Craig Murray: Moć laži

Tisak nije niti ponižen niti otkriven jer većina zemlje još uvijek vjeruje u laži koje su im izrečene i nisu ispravljene.

By Craig Murray
CraigMurray.org.uk

Ton komentira Petera Obornea odličan članak o Julianu Assangeu u Čuvar 20. svibnja su osuđujuća optužba za sposobnost medija da usade gotovo univerzalno prihvaćanje “činjenica” koje su lako dokazive laži.

Čuvar odabrao je komentar pun ovih potpuno neistinitih tvrdnji kao svoj "Guardianov odabir" da predvodi odjeljak:

Ako pogledate sve komentare, ponavljaju to iznova i iznova WikiLeaks objavio neredigirane dokumente, uključujući imena američkih agenata, koji su živote doveli u opasnost. Cjelokupna osnova većine komentara jednostavno je neistinita – i čini se da nitko od čitatelja nema nikakvih informacija kojima bi im proturječio.

Julian Assange nikada nije rekao da vlade ne bi trebale imati tajni. To bi bila smiješna pozicija i jasno je da su neke informacije koje posjeduje vlada s pravom povjerljive. Rekao je da bi vlade trebale biti puno otvorenije prema javnosti i da je većina vladine tajnovitosti neopravdana.

Niti je WikiLeaks ikada izbacio podatke nepročitane i neuređene na internet. Komentator je u pravu što to kaže WikiLeaks ima podijeljene odgovornosti uređivanja s organizacijama, uključujući Čuvar i The New York Times. Upravo zato što materijal treba uređivati ​​kako bi se izbjeglo otkrivanje neprikladnog materijala, te kako bi se donosile novinarske odluke o čemu će se pisati.

Ideja da je Assange bio "lijen" jer nije pročitao sav materijal i sam izvršio sve uređivanje je sama po sebi smiješna. Samo američke diplomatske depeše te irački i afganistanski ratni dnevnici sačinjavali su preko 600,000 dokumenata. Assangeu je jednostavno bilo nemoguće sve to osobno pročitati. Bio je urednik WikiLeaks. To je jednako kritiziranju Katherine Viner jer nije napisala svaki članak u Čuvar osobno.

Na saslušanju o izručenju Juliana Assangea brojni visoko profesionalni i cijenjeni novinari svjedočili su o rigoroznoj prirodi WikiLeaks' postupak uređivanja za uklanjanje imena. Evo jednog izvoda iz moje izvješćivanje suđenja:

“John Goetz bio je prvi svjedok jutros. Viši urednik istraživanja u NDR-u od 2011., bio je u Der Spiegelu od 2007-11. Objavio je niz članaka o njemačkoj umiješanosti u afganistanski rat, uključujući i jedan o bombardiranju Kunduza u kojem su masakrirani civili, za što je dobio najveću njemačku novinarsku nagradu. U lipnju 2010. otišao je u London na sastanak s Wikileaksom i Guardianom kako bi radio na afganistanskim ratnim zapisnicima.

U nizu sastanaka u 'bunkeru' u Guardianu s NYT-om i drugim velikim medijskim partnerima, uspostavljeno je partnerstvo pri čemu bi svi udružili napore u istraživanju afganistanskih ratnih dnevnika, ali bi svaka strana birala i objavljivala vlastite priče. Ovaj kooperativni pothvat između pet velikih novinskih kuća – inače rivala – bio je jedinstven u to vrijeme.

Goetz je bio pogođen onim što mu se činilo opsjednutošću Juliana Assangea sigurnošću materijala. Inzistirao je da je sve šifrirano i da postoje strogi protokoli za rukovanje materijalom. Ovo je bio novi teritorij za novinare. New York Times je dobio zadatak povezivanja s Bijelom kućom, Ministarstvom obrane i State Departmentom o pitanjima rukovanja materijalom.

Na pitanje Marka Summersa da okarakterizira afganistanske ratne zapisnike, Goetz je rekao da su oni bili fascinantan materijal iz prve ruke koji daje niske razine izvješća o stvarnim operacijama. Ovo je bio materijal očevidaca kojem je ponekad nedostajao širi pogled. Bilo je obilje dokaza iz prve ruke o ratnim zločinima. Radio je s Nickom Daviesom iz Guardiana na priči o Task Force 373.

Julian Assange najviše se brinuo pronaći imena u novinama. Proveo je mnogo vremena razrađujući tehničke načine za prepoznavanje imena u desecima tisuća dokumenata. Mark Summers je pitao je li tražio imena u svrhu redakcije, a Goetz je potvrdio da je za redakciju. Razgovarao je s Assangeom o programu minimiziranja štete tijekom operacije.

U ime skupine Eric Schmitt iz NYT-a razgovarao je s Bijelom kućom i poslao je e-mail u kojem je identificirao 15,000 dokumenata koje Bijela kuća nije htjela objaviti kako bi spriječila štetu pojedincima ili američkim interesima. Dogovoreno je da se ti dokumenti ne objave i oni nisu objavljeni. Summers je upitao Goetza zna li za neka imena koja su se provukla, a on je odgovorio da nije.

Goetz nije bio toliko uključen iz obiteljskih razloga kada je konzorcij prolazio kroz isti proces s iračkim ratnim dnevnicima. Ali znao je da kada je velik broj njih objavljen u SAD-u prema zahtjevu FOIA-e, vidjelo se da je Wikileaks redigirao one koje je objavio više nego što je to učinilo Ministarstvo obrane. Goetz se prisjetio e-maila Davida Leigha iz Guardiana u kojem se navodi da je objavljivanje nekih priča odgođeno zbog količine vremena koje je Wikileaks posvetio procesu redigiranja kako bi se riješio 'loših stvari'”.

Daljnje vrlo detaljne dokaze o ovoj točki dao je Profesor John Sloboda, Prema Nicky Hager i Profesor Christian Grothoff.

Ipak, ne postoji javna svijest da je do ovog pažljivog procesa uređivanja i redigiranja uopće došlo. To je jasno iz onih komentara ispod Čuvar članak. To je zato što ljudi jednostavno povrate propagandu koju su im dali mediji.

Moj je blog zapravo bio jedini izvor za detaljno izvještavanje o saslušanjima Assangea, koja su glavni mediji gotovo ignorirali. [Vijesti konzorcija imao pristup sudnici svaki dan i podnosio svakodnevna pisana i video izvješća.]

Ovo je bio namjeran izbor – informacije su bile slobodno dostupne glavnim medijima. Ovo je ono što je novinska agencija Reuters, na koju su svi pretplaćeni, proizvela na temelju svjedočenja dr. Goetza, na primjer:

“Assange iz WikiLeaksa bio je oprezan kako bi zaštitio doušnike, čuje se na sudu
Osoblje Reutersa

LONDON, 16. rujna (Reuters) – Osnivač WikiLeaksa Julian Assange pazio je da imena doušnika u stotinama tisuća procurjelih tajnih dokumenata američke vlade nikada ne budu objavljena, rečeno je u srijedu na njegovom saslušanju u Londonu o izručenju.

Assange, rođen u Australiji, (49), bori se protiv slanja u Sjedinjene Države, gdje je optužen za urotu za hakiranje vladinih računala i kršenje zakona o špijunaži zbog objavljivanja povjerljivih depeša od strane WikiLeaksa 2010.-2011.

Odvjetnik Sjedinjenih Država rekao je sudu prošlog tjedna da Assangeovo izručenje traži zbog objave imena doušnika, a ne zbog rukovanja procurjelim dokumentima.

John Goetz, istraživački novinar koji je radio za njemački magazin Spiegel na prvom objavljivanju dokumenata, rekao je da je američki State Department bio uključen u konferencijski poziv koji je sugerirao redakcije, a WikiLeaks je pristao zadržati oko 15,000 dokumenata za objavljivanje.

“Postojala je osjetljivost i to je bila jedna od stvari o kojoj se cijelo vrijeme pričalo”, rekao je Goetz sudu. Assange je bio zabrinut da bi mediji trebali poduzeti mjere "kako nitko ne bi bio povrijeđen", rekao je.

Goetz je rekao da je WikiLeaks kasnije bio frustriran kada je lozinka koja je dopuštala pristup cijelom, neredigiranom materijalu objavljena u knjizi novinara Guardiana u veljači 2011.

Assange je dospio na međunarodne naslovnice 2010. kada je WikiLeaks objavio snimku američke vojske koja prikazuje napad helikoptera Apache 2007. na Bagdad u kojem je ubijeno desetak ljudi, uključujući dvoje novinara Reutersa.”

Ne mogu pronaći dokaze da je bilo koji glavni medij koristio ovo izvješće Reutersa, ili čak bilo koji Reutersov dnevni feed vijesti koji pokriva glavne točke obrane. BBC je uspio istaknuti izvještaj lažna tvrdnja koja je ušla u svijest javnosti:

Ali nije mogao naći mjesta ni za jednog svjedoka koji je proturječio ovoj tvrdnji.

To je naravno vrlo delikatna tema za Čuvar, čiji su novinari David Leigh i Luke Harding zapravo odgovorni za izbacivanje neredigiranog materijala na mrežu. Sud je saslušao dokaze o tome od brojnih svjedoka, od kojih je dao profesor Christian Grothoff najviše detalja:

Summers je zatim pitao profesora Grothoffa je li David Leigh objavio lozinku. Grothoff je odgovorio da da, Luke Harding i David Leigh otkrili su ključ šifriranja u svojoj knjizi o Wikileaksu objavljenoj u veljači 2011. Koristili su ga kao naslov poglavlja, a tekst je eksplicitno naveo o čemu se radi. Kopije šifrirane datoteke na nekim zrcalima bile su beskorisne sve dok David Leigh nije objavio taj ključ.
Summers Dakle, kad je David Leigh izdao ključ za šifriranje, je li Wikileaks imao moć da skine zrcala?
Grothoff br.
Summers, mogu li promijeniti ključ šifriranja na tim kopijama?
Grothoff br.
Summers Jesu li išta mogli učiniti?
Grothoff Ništa osim ometanja i odgađanja.

Grothoff je nastavio objašnjavati da je 25. kolovoza 2011. časopis Der Freitag objavio priču koja objašnjava što se dogodilo. Sam nije odao lozinku ili lokaciju predmemorije, ali je ljudima jasno dao do znanja da se to može učiniti, osobito onima koji su već identificirali ili ključ ili kopiju datoteke. Sljedeća karika u lancu događaja bila je da je nigelparry.com objavio članak na blogu u kojem se identificirala lokacija kopije šifrirane datoteke. Budući da je ključ bio u knjizi Davida Leigha, materijal je sada zapravo bio vani. To je u roku od nekoliko sati rezultiralo stvaranjem torrenta i zatim objavljivanjem cijele arhive, nešifrirane i neredigirane, na Cryptome.org.

Summers je pitao je li Cryptome manja web stranica. Grothoff je odgovorio da uopće nije, to je dugo uspostavljena platforma za procurjeli ili povjerljivi materijal i posebno su je koristili novinari.”

Rječivo je da u Čuvar sama po sebi, desetine komentatora na Oborneov članak spominju objavljivanje neredigiranih datoteka, ali čini se da nitko ne zna da je to Čuvar to je zapravo bilo odgovorno, bolje rečeno, masovno neodgovorno. Jaz između percepcije javnosti i istine duboko je zabrinjavajući.

S tim u vezi, uredništvo časopisa Wall Street Journal ima objavio članak s onom atribucijom o prevari “Russiagate” oko izbora 2016., koja je zapanjujuća:

“Narativ Rusija-Trump koji je Clinton odobrila nanio je ogromnu štetu zemlji. Osramotio je FBI, ponizio tisak i poslao zemlju na trogodišnju istragu u nigdje. Putin nikad nije bio ni blizu tome da učini toliku štetu dezinformacijama.”

Problem je Wall Street Journal ima jednu stvar u krivu. Tisak nije ponižen - poput Borisa Johnsona, potpuno je drzak i nema sposobnost za ponižavanje. Tisak nije otkriven, jer većina zemlje još uvijek vjeruje u laži koje su im izrečene i nisu doživjele ispravak.

Voditeljica Hillaryne kampanje za 2016. izjavila je da je “Russiagate” laž koju je svjesno podmetnula Hillary. Mueller nije mogao pronaći čvrste dokaze o ruskom hakiranju, a izvršni direktor CrowdStrikea, tvrtke koju je Clinton imenovao i koja je iznijela izvornu tvrdnju, svjedočio je Kongresu da "nema čvrstih dokaza".

Ni FBI ni Mueller nisu čak ni pregledali DNC servere. Dosje Christophera Steelea "peegate" se raspao i sada je predmet sprdnje. Roger Stone je zatvoren zbog lažnih dokaza FBI-u - koji se sastojao od toga da je izmislio WikiLeaks-Trampova veza u svrhu samohvalisanja. Priča o Manafortu i Assangeu bila je najočuvenija novinska izmišljotina nakon pisma Zinovjeva.

Ali mediji koji su gurali sve te lažne narative nikada nisu odstupili od njih.

Moj najdraži primjer gotovo u potpunosti neprijavljenih vijesti bio je otkaz njujorški savezni sudac John Koeltl o tužbi Nacionalnog odbora Demokratske stranke protiv Trumpa i države Rusije zbog izbora 2016. Sudac Koeltl presudio je da nije bilo ništa predočeno što bi zadovoljilo kriterije dokaza.

U zapadnim neoliberalnim društvima očito postoji kriza. Imovinski jaz između bogatih i siromašnih postao je toliko ekstreman da je nepodnošljiv, a čak iu najbogatijim zemljama svijeta zaposleni se bore za pristojan smještaj, grijanje i hranu. Državni i medijski sustavi pod kontrolom milijardera izmislili su kastrirati i Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa, koji su nastojali vratiti dio socijalne pravde.

Kao posljedica toga, neizbježno javno nezadovoljstvo kanalizirano je u populističke kurseve – Brexit, Trump, Johnson – koji sami alarmiraju establišment, iako manje nego Sanders i Corbyn. Postoji prostor za utješnu fikciju koja objašnjava društveni šok.

Stoga se populistički val objašnjava, ne kao rezultat narodnog nezadovoljstva ekstremnom ekonomskom neravnotežom modernog neoliberalizma, već Deus Ex Machina hakiranja, ili Cambridge Analytica, a sve to potom dolazi natrag do naznačenog vraga. Putin.

Moderno društvo zapravo nije mnogo racionalnije od srednjeg vijeka. Mit je još uvijek iznimno moćan. Samo su sredstva za širenje mitova sofisticiranija.

Craig Murray je pisac, televizijski voditelj i aktivist za ljudska prava. Bio je britanski veleposlanik u Uzbekistanu od kolovoza 2002. do listopada 2004. i rektor Sveučilišta Dundee od 2007. do 2010. Njegovo izvještavanje u potpunosti ovisi o podršci čitatelja. Pretplate za održavanje ovog bloga su sa zahvalnošću primljeni.

Ovaj je članak iz CraigMurray.org.uk.

Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti o konzorciju.

Pomozite nam pobijediti cenzore!

Donacije do Vijesti konzorcija'

Proljetna akcija prikupljanja sredstava 2022

Donirajte sigurno putem kreditne kartice or provjeriti by klikom crveni gumb: