Starbucks u Čileu je najviše kažnjen zbog antisindikalne prakse osmišljene u sjedištu u Seattleu, gdje je zakuhana oštra kampanja protiv američkih zaposlenika, piše Andrés Giordano.
Članovi sindikata Starbucks u Čileu okupili su se prošle godine u znak podrške novom, demokratičnijem ustavu koji bi zamijenio onaj donesen iz doba diktature. (Sindicato de Starbucks) Čile
By Andrés Giordano
Bilješke o radu
TSindikat Starbucks osnovan je u Čileu 2009., u isto vrijeme kada su krenule velike studentske mobilizacije. Ove mobilizacije bile su dio sjemena koje je omogućilo osnivanje sindikata u Starbucksu u području poput brze hrane, koje je vrlo teško organizirati.
Korporativna kultura Starbucksa je duboko protiv sindikata. Howard Schultz, koji je bio izvršni direktor tvrtke - i vratio se na tu ulogu u travnju - je megaloman koji ne može podnijeti da se njegovi radnici organiziraju i sami odlučuju što je ispravno.
Starbucks je jedna od tvrtki u Čileu s najviše kazni za protusindikalne postupke. Sve je to smišljeno u Seattleu, a ne u Čileu. Smišljeno je u središnjici, gdje smišljaju tešku kampanju koju sada prolaze radnici u SAD-u.
U Čileu smo morali pregovarati s tvrtkom koja nije kolektivno pregovarala. Nisu se pomaknuli, unatoč našem 30-dnevnom štrajku 2011. — uključujući 12-dnevni štrajk glađu mene i još dvoje vođa. Tvrtka nije ponudila povišice, nikakva poboljšanja uvjeta. Bila je to vrlo teška borba. Godinama smo se morali boriti protiv stotina otkaza.
Ove tvrtke vjeruju da, slamanjem volje za organiziranjem, mogu nastaviti primjenjivati svoj poslovni model bez ikakve protuteže. Srećom, studentski pokret nam je omogućio otpor.
Ako postoji jedan savjet koji mogu dati, to je da morate biti jako uporni.
Počeo sam u tome prije 12 godina, kada sam imao 23 godine i bio izabran za predsjednika sindikata. Trebalo nam je od 2009. do 2015. da dobijemo prvi koliko-toliko pristojan kolektivni ugovor. Koristili smo sve vrste strategija — pravne strategije, demonstracije, štrajkove koji su paralizirali trgovine, čak i međunarodnu žalbu OECD-u [Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj].
Donacije do Vijesti konzorcija'
Proljetna akcija prikupljanja sredstava 2022
Danas mogu reći da smo uspjeli zavrnuti ruku kolosu. Nakon 12 godina imamo kolektivni ugovor i dobivamo povišice koje prelaze 12 do 20 posto plaća. Natjerali smo Starbucks — koji nikad ne zatvara, barem u Čileu — da se zatvori 1. svibnja, Međunarodni dan rada, na što smo jako ponosni.
Sada imamo oko 50 posto radnika u sindikatu i nadamo se da ćemo ovim novim ugovorom moći napredovati na 75 ili 100 posto, a za tri godine možemo biti još snažniji u pregovorima.
Sindikalna obnova
Danas radnici Starbucksa u Čileu imaju jak sindikat koji ih uistinu može predstavljati. Kažemo vam, iz dubokog osjećaja bratstva i ponosa, molimo računajte na našu organizaciju i sve što možemo učiniti da vam pomognemo. Možete računati i na naše kolege iz fast-food industrije koji su se organizirali u Čileu jer su vidjeli da se u Starbucksu može.
Znali su reći [o baristima i radnicima brze hrane], "nikada neće organizirati." Ali naš sindikat uspio je biti lider. Ima energiju koju su stari sindikati izgubili, dijelom zato što ih je diktatura uništila. Trebala nam je obnova.
Mladi bi mogli progurati novi način sindikalnog djelovanja koji bi imao smisla za nove generacije, koje imaju druge ideale i načine poimanja svijeta. U tim novim idealima uspjeli smo napraviti mjesto za sindikate.
Jako je važno da se mladi ljudi prepoznaju kao radnici kojima treba sindikat da se borimo za svoja prava. Mi smo ti koji stvaramo ove enormne profite za najviše rukovoditelje.
Solidarni smo s radnicima u Sjevernoj Americi. Vjerujemo da je to bitka u koju se mora ući, ali vas želimo upozoriti da je potrebna upornost. Vrlo je važno da se ova energija koja se proširila na stotine trgovina transformira u sindikalnu kulturu u cijelom Starbucksu.
"Mi smo solidarni s radnicima u Sjevernoj Americi."
Ovo je borba koju nećemo dobiti sami, već samo ujedinjenjem tisuća radnika Starbucksa. Ponekad će se činiti da ne možete pobijediti. Ali možeš.
Naša jedina formula ponekad je bila dići se iz pepela poput feniksa, kada su nas mljeli i napadali i otpuštali ljude, a mi smo razmišljali: "Ima li smisla ovo što radimo?" Danas možemo reći, da, vrijedno je truda.
Širi pogled
Studentske demonstracije u Santiagu, Čile, 30. lipnja 2011. Znak kaže "obrazovanje nije na prodaju." (De simenon, CC BY-SA 2.0, Wikimedia Commons)
Jedan od naših glavnih ciljeva bio je dati našoj organizaciji političku perspektivu izvan Starbucksa. U Čileu je vojna diktatura stvorila mrežu zakona i propisa koji su omogućili sindikatima da osvoje samo male kvote beneficija.
U Čileu nema velikih sindikalnih saveza koji imaju pravo pregovaranja. Sindikat koji predstavlja radnike Starbucksa ne može također predstavljati radnike u drugim sektorima; svatko se mora spasiti.
Naša je perspektiva bila učiti od međunarodnog radničkog pokreta i također vratiti ono što je izgubljeno državnim udarom 1973. i diktaturom. Stoga smo morali razmišljati o više političkoj uniji, koja bi ujedinila različite zahtjeve koji su danas dio ustavnog procesa koji je u tijeku.
Naš je sindikat uspio raskinuti s malim sindikalnim modelom koji se fokusira samo na probleme u tvrtki i pozicionirao se da traži, između ostalog, i bolje mirovine. U Čileu su mirovine mizerne jer imamo totalno privatni sustav u kojem svatko štedi pojedinačno. Iako smo svi bili jako mladi, mobilizirali smo se za to.
Mobilizirali smo se za besplatno i kvalitetno obrazovanje, glavni zahtjev čileanskog studentskog pokreta. Pronašle smo smisao u zahtjevima feminističkog pokreta: danas imamo ženski odbor unutar sindikata. Sve je to dalo sasvim drugačiji smisao našem sindikatu, unatoč činjenici da je vrlo mlad.
Nadam se da ću iz Kongresa [gdje je autor nedavno osvojio mjesto] moći zastupati ona prava koja su duboko marginalizirana u Čileu, tako da jednom zauvijek vratimo ono što nam je Pinochetova diktatura oduzela — pravo na organizirati i pravu sindikalnu slobodu.
Andrés Giordano je bivši predsjednik sindikata Starbucks u Čileu i nedavno izabrani kongresmen. Ove su primjedbe preuzete iz “Revolutionary Grounds”, događaja čiji su domaćini Odbor za hitna radna mjesta, Starbucks Workers United i Međunarodni odbor demokratskih socijalista Amerike.
Nelson Soza pridonio je prijevodu i uređivanju ovog intervjua.
Ovaj je članak iz Bilješke o radu. Dužu verziju, uključujući doprinose članova Starbucks Workers Uniteda iz Buffala i novozelandskih organizatora Starbucksa, izvorno je objavio Kovačnica (forgeorganizing.org). Dan DiMaggio preveo je neke dijelove za Labor Notes.
Izražena stajališta isključivo su stajališta autora i mogu, ali ne moraju odražavati stajališta Vijesti konzorcija.
Pomozite nam pobijediti cenzore!
Donacije do Vijesti konzorcija'
Proljetna akcija prikupljanja sredstava 2022
Donirajte sigurno putem kreditne kartice or provjeriti by klikom crveni gumb:
Pitam se jesu li povišice dobivene kroz ugovor jednostavno kodificirale povišicu koja bi ionako bila dana, s obzirom na vrijeme koje je bilo potrebno za pregovaranje o ugovorima. Uvijek potičem radnike da ne održavaju izbore ili traže ugovore, jer ugovori uvijek sadrže klauzule o zabrani štrajka koje onemogućuju radnike da rješavaju probleme čim se pojave. A uz astronomski veliku fluktuaciju, malo ako itko od prvobitnih radnika koji su započeli proces organiziranja vidjet će rezultate. Umjesto toga, radnici bi se zapravo trebali organizirati, uključiti se u taktiku eskalacije koja stavlja sve veći financijski pritisak na tvrtku da ispuni njihove zahtjeve. Ovo je donijelo mnoge pobjede u IWW kampanjama 2000-ih iu drugim industrijama.