh da usvoji prijedlog zakona Build Back Better (čiji je opseg gotovo prepolovljena s 3.5 bilijuna dolara na 2.2 bilijuna dolara), malo je vjerojatno da će natjerati američki Kongres da se složi s ovim novim pothvatom.
PGII nije prvi pokušaj SAD-a da uskladi kineska ulaganja u infrastrukturu na globalnoj razini, koja su se u početku odvijala bilateralno, a zatim se nakon 2013. dogodila kroz inicijativu Pojas i put (BRI).
Godine 2004., dok se američki rat protiv Iraka razvijao, vlada Sjedinjenih Država osnovala je tijelo pod nazivom Millennium Challenge Corporation (MCC), koju je nazvao "neovisna američka agencija za pomoć inozemstvu".
Prije toga, većina američkih državnih zajmova za razvoj bila je putem Agencije Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj (USAID), koja je osnovana 1961. kao dio šarmantske kampanje administracije tadašnjeg predsjednika Johna F. Kennedyja protiv Sovjetskog Saveza i protiv duha Bandunga nesvrstanosti u novonametljivom Trećem svijetu.
Alice Albright, izvršna direktorica Millennium Challenge Corporation. (MCC, Wikimedia Commons)
Bivši američki predsjednik George W. Bush rekao je da je USAID previše birokratiziran te da će MCC biti projekt koji će uključivati i američku vladu i privatni sektor. Riječ "korporacija" u naslovu je namjerna. Svaki od čelnika MCC-a, od Paula Applegartha do Alice P. Albright, pripadao je privatnom sektoru (sadašnja čelnica Albright je kći bivše američke državne tajnice Madeleine Albright).
Riječ "izazov" u MCC-u odnosi se na činjenicu da se bespovratna sredstva odobravaju samo ako zemlje mogu pokazati da ispunjavaju 20 "pokazatelji uspješnosti politike”, u rasponu od građanskih sloboda do stopa inflacije.
Ovi pokazatelji osiguravaju da se zemlje koje traže bespovratna sredstva pridržavaju konvencionalnog neoliberalnog okvira. Među tim pokazateljima također postoje velike nedosljednosti: na primjer, zemlje moraju imati visoku stopa imunizacije (prati ih Svjetska zdravstvena organizacija), ali istovremeno moraju slijediti zahtjeve Međunarodnog monetarnog fonda za čvrstom fiskalnom politikom. To u biti znači da javnozdravstvena potrošnja zemlje kandidatkinje treba biti niska, što rezultira nedostupnošću potrebnog broja javnozdravstvenih radnika za programe imunizacije.
Kongres SAD-a osigurao je 650 milijuna dolara MCC-u za njegovu prvu godinu 2004., kao što mi je rekao službenik američke vlade; u 2022., iznos traži bio više od 900 milijuna dolara.
Godine 2007., kada se Bush sastao s Nambarynom Enkhbayarom, bivšim predsjednikom Mongolije, kako bi potpisali grant za MCC, , rekao je da račun Millennium Challenge — koji je davati od strane MCC-a —
“je važan dio naše vanjske politike. To je prilika za Sjedinjene Države i naše porezne obveznike da pomognu zemljama koje se bore protiv korupcije, koje podržavaju tržišne ekonomije i koje ulažu u zdravlje i obrazovanje svojih ljudi.”
Jasno je da je MCC instrument vanjske politike SAD-a, ali čini se da njegov cilj nije toliko uhvatiti se u koštac s Ciljeve održivog razvoja Ujedinjenih naroda (o gladi, zdravlju i obrazovanju), kako je rekao Bush, već kako bi se osiguralo širenje dosega utjecaja SAD-a i usadili navike i strukture globalizacije pod vodstvom SAD-a ("tržišne ekonomije").
Godine 2009. tadašnji američki predsjednik Barack Obama razvio je “okrenuti ka Aziji”, nova vanjskopolitička orijentacija zbog koje je američki establišment usmjerio više pažnje na istočnu i južnu Aziju.
Kao dio ovog zaokreta, 2011. bivša američka državna tajnica Hillary Clinton dala je važan govor u Chennaiju u Indiji, gdje je govorila o stvaranju Inicijative novog puta svile. Clinton je tvrdio da će vlada Sjedinjenih Država, pod Obaminim "okretom prema Aziji", politikom razviti gospodarski program koji će se kretati od srednjoazijskih zemalja do juga Indije, te će na taj način pomoći integraciji srednjoazijskih republika u američki projekt i prekinuti veze regije s Rusijom i Kinom.
Korištenje električnih romobila ističe podsticaj za Novi put svile bio je pronaći način da se ovaj razvoj iskoristi kao instrument za potkopavanje talibanske pobune u Afganistanu. Ovaj američki projekt propao je zbog nedostatka sredstava Kongresa i zbog njegove potpune nemogućnosti, budući da se Afganistan — koji je bio srce ovog cestovnog projekta — nije mogao uvjeriti da se podredi američkim interesima.
Dvije godine kasnije, 2013., kineska vlada inaugurirao projekt Ekonomskog pojasa Puta svile, koji je sada poznat kao Inicijativa pojas i put (BRI). Umjesto da ide od sjevera prema jugu, BRI je išao od istoka prema zapadu, povezujući Kinu sa središnjom Azijom, a zatim prema van prema južnoj Aziji, zapadnoj Aziji, Europi i Africi.
Cilj ovog projekta bio je spojiti o Euroazijska ekonomska zajednica (osnovano 2000.) i Šangajska organizacija za suradnju (osnovan 2001.) za rad na ovom novom i većem projektu.
Grubo $ 4 trilijuna je od 2013. uloženo u niz projekata od strane BRI-a i njegovih povezanih mehanizama financiranja (uključujući Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku i Fond za put svile). Investicije su plaćene bespovratnim sredstvima kineskih institucija i kroz dugove nastale projektima po stopama koje su konkurentne onima zapadnih programa kreditiranja infrastrukture.
O12. listopada 2010.: dužnosnik MMF-a Morello Portugal, lijevo, zaključuje sporazum s Patrickom Fineom iz američke korporacije Millennium Challenge Corporation. Službenik filipinskog veleposlanstva desno. (MMF/Stephen Jaffe)
“Izvješće o strategiji Indo-Pacifika” američke vlade (2019.) bilješke da Kina koristi "ekonomske poticaje i kazne" kako bi "uvjerila druge države da se povinuju njezinoj agendi". Izvješće ne pruža nikakve dokaze, i doista, učenik koji su se bavili ovim stvarima ne vide takve dokaze.
Američki admiral Philip S. Davidson, koji je prethodno zapovijedao američkim Indo-pacifičkim zapovjedništvom, rekao američkog Kongresa da Kina "iskorištava svoj ekonomski instrument moći" u Aziji.
MCC i drugi instrumenti, uključujući i novi Međunarodna financijska korporacija za razvoj, na brzinu su postavljeni kako bi Americi dali prednost nad Kinom u natjecanju koje pokreću SAD oko stvaranja infrastrukturnih ulaganja na globalnoj razini.
Nema sumnje da je MCC dio široke indo-pacifičke strategije Sjedinjenih Država za potkopavanje kineskog utjecaja u Aziji.
Samo je nekolicina zemalja do sada primila bespovratna sredstva MCC-a — počevši s Hondurasom i Madagaskarom. To često nisu velike potpore, iako za zemlju veličine Malavija ili Jordana mogu imati znatan učinak.
Niti jedna velika zemlja nije uključena u MCC kompakt, što sugerira da Sjedinjene Države žele dati ove bespovratna sredstva uglavnom manjim zemljama, kako bi ojačale svoje veze sa Sjedinjenim Državama.
Nepalski pristupanje MCC-u mora se promatrati u ovom širem kontekstu. iako otkriće urana u nepalskoj regiji Gornji Mustang 2014. godine čini se da igra važnu ulogu u kampanji pritiska na tu zemlju.
Lo Manthang, glavni grad Gornjeg Mustanga, Nepal. (Boerniefischer, CC BY 3.0, Wikimedia Commons)
U svibnju 2017. nepalska vlada potpisan okvirni sporazum BRI, koji je uključivao ambiciozan plan izgradnje željezničke veze između Kine i Nepala kroz Himalaje; ova bi željeznička veza omogućila Nepalu da smanji svoje oslanjanje na indijske kopnene rute u trgovačke svrhe.
Počelo se raspravljati o raznim projektima i naručene su studije izvedivosti prema BRI planu. Ovi projekti, više detalja za koje pojavila u 2019. bili su nastavak dalekovoda za prijenos električne energije i stvaranje tehničkog sveučilišta u Nepalu, i naravno, izgradnja goleme mreže cesta i željeznica, koja je uključivala transhimalajsku željeznicu od Keyrunga do Kathmandua.
Tijekom tog vremena, Sjedinjene Države ušle su na scenu s velikim naporima da omalovaže financiranje BRI-a u Nepalu i umjesto toga promoviraju korištenje novca MCC-a tamo.
U rujnu 2017. vlada Nepala potpisala je sporazum sa Sjedinjenim Državama pod nazivom Nepalski sporazum. Ovaj sporazum — vrijedan 500 milijuna dolara — odnosi se na projekt prijenosa električne energije i projekt održavanja cesta.
U ovom trenutku, Nepal je imao pristup i BRI i MCC fondovima i čini se da niti jednoj od strana ta činjenica nije smetala. Ovo je Nepalu pružilo priliku da upotrijebi oba ova resursa za razvoj prijeko potrebne infrastrukture, ili kao bivši premijer Madhav Kumar Nepal rekao mi je 2020. njegova bi zemlja mogla dobiti nove zajmove od Azijske razvojne banke.
Nakon što su oba ugovora potpisana, unutar Nepala je izbio politički spor koji je rezultirao Split Komunističke partije Nepala i pada lijeve vlade. Jedno od glavnih pitanja na stolu bio je MCC i njegov Uloga u cjelokupnoj indo-pacifičkoj strategiji Sjedinjenih Država, koja je, čini se, usmjerena protiv Kine.
Vijay Prashad je indijski povjesničar, urednik i novinar. On je pisac i glavni dopisnik Globetrottera. Urednik je LeftWord knjige i ravnatelj Tricontinental: Institut za društvena istraživanja. On je stariji nerezidentni suradnik u Chongyang institut za financijske studije, Sveučilište Renmin u Kini. Napisao je više od 20 knjiga, uključujući Tamniji narodi i Siromašniji narodi. Njegove najnovije knjige su Borba nas čini ljudima: Učenje od pokreta za socijalizam i, s Noamom Chomskim, Povlačenje: Irak, Libija, Afganistan i krhkost američke moći.
Ovaj članak je proizveo Globetrotter i objavio: Peoples Dispatch.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.
"Jasno je stavljeno do znanja da je ovaj novi projekt G7 - Partnerstvo za globalnu infrastrukturu i investicije (PGII) - namijenjen suprotstavljanju kineskoj inicijativi Pojas i put (BRI)."
Glavu gore! “Prošlost, sadašnjost i budućnost: Evolucija nevjerojatne kineske željezničke mreže velikih brzina”
"The Skunk @ the Party", The G7. Hromi i smrtonosni krvnici, godinama KASNI! Na primjer, dok su G7 i njihova Partija rata bili usred ratova, "Kineska inicijativa Pojas i put (BRI) PONOVNO IZGRADILA BOLJE", najmnogoljudnija nacija na svijetu ima — donekle — najveću svjetsku mrežu brze željeznice.” Ne manje od 37,900 23,500 kilometara (oko 2008 XNUMX milja) linija križa zemlju, povezujući sve njezine glavne klastere mega-gradova, a SVE su DOVRŠENE OD XNUMX.
POLOVICA TOGA ukupnog iznosa dovršena je samo u posljednjih pet godina, s daljnjih 3,700 kilometara koji bi trebali biti otvoreni u nadolazećim mjesecima 2021. Očekuje se da će se mreža ponovno udvostručiti u dužini, na 70,000 kilometara, do 2035. godine.
S maksimalnim brzinama od 350 km/h (217 mph) na mnogim linijama, međugradska putovanja su transformirana i DOMINACIJA ZRAKOPLOVNIH PRIJEVOZNIKA je PREKINUTA na najprometnijim rutama.
DO 2020. 75% kineskih gradova s populacijom od 500,000 XNUMX ili više imalo je željezničku vezu velikih brzina.
“Španjolska, koja ima najrazgranatiju europsku mrežu velikih brzina i zauzima drugo mjesto na svjetskoj ljestvici, mala je sitnica u usporedbi s nešto više od 2,000 milja namjenskih linija izgrađenih za rad na brzinama većim od 250 km/h. Nasuprot tome, Ujedinjeno Kraljevstvo trenutačno ima samo 107 kilometara dok “podijeljene države korporativne Amerike” imaju SAMO JEDNU (1) ŽELJEZNIČKU RUTU koja (otprilike) ispunjava uvjete za status velike brzine — Amtrakov sjeveroistočni koridor, gdje Acela trenutno trenira maksimalne brzine od 240 km/h na skupo obnovljenim dionicama postojeće pruge koju dijele prigradski i teretni vlakovi.”
Kineska ambicija je da brza željeznica postane način izbora za domaća putovanja na velike udaljenosti, ali ove nove željeznice imaju mnogo veći značaj, tj. one su simbol gospodarske moći zemlje, brze modernizacije, rastuće tehnološke snage i povećanja prosperitet.
Za kinesku vladajuću Komunističku partiju i njenog vođu Xi Jinpinga, brza željeznica također je moćan alat za društvenu koheziju, politički utjecaj i integraciju različitih regija s različitim kulturama u glavne tokove.” (Ažurirano 9. veljače 2022.)
Et Tu, BIDEN?
SAD je od Drugog svjetskog rata davao manje od 1 dolara godišnje po stanovniku najsiromašnijima na svijetu, kada bi lako mogao spasiti najsiromašniju polovicu čovječanstva od siromaštva, neznanja, pothranjenosti i bolesti. Nije sposoban za dobronamjernost, samo reklamu. Njegovi ljudi nemaju moralne temelje, čvrsto vjeruju u prijevare i poistovjećuju osobni novac s vrlinom.
Ako su se SAD bojale da se moraju natjecati s Kinom u stranim ulaganjima, a ne u oružju, to bi moglo biti produktivno.
Ali sva plaćanja iz SAD-a zasigurno će biti namijenjena kao unutarnja isplata, mito i mito, tako da će imati malo koristi.
Nadolazeći rat između Zapada i Kine dio je povijesne hegemonijske borbe za moć, kontinuirane kroz povijest. Dva svjetska rata u prošlom stoljeću, brzo se krećući prema trećem u ovom stoljeću: u požar koji ne služi ničijim interesima (za što se ratovi vode). Ipak, tu smo.
Za više o ovoj pretrazi: Besplatna e-knjiga: Uzorak povijesti i sudbina čovječanstva
"Samo je nekolicina zemalja do sada primila bespovratna sredstva MCC-a - počevši s Hondurasom i Madagaskarom."
Ne znam za Madagaskar, ali ako je Honduras dobio bespovratna sredstva (prije nedavnih izbora)
MCC-jevih 20 'pokazatelja učinkovitosti politike' ne isključuju korumpirane narko-države.
Kina nudi stvarnu ekonomsku korist, a SAD nudi prijetnje, korupciju i vojne baze.
Fenomen dvostrukog dogovora u Nepalu mora biti iznimka. Ali ne tako različito od onoga što je Janukovič zamalo potpisao 2014., sve dok nije pročitao odvratan sitni tekst MMF-a o vječnom zaduživanju Zapada? Brian Berletic (The New Atlas') ima detaljan broj načina na koje donacije NED-a iz SAD-a idu izravno terorističkim skupinama koje se protive svim kineskim projektima tipa BRI u manjim zemljama jugoistočne Azije. Npr., hxxps://thegrayzone.com/2021/10/17/uyghur-tribunal-us-government-china/
Dugo sam bio zainteresiran za NED operacije na zapadnom kraju, posebno. Pakistan, koji je izgleda bio omiljeni izlaz CIA-e za anti-RUS propagandu u ratu u Afganistanu, kada je bin Laden bio naš najbolji prijatelj. Nedavno je ova boločistanska separatistička skupina uhvaćena zbog bombaškog napada na 3 kineska učitelja na Konfucijevom institutu: hxxps://www.aljazeera.com/news/2022/7/6/pakistan-police-arrest-suspect-in- smrtonosno-bombardiranje-kineskih-državljana
Isti zlonamjerni financijeri na oba kraja BRI-ja?
Kad god čitam o kineskoj inicijativi Pojas i put, čitam i o tome kako joj se SAD moraju nekako "suprotstaviti". O tome se uvijek nekritički izvještava. Budući da program Pojas i put zvuči kao pozitivna stvar, zašto mu se SAD mora suprotstaviti? Možda samo priznaju da se protive pozitivnim stvarima.
Da, infrastrukturni projekti su dobri, ali želimo da svaki teretni brod koji dotakne Tihi/Indijski ocean, prođe kroz San Diego kako bismo ga imali priliku zaplijeniti. To nazivamo svjetskim poretkom temeljenim na pravilima. Dopuštanje bilo kakve infrastrukture koja zaobilazi uporne točke pod kontrolom SAD-a i njegovih posrednika potkopava našu globalnu hegemoniju.
Zašto se inače ljutimo zbog toga što Rusija otvara arktički prolaz između Europe i Azije?
SAD je jedina zemlja koja je zaplijenila teret koji je bio u tranzitu između dvije druge zemlje.
Ono što me još više iritira je kako izjavljujemo da je naša golema mornarica za 'slobodu plovidbe' dok blokiramo trgovinu civilnom robom između drugih zemalja.
Kada se tim nerazvijenim zemljama u najudaljenijim dijelovima središnje Euroazije koje Washington želi otrgnuti od kineske prirodne sfere utjecaja kaže da će njihove potpore iz SAD-a biti financirane smiješnim novcem (u osnovi dolarskim novčanicama od strojeva za kopiranje) potkrijepljenim samo najboljim željama nego renminbijev juan, koji je formalno podržan zlatom? Prije ili nakon što potpišu obvezujuće ugovore o privatizaciji svojih prirodnih resursa i infrastrukture u isključivom vlasništvu američkih korporacija? I da neće biti otpisa ili otpisa otplate zajmova ako projekti ne uspiju proizvesti profit, kao što je navodno slučaj između Kine i njezinih klijenata iz trećeg svijeta?
Koga još uopće može zavarati trajna šarada raspadajućeg carstva da će prevesti svoj putujući cirkus na bilo koju točku na kugli zemaljskoj i ne štedjeti novac za kupnju zemlje i postavljanje trgovine, gradnju cesta, električnih mreža, telekomunikacija, čiste vode i kanalizacije , plus potrebne rudnike, tvornice, distribucijska skladišta i uvijek važne vojne baze, dok isisava svaki vrijedan resurs iz krajolika uglavnom zato što želi donijeti slobodu, demokraciju, prosvjetljenje i samoostvarenje lokalnom stanovništvu? SAD već nekoliko stoljeća ubija svijet svojom “ljubaznošću”, ulogom koju je preuzela isključivo naslijedivši nakon raspada britanskog carstva. Njegova poruka Kini je ista kao i Rusiji: nemojte ni pokušavati razviti bilo kakvu sferu utjecaja sa svojim vlastitim “bliskim inozemstvom,” jer Amerika tvrdi da je cijeli planet njezin ekskluzivni teritorij. Bio bi to pravi smijeh da nije takve tragedije, koja se odvija i uskoro dolazi.
200 milijardi dolara za… Razvoj infrastrukture unutar SAD-a… Zamislite.
“Prije šesnaest godina pisao sam o prvim izazovima oko razvoja Transbay Transit Centera, koji bi trebao postati sjeverni kraj dugo željene željezničke linije velikih brzina koja povezuje San Francisco s Los Angelesom.
Brzi vlak je obećao olakšati putovanje na posao, smanjiti emisije stakleničkih plinova i povezati daleka gospodarska središta države. Kalifornija je 500. osnovala državnu agenciju za početak planiranja više od 800 milja (1996 kilometara) željeznice. Glasači su odobrili obveznice za nju 2008., a gradnja je napredovala na različitim dijelovima razvoja.
Ali usput je kasnio desetljeće dok je proračun narastao za desetke milijardi dolara. Prošle veljače, Trumpova administracija povukla je ključni dio saveznog financiranja, zaustavivši novi rad. Sudbina projekta vrijednog oko 80 milijardi dolara, nakon više od dva desetljeća planiranja, sada je upitna...
Veliki dijelovi državnih autocesta, mostova, vodovoda, luka, željeznica i električnih dalekovoda izgrađeni su prije više od pola stoljeća, au mnogim slučajevima propadaju. Američko društvo građevinskih inženjera procijenilo je jaz između raspoloživih sredstava i iznosa potrebnog za održavanje, ponovnu izgradnju ili razvoj američke infrastrukture od 1.4 trilijuna dolara između 2016. i 2025. Ta brojka naraste na 5 bilijuna dolara do 2040. godine.”
hxxps://www.technologyreview.com/2020/01/15/130892/climate-change-green-infrastructure-us-public-works-building-boom/
Sigurno je dobar znak za suprotstavljanje SAD-u kineskom BRI-u!